Od nekadašnjeg riječkog Staroga grada preostalo je jedva 10 (deset) sačuvanih građevina i rijetke krhotine. Ostalo je – nestalo. Rušenje je bilo sustavno. Ranjenu baštinu nalazimo posvuda oko nas.
U godini kad sam se rodio, tisuću devetsto pedeset i petoj, novinski kroničar je napisao: Ruši se Stari grad. I vrijeme mu je. Dotrajao je. Na kolima od pletera odvoze se ne samo desetljeća nego i stoljeća u obliku prašine od stare žbuke i zdrobljenih opeka (…), a stanari Staroga grada sele – rado ili nerado…
Kuća u Starom gradu na čijem je pročelju kao ukras postavljen kamen s natpisom: A LINGVA DOLOSA LIBERA ME DOMINE
Ideološka dogma prema kojoj treba rušiti staro i graditi novo bila je pogubna za Stari grad. Ta dogma još nije napuštena, jer primjera rušenja i “obnavljanja” u tzv. Starome gradu ima i danas dovoljno.
Da je bilo i da ima mudrosti, Rijeka je mogla kapitalizirati svoje starine. Rimski vojni stožer (Principija), terme iz rimskog doba, ranokršćanska bazilika s prekrasnim podnim mozaicima mogli bi svjedočiti o iznimnoj kulturno-povijesnoj baštini. Mogli bi, ali ne svjedoče.
Kad su nedavno Pod Kaštelom pronađene stare žitnice, a prije nego li je niknula zgrada koja je mirne duše mogla biti izgrađena na Srdočima ili Vežici, ponadao sam se kako će podzemna spremišta za žitarice biti dostupnija oku. Ponuđeno je, međutim, rješenje koje gotovo nećemo zamijetiti.
Samo upućeni znaju da su žitnice postojale na više mjesta u Starom gradu, ali su sklonjene pogledu. Postojale su i u kući Knežić u Ulici Đure Šporera na putu između Zborne crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj) i današnje Katedrale sv. Vida.
Knjiga koja je izdržala kušnju vremena – Goran Moravček: “Rijeka između mita i prešućene povijesti”
Gašpar Knežić bio je upravitelj gradskih žitnica, sudac, veleposjednik i kapetan Trsata. U podrumu njegove kuće bila su spremišta za žitarice. Svjedočilo je i to o njegovom bogatstvu.
Među ostalim, Knežić je novčano pomogao gradnju kapele sv. Tri kralja 1615. godine i samostana benediktinki u Starom gradu 1640. godine. Danas nema ni te kapele ni samostana ni samostanske crkve sv. Roka. Ostao je prazan i nagrđen Klobučarićev trg s kojim sadašnja gradska uprava pravo i ne zna što bi. Od srednjovjekovne kuće, a u noj je sada smještena policijska postaja, ostao je natpis na kamenom nadvratniku s imenom Gašpara Knežića i godinom 1588.
Natpis iz riječkog Starog grada – A lingva dolosa libera me Domine. Od obmanjiva jezika čuvaj me Gospodine
Na pročelju susjedne kuće, također novije građevine u Starome gradu, stoji latinski zapis urezan u kamenu: A LINGVA DOLOSA LIBERA ME DOMINE. Ili po naški: od obmanjiva jezika oslobodi me Gospodine.
Taj je natpis bio nadahnut biblijskim Psalmom (120,2). Izvorno je to bio kameni prag, a izronio je ispod prašine i žbuke prilikom uklanjanja kuća u Starome gradu sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća.
Stari grad je već tada bio sustavno rušen. Pulvis et cinis, prah i pepeo, kako je napisao novinski kroničar koji je tome svjedočio. Mentalitet konzervatora, urbanista i gradskih otaca, odnosno očuha sudeći prema njihovoj “brizi” o kulturno-povijesnoj baštini, gotovo da se otada nije promijenio.
Žitnice pronađene Pod kaštelom prilikom kopanja temelja za novu kuću u tzv. Starom gradu
Stari grad je stradao zbog ideološke dogme prema kojoj treba rušiti staro i graditi novo
Dio kuće Pod kaštelom uklopljen je u novu zgradu koja je prema projektu arhitekta mirne duše mogla biti sagrađena i u nekom od riječkih novih naselja
Romolo Venucci: kala sv. Sebastiana u Starom gradu
Piše: Goran Moravček
Veliki potres koncem 1750. godine promijenio je lice Rijeke, koja se od srednjovjekovnog gradića opasanog bedemima počela pretvarati u značajnu luku i širiti nasipavanjem morskoga žala. Serija potresa počela je u noći 28. studenoga 1750. na širem riječkom području. Već 1753. godine krenula je po nalogu carice Marije Terezije izgradnja riječkoga Novog grada. Prije Velikog potresa, car Karlo VI. otvorio je 1728. godine Karolinsku cestu, koja je Rijeku preko vrleti Gorskog kotara povezala s panonskim žitnicama, najavivši gospodarski uzlet grada.
Rijeka na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karolinske ceste otvorene za promet 1728. godine
Rijeka se pruža na potresnom području te je kroz povijest zabilježeno nekoliko snažnih zemljotresa. Primjerice, dva snažna potresa bila su 1321. i 1323. godine, a također je 26. ožujka 1511. grad i okolicu zadesio snažan potres. Zbog zemljotresa je početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća čak i Rječina potekla iz novoga izvora.
Prema zapisu jednog isusovačkog redovnika, jaki udari počeli su trešnjom zemlje 28. studenoga nešto iza devet sati navečer, a nastavili su se sve do 17. prosinca.
Od zemljotresa se srušio Gradski toranj te su oštećene crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj), sv. Roka, sv. Tri Kralja, sv. Jurja na Trsatu, isusovački kompleks i samostan benediktinki u Starom gradu. Stradale su kuće Peri, Minoli, Zanchi i mnoge druge.
Trsatski kaštel pretrpio je znatne štete te je bio zapušten sve dok ga nije kupio i obnovio feldmaršal Laval Nugent dvadesetih godina 19. stoljeća.
Oni koji su zbog serije zemljotresa ostali bez krova nad glavom privremeno su sagradili nastambe daščara, koje su bile nanizane izvan gradskih zidina uz morsku obalu, od samostana kapucina na Žabici do fratarske Brajde na lijevoj obali Rječine. Osim zemljotresa, uplašenim Riječanima nevolje je zadavala i obilna kiša te zamućeni izvori pitke vode.
Najviše saznanja o ovom velikom potresu 1750. godine sačuvano je u crkvenim kronikama, a neke od njih imao sam prilike vidjeti pripremajući obiman rukopis o sakralnoj baštini Riječke nadbiskupije.
Znatno su stradale Grižane i susjedni Belgrad gdje je crkva Gospe Snježne bila teško oštećena.
Bakar na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karoline
U Bakru je porušena župna crkva sv. Andrije apostola te je cijelo stoljeće stajala kao razvalina. Svoj današnji izgled treća po veličini crkva u Hrvatskoj, a od nje su monumentalnije samo zagrebačka prvostolnica i đakovačka katedrala, dobila je tek 1852. godine u doba župnika Vjenceslava Šoića, kasnijeg senjsko-modruškog biskupa.
Potres je nanio velike štete i Grobniku. Kapele sv. Bartola u Cerniku, sv. Marine u Majuru i sv. Jeronima bile su ruševine te je senjsko-modruški biskup Juraj Vuk Čolić (1745.-1764.) naredio neka se zatvore.
Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa koji je Rijeku pogodio koncem 1750. godine odobrila 3. studenoga 1753. gradnju riječkog Novog grada, tzv. Civitatis novae. Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskom urom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta.
Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida, a potom 1785. godine i Antonio Gnamb. Teren za gradnju dobiven nasipavanjem pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnje Malo Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice.
Započela je i gradnja Lukobrana (Molo Longo). Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Rijeka je znatno promijenila svoj srednjovjekovni izgled.
Kosi toranj je zvonik crkve Uznesenja Marijina (Assunta) u Starome gradu. Tako je popularno nazvan jer je prema mjerenjima iz 1920. godine nagnut oko 40 cm. Nevolje mu pričinjavaju pozemne vode potoka Lešnjak, koje potkopavaju njegove temelje. Nad ulazom u crkveni toranj uklesana je 1377. godina.
Zvonik je jedna od rijetkih sačuvanih građevina nekadašnjeg riječkog Staroga grada. Srećom, pošteđen je od rušenja i stoji gotovo kao povijesni otok u gradu koji je često brisao tragove svoje prošlosti.
Potok Lešnjak te luka na ušću Rječine odredili su položaj drevnoga naselja na čijim je temeljima iznikla današnja Rijeka. Mjesto je postojalo na području Staroga grada i prije dolaska Rimljana, a nije istovjetno s Trsatom.
Antička prometnica koja je vodila od Aquileje do Senie (Senja) i dalje prema Sisciji (Sisku), odnosno Saloni (Solinu kod Splita) naglasila je važnost naselja na lijevoj obali Rječine.
Kosi toranj nasađen je na mozike starokršćanske bazilike iz 5. stoljeća
Vode potoka Lešnjak odredile su položaj rimskog stožera, Tarsatičkog principija, u Starom gradu, jer je vojno zapovjedništvo bilo smješteno u blizini izvora kod današnje katedrale sv. Vida. Potok je također uvjetovao izgradnju i položaj rimskih termi (javnog kupališta) uz prometnicu, na mjestu zgrade današnje prodavaonice Croatia records.
Pojavom kršćanstva potok je vodom punio krstionicu bazilike sagrađene u 5. stoljeću.
Tarsatika se posljednji put spominje u vezi s pogibijom furlanskog markgrofa Erika, franačkog vojnog zapovjednika, kojega su 799. godine ubili iz zasjede stanovnici naselja uz Rječinu. Pretpostavlja se kako je Erikova pogibija izaziva osvetnički bijes njegove vojske koja je razorila mjesto.
Naselje na lijevoj obali Rječine se nakon toga spominje u 13. stoljeću. Na drugoj obali postoji i Trsat čiji su predstavnici bili prisutni kod donošenja Vinodolskog zakona 1288. godine.
Crkvu kod Kosog tornja stoljećima su Riječani zvali katedralom (Duomo) iako to nije bila. Katedrala je biskupska crkva, a Rijeka je postala biskupijom tek 1925. godine u doba talijanske uprave, a katedralom je proglašena isusovačka crkva sv. Vida.
Zvonik crkve Uznesenja Marijina s “alpskim” izgledom prije obnove 1928. godine kad je romaniziran
Međutim, zbog povijesnih je okolnosti značaj Zborne crkve Uznesenja Marijina bio velik stoga što je grad do 1787. godine crkveno pripadao Pulskoj biskupiji čiji su biskupi bili mletački podanici. Istovremeno, Rijeka je bila pod vlašću Habsburgovaca koji su bili u neprijateljstvu s Mlečanima. Stoga se arhiđakon, koji je imao sjedište u crkvi kod Kosog tornja, često ponašao kao da je biskup. Nakon 1787. Rijeka je došla pod crkvenu vlast senjsko-modruškog biskupa i u njezinom je sastavu ostala do konca Prvoga sv. rata i početka talijanske uprave.
Kosi toranj je svjedočio i o državno-političkim mijenama u gradu. Dograđivan je u više navrata, a sadašnju visinu i zašiljeni krov “u alpskom stilu” imao je u prvoj polovici 18. stoljeća.
Tijekom obnove, koja je izvedena prema zamislili arhitekta Adama Olfa, zvonik je 1826. dobio novi izgled. Obnovu je tada potakao trgovac Andrija Ljudevit Adamić (Rijeka 1766. – Rijeka, 1828.) i tako Kosi toranj spasio od rušenja, jer je Općina godinu dana uoči francuske okupacije, 1808. odlučila stari crkveni toranj zamijeniti novim. Kosi toranj je prilikom te obnove dobio i četiri ure postavljene na svakoj strani. Balustradu oko lože za zvona izveo je riječki kamenorezac Marco Chiereghini. On je također izradio stupove i vijence na pročelju Zborne crkve.
Prema projektu Filberta Bazariga zvonik je ožbukan i uređen u historicističkom stilu 1876. godine.
Obnova zvonika izvedena je 1928. godine zalaganjem Riccarda Gigantea, tadašnjeg ravnatelja Gradskog muzeja, a budućega gradonačelnika i senatora. Kosi toranj je dobio romanizirani izgled, kakav ima i danas. Trebalo je to odgovarati nastojanjima da se Rijeka / Fiume prikaže kao neupitno talijanski grad.
Klobučarićev trg: Ostaci srednjovjekovnog zida i “jezero” Lešnjak nastalo na gradilištu podzemne garaže
Piše: Goran Moravček
Od stare Rijeke, nekoć zbijene na površini od devet hektara i ograđene bedemom, a u njoj je u 17. stoljeću živjelo oko 3.000 žitelja, jedva da je ostalo išta. Izuzev starih listina, komada drevnog zida koji ispiljen čeka na svoje staro mjesto u blizini tzv. Kosog tornja, potom Gradske ure, Rimskog lûka, Stendardca i četiri, srećom, pošteđene crkve te još poneke “sitnice”, drugih spomena na nekadašnji Stari grad gotovo da i nema. Rušenje je kroz povijest bilo sustavno i nemilosrdno, a jedino je takvo i moglo biti u nastojanjima da se zatru tragovi prethodnika i(li) “onih drugih”. Jer, Rijeka je od početka 18. stoljeća bila politički, a znatno manje urbani projekt što se snažno osjeća još i danas. Mjesto je to doseljenih i odseljavanih te je problem identiteta i brige o dragom zavičaju, koji žitelji nekog mjesta njeguju generacijama, ovdje imao slabe korijene. Bez izuzetka. Plansko rušenje Staroga grada, nakon tragičnog eksodusa iza Drugoga svjetskog rata, potvrđuje to.
Tako su nestajale i vode, izvori života. Pokazala je to sustavna, ali ujedno i nerazumna borba protiv potoka Lešnjaka. Gurnut je u podzemlje iako je morao biti istaknut u urbanističko-graditeljskim promišljanjima kao dragocjeni izvor riječke povijesno-kulturne baštine. Pokraj vrela Lešnjaka, na mjestu današnje Katedrale sv. Vida, stajala je kapela posvećena patronu Rijeke. Najstarije obavijesti o toj crkvici dolaze nam od oca Martina Bavčera (Martina Bauzera), rektora isusovačkog Kolegija (1638.-1640.; 1652.-1654.). Rođen je 11. studenoga 1595. u Selu na Vipavskem kod Ajdovščine u Sloveniji, a preminuo je u Gorici 23. prosinca 1668. gdje je obnašao i dužnost rektora isusovačkog Kolegija. Pristupio je isusovcima 1616. u Ljubljani, a u novicijat je primljen u Brnu. Boravio je također i u Grazu. Otac je slovenske historiografije, autor djela Historia rerum Noricarum et Forojuliensium (Povijest Norika i Furlanije), koju je kao zbirku od deset knjiga pisao između 1657. i 1663. godine.
Bavčer u zabilješkama spominje izvjesnog Petra Lončarića, koji se 1296. godine nabacio kamenom na Raspelo, ljutit što je izgubio kartajući pred kapelom sv. Vida. Momak iz tadašnje crne kronike, zapisane perom oca isusovca tri i pol stoljeća nakon događaja, kažnjen je odsijecanjem ruke, a stoga što je, prema predaji, iz Raspetog potekla krv, događaj se smatra čudom te se kao takav njeguje i danas. Crkvica gradskog zaštitnika sv. Vida bila je podignuta uz nekadašnji Kaštel na najvišoj točki utvrđenoga grada. Područje na tom sjeverozapadnom dijelu upisano je na starim prikazima grada kao Vranjeva Gomila.
Na drugoj obali Rječine, na Trsatu, nastala je 1291. godine, gotovo istovremeno, predaja o dolasku Svete kuće u kojoj je arkanđeo Garbrijel navijestio Djevici Mariji da će začeti i roditi sina Isusa.
Rječina je kroz više od osam stoljeća bila granična rijeka. Razdvajala je državne tvorevine, ali i crkvene pokrajine. Oduvijek je tekla izvan gradskih zidina i često je iskazivala svoju neukrotivu snagu nanoseći velike štete te mi se čini manje vjerojatnim da je naselje, podignuto nakon razaranja Tarsatke, dobilo po njoj ime. Izvjesnije je kako grad, koji se kroz vijekove zvao Richa, Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Flumen sancti Viti, Fluvis et partus Rika, Fiume, Rika, Reka, Rieka i, napokon, Rijeka, ime duguje hitrom potoku (lat. flumen, fluminis), čije je izvorište kod crkve sv. Vida. Flumen sancti Viti.
Vode toga potoka i četiri njegova tijeka znatno su odredile izgled Staroga grada i način življenja u njemu. Taj je potok prvorazredni spomenik Rijeke. Nepresušne vode uvjetovale su gradnju rimskih termi, a nakon što su propašću Rimskog Carstva te provalama Avara i Franaka izgubile svoju ulogu, potok i znatne količine građevnoga materijala odredile su smještaj Zborne crkve Uznesenja Marijina na ruševinama rimskog kupališta. Voda potoka punila je bazen starokršćanske krstionice. Kosi toranj, kao jedan od riječkih posebnosti, nagnut je upravo zbog podzemnih tokova potoka, jer oni potkopavaju tlo na kojem leži zvonik.
Sarkofag pronađen 2009. uz Kosi toranj tijekom arheoloških istraživanja bio je uronjen u vode potoka Lešnjak
U vrijeme kada su isusovci došli u Rijeku 1627. godine s gotovim planovima o izgradnji crkve, samostana i učilišta susreli su se također s nedaćama koje su im zadavale žustre vode potoka. Oni su prvotno namjeravali podići svoja zdanja kod nekadašnje crkvice sv. Tri Kralja, ali nakon što su već osigurali teren, odustali su od gradnje potraživši novo mjesto za gradilište, jer se ispostavilo da bi zbog vlažnosti tla morali u temelje nove crkve, samostana i učilišta ugraditi na tisuće trupaca i bezbrojne kamene blokove. Tako su se zbog podzemnih voda potoka, koje su udarale u gradski zid zadržavajući se Na Rovu i plaveći teren iza kavane (bivša Dva lava), isusovci popeli s novim planovima do izvora Lešnjaka i do stare crkvice posvećene nebeskom zaštitniku grada sv. Vidu te su ondje podigli današnju katedralu te uz nju Kolegij i Seminar. Od isusovačkog samostana i učilišta nije danas ostalo gotovo ništa, tek poneka fotografija s konca dvadesetih godina minuloga vijeka i poneki “citat” kao dosjetka arhitekta. Početkom prošloga stoljeća, 1914. godine, srušena je i crkva sv. Roka te samostan časnih sestara benediktinki, koje su se također snabdijevale vodom iz dva rukavca Lešnjaka.
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Zbog te je vode, koja je naselju osiguravala život od rimskog doba sve do uvođenja vodovodne mreže u Stari grad koncem 19. stoljeća, Rijeka nicala upravo ovdje, a njezin je izgled i sadržaje određivao taj potok, premda su mnogi stoljećima nastojali, često bezuspješno, ukrotiti ili prisvojiti Lešnjak. Tek je pedesetih godina 20. stoljeća potok odveden kolektorom u Mrtvi kanal zajedno s drugim neželjenim gradskim talogom kojime se izdašno hrane jata galebova i cipala.
Ovaj je potok, podarivši život, a vjerojatno i naziv naselju, istovremeno i razarao krhko tkivo mnogih zgrada u Starome gradu. Ta žilava nepresušna voda, koja svoju snagu sabire na obroncima Goljaka, tamo gdje danas na području stare Kalvarije čudovišno strše neboderi naselja Kozala, zajedno s ostalim brojnim gradskim vrelima – ugušenim izvorištima Mustacchiona, Peršića ili Andrejšćice – zaslužuje da se umivena novim arhitektonskim ruhom iznova i primjereno utka u biće grada. Jer, Rijeci se dogodilo, ne baš jučer i ne baš tako iznenada, da u obilju vode zanemari svoje blago, pa su zastrti rukavci potoka, betonirani izvori i srušene fontane. Gradske obale Rječine i nepristupačno morsko žalo potiču nas također da opetovano podižemo glas protiv takvog stanja.
Najnoviji obrat sa smještajem buduće gradske knjižnice, a odustalo se od već izabranog projekta Hrvoja Njirića na Klobučarićevom trgu, otvara mogućnost novih promišljanja na tom prostoru u samom srcu grada. Nova je to prilika i za potok Lešnjak. Neka izroni kao prvorazredni spomenik nepresušnog života Rijeke.
