Sep 292012
 
Volosko početkom 20. stoljeća

Volosko početkom 20. stoljeća

Piše: Goran Moravček

Rikard Katalinić Jeretov rođen je u Voloskom 8. siječnja 1869. godine, a umro je u Splitu 29. rujna 1954. Između ta dva datuma, dana rođenja i dana smrti, između dva mjesta – Voloskog i Splita – protegnuo se jedan dugovječan i plodan život književnika, publicista i domoljuba.

Rikard Katalinić Jeretov i Viktor Car Emin u mladim danima

Rikard Katalinić Jeretov i Viktor Car Emin bili su nerazdvojni prijatelji (slika u ostavštini V. C. Emina u Lovranu)

Barba Rike, Veljko Jeretov, Dragan Zoranić, Joja Jatagan, Riko ispod Učke ili Frane s Marseća, a sve su to pseudonimi Rikarda Katalinića Jeretova, bio je duboko utkan u svoj zavičaj. Međutim, zbog niza osobnih, političkih i povijesnih (ne)prilika, Jeretov je ‘spod te Učke gori proveo malo vremena. Živio je u Zadru (1890–1900.), Splitu (1900–12), Opatiji (1912–15), Zagrebu (1918–27) i ponovo u Splitu (1928–54).

Svoju čežnju za zavičajem iskazao je u dvije pjesme koje su ga, čini mi se, književno obilježile. Prva, Sipar, sjećanje je na djetinjstvo, Mošćeničku Dragu i Mošćenice, odakle mu je rodom majka Karolina, rođ. Negovetić, a druga o Voloskom, rodnom mjestu, kojemu tepa gradiću moj lepi, ‘spod te Učke gori.

Majka mu je umrla u dobi kad je bio šestogodišnjak, a otac Antun, pomorski kapetan, bio je često odsutan te je Rikarda podizala rodbina. Osnovnu školu je polazio u Voloskom i Kostajnici, a nakon toga pohađa gimnaziju i Trgovačku akademiju u Rijeci. Strane jezike učio je uživo u Beču, Münchenu, Parizu i Londonu.

Rodna kuća Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom

Rodna kuća Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom

Sestra Albina, pet godina starija od njega, udajom je ušla u obitelj Čorak, koja je u Splitu imala trgovinu te je ondje život odveo i Rikarda. Radio je kao trgovački činovnik. U Splitu je proveo najveći dio svoga života te je i pokopan na splitskom groblju Lovrinac, gdje mu počiva i sestra Albina (umrla 1910.) s drugim članovima obitelji Čorak.

Rano je počeo pisati i bio je stvaralački plodan. Prva pjesma objavljena mu je 1884. kao petnaestogodišnjaku. Poput Viktora Cara Emina, s kojim je bio književni i politički pobratim, svoje je pero podredio narodnim interesima. Jedan je od istaknutih sudionika hrvatskog narodnog preporoda u Istri.

Bio je progonjen od austrougarskih vlasti te je završetak Prvoga svjetskog rata dočekao je u bečkom zatočeništvu. Nakon raspada Austro-Ugarske bio je kao član Narodnog vijeća uključen u stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1918.). U vrijeme talijanske okupacije Splita, bio je 1942. interniran na otočje Lipari u Tirenskom moru.

Pišući za zagrebačke Novosti članak o Viktoru Caru Eminu (1870.-1963.), povodom njegovog 60 rođendana, Rikard Katalinić Jeretov sjetio se njihovih zajedničkih druženja i Carevih riječi: Stvari, u koje sam bio u životu umješan, bile su jače od mene i tako mogu reći da je iz tog moćnog odnosa izašlo gotovo sve što sam bilo kad napisao.

Spomen ploča na rodnoj kući Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom

Spomen ploča na rodnoj kući Rikarda Katalinića Jeretova u Voloskom

Barba Rike je dometnuo: I mi svi znamo, a ja možda ponajbolje, koje su te stvari, u koje je on bio umješan. Te stvari bile su prirasle i uz moje srce, zato sam ja njega dok se – kako bi on govorio – “motao u njima”, slijedio gotovo na svakom koraku.

Tome se nema ni što dodati ni što oduzeti. Često sam slušao o tome kako Katalinić Jeretov i Car Emin baš i nisu neki pisci. Možda i dvije pjesme Barba Rike – Sipar i Gradiću moj lepi – nisu vrhunac literarnog izraza po mjeri književne struke. Ali, srce prepoznaje te stihove kao svoje.

Ponekad kritičarima promakne poetika života pa i sam život stvaralaca i narodnih pregalaca, koji su djelujući u određenim povijesnim okolnostima vagali između literature i zalaganja za našu stvar. Oni su (ne)svjesno žrtvujući čisti literarni izraz znatno doprinijeli tome da mi koji jesmo, jesmo upravo to što jesmo zahvaljujući i njima. Ili, kako je jednom prilikom kazala dr. Ines Srdoč Konestra, koja je doktorirala s temom o Caru Eminu, da ni bilo njih, ne bi bilo nikega!

Aug 182012
 

Društveni dom Zora u Opatiji

Piše: Goran Moravček

Austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj (1848. – 1916.) Franjo Josip I. rođen je 18. kolovoza 1830., na današnji dan. U njegovo doba bitno je određena sudbina Opatije. Umro je 21. studenog 1916. prije okončanja Prvog sv. rata nakon kojega se raspala Monarhija kojom je dugo vladao. Nekoć se Carevdan, rođendan cara, svečano slavio diljem Monarhije, a izuzetak nije bila ni Opatija.

Vremena se mijenjaju, ali ne i običaji te je u počast caru, na Carevdan, 18. kolovoza 1889. godine u Opatiji počelo s radom Čitaoničko društvo “Zora”. Ime je društvu nadjenuo Car, ali književnik. U ostavštini Viktora Cara Emina, prema kojem je nazvana današnja opatijska Gradska knjižnica i čitaonica što sjedište ima u “Zori”, pronašao sam bilješku s objašnjenjem naziva “Zora”. Car je napisao: “Zora puca – bit će dana! (naš pozdrav)”.

U ono je doba i carevo ime sjajilo u Opatiji te je početak rada “Zore” na Carevdan bio logičan izbor. Jer, u doba vladavine Franje Josipa I. željeznicom su 1873. godine povezani Sv. Petar (Pivka), odnosno Beč i Rijeka, a uskoro su i vlakovi iz Pešta počeli stizati na Primorje. Sve je to izravno utjecalo na turistički razvoj Opatije. I danas  oni koji donose odluke u Opatiji vole Staru Damu kititi nakitom iz austro-ugarskih škrinjica. Stoga je caru u čast njegovim imenom nazvano obalno šetalište Lungomare od Mula do Voloskog.

Osnivači i prvi zaslužni članovi “Zore” pomalo su pali u zaborav, a trebali bi biti također uvršteni u nezaborav.  Za prvog predsjednika “Zore” izabran je Ivan Fiamin (Opatija, 9. srpnja 1833 – Rijeka, 25. travnja 1890), književnik, riječki kanonik i opat Sv. Jakova. Ivan Tomašić, blagajnik posebno se zahvalio Emanuelu Vranicaniju Severinskom, prvom članu čitaonice, koji je rad “Zore” podupro s iznosom od 100 forinti. Zahvala je upućena i dr. Ignjatu Švarcu, “liečniku i dobrotvoru našega puka što je darovao našemu družtvu ljepu svotu od 50 for.”

Ivan Fiamin je održao vatreni rodoljubni govor kazavši kako “Svečanost, koju danas slavimo sa otvorenjem ove hrvatske čitaonice “Zore” u Opatiji, čini bez dvojba znamenit dogodjaj u povijesti istarskih Hrvata (…) Primjerom nam je “Hrvatska čitaonica” u starodrevnom gradu Kastvu. Ognjište je to, koje je širom pokrajine porazbacalo hrvatske sviesti žarke zrake. Takva zraka pade sretno i na ovaj val sinjega mora, u našu divnu Opatiju, ter tu požrtvovnim patrijotizmom nekolicine samo domaćih muževa došli smo do gradnje ovih prostorijah i do oživotvorenja ovog čitaoničkog društva “Zore”, koju ovim svečano proglašujem otvorenom”.

Svečanost je u večernjim satima bila nastavljena u hotelu “Stefanija” (danas “Imperial”), a tadašnja je tršćanska “Naša sloga” zabilježila kako se zabavljalo “razdragano obćinstvo skoro do pol noći uz vatrene govore i rodoljubne pjesme, a tada plativ svatko svoj račun, konačno svi skupa odu u prostorije “Zore”, gdje je započeo ples, koji je trajao do tri sata ujutro. Družtvena dvorana bijaše puna plesača i gledaoca a ostalo obćinstvo sakupilo se u susjednih sobah il uz čašu hladna piva na prekrasnoj verandi, koja se podiže uz prvi kat družtvene sgrade”.

Počast su Opatijci, dakle, iskazali carevima – Franji Josipu I. i Viktoru Caru Eminu, ali nedostaje, čini mi se, još gesta prema Ivanu Fiaminu, također zaslužnom Opatijcu, koji je, među ostalim, uvršten, kao i Emanuel Vranicani, u “Albumu zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća“. U najmanju ruku Fiaminu bi trebala pripasti zvijezda na opatijskom šetalištu slavnih na Slatini.