Šimun Kožičić Benja: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (1531.)

 

Šimun Kožičić Benja (oko 1460-1536.), biskup modruški, osnovao je u Rijeci tiskaru i u njoj 1530. i 1531. godine uz pomoć dvojice talijanskih majstora (štampadura) tiskao šest glagoljskih knjiga.

Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (Rijeka, 1531.), djelo je o rimskim papama i carevima pisano glagoljicom na hrvatskom jeziku. Smatra se da je to prva na hrvatskom jeziku štampana svjetska povijest. Knjižice u prvome dijela donse životopise papa, od apostola Petra do pape Klementa VII., Benjina suvremenika. U drugome dijelu su životopisi careva, od Julija Cezara do Karla V. Sačuvalo se sedam originalnih primjeraka.

Bayerische Staatsbibliothek digitalizirala je knjigu i omogućila da bude dostupna posredstvom platforme Europeana.

Izvor: München, Bayerische Staatsbibliothek — Res/4 H.un. 92 h

U izdanju Sveučilišne knjižnice Rijeka objavljeni su 2007. godine pretiskak i transkript Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov. Izdanje obuhvaća dvije knjige: faksimil (knjiga 1) i latinička transkipcija glagoljskoga teksta (knjiga 2). Faksimil je reprodukcija knjige, koji se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Wroclavu (Biblioteka Universytecka, sig. 445547). U zasebnoj knjizi glagoljski je tekst prenesen redak po redak latiničkim pismom postupkom transkripcije, dnosno na način kako se pisalo i(li) izgovaralo.  Osvrt  na ovo izdanje objavila je Ivana Mulc – Slovo: časopis Staroslavenskog instituta, No.58 Prosinac 2008.

Recenzija Ivane Mulc:

“ŠIMUN KOŽIČIĆ, Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov. Rijeka, Knjiga 1: Reprodukcija primjerka knjige iz Sveučilišne knjižnice u Wroclawu; Knjiga 2: Latinička transkripcija glagoljskoga teksta (s predgovorom i uvodom). Priredila Anica NAZOR. Sveučilišna knjižnica Rijeka, Rijeka 2007.

Kao rezultat izdavačkoga projekta Sveučilišne knjižnice u Rijeci 2007. godine objavljeno je povijesno djelo Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, koje je, 1531. godine glagoljicom tiskao u svojoj tiskari u Rijeci Zadranin, Šimun Kožičić Benja. Ovaj ambiciozan i zahtjevan projekt zacrtan je u trima knjigama: faksimil, transkripcija i knjiga komentara. Tiskane su prve dvije. Faksimil izdanja iz 1531. godine priredio je vrstan stručnjak za tipografsko oblikovanje hrvatskoglagoljskih tiskanih knjiga, akademski slikar-grafičar Frane Paro, koji je, uz pomoć majstora u tiskari »Zrinski« u Čakovcu, ostvario faksimil u svemu vjeran primjerku originala. Druga knjiga, uz Predgovor i opširan prilog o Šimunu Kožičiću Benji i njegovu djelu, donosi transkripciju teksta latinicom naše najbolje poznavateljice hrvatskoglagoljskih inkunabula i tiskanih knjiga, akademkinje Anice Nazor.

U trećoj knjizi koju priređuje istaknuti proučavatelj crkvene povijesti dr. Tomislav Mrkonjić potanko će se usporediti i komentirati Kožičićev tekst s tekstovima glavnih latinskih predložaka koje je autor istražio (Platina) i otkrio (Egnacije) kao izvore neophodne za razumijevanje Kožičićeva djela.

Diljem svijeta i u nas izbrojeno je sedam originalnih primjeraka Knjiica, a za faksimil rabljen je izvrsno sačuvan, potpuni primjerak originala koji se nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Wroclawu.

Druga knjiga koju je priredila Anica Nazor izuzetne je znanstvene i kulturološke vrijednosti. U Predgovoru iznosi povijest nastanka projekta. Šimun Kožičić Benja poznat je u našoj kulturnoj javnosti i po svojim, više puta tiskanim, rodoljubnim govorima na latinskom jeziku koje je održao na Lateranskom koncilu u Rimu 1513. i pred papom Leonom X. 1516. godine. U njima se otkrio kao sjajan orator, dobar znalac latinske govorničke tradicije, kao i strastven rodoljub, osjetljiv na patnje svojega naroda, tražeći »sveti rat« protiv Turaka i novčanu i vojnu pomoć za otkup zarobljenika i obranu svoje opustošene domovine. Izravno se obraća papi Leonu X. govoreći: »Tebe smo, preblaženi Leone, očekivali kao spasitelja… Udri na one koji nas udaraju.« Poznat je i više puta objavljivan njegov uvodni tekst u Knjižice koji je posvetio trogirskomu biskupu Tomasu Nigeru. Moli ga da što prije složi »knjižice od hrvacke zemlje i od hvali njeje«, a on će to »stlmačiti i činit štampati.« Objašnjava svoje napore oko izdavanja glagoljskih obrednih i nabožnih knjiga i tuži se na jezik glagoljskih knjiga koji su, kako on misli, iskvarili lažni pisci i loši prevodioci.

»V hižah prebivanija« u Rijeci osnovao je i vlastitim novcem u nepunih šest mjeseci (od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531.) tiskao šest knjiga. To su: priručnik (bukvar, abecedarij) za učenje glagoljice, koji naslovljuje: Psaltir; molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum): Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije; mali ritual: Knjižice krsta; misal: Misal hruacki; povijesno djelo: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov; i priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice. Takva osobnost i takav izdavački pothvat privukli su znanstvenu pažnju priređivačice ovoga izdanja još sredinom sedamdesetih godina.

Godine 1975. Anica je Nazor zacrtala svoj izdavački plan: sistematski istražiti, prirediti i objaviti ponovno izdanja naših najstarijih glagoljskih tiskara: senjske i riječke. Dobrim dijelom to je uspješno ostvarila sama ili sa suradnicima. Objavljena su ponovljena senjska izdanja Spovidi općene iz 1496. (pretisak+dodatak), Korizmenjaka iz 1508. (pretisak) i Senjskoga glagoljskog misala iz 1494. (pretisak+dodatak).

Iz riječke je tiskare priredila i objavila izdanje Knjižice krsta iz 1531. (transkripcija, komentar, rječnik), a Leonard Tandarić Psaltir (latinična transkripcija). Treba napomenuti da je njezinim poticajem i mentorstvom došlo do kritičkog izdanja u latiničnoj transliteraciji Kožičićevih Knjižica (München, 1983.), koje je priredio mladi njemački znanstvenik Günther Tutschke. U izdanju je zadržao originalne retke i kraćeno pisane riječi, a popis kraćenih riječi priložio je i u zagradama ih razriješio. Uz napomene o jeziku dodao je rječnik. Utvrdio je da je najbliži latinski predložak za tekst životopisa papa djelo Liber de vita Christi ac omnium pontificum Bartolomea Sacchija, humanističkim imenom Platina. Tekst životopisa papa u komentaru je usporedio s tekstom Platine. Nakon njegova izdanja Tomislav Mrkonjić otkriva glavni predložak životopisa rimskih careva u djelu venecijanskoga humanista Egnacija (De Caesaribus libri III.).

Tako su Knjižice približene široj znanstvenoj javnosti, omogućena su dalja istraživanja i dobiveni izvanredni rezultati izneseni na znanstvenom skupu o Šimunu Kožičiću Benji 1988. i objavljeni u zborniku radova 1991. godine. Na kraju Anica Nazor zahvaljuje ravnateljima Sveučilišne knjižnice u Rijeci, Jurju Lokmeru i Senki Tomljanović, na pokretanju projekta baš u Rijeci, gdje je Kožičić prije gotovo pola tisućljeća tiskao svoje knjige, kao i ostalima koji su zaslužni za njegovo ostvarenje.

Slijedi opširno poglavlje o Šimunu Kožičiću Benji (Zadar oko 1460. – 1536.) koji je jedna je od najblistavijih osobnosti ne samo svoga vremena već i hrvatske kulture uopće. Potječe iz jedne od najuglednijih, najobrazovanijih i najbogatijih zadarskih obitelji. U njoj se njegovala glagoljaška tradicija, a usto je dobio izvrsno humanističko obrazovanje. Godine 1502. bio je na dvoru pape Aleksandra VI. u Rimu, kanonik crkve u Zadru, upravitelj Crkve sv. Ivana, arhiprezbiter na Pagu, biskup modruški, upravitelj Senjske biskupije, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava II. Jagelovića. Na Petom lateranskom koncilu održao je već spomenute rodoljubne protuturske govore. Poslije pada i razaranja Modruša 1528. godine, bježi u Novi Vinodolski, a zatim u Rijeku gdje vlastitim novcem i tiskarskim materijalom nabavljenim u Veneciji tiska svoje knjige.

Suvremena hrvatska historiografija ističe da se u Knjižicama radi o »prvoj u nas na hrvatskom jeziku štampanoj svjetskoj povijesti, koja uključuje podatke o islamu i turskom carstvu od njegova početka do širenja na područje Bizanta, Balkana sve do naših krajeva, do Kožičićeva vremena.« (Miroslav Kurelac).

Kožičićeve Knjižice podijeljene su u dva dijela: u prvom su kratki životopisi papa od apostola Petra do pape Klementa VII., Kožičićeva suvremenika, a u drugom životopisi careva od Julija Cezara do Karla V. Unutar tih dvaju odjelitih dijelova nalaze se mala posebna poglavlja s »istočnom problematikom«: Od gospodstva Partov i Prsijanov, Vazetije Rima, Mahometa početije, Od početija turačkago. Priručnik crkvene i svjetske povijesti dobra je renesansna kompilacija u koju Kožičić unosi vlastita zapažanja – dragocjene podatke o sebi, te komentare o osobama i zbivanjima svojega vremena. Tako u životopisu pape Julija II., opisujući svoj izbor za modruškog biskupa, pridaje si pridjev uobičajen u zapisima popova glagoljaša: »I az nedostojan izabran jesam na Modrušku biskupiju: dan 7. novembra leto Gospodnje 1509.« O suvremenicima će izreći svoje mišljenje, poštujući potrebnu povijesnu distancu, oprezno, ali ujedno i jasno. Npr. o papi Aleksandru VI. piše: »Od jegože mnoga bi se mogla reći, na zač živut ošće mnozi iže znajut dela jego … ničtože nećemo reći.« I još dodaje: »Az bil jesam v Rimi tri leta pred jego semrtiju i videh mnoga.«

U sjajnoj sintezi temeljenoj na literaturi i arhivskim podatcima, uz životopis, ocijenjeni su Kožičićevi rodoljubni govori s literarne strane, iznesena povijest istraživanja o svakom od njegovih šest djela, dodani bibliografski podatci o sačuvanim primjercima i njihovu broju, navedena nalazišta i signature. Pritom autorica iznosi i vrednuje prinos svakoga znanstvenika u rješavanju pojedinih pitanja.

Što se tiče jezika Knjižica obično se ističe da su tiskane hrvatskim jezikom. U stvari koncepcija Kožičićeva književnoga jezika i njegovi zahvati u njegovu popravljanju urodili su jezikom koji je mješavina čakavskoga i crkvenoslavenskog jezika (crkvenoslavenizmi u deklinaciji, osobito zamjenica i pridjeva, u sintaksi česta upotreba dativa apsolutnoga). Isto tako očituje se poznavanje izraza hrvatske usmene književnosti (figure, sinonimi, elipse, tropi, uobičajene sintagme…).

Najvažniji dio knjige latinična je transkripcija teksta. Suvremenomu čitatelju, uglavnom nevičnu poznavanju glagoljice i crkvenoslavenskoga jezika, priređivačica podastire tekst koji mu omogućuje čitanje i upoznavanje sadržaja i jezika Kožičićeva djela. Vrlo složen, osjetljiv i odgovoran posao transkripcije razrješava u poglavlju o transkripciji predlažući jednoznačna transkripcijska načela kojima se služi: npr. prenošenje glagoljskog đerva, poluglasa (štapića) u različitim pozicijama, osobito transkripcija jata koja je i inače u takvim izdanjima jedan od najtežih problema. Tu se u realizaciji nerealiziranih primjera oslanja na u tekstu potvrđene primjere s ostvarenim jatom – stoga donosi čitav niz takvih potvrda. Ti su ostvareni primjeri podloga za transkripciju riječi istoga korijena. Svaki upućeniji čitatelj zagledanjem u pretisak može se uvjeriti koliko je to učinjeno dosljedno i pouzdano. Uspješno rješenje složena problema transkripcije rezultat je izvrsna poznavanja crkvenoslavenskoga jezika, hrvatskoglagoljskih spomenika, ali i velika iskustva u priređivanju takvih izdanja. Na kraju je opširan popis predmetne literature. U knjizi je tiskan rad našeg vrsnog grafičkog stručnjaka Frane Para, poznavatelja hrvatskoglagoljskoga tiskarstva, Tipografske osobitosti »Knjižica od žitja rimskih arhijerejov i cesarov«, u kojem je razmotreno i prikazano kako su pravila tiskarskog umijeća primijenjena u priređivanju ovoga izdanja.

Objavljujući djelo hrvatskog prosvjetitelja i kulturnog velikana Sveučilišna knjižnica u Rijeci, grad Rijeka, kao i čitava Hrvatska svrstava se u red zemalja i naroda koji se s poštovanjem odužuju svojim znamenitim ljudima. Rusi su se svojem prvom tiskaru Ivanu Fjodorovu – koji je 1564. u Moskvi (dakle tridesetak godina nakon Kožičića) počeo tiskati knjige – odužili podizanjem spomenikâ, muzeja, godišnjim znanstvenim tribinama (Fjodorovskije čtenija), godišnjacima, izložbama, medaljama, poštanskom markom i omotnicom, mapom s razglednicama u boji s motivima iz njegovih izdanja. Pripremaju se kritička izdanja s tekstološkim i lingvističkim komentarom, faksimilirana izdanja i izrada Rječnika jezika Ivana Fjodorova (Nazor 1988.).

Kako bi Kožičićeva djela bila pristupačnija današnjem čitatelju, akademkinja Nazor predlaže, uz faksimil i glagoljski tekst izdan kritički u latiničnoj transkripciji, ponovna izdanja svakoga od njegovih preostalih djela kao i izdanje njegova Rječnika. Smatra da bi se u Zadru gdje se je rodio, ili u Rijeci gdje je svoja djela pripremao i tiskao, trebao otvoriti memorijalni muzej.

Ovako uzorno, po svim pravilima struke, pripremljenim izdanjem, hrvatska znanstvena i kulturna javnost dobila je na raspolaganje djelo koje će biti dragocjen izvor istraživanja znanstvenicima raznih profila, osobito povjesničarima, crkvenim povjesničarima, jezikoslovcima, tekstolozima, grafičarima i sl. Očekujući objavljivanje neophodne treće knjige komentara treba poželjeti da se što prije ostvare barem neke zamisli i prijedlozi priređivačice izdanja kako bi se Hrvatska dostojno odužila svomu kulturnomu velikanu i istinskomu rodoljubu”.

Oct 182012
 
Rukavac

Sv. Luka evanđelist nebeski je zaštitnik rukavačke župe

Piše: Goran Moravček

Svetome Luki, a danas je njegov spomendan, posvećena je župna crkva ili Vela crekav u Rukavcu. Bila je 2. listopada 1943. izravno pogođena granatom ispaljenom iz njemačkog tenka i kroz četiri desetljeća stajala je kao ruševina.

Josip Šimac, tadašnji vološćanski plovan i upravitelj rukavačke župe, obnovio je crkvu sv. Luke ev. i župni stan prema projektu arhitekta Antona Juretića iz Rijeke. Obnovljenu crkvu blagoslovio je Josip Pavlišić, riječko-senjski nadbiskup na Petrovsku nedjelju 27. lipnja 1982. godine. Taj se blagadn posebno svečano obilježava u Rukavcu.

Izuzetno značajan doprinos obnovi crkve u Rukavcu dali su belgijski volonteri.

Crkva sv. Luke u Rukavcu

Četiri desetljeća crkva sv. Luke u Rukavcu stajala je kao ruševina. Obnovljena je osamdesetih godina prošlog stoljeća zalaganjem plovana Josipa Šimca, a prema projektu arhitekta Antona Juretića

Područje Rukavca pripadalo je nekoć prostranoj kastavskoj župi. Ekspozitura Kastva postaje 1849. godine, ali kako je talijansko-jugoslavenska državna granica podijelila drevnu Kastavštinu, rukavačko područje pripavši Rapallskim ugovorom Kraljevini Italiji postaje samostalna kapelanija 1924.

Župa sv. Luke evanđelista utemeljena je u doba talijanske uprave 15. siječnja 1929. godine. Tada su rukavačkoj župi pripadali i Matulji, koji postaju zasebnom župom Krista Kralja 1936. godine.

Rukavačku crkvu sv. Luke spominje posljednjih dana listopada 1658. godine generalni vikar pulskoga biskupa Francesco Bartiroma koji je obilazio tada prostranu kastavsku župu sv. Jelene križarice.

Bartiroma je zabranio bogoslužje dok se crkva, kojoj je prokišnjavao krov, ne opremi svim potrebnim stvarima.

Sačuvano je zvono s rimskim brojem MDC  i napisom Domenico.

U sakristiji crkve nalazi se glagoljska ploča s natpisom 1600. Maja 2.  Ona je  još sredinom 19. stoljeća služila kao stepenica pred crkvom, a potom je uzidana na crkveno pročelje.

Ploča je prvotno bila na dovratku skladišta za žito, kašće, koje je bilo u Rukavcu sagrađeno 1600. godine.

Mramorni glavni oltar s kipom sv. Luke podignut je 1910. godine novčanim prilozima mještana zaseoka Kućeli – Ivana Kućela te Josipa i Mate Sušnja – koji su imetak stekli tragajući za zlatom u Americi.

Rukavac sv. Luka

Crkva sv. Luka u Rukavcu, snimljena 1980. godine, stradala je 1943. U svetištu (prezbiteriju) ostao je sačuvan kip sv. Luke.

Kapelanija je u Rukavcu uspostavljena 1849. godine. Prvi rukavački kapelan i učitelj bio je Josip Jenc, rodom iz slovenskih Begunja. On je ostao u Rukavcu četvrt stoljeća.

Josip Jelenc je 1862. počeo graditi župnu kuću, a 1875. i crkvu na mjestu male i trošne kapele sv. Luke i to za trošak od 11.300 forinti. Znatan dio od toga iznosa osigurao je Mate Dubrović, tadašnji župnik tršćanske crkve sv. Jakova koji je bio rodom iz Rukavca. Crkva je imala vitak, neobarokni drveni zvonik.

Pavlišić, Šimac, Juretić obnovitelji crkve u Rukavcu

Obnovili crkvu sv. Luke u Rukavcu: Josip Pavlišić, nadbiskup riječko-senjski, Josip Šimac, plovan rukavački i vološćanski, Anton Juretić, arhitekt

U doba kapelana Antuna Puža, koji je zamijenio Josipa Jenca kada je ovaj bio premješten u Opatiju, bila su podignuta dva pobočna oltara,  nabavljena je ura za crkveni toranj te je prostrana crkva ukrašena slikama Križnoga puta.

Biskup tršćansko-koparski Ivan Nepomuk Glavina (1882.-1896.) posvetio je crkvu u Rukavcu 8. rujna 1883. godine.

Nakon što je crkva sv. Luke pretvorena u ruševinu 1943., do njezine obnove 1982. godine, ulogu župne crkve preuzela je kapela sv. Roka na groblju. Sagrađena je 1856. godine, a posvetio ju je 7. svibnja 1898. godine tršćanski biskup Andrija Marija Šterk, rodom iz Voloskog.

U Kućelima se nalazi kapelica u čast Majke Božje.

Oct 092012
 
Stari grad Veprinac

Stari grad Veprinac

Piše: Goran Moravček

Veprinac, mjesto s najljepšim pogledom na Kvarner ima izuzetno bogatu kulturno-povijesnu baštinu. Stoga je dobra vijest da se temeljito obnavlja Stari grad veprinački, prepoznatljiv izdaleka po zvoniku župne crkve sv. Marka. Uređena je srednjovjekovna loža, kapela sv. Ane ili veprinačka Sikstina s početka 15. stoljeća, kao i zvonik župne crkve podignut 519 metara nad morem.

Brituh, vidikovac s najljepšim pogledom na Opatiju i Kvarner, trebao bi biti primjereno uređen nakon punih pet godina priprema. Napokon. POGLEDAJ VIDEO

Zvonik sv. Marka i Županov stol

Brituh: zvonik sv. Marka i Županov stol s uklesanim godinama 1655. i 1770.

S veprinačkog vidikovca puca pogled na Kvarner i samo zbog toga, a da i nema drugih vrijednih kulturno-povijesnih spomenika, isplatilo bi se uspeti putom koji od opatijske Slatine vodi kroz zanimljiv krajobraz do područne osnovne škole, a potom svladavanjem 110 stuba do najistaknutije točke mjesta.

Veprinac, ili Leprinac po domaću, nekoć je bio opasan zidinama, koje su iskušale snagu (ne)vremena i mletačke napade, a dijelom su i danas očuvane. Uz Stari grad postupno su nikla okolna naselja – Andretići, Balači, Boni, Falalelići, Gašparići, Guštići, Kolavići, Lučetići, Maćuki, Perinići, Slavići, Stari Grad, Šimetići, Škofi, Špadići, Travičići, Tumpići, Vas, Vedež, Zagrad i Zatka.

VEPRINAC KROZ POVIJEST

Mjesto se prvi put spominje 1351. u doba Rudolfa Devinskog te u oporuci Hugona Devinskog 1374. godine. Kao vazali akvilejskog patrijarha, Devinci, koji su dobili obiteljsko ime prema kaštelu Devinu ili Duinu kod Trsta, imali su mnoge posjede u Istri, a vladali su i Rijekom do 1399. godine kada umire njihov posljednji muški potomak.

Nakon izumiranja Devinske loze posjede baštini bavarska obitelj Wallsee, ili po naški Favalići, što 1400. godine potvrđuje i pulski biskup Gvido II. Memo (1383-1409). Nakon toga, Veprinac je uz Kastav i Mošćenice bio pod vlašću Habsburgovaca od 1465. te je u sastavu Kastavske gospoštije kojom je od 1637. do 1773. godine upravljao riječki isusovački Kolegij.

Gradska vrata s tri ulaza

Gradska vrata u sklopu zgrade gradskog Komuna, Komunšćice, imaju tri ulaza

Posjed je nakon ukinuća Isusovačkog reda preuzela država, a od 1784. godine Kastavskom gospoštijom upravlja obitelji Thierry. Nakon njih Kastavštinu preuzima 1843. riječki brodovlasnik Đuro Vranyczany. Ukinućem kmetstva 1848. godine prestala je postojati i Kastavska gospoštija.

U 19. stoljeću Volosko postaje sjedištem samostalne općine, ali i cijelog područja bivše Kastavske gospoštije. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, počinje talijanska uprava tim područjem, koje je, uključivši i Veprinac, Rapallskim ugovorom 1920. ušlo u sastav Kraljevine Italije, tada pod fašističkom vladom Benita Mussolinija.

Veprinac je danas naselje u sastavu Grada Opatije zajedno s mjestima Dobreć, Ičići, Ika, Mala Učka, Opatija, Oprič, Pobri, Poljane i Vela Učka. 

Brituh

Pogled s veprinačkog vidikovca na Kvarner

KULTURNO-POVIJESNA BAŠTINA

Crkva sv. Marka. Odred albanskih plaćenika, u službi Mlečana, zapalio je 14. prosinca 1614. godine, uoči “službenog” početka Uskočkog rata (1615.-1618.), Lovran, Opatiju sv. Jakova te mnoge kuće na području Veprinca i Kastva.

Veprinac je teško stradao i 1616. godine kad su mletačke snage porušile i crkvu sv. Marije koja je stajala nekoć na vrhu veprinačkog brijega.

Župna crkva sv. Marka u Veprincu

Župna crkva sv. Marka u Veprincu

Mlečani nisu dugo držali grad, ali je usprkos tome nakon obnove crkva dobila novoga nebeskog zaštitnika, sv Marka, koji je bio i patron Mletačke Republike. Može se to protumačiti i kao pokušaj da se Mlečane ubuduće odvrati od napadaja.

Nakon obnove crkve, glavni oltar sv. Marka posvetio je 7. studenoga 1658. senjski biskup Petar Mariani. Područje zapadno od Rječine, uključivši i Rijeku, bilo je u to doba pod crkvenom upravom pulskog biskupa, ali kako je on bio mletački podanik, a teritorij austrijski, biskupu iz Pule često je bio zapriječen dolazak stoga je posvetu obavio Petar Mariani, Riječanin.

Nekoć je uz veprinačku župnu crkvu bilo groblje. Pred ulazom je ostalo još nekoliko starih grobova među kojima plovana Antona Petričića, Kazimira Mandića i Joakima (Aćima) Pilata. Ovom potonjem je pred župnom kućom podignuta bista.

Glagoljicom je iznad ulaza u crkvu nekoć bila urezana 1574., a ista je godina zapisana na kamenoj ploči iznad ulaza stare veprinačke vijećnice. Dva pobočna broda crkve prigrađena su oko 1658. godine u doba župnika Zvane Pačalota. Župnu crkvu temeljito je dao obnoviti 1840. godine posljednji veprinački kanonik Anton Petričić.

U crkvi je pet kamenih oltara. Crkva je bila opljačkana 1978. godine te su tada ukradene i oltarne slike sv. Obitelji i sv. Ivana Krstitelja kao i sedam uljanih slika Križnoga puta.

Kapela sv. Ane

Kapela sv. Ane iz 1442. godine ili veprinačka Sikstina

Kapela sv. Ane. Uz stari put za Učku, unutar zidina nekadašnjeg veprinačkog kaštela, podignuta je drevna kapela sv. Ane s trijemom pred ulazom (lopicom) i zvonikom na preslicu s jednim zvonom.

Na vanjskome zidu uklesana je godina 1442., a uz nju stoji i grb plemića iz Kršana čiji su inicijali Mx Ch. Na zaglavnom kamenu portala stoji grb tadašnjih veprinačkih vladara iz roda Wallsee / Favalića.

Kapela sv. Ane je oslikana crtežima iz 15. stoljeća. Među ugrebencima (grafitima) uparane su na zidu svetišta godine 1442. kad je kapela podignuta te 1562. kad je posvećena.

Kapela sv. Ane

Oltar u kapeli sv. Ane iznad kojeg je zapisana 1442. godina

Veprinački zakon iz 1507. Pod trijemom crkve sv. Ane su se onde sedeći p(očtovani) i razumni muži, župani i starci rečen(oga kaštela) Veprinca potpisali pod tekstom Veprinačkog zakona iz 1507. godine. Ovim su zakonom, pisanim glagoljicom, bili uređeni društveno-pravni odnosi.

Listovi Veprinačkog zakona čuvaju se u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosi. Tekst je sačuvan i u Liber Communitatis Veprinatii, a pripremio ga je između 1731. i 1739. godine veprinački kanonik Anton Cora. Taj je tekst konzultirao i veprinački kapelan Jakov Volčić (1815.-1888.) uspjevši ga 1851. godine prepisati na latinicu.

Kapela sv. Jelene. Potječe iz XVI. stoljeća. Pregrađivana je 1860. i obnovljena 1980. godine. Ova crkvica sa zvonikom na preslicu i lopicom pred ulazom bila je i mjesto s kojega su u novije doba polazili sprovodi, jer veprinačko groblje, uređeno početkom 20. stoljeća nema svoje kapele. Oltar je podignuti u čast sv. Jelene, sv. Roka i sv. Lovre, koji su prikazani na oltarnoj slici.

U Starom gradu je kapela Marije Pomoćnice, koja više nema vjersku ulogu već služi kao skladište.

Sep 082012
 

 

Branko Fučić

Branko Fučić

Piše: Goran Moravček

Branko Fučić, akademik, povjesničar umjetnosti i kulture, stručnjak za srednjovjekovno zidno slikarstvo i glagolizam, dr. h.c. teologije – a to sve je nanizano na spomen-ploči postavljenoj na njegovoj rodnoj kući u selu Bogovići u Dubašnici na otoku Krku – rođen je 8. rujna 1920. Preminuo je u Rijeci, u nedjelju 31. siječnja 1999. godine, a sahranjen je sutradan prema vlastitoj želji na starom groblju Sv. Apolinara u Dubašljanskom polju. Na godišnicu rođenja nije možda primjereno u uvodu pisati o posljednjem počivalištu nekog smrtnika, ali i grobovi govore i o ljudskim djelima. Skromni humak svjedoči više od tisuću riječi i o tome da je Branko Fučić iz života otišao samo do Nezaborava. I dalje je tu sa svakom svojom ispisanom rečenicom.

Stoga je mladi dr. Tomislav Galović, njegov sumještanin i dobar poznavatelj  djela “grešnog diaka” i mogao zaključiti kako je akademikov rad u Istri, na Kvarnerskim otocima i riječkom području “bio toliko plodonosan da se slobodno možemo zapitati kakva bi bila sudbina srednjovjekovnog zidnog slikarstva Istre i hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika u cjelini, da nije bilo osobe, istraživača i znanstvenika poput Branka Fučića. Možda bi se javio neki ”drugi” Branko Fučić? Teško! – vrijeme je pokazalo da se takvi istraživači rađaju samo jednom!”

Obišao sam mnoga groblja te vidio bezbrojne humke znanima i neznanima, divio se i čudio istovremeno velebnim grobnicama. Nedavno sam po tko zna koji put lutao grobljem Kozala u potrazi za grobovima nekih znamenitih Riječana koji će uskoro biti spomenuti Riječkoj enciklopediji. Tako sam se još jednom uspentrao i do prazne grobnice Whitehead, koja s uzvisine dominira grobljem kao da i na taj način hoće poručiti svima kakvu je ulogu pokojnik imao za života. A oni koji nemaju uloge, a imaju novca, nastoje steći i svežnjevima novčanica čast i ugled u Onime životu. Zabilježen je pokušaj stanovite imućnice da kupi, za masne pare, grobnicu Whithed. Što bi joj to donijelo ne znam, ali slučaj zidanja besmrtnosti novcem, premda uzaludan, nije usamljen.

Groblje Sv. Apolinara u Dubašnici pokraj Malinske na otoku Krku

Groblje Sv. Apolinar u Dubašnici gdje je sahranjen Branko Fučić (1920.-1999.)

Humak Branka Fučića pod zvonikom stare crkve sv. Apolinara u Dubašnici, djeluje na prvi pogled odviše skromno. Akademik bez mramorne ploče nad glavom? Fučićev grob ostavio je, međutim, snažan dojam na mene. Samo običan drven križ na koji štovatelji “grišnog diaka Branka pridivkom Fučić” ostavljaju krunice, kamene perle i koješta drugo, te glagoljsko slovo “B” ispisano u minijaturnom mozaiku, pokoja svijeća, posađene ruže na humku i otočka zemlja – sve su pod čime taj čovjek počiva. Uz njegov grob svaki se dan netko prekriži i zapali svijeću, a to je ono što bi svaki od nas htio kad ostavi ovaj i pođe na Onaj svijet. Strah od smrti je strah od zaborava.

Branko Fučić svakako neće biti zaboravljen, jer su njegova djela već prošla kušnju vremena, a to što mu Rijeka, u kojoj je radio i živio, nije iskazala dužno poštovanje te on nema ni ulice ni trga ni obične spomen-ploče, nije nešto oko čega bismo se trebali više iščuđavati. Takvi su jednostavno običaji u gradu.

Rođen je u blizini samostana glagoljaša trećoredaca u Portu i to je bitno obilježilo njegov život. Kao dijete seli u Generalski Stol, a potom i u Zagreb na školovanje. Dilomirao je na zagrebačkom Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu 1944. godine. Doktorirao je u Ljubljani. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata započinje njegov znanstveno-istraživački rad u Istri, na otocima i Kvarneru. Njegov doprinos istraživanju hrvatske glagoljske baštine je neprocjenjiv stoga što je otkrio i obradio više od polovice poznatih nam glagoljskih natpisa.

Naslovnica zbornika Az grišni diak Branko pridivkom Fučić

Naslovnica zbornika Az grišni diak Branko pridivkom Fučić

S radim mjestom u Rijeci, Branko Fučić je dočekao mirovinu 1990. godine. Od 1991. godine bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od Fučićevih najznačajnijih djela ističu se Istarske freske (1963.), koautorstvo u Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979., 1985., 1990.), Glagoljski natpisi (1982.), Apsyrtides – Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (1990., 1995., na više jezika), Vincent iz Kastva (1992., na više jezika) i Terra incognita (1997., 1998.). Posthumno je u Londonu 1999. godine tiskana knjiga Croatian glagolitic epigraphy (Hrvatska glagoljska epigrafika). Engleski je to prijevod, prerada i dopuna novopronađenih natpisa iz prijašnje Fučićeve studije Glagoljska epigrafika iz 1982. godine. Iste su godine tiskane u Zagrebu i Fraške koje su iduće godine doživjele i svoje drugo izdanje. Knjiga Majstor Albert iz Konstanza u Brseču, Jesenoviku, Lovranu, Pazu i Plominu objavljena je 2000.

U obimnom zbornik naslovljenom Az grišni diak Branko pridivkom Fučić objavljeni su radovi s međunarodnog znanstvenog skupa o životu i djelu tog znamenitog Bodula, Riječana, Istrana i Primorca… Ovu vrijednu knjigu uredio je dr. Tomislav Galović, povjesničar rodom iz Dubašnice, koji će, siguran sam, obradovati nas još mnogim djelima.