Ivan Zajc bez muzeja u Rijeci

 

Rodna kuća Ivana Zajca u Rijeci

Zajčeva rodna kuća

Piše: Goran Moravček

U riječkoj Ulici Matije Gupca (!) 3. kolovoza 1832. godine rođen je skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog Ivan pl. Zajc. Preminuo je u Zagrebu, 16. prosinca 1914. godine. Stogodišnica smrti vjerojatno najznačajnijeg riječkog umjetnika obilježena je u Rijeci – skromno.

Rodna kuća znamenitog Riječana “koji podiže na noge glazbenu Hrvatsku i orlovski leti nad Domovinom” obilježena je spomen-pločom. Zajc bi čini se zaslužio barem memorijalnu sobu u toj kući, ako ne i cijeli muzej.

Ivan Zajc spomen ploča na rodnoj kući

Spomen ploča na rodnoj kući najznačajnijeg riječkog umjetnika

Ivan Zajc se glazbeno školovao u Milanu (1850.-1855.), gradu koji je tad bio pod austrijskom upravom. U rodnom gradu je od 1855. bio dirigent i koncertni majstor Gradskog kazališnog orkestra, gdje je nasljedio svoga oca Johanna Zajitza podrijetlom Čeha. Ivan je poučavao i gudačke instrumente u Filharmoničkom društvu. U Rijeci je proveo sedam godina stvarajući pod krovom jedne od povijesnih zgrada u Starome gradu, poznatoj kao Palac komuna Rečkog što je neke dovelo u zabludu te se o toj zgradi na današnjem Koblerovom trgu govorilo kao o kompozitorovoj rodnoj kući.

Ivan Zajc se proslavio već u starom riječkom kazalištu gdje je 14. travnja 1860. praizvedena njegova opera “Amelija”. Tom je operom postigao veliki uspjeh kod riječke publike koja mu je poklonila dirigentski štap od ebanovine i zlata, koji se čuva u zagrebačkom gradskom muzeju. Vatroslav Cihlar piše kako su razlozi njegova odlaska iz Rijeke bili “i u tadašnjim narodno-političkim prilikama”.

Zajc je s obitelji živio na Trsatu od 1831. do 1862., u kući koja je nedavno obilježena prigodnom spomen pločom.

Godine 1862. Ivan Zajc odlazi u Beč gdje je napisao i svoje prve skladbe na hrvatski tekst, među njima i domoljubnu pjesmu “U boj” (1866.) koju će kasnije uvrstiti u operu Nikola Šubić Zrinjski.

Vjerojatno najpoznatije, ali i najpriznatije, hrvatsko scensko djelo – opera Nikola Šubić Zrinski – izvedeno je 4. studenoga 1876. u Zagrebu. Libreto je potpisao Hugo Badalić (1851.1900.), svojevremeno profesor riječke Gimnazije (1879.-1882.).

U Zječevom rodnom gradu, Zrinski je prvi put izveden pod dirigentskom palicom Borisa Papandopula tek 2. studenoga 1946. godine. Milan Pihler (1897–1981.), bariton, pjevao je tada naslovnu ulogu.

U ogledalu medija

 

Novi list, Rijeka, 14. travnja 2014


 

Sušačka revija, 76/ 2011. objavila članak o Facebook grupi Riječka enciklopedija Fluminensia te o projektu online Riječke enciklopedije

 


 

La voce del popolo, riječki dnevnik na talijanskom jeziku, objavio je 27. rujna 2012. samnom razgovor o projektu Riječke enciklopedije – Fluminensie


 

Novi list, 5. prosinca 2011.

Enciklopedija Fluminensia – Povijest Rijeke na Facebooku

PROČITAJ ČLANAK


Globus, 10. travnja 2012.

Nevidljiva vojska vrhunske kulture

Pišu: Mirjana Dugandžija i Jelena Jindra

Riječki leksikografi ujedinjeni na Facebooku

Facebook grupu “Riječka enciklopedija Fluminensia” pokrenuo je u srpnju prošle godine Goran Moravček.

Vedrana Spadoni Štefanić od početka je bila, kaže nam, tek “najaktivnija članica”, a kada se Moravček povukao, upravo je njoj prepustio administriranje. Grupa “Riječka enciklopedija Fluminensia” danas ima 4440 članova, a u foto albumima ima oko 3500 fotografija.

Ono što grupu čini posebnom je sinergija, spoj ljudi raznolikih struka, godina, pozadina, državljanstava, političkih preferencija, statusa, interesa koji zajedno stvaraju sadržaj. Nakana je u početku bila “sadržajno obraditi zemljopisne, povijesne, društvene i znanstvene činjenice vezane uz razvoj Rijeke i njezine šire okolice, prostor na kojem su se od prapovijesti do naših dana susretali narodi, prožimale kulture i doticale vjere”.

No, kako su se ljudi sakupljali, tako je aktivnost grupe postajala sve životnija, pa su, osim prikupljanja građe, pokrenuli niz inicijativa. Jedna je spašavanje 200-godišnje kamene volte uz suradnju MO-a Grad Trsat, akciju “REFaj se” (refat na čakavskom znači oporaviti se, izbaviti iz dugova) koja je razrađena nakon posta Eduarda Filipovića o grafitima zanemarenih riječkih sportaša, zanimljivih trenutaka iz prošlosti, postignuća i zanemarenih ljudi. “Iskopavaju se stare i nove knjige, članci, filmovi i klipovi, poduzimaju se ekspedicije, Dragutin Sošić je napravio stotine foto komparacija dijelova grada nekad/sad itd. Sabiru se stare izreke, rječnik čakavskih i fiumanskih riječi, izviru stare fotografije, sjećanja i komentiraju se aktualni događaji. Objavljuje nas nekoliko stotina, bilo tekstove, bilo slike, bilo poveznice. Povremeno se javi i gradonačelnik Rijeke, a osobno se nadam da će uslišiti našu zamolbu da se napravi analiza tla i vode na aluminij i barij.” Ideja je, ukratko i poetično, otvoriti ormare povijesti i prozore budućnosti”.


 

Predstava “Magazzino 18” Simonea Cristicchija u Zajcu i moj komentar

Predstava “Magazzino 18” Simonea Cristicchija u Rijeci na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca 17. ožujka 2014. Gostovanje su organizirali Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca, Talijanska unija i Narodno sveučilište u Trstu, u suradnji sa Zajednicom Talijana u Rijeci. Predstava je nastala u koprodukciji Teatra Stabile del Friuli Venezia Giulia i Promo Musica. Poslije predstave nas trojica – akademik Petar Strčić, Theodor de Canziani Jakšić i ja – kao uzvanici riječkog lista La voce del popolo, iznijeli smo dojam o komadu, ali i svoja mišljenja o eksodusu kao bolnoj povijesnoj temi. Članak je objavljen u La voce del popolu 18. ožujka 2014. u kulturnoj rubrici.

Viviana Bašković Perić, prof. prevela je s talijanskog na hrvatski jezik izjavu koju sam dao La voce del popolu te ju je objavila na mojoj Facebook stranici.

La voce del popolo, 18. ožujka 2014.

Goran Moravček: Zajednička sudbina

Povjesničar i novinar Goran Moravček, poznat po tome što se bavio poslijeratnom sudbinom Rijeke i talijanskog stanovništva, studiozno prepričavajući tužne događaje, objasnio je svoju interpretaciju predstave, naglašavajući kako su tri naroda – talijanski, hrvatski i slovenski – dijelili istu sudbinu.

“Unatoč tome što sam već vidio predstavu Simona Cristicchija na TV-u, pratio sam riječku predstavu ‘Skladišta 18’ s velikim zanimanjem i posebnim emocijama – kaže Moravček – . Definitivno, jer pratiti predstavu uživo ima mnogo dublje značenje, pogotovo ako se nalazite na nekoliko metara udaljenosti od glumca, kao i za atmosferu koja se prenosi kroz publiku i sugestivnost samog kazališta Zajc. Dojmovi koje sam proživio dolaze od spoznaje da fenomen egzodusa nije bio samo dramatični događaj u talijanskoj povijesti, već i da je to i priča o ovoj zemlji, koja spada u povijest Hrvatske i hrvatskog naroda.

To je također priča koja pripada i meni blisko, jer kad su ovi teritoriji i njihovi stanovnici pogođeni egzodusom – a to nisu bili samo samo Talijani, već i Hrvati i Slovenci, koji su morali napustiti svoje domove, obitelji i zemlje – i moji roditelji su stigli u Rijeku. Kao i mnogi drugi otišli su živjeti u napušten stan, ali koji je do prije kratkog vremena bio stan nečije obitelji koja je našla put egzodusa. Živjeti u kući prognanika, to je bila spoznaja koja me je karakterno formirala od samog djetinjstva. Dakle, mnogo ljudi je otišlo i došli su novi ljudi, pokušavajući izgraditi jedan novi identitet, kulturu i društvo. Sve to upućuje da je priča o egzodusu imala ne samo tragične posljedice za talijanski narod, već i za hrvatski i slovenski narod.

Zato Christicchi zaslužuje moje puno poštovanje, jer pokazuje da to nije bio sukob između Talijana s jedne strane i Hrvata i Slovenaca s druge. Ne, to je bio ideološki sraz. Također sam pogođen pričom o Normi Cossetto, čiju sam tužnu priču poznavao već od prije. Nedavno sam posjetio njeno rodno mjesto, Svetu Nedelju /Santa Domenicu, kod Vižinade. Tamo, na zidu jedne stare kuće još uvijek stoji natpis, kojega se do danas nitko nije usudio obrisati: “Živio Tito – Živio Staljin/ Viva Tito – Viva Stalin”.

“Ova je priča je duboko utisnuta u svima nama. Mogu samo reći da su ti tužni događaji naša zajednička sudbina, naša zajednička tragedija. Ne smijemo zaboraviti zločine bilo kojeg sustava, bilo čiji da je. Moramo se suočiti i nositi s njima kako bi nam se svima omogućio miran suživot. Moramo raditi na upoznavanju jednih i drugih. Moramo to učiniti, jer dijelimo povijest i zajedničku sudbinu”, rekao je Goran Moravček.

Izvorni tekst

La voce del popolo, 18 marzo 2014

Goran Moravček: Una sorte condivisa

Lo storico e giornalista Goran Moravček, noto per essersi occupato del dopoguerra a Fiume e della sorte degli italiani, narrando meticolosamente le tristi vicende, ci ha esposto la sua interpretazione dello spettacolo, evidenziando come i tre popoli, quello italiano, croato e sloveno, condividessero la stessa sorte. “Pur avendo già visto lo spettacolo di Simone Cristicchi in televisione, ho seguito l’appuntamento fiumano di ‘Magazzino 18’ con grande interesse e particolare emozione – esordisce Moravček.

Sicuramente perché assistere allo spettacolo dal vivo ha un significato molto più profondo, soprattutto se si è a pochi metri di distanza dall’attore, come pure per l’atmosfera trasmessa dal pubblico e dal Teatro ‘Zajc’. Le impressioni che ho provato provengono anche dalla consapevolezza che il fenomeno dell’esodo non è stato solamente un drammatico evento della storia italiana, ma è anche una vicenda di queste terre, che appartiene alla storia croata e al suo popolo.

È anche un episodio che mi appartiene da vicino, perché quando queste terre sono state interessate dall’esodo – in cui non c’erano solamente italiani, ma anche croati e sloveni che hanno dovuto lasciare le proprie case, famiglie e terre, i miei genitori sono arrivati a Fiume.

Come tantissimi altri sono andati a vivere in un appartamento vuoto, ma che fino a poco tempo addietro apparteneva a una famiglia che aveva imboccato la via dell’esodo. Vivere in una casa di esuli, è stata una cognizione che mi ha  aratterialmente formato fin dall’infanzia. Tante persone se ne sono andate via e nuova gente è arrivata, tentando di costruirsi una nuova identità, culturale e sociale.

Tutto ciò indica che la storia dell’esodo non ha avuto tragiche conseguenze solamente per il popolo italiano, ma anche per quello croato e sloveno. Ecco perché Cristicchi ha la mia più completa ammirazione per aver dimostrato che non era un conflitto tra gli italiani da una parte e croati e sloveni dall’altra. Bensì è stato uno scontro a livello ideologico.

Sono poi rimasto colpito dalla storia di Norma Cossetto, le cui tristi vicende le conoscevo già da prima. Poco tempo fa ho visitato il suo luogo natio, Santa Domenica, presso Visinada. E lì, sul muro di un vecchio casolare, è ancora sempre presente la scritta, che nessuno ha osato cancellare, ‘Viva Tito – Viva Stalin’”. “Questa storia è profondamente impressa in tutti noi. Posso solamente dire che queste tristi vicende rappresentano il nostro comune destino, la nostra comune tragedia.

Non dobbiamo scordare i crimini di nessun regime, qualsiasi esso sia. Dobbiamo affrontarli per permettere a tutti una convivenza serena e pacifica. Dobbiamo lavorare per conoscerci a vicenda. Lo dobbiamo fare perché condividiamo storia e destini comuni”, ha concluso Goran Moravček.


 

 

I Rijeka u projektu Roberta Knjaza
Među pedeset mjesta koja “svatko treba vidjeti prije smrti” u emisiji koju je Robert Knjaz pripremio za Hrvatske televizije, našla se i Rijeka. Knjaza i ekipu proveo sam riječkim Korzom što je zabilježio i Novi list u broju od 15. lipnja 2013. godine.

Starim cestama do mora – TV serija

HTV je u lipnju 2013. pripremala u Rijeci i okolici dokumentarnu seriju “Starim cestama do mora”. Imao sam udjela u toj seriji, a posrećilo mi se i voziti kočijom u koju su bili upregnuti lipicanci, dok sam pričao o Karolinskoj cesti i o tome što je ta prometnica značila za razvitak Rijeke te Gorskoga kotara.

 

Audio & video

 

Riječka  enciklopedija Fluminensia na Facebooku – Kanal RI, 5. kolovoza 2011. godine

 


Počasni sam turistički vodič, specijaliziran za sakralnu baštinu Primorsko-goranske županije

 


Predavanje: Drenova, granica prokletstvo ili blagoslov tijekom manifestacije Noć na granici 2013.

 


 

Rijeka 15. lipnja slavi blagdan sv. Vida, gradskoga zaštitnika. Kako se ovaj blagdan slavio kroz povijest, tko je bio sv. Vid i što on znači Rijeci i Riječanima govori Goran Moravček, povjesničar kulturne baštine, u emisiji “Katolički vidici” Radio Rijeke. Autorica emisije: Irena Hrvatin. Emitirano u nedjelju 15. lipnja 2014. u 8:40 sati.

 


 

Bogata sakralna baština Rijeke  još je uvijek nedovoljno poznata Riječanima. O tome sam razgovarao s Biserkom Belić, novinarkom Radio Rijeke, nakon javnog predavanja “Sakralna baština Rijeke”, koje sam održao 24. ožujka 2010. u riječkoj Gradskoj vijećnici. POSLUŠAJTE RAZGOVOR

 


Trsatska gradina – Kanal Ri – objavljeno u emisiji Vidici 18. rujna 2015.


 

 

 

 

 

Franjo Rački: Rieka prama Hrvatskoj

 
  • Impresum: [Zagreb : s. n.], 1867. (u Zagrebu : A. Jakić)
  • Materijalni opis: [6], 134, CVIII str. ; 22 cm.
  • Sadržaj: Prilozi, listine na lat., njem. i tal. jeziku: str. I-CVIII.

Piše: Goran Moravček

Autor knjige Rieka prama Hrvatskoj, Franjo Rački rođen je u Fužinama 25. studenoga 1828. Preminuo je u Zagrebu 13. veljače 1894. Osim što je za sobom ostavio golemo djelo, koje se i danas proučava jer je aktualno i zanimljivo, prvi je među našim povjesničarima pokušao objektivno i kritički promišljati prošlost. Protivio se mađarskim posezanjima te se iscrpno bavio hrvatsko-ugarskim odnosima, posebice u odnosu na Rijeku.

Imao je strast prema politici i povijesti te će po tome ostati upamćen iako je bio i ugledan svećenik, kanonik.

Spomenik dr. Franji Račkom u rodnim Fužinama (rad kipara Rudolfa Valdeca) podignut je 1928. godine povodom stogodišnjice njegovog rođenja

Spomenik dr. Franji Račkom u rodnim Fužinama (rad kipara Rudolfa Valdeca) podignut je 1928. godine povodom stogodišnjice njegovog rođenja

Sudjeluje 1860. u osnivanju Narodne stranke s biskupom J. J. Strossmayerom s kojim je dijelio slična stajališta i prijateljstvo. Stoga je logično što je postao prvim predsjednikom (1866.-1886.) Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), čiji su temelji položeni u prosincu 1860. na poticaj Strossmayera.

Od 1861. do 1875. zastupnik je u Hrvatskom saboru, koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke, izazvane revolucionarnim gibanjima 1848. godine, vojnim neuspjesnima i dubokom gospodarskom krizom u Monarhiji nakon čega je krahirao Bachov apsulutizam. Narodnjaci, kojima je pripadao Rački, zagovarali su uspostavu Trojedne Kraljevine s labavim vezama prema središnjici vlasti. Franjo Rački prihvaća preporodne ideje, ali je ilirizam s vremenom zamijenio jugoslovjanstvom, pod čime je podrazumijevao suživot Hrvata, Srba, Slovenaca i Bugara, ujedinjenih u Habsburškoj Monarhiji, od slovenskog Triglava do bugarske Varne.

Iako se biskupa Strossmayera najčešće smatra prvim zagovornikom jugoslavenstva, to prvenstvo pripada Račkom. Jugoslavenske težnje bile su uvjetovane tadašnjim (geo)političkim (ne)prilikama. Držao je da su Hrvati preslabi da se odupru Beču i Pešti te je stoga zagovarao savez sa slavenskom braćom. Panslavizam, austroslavizam ili jugoslavjanstvo trebali su također biti brana njemačkom prodoru na istok (Drang nach Osten) te rastućem nacionalizmu na Apeninima. Bitkom kod Visa 1866. godine Talijani su bili samo privremeno zaustavljeni u naumu da Jadran pretvore u njihovo mare nostro.

Porto Baroš

Porto Baroš

Jugoslavenstvo u Banskoj Hrvatskoj šezdesetih godina 19. stoljeća nije bilo, međutim, šire prihvaćeno. Unionisti su savez tražili s Mađarima, a protiv austrijskoga dijela Monarhije. U to doba djelovala je i Stranka prava na području Banske Hrvatske, koju je 1861. godine utemeljio Ante Starčević pod geslom: Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku.

Narodnjaci i pravaši oblikovali su u drugoj polovici 19. stoljeća dvije nacionalne ideologije koji će obilježiti hrvatsku politiku ne samo do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine već do naših dana.

Car Franjo Josip I., pritisnut političkim i gospodarskim nevoljama, preuređuje 1867. Habsburšku Monarhiju u Austro-Ugarsku, dijeleći je na zapadnu (cislajtanijsku – austrijsku) te istočnu (translajtanijsku – mađarsku) cjelinu. Osoba vladara, inozemna politika i vojska vežu dvojnu monarhiju. U novonastalim prilikama Zagreb, kao sjedište Banske Hrvatske, sklapa s Peštom 1868. godine Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Banska Hrvatska bila je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja, nastave i pravosuđa, a ostali poslovi su bili zajednički, među njima i financije. U (geo)političkom smislu Nagodba je onemogućila ujedinjenje hrvatskih zemalja te je izazvala snažan otpor u hrvatskoj javnosti.

Riječka luka u doba mađarske uprave

Željeznica je stigla u Rijeku 1873. godine u doba mađarske uprave

Hrvatsko-ugarskom nagodbom Rijeka, tada još neznatni grad na desnoj obali Rječine, dolazi pod neposrednu upravu Pešte, dok je Sušak uz ostala naselja Primorja bio u sastavu Banske Hrvatske i posredno dijelom Ugarske. Zapadna predgrađa današnje Rijeke, Kastavština i Liburnijsko primorje nastavljali su se na Cislajtaniju te su bili pod upravom Beča. Istra s Kvarnerskim otocima i Dalmacija bili su također u austrijskome dijelu dok je Vojna krajina, koja je do tad bila zasebna cjelina, pridužena 1881. godine Banskoj Hrvatskoj, odnosno ugarskome dijelu dvojne države.

Franjo Rački iscrpno se bavio hrvatsko-mađarskim odnosima, a posebno statusom Rijeke. Iz njegova pera nastao je Posebni povjestnički nacrt o gradu Rieci. (Zagreb, 1861), napisan u jeku burnih rasprava o Riječkom pitanju.

U članku Magjari i Rieka, u listu Pozor 1861. godine, nastojao je dokazati kako je Rijeka ne samo po povijesti i po pravu, nego i po svojem položaju, po narodnosti, po materijalnom probitku sastavni dio Hrvatske. Odgovarao je time na tvrdnje mađarskoga povjesničara Lászla Szálaya (Ladislao Szalay: Fiume e la Dieta ungarica, Ercole Rezza, 1861) prema kojemu Rijeka pripada Ugarskoj po pravu. Riječkim pitanjem Rački se bavio i 1866. godine, osvrćići se na pisanje mađarskih novina Pester Lloyd u članku Pester Lloyd o Rieci te godine 1867. u članku Rieka se je god. 1777. radovala, što je Hrvatskoj utjelovljena. Iste, 1867. godine, na temelju ta dva članka, a uoči Hrvatsko-ugarske nagodbe, nastala je knjiga Rieka prama Hrvatskoj.

Objavljivanje knjige poticao je i biskup J. J. Strossmayer koji je Račkom u pismu poručio: Slutim iz nekih znakova, da bi moglo biti, da car Rijeku dâ Madžarom onim istim prijekim putem, kojim je dao i Međimurje.

 

Njemački prijevod knjige Rieka prama Hrvatskoj (preveo Petar Preradović)

Fiume gegenueber von Croatien / von Franz Rački ; aus dem Kroatischen uebers. von X.Y. [i. e. Petar Preradović]

  • Impresum Agram : Im Verlag der Fr. Suppan’s Buchhandlung (Albrecht & Fiedler), 1869.
  • Materijalni opis: 142, LXXVI str. ; 8*.

 

Rijeka anektirana Italiji 1924. godine

 

Rijeka/ Fiume anektirana je Kraljevini Italiji u doba kralja Vittoria Emanuela III. i za fašističke vladavine Benita Mussolinija. Aneksiju je s balkona Guvernerove palače proglasio 16. ožujka 1924. godine riječki guverner general Gaetano Giardini. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kraju, a dolazak Vittoria Emanuela III. u Rijeku bio je svečana potvrda aneksije, omogućene Rimskim ugovorom, sklopljenim između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. siječnja 1924. godine. ČITAJ DALJE

 

  • Nalov izvornika: Victor Emanuel greeted at Fiume for annexation ceremony 1924
  • Izvor: British Pathé
  • Datum: 16. ožujka 1924.
  • Trajanje: 40 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat
Feb 192014
 
Papa Ivan Pavao II. u Svetištu Gospe Trsatske

Uskoro svetac, papa Ivan Pavao II. na Trsatu. Snimio: Ivan Fabijan

Piše: Goran Moravček

Riječki krug svetaca i blaženika se širi. Rijeka je i po tome posebna. Svečanom sjednicom i sv. misom u crkvi Gospe Lurdske na Žabici 9. veljače završen je nadbiskupijski postupak proglašenja blaženikom kapucina fra Ante Josipa Tomičića, pokrenut 12. srpnja 2005. godine. Dokazi na temelju kojih se traži proglašenje fra Ante blaženikom, a potom i svecem, poslani su u Vatikan na nastavak procesa.

Crkva Gospe Lurdske na Žabici

Crkva Gospe Lurdske na Žabici

Fra Ante Tomičić, rođen 23. ožujka 1901. u ličkoj župi Ričice, obukao je kapucinski habit 1919. u Varaždinu. Redovničko ime Ante uzeo je po sv. Antunu Padovanskom. Svečane doživotne zavjete dobio je iz ruku znamenitog fra Bernardina Škrivanića (1855.-1932.) u splitskom svetištu Gospe od Pojišana na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1921. Dvadeset godina kao siromašan fratar putuje Hrvatskom skupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, konvikta svetog Josipa u Varaždinu i gradnju crkve i samostana svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. U riječkom samostanu na Žabici proveo je 34 godine – od 1947. do 1981. godine – a obavljao je službu vratara i sakristana. Umro je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. Njegovi posmrtni ostaci položeni su u kriptu crkve Gospe Lurdske na Žabici.

Marija Krucifiksa Kozulić – Na glasu svetosti preminula je i Riječanka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), utemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci. Sestre djeluju danas u šest biskupija u Hrvatskoj, Italiji i Njemačkoj. Postupak za proglašenje blaženom sestre Krucifikse, započeo je u prije godinu dana. Njezini zemaljski ostaci počivali su na groblju Kozala do 20. prosinca pretprošle godine kada su zbog procesa beatifikacije ekshumirani.

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić

Dvojica papa na Trsatu – Papa Roncalli i papa Wojtyła bit će proglašeni svecima 27. travnja 2014. Bit će to i za nas izniman događaj stoga što su obojica svetaca boravila u Rijeci. Papa Ivan Pavao II. bio je pet dana s Riječanima – od 5. do 9. lipnja 2003. godine. Među trsatskim hodočasnicima bio je i skori svetac Angelo Giuseppe Roncalli (1881.-1963). On se 1912. godine na povratku s Euharistijskog kongresa u Beču zaustavio na Trsatu. Tada je bio osobni tajnik bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija. Dužnost pape obnašao je od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Pokrenuo je reforme u Crkvi te sazvao Drugi vatikanski koncil 1962. godine.

Sveti Franjo kod nas – Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo čini pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Sv. Franjo je 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga “protivni vjetrovi” bacili na hrvatsku obalu te je doista boravio na našem tlu. Franjo Glavinić piše 1648. godine u svojem djelu “Origine della Provincia Bosna-Croatia” kako je sv. Franjo noćio na Trsatu i tom prilikom primio objavu da će na Trsat prispjeti Sveta kuća nazaretska te da će njegovi sinovi, franjevci, boraviti i služiti Bogorodici na tome posvećenom mjestu. Povijesno nisu potvrđeni Glavinićevi navodi, ali predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da hodočaste Gospi Trsatskoj

Sv. Leopold Mandić

Sv. Leopold Mandić

Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. –1942.) u Rijeci je boravio krako, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću. Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 1976. godine, a 1983. papa Ivan Pavao II. uzdiže ga na čast svetosti.

Sv. Marcijan – Ima dovoljno zanimljivosti koje se mogu prikazati Rječanima, ali i turistima. Međutim, Rijeka kao da zatomljuje svoje posebnosti te se iznova čudimo kad otkrijemo blaga koja otkrivamo, a koja su pokraj nas. Slučaj je to s relikvijama sv. Marcijana, koje su bile “zametnute” te ponovo otkrivene, a odnedavno se čuvaju u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Zemaljske ostatke svečava tijela poklonio je gradu papa Aleksandar VII. na molbu cara Leopolda I. Moći sveca stigle su 1662. u Rijeku iz rimskih katakomba sv. Kalista. Prvotno je mumija čuvana iza glavnog oltara, a 1732. položena je u staklenu kutiju-sarkofag. Na bladan sv. Marcijana 16. rujna 1849. u doba župnika Cimottija moći su pronošene ulicama grada i nakon toga postavljene na oltar sv. Petra u Zbornoj crkvi. Nakon kasnijih restauracija crkve ostaci sve. Marcijana završili su na koru kapele sv. Fabijana i Sebastijana u riječkom Starom gradu te su ponovo vraćene u Zbornu crkvu na oltar sv. Antuna Padovanskog koncem 2008. godine.

Jan 122014
 
Zvončari iz Lipe u ophodu sela

Zvončari iz Lipe u ophodu sela

Piše: Goran Moravček

Na blagdan Sveta Tri kralja, 6. siječnja, natisnula se masa svijeta u središtu Žejana gdje je na pal uz prigodne besjede i zvonjavu zvončarskih zvona obješen pust Obmanić. Krivce su izvrgli javnom ruglu i u Munama, a u Mošćenicama, gdje se sudi jedinom živom pustu, izvješena je nova dražanska pusna bandijera. Grobnički dondolaši krenuli su u subotu 11. siječnja u obhajanje Grobnišćine. Na spomendan sv. Antuna pustinjaka, 17. siječnja, svake godine zatuli Antonjski rog najavljujući početak maškara i u mjestima Kastavštine. Razdoblje pusta trajat će ove godine osam tjedana, sve do pusnog utorka 4. ožujka, kad će obješeni krivci biti spaljeni. Dražani valjda jedini na svijetu imaju živoga pusta, Marina Krnetića, koji svoju ulogu “Gobota” utjelovljuje puna četiri desetljeća. Gobov dvojnik bit će na Pepelnicu s draške plaže lansiran prema Mjesecu!

Početak ovogodišnjeg Pusta bio je prema tradiciji u Žejanama

Početak ovogodišnjeg Pusta bio je prema tradiciji u Žejanama

Mesopust, pust, maškare, mačkare, fašnik ili kako se već nazivaju pokladni običaji diljem Lijepe Naše, puno je više od maškarane zabave. Rasprostranjen je duž cijelog jadranskog, dinarskog i panonskog područja, a pojavljuje se u mnogim inačicama prerušavanja. Prve maske prikazane su još na pećinskim crtežima i gotovo da nema civilizacije koja ne poznaje neki od oblika maskiranja. Mesopust se uvijek održava na prijelazu zime u proljeće što također ukazuje na njegovo prastaro podrijetlo.

Doba pusta je pomično, a povezano je s Uskrsom, najvećim kršćanskim blagdanom i korizmom, četrdesetnicom, koja je dio liturgijske godine. U kršćanskome svijetu nastojalo se tijekom povijesti uskladiti mjesečevu i sunčevu godinu. Smatra se da je Isus umro razapet na križu u petak 14. dana židovskog mjeseca nišana, odnosno 7. travnja 30. godine. Uskrs se nekoć slavio kad i židovska Pasha, a kako je Krist, prema Evanđelju, uskrsnuo u nedjelju, na Prvome crkvenom ekumenskom Saboru, održanom od 20. svibnja do 25. srpnja 325. godine u Niceji na tlu današnje Turske, određeno je da se Uskrs slavi prvu nedjelju iza punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevice, odnosno između 22. ožujka i 25. travnja.

Korizmeno razdoblje, priprava vjernika za Uskrs, traje 40 dana, a započinje Čistom srijedom ili Pepelnicom, koja je pomični blagdan. Sukladno tome, mesopust traje od Bogojavljenja (sv. Tri kralja) do Pepelnice te je najkraće razdoblje maškara od 6. siječnja do 10. veljače, a najduže do 17. ožujka. Ove godine Pepelnica pada 5. ožujka te će dotad biti i maškara, a Uskrs slavimo 20. travnja.

Najstariji zabilježeni mesopusni običaji potječu iz 1142. godine, a povezuju se s rimskim Saturnalijama i Luperkalijama. U 15. i 16. stoljeću pusno razdoblje je bilo svedeno na tri luda dana prije Pepelnice, a tek od 19. stoljeća pokladno vrijeme obuhvaća period od Bogojavljenja (6. siječnja) do Pepelnice kad se prije korizmenog posta odaje užitcima i zabavi. Karneval je vrhunac pokladnog razdoblja. Pojam je izveden od latinskog “carne vale” (zbogom meso), odnosno crkvene nedjelje prije suzdržavanja od mesa (lat. “domenica ante carnes tollendas”).

Zvončar tuli u rog

Zvončar tuli u rog

Za razliku od mesopusta, pusta, poklada ili fašnika, kako se običaji nazivaju ovisno o području na kojem se održavaju u seoskim sredinama, pojam karnevala obično označava gradske običaje maskiranja. Riječki karneval, koji je među najstarijima u Hrvatskoj, a po brojnosti spada među najveće europske smotre, pokušava objediniti seoske i gradske tradicije maskiranja.

Pojedine zvončarske skupine, poput one iz Rukavca, ne žele, međutim, nastupiti na karnevalu. U Rukavcu drže da je pravi zvončar to što jest jedino na mrazu posutom šumskom putu koji vodi od Krive do Škrapne, na stazi što ide od Mohorića do Biškupa i od Krujaca do Andrejića. Na tim hladnim putovima, kojima u paru hode mladići, svaki je gledatelj dobrodošao jer su zvončari u neposrednoj vezi s promatračima. Gledatelji su često uvjereni kako su došli gledati zvončare, ali usitinu su aktivno uvučeni u običaje pusta. Zvončaru gledatelji trebaju, ali ne u mimohodu već u igtri koja se stoljećima ponavlja. Istim putom iza zvončara hodaju partenjaki, jedinstvena skupina rukavačkih neoženjenih mladića i djevojaka.

U Rukavcu i Zvonećima kažu kako se “pravi zvončar ne prodaje”. Jer, kako misle tamošnji mladići oprćeni teškim zvoncima i naoružani baltama te odjeveni u tradicionalno pusno ruho – u bele brageše, mornarsku majicu s kratkim rukavima, kožu i krabujosnicu – zvončar je postao to što jest zbog svoje duboke osobne potrebe koja proizlazi iz njegovih korijena, narodne baštine i veze s precima, a ne zbog sudjelovanja na karnevalima. Bolje je da se zatre selo nego običaji, ističu ondje.

Rukavački zvončari na putu od Črnčići prema Rukavcu. Snimio: Marin Aničić

Rukavački zvončari na putu od Črnčići prema Rukavcu. Snimio: Marin Aničić

Zvončari iz ostalih mjesta riječkoga zaleđa koji njeguju pusne užance stare nekoliko stoljeća – a poznate su skupine iz Brguda, Mučića, Muna, Žejana, Korenskog, Vlahova Brega, Halubja te s Grobnišćine i gorskokotarskog Crnog Luga – nipošto nisu manje vrijedni samo zato što se pojavljuju i na velikim karnevalskim smotrama. Naprotiv! Zvončarske skupine Kastavštine postale su 2009. godine dio svjetske nematerijalne baštine na popisu UNESCO-a.

Bez obzira na ishodište tradicije, zvončarstvo se na širem riječkom području održalo vjekovima i, ako je suditi prema zanimanju najmlađih, budućnost toga običaja je zajamčena. Često sam čuo od zvončara kako kažu: “To nisu maškare, to je folklor”. Međutim, mesopust je više od folklora.

Do sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća zvončari su na lica stavljali maske sa životinjskim likovima, ali otkako su im fašističke vlasti bile zabranile takvu vrstu prerušavanja, otada na zapadnome dijelu Kastavštine, u mjestima koja su između dva svjetska rata bila u sastavu Kraljevine Italije, na glavu stavljaju šešir ukrašen cvijećem. Zvončari nisu imali sreće ni u doba komunizma. Zabilježeno je da su 1948. godine “narodne vlasti” u Viškovu – Svetom Mateju zabranile pust, a zvončari koji su se oglušili na tu zabranu odsjedili su u zatvoru od tri do devet mjeseci!

Mladići prerušeni u djevojke na maškarama u Rijeci 1960. godine. Snimio: Petar Grabovac

Mladići prerušeni u djevojke na maškarama u Rijeci 1960. godine. Snimio: Petar Grabovac

Ta nevesela vremena su, srećom, prošla te su se pusni običaji obnovili i traju. Jer, vrijednosti mesopusnih običaja sačuvala se do naših dana vjerojatno i stoga što smisao te narodne svetkovine, petoga godišnjeg doba kako neki kažu, nije samo puki folklorni obrazac maski i plesa, obilazak domova, sela i zaselaka – gdje domaćini časte zvončare vinom, a domaćice im pripremaju fritule, kroštule ili presnac – nego i duboko ukorijenjena navada da se u duhu mesopusne demokracije kritički propitkuju društvene i političke (ne)prilike. U simboličkom smislu to je vješanje Pusta, lutka koji simbolizira krivca za sve nepravde i nedaće, na dan početka mesopusta te njegovo javno spaljivanje dan uoči Pepelnice. Bez tog ključnog događaja, kada se upućuju javne poruke ljudima na vlasti i ukazuje na pogrješke uočene u društvenoj zajednici, mesopusno razdoblje bilo bi svedeno tek na pučku manifestaciju zabave, a ne na istinski društveni događaj koji okuplja na desetke tisuća sudionika i u mjestima Hrvatskoga primorja te zaleđa Rijeke.