Uskoro stogodišnjak, Maks Peč je živa riječka enciklopedija

Drveni most preko Rječine
Drveni most preko Rječine podignut je za svega jedan dan 4./5. svibnja 1945. prema zamisli Maksa Peča (u sredini slike sa šeširom na glavi). Provizornim mostom bili su povezani Sušak i Rijeka kod Kontinentala. Sušak je bio oslobođen 21. travnja, a bitka za Rijeku okončana je 3. svibnja 1945.

Piše: Goran Moravček

Uskoro stogodišnjak, Maksimilijan / Maks/ Peč je živa sušačka i riječka enciklopedija. Svjedok je povijesnih mijena i događaja, a i sam je bio sudionikom mnogih zbivanja. Izuzetno je svestran i vitalan jedan od najviđenijih Sušačanina.

Spada među najzanimljivije ljude koje sam upoznao. Priča samo što je vidio ili doživio, a izbjegava govoriti o onome što je (na)čuo ili čemu nije svjedočio. S Maksom Pečom sam u više navrata dugo razgovarao o raznim temama, ljudima i zbivanjima. Dio toga razgovora sam snimio video kamerom.

[embedplusvideo height=”548″ width=”695″ standard=”http://www.youtube.com/v/SYqWaOTp-Mo?fs=1″ vars=”ytid=SYqWaOTp-Mo&width=695&height=548&start=&stop=&rs=w&hd=0&autoplay=0&react=1&chapters=&notes=” id=”ep7265″ /]

Kao dječak gledao je kako na Fiumari D’Annunzijevi dobrovoljci pale hrvatske barke u Mrvom kanalu i podižu u zrak mostove na Rječini tijekom Krvavog Božića 1920. godine. (PROČITAJ VIŠE O D’ANNUNZIJEVOM POHODU NA RIJEKU I KRVAVOM BOŽIĆU) Promatrao je i nestajanje Velike riječke sinagoge, koju su tijekom okupacije zapalili nacisti, a srušila narodna vlast kao i mnoge druge sakralne građevine. (PROČITAJ VIŠE O RUŠENJU RIJEČKE SINAGOGE I CRKAVA)

Dok je svjedočio burnim zbivanjima u Rijeci i na Sušaku između dva rata, nije ni slutio, kaže, kako će u novoj državi upravo on kao projektant i građevinski inženjer podizati mostove spajajući dva grada u jedan.

Dio svoje bogate dokumentacije i fotografije ostavio je na čuvanje Muzeju Grada Rijeke, a obiteljsku ostavštinu sv. Leopolda Mandića, koja mu je pripala, poklonio je riječkim kapucinima.

[embedplusvideo height=”418″ width=”695″ standard=”http://www.youtube.com/v/MRqmEWQkByo?fs=1″ vars=”ytid=MRqmEWQkByo&width=695&height=418&start=&stop=&rs=w&hd=0&autoplay=0&react=1&chapters=&notes=” id=”ep4382″ /]

Maksimilijan Peč je rođen 13. siječnja 1914. Otac mu je bio Austrijanac, na galicijskom frontu poginuli časnik austro-ugarske vojske, Theodor Potsch. Majka mu je bila podrijetlom iz Boke, grofovskog roda, iz obitelji sv. Bogdana Leopolda Mandića, koji joj je bio stric. Bila je u posjeti suprugu kad su je uhvatili trudovi te je Maksimilijan ugledao svijet u Dugom Ratu pokraj Splita.

Kao beba je došao na Sušak i tu je ostao. Smatra se, kaže, pravim Sušačaninom. Očuh, kojega pamti samo po dobru, bio je direktor sušačkog poduzeća Pavlović za trgovanje s drvom. On mu je omogućio i školovanje.

Nakon završene Sušačke gimnazije, Maks odlazi u Zagreb na studij građevinarstva. Nakon što je diplomirao, do početka Drugoga svjetskog rata namještenik je u službama Grada Sušaka s raznim zaduženjima u građevinarstvu.

Tijekom operacija za oslobođenja Sušaka surađivao je s partizanima te je vodio gradnju provizornog drvenog mosta u Šoićima (Kostrena) kojim je premoštena željeznička pruga čime je omogućen prijelaz tenkovima i Titovoj vojsci.

Nakon što su partizani ušli u Rijeku 3. svibnja 1945. godine, Maks Peč s graditeljem Borenom Emilijem podiže drveni provizorni most preko Rječine kod hotela Kontinentala.

Bio je u službi generala Vjećeslava Holjevca, zapovjednika Vojne uprave JA (VUJA) sa sjedištem u Opatiji. Povjerena mu je izgradnja brojnih mostova. Bio je pomoćnik ministra za obnovu u ratu porušene riječke luke.

Peč i Paškvan
Akademik Petar Strčić (sjedi) i dvije živuće enciklopedije – Maks Peč i Ivo Paškvan – na predstavljanju knjige “Martinšćica u srcu” proljetos u Kostreni sv. Luciji. Ivo Paškvan (desno na slici), vjerojatno je najbolji poznavatelj povijesti nogometa u Rijeci. (PROČITAJ VIŠE O KNJIZI “MARTINŠĆICA U SRCU”)

U doba kad su riječkom općinom upravljali Dragutin Haramija, Neda Andrić i Niko Pavletić, inženjer Peč je bio njihov savjetnik te je u tome svojstvu i umirovljen nakon 47 godina radnog staža.

Predavao je na Građevinskoj školi, bio sudski vještak i savjetnik za gradnju Krčkog mosta te je sudjelovao u počecima gradnje autoceste Rijeka – Zagreb.

U slobodno vrijeme bavio se plivanjem, stolnim tenisom, atletikom i šahom. Bio je zapaženi fotoamater te je priredio više samostalnih izložbi. Još uvije redovito piše za riječki nadbiskupijski časopis “Zvona”, na čijim je stranicama minulih desetljeća objavio nebrojene priloge.

Maks Peč svakako zaslužuje knjigu u kojoj bi bili objavljeni njegovi radovi i sjećanja. Kad sam mu to spomenuo jednom zgodom samo je odmahnuo rukom i rekao: “Ma, pustite to…” I, da, zapalio je cigaretu rekavši kako ne puši zapravo već samo pućka, a počeo je dimiti tek nedavno.

Tako se pod stare dane mogu praviti važan – našalio gospodin Peč, koji je u Italiji svojedobno stekao i doktorat, ali nikad se nije koristio doktorskom titulom. Neobično je to u naše doba kad se kupuju ispiti, diplome i lažne titule, kad se prodaje neznanje drugima, a ne cijeni znanje. Stoga mi je vrijeme provedeno s Maksom Pečom time još i draže.