Piše: Goran Moravček
Morčić, nekoć riječki brend, preselio je u Zagreb. Fiumanski zlatari proizvode ga već otprije u New Yorku, a u Rijeci, odakle je potekao taj nakit, na tradicionalan način ga više nitko ne pravi. Vještinu izrade morčića riječki zlatari dugo su i ljubomorno čuvali kako se ne bi dogodilo da se morčić proizvodi van Rijeke. Jedan zagrebački zlatar, međutim, koji uz riječke morčiće izrađuje i dubrovački tradicijski nakit, dobio je za njih certifikat “izvorno hrvatsko”. Nakit iz njegove zlatarske radionice na slici je ljepotičnih usta s morčićem, koju mi je za ilustraciju ovog teksta prijateljski ustupio Rino Gropuzzo, fotografski virtuoz.
Tradicionalni luksuzni nakit u obliku crnačke glave izdržao je povijesne kušnje, čak i masovne mijene stanovništva poslije Drugoga svjetskog rata, kad su fiumanski zlatari napustili Rijeku, da bi se tradicija ugasila nedavno, takoreći pred našim očima. Posljednji riječki moretist zatvorio je u tišini zlatarsku radionicu.
Djoni Antoni, taj osebujan i strastveni čovjek, “staromodni” zlatar, koji je posljednji u Rijeci proizvodio morčiće na starinski način, napustio je obrt i otišao prije nekoliko godina iz Staroga grada. Koliko sam shvatio, bio je razočaran uvjetima pod kojima je imao iznajmljenu zlatarsku radionicu, koja je bila daleko od sjaja današnjih zlatarnica s uglavnom uveznom industrijskom robom. Antoni se zanosio mišlju da o morčićima napiše i knjigu, o čemu sam s njime u više navrata razgovarao, ali, iskreno, ne znam dokle je dogorao sa svojom zamisli.
O morčićima sad već postoji bogata literatura. Osim Riccarda Gigantea, povjesničara i gradonačelnika Rijeke u doba Italije, čijoj je obitelji izrada tog autohtonog nakita donijela i značajna inozemna priznanja, o morčićima je pisala Radmila Matejčić. Žao mi je što njezin rad o morčićima, kao i tekst o srušenoj crkvi Presvetog Otkupitelja u parku na Mlaki, nisam kao urednik u Adamiću uvrstio u četvrto izdanje knjige Kako čitati grad. (2007.).
U novije doba objavljene su i dvije monografije o morčićima iz pera Erne Toncinich (2008.) i Theodora de Canziani Jakšića (2011.). O riječkim zlatarima pisao je dr. Irvin Lukežić te je manje-više dovoljno poznato o povijesti izrade morčića u Rijeci, koji su rođaci mletačkih moretta još od kraja 18. stoljeća.
Dvije su vrste morčića, onih s turbanom na glavi i onih s krunom i perjem. Njihov se izgled u narodnim predajama povezuje s turskim osvajanjima i bitkom protiv osmanlija na Grobničkom polju 1601. godine. Mletačke predaje stigle do nas raspredaju o trgovačkim putovima, Turcima i Arapima, koji su nadahnuli zlatare u Gradu na lagunama.
Trsatski fratri sačuvali su među zavjetnim darovima vjernika Gospi Trsatskoj i mnoštvo morčića od koji su neki izloženi u riznici. Bio je to oduvijek vrijedan nakit ne samo žena već i muškaraca. Vinodolski ribari i sinovi jedinci nosili morčića na jednome uhu.
Izgled morčića povezan je s tadašnjim vjerovanjima i kršćanskom predajom. Među trima kraljevima ili mudracima u kršćanskoj tradiciji, a tako je barem od 1300. godine nadalje, Gašpar se prikazuje kao tamnoputi golobradi mladić s nekom vrstom turbana na glavi.
Melhior je ćelavi starac sijede brade dok je Baltazar sredovječan muž. Svaki je mudrac nosio poklon, Melkior zlato za Kralja, Baltazar tamjan za Boga, a Gašpar mirtu za smrtnog čovjeka.
U kršćanskoj ikonografiji mirta je najviše poznata kao simbol Božje milosti. Darovani zlatni nakit u obliku glave crnca, Gašpara, mogao je simbolizirati upravo želju za iskazivanjem Božje milosti ili naklonosti prema onome tko nosi nakit u obliku glave mladoga crnca. Na baroknim oltarima prikaz Gašpara podsjeća nerjetko na morčića.
Bilo kako bilo, Rijeka je od kraja 18. stoljeća proizvodila u Zlatarskoj ulici (Via degli orefici, nekoć Via del Duomo, a danas Užarskoj) nakit koji je bio nadaleko poznat. Zlatar Francesco (Franco) Corossacz (1798. – 1866.), slovenskoga podrijetla, zajedno sa sinom Giovannijem (1821. – 1896.), zvanim Zaneto, imao je zlatarnicu na Korzu. Od njega je 1845. godine austrijska carica Maria Anna, supruga cara Ferdinada II., naručila naušnice, narukvice i igle u obliku morčića. Navodi se kako je sama nacrtala kako morčići trebaju biti utkani u nakit. Nakon toga neslućeno je narasla popularnost morčića.
Zlatar Agostino Gigante i poduzetni Iginio Scarpa, isti onaj koji će dati sagraditi Vilu Angiolinu u Opatiji 1844. godine, zaslužni su za svjetsku slavu morčića. Tradiciju izrade nastavili su nakon Drugoga sv. rata kosovski zlatari sve dok nije Djoni Antoni stavio ključ u bravu svoje zlatarske radionice u Užarskoj ulici. Znam ga ponekad sresti u Opatiji.
U Pomorskom i povijesnom muzeju čuvaju se kalupi Giganteove zlatarnice. Je li moguće pod nadzorom posljednjeg riječkog moretista uputiti nekog ambicioznijeg mladog zlatara da izrađuje nakita koji je nekoć bio riječka posebnost i dio kulturno-povijesnog identiteta grada?