Ban Jelačić, Josip Bunjevac i Rijeka

Christian von Maÿr: Pogled na Rijeku s Ugarskih, odnosno Banskih vrata 1832. godine
Christian von Maÿr: Pogled na Rijeku s Ugarskih, odnosno Banskih vrata 1832. godine

Piše: Goran Moravček

Hrvatski sabor je u ljeto revolucionarne 1848. godine donio odluku o prekidu odnosa s Ugarskom. Teritorij Trojedne kraljevine, uključujući Rijeku i Primorje do Senja i Voloskog, izdvojen je iz mađarske uprave. Fijumani su bili protiv toga pozivajući se na diplomu Marije Terezije iz 1779. godine o osnivanju Corpusa separatuma. Mijo Krešić (1822-1888), ilirac, koji se kao završeni srednjoškolac iz rodnog Karlovca zaputio Lujzijanom pješke na more, u knjizi Autobiografija (1898., 2005.) opisuje Rijeku kao poseban slučaj: i kod mosta ustaviše nas pitanjem za putne listove. Predasmo ih i tu nam preporučiše njemačku gostionu Zu den drei Hahnen. Čudnovato: hrvatski grad, njemački hôtel, talijanska locanda, latinski natpis, magjarski duh!

U takav je grad 31. kolovoza 1848. godine ujahao i Josip pl. Bunjevac na čelu banske vojske i pripojio ga Hrvatskoj, zajedno s tzv. Ugarskim primorjem. U pismima Bunjevac izvješćuje bana o okolnostima i razlozima ulaska u Rijeku. Piše kako je saznao da su riječki patriciji namjeravali 1. rujna otpremiti u Peštu znatnu svotu novca od prikupljenog poreza, a on je spriječio svojim ulaskom u grad posljednjeg dana kolovoza.

Ulazak hrvatskih snaga u grad 31. kolovoza 1848. protekao je mirno iako je i najmanja iskra mogla zapaliti Rijeku. Na sušačkoj obali Rječine bilo je toga dana oko 800 hrvatskih boraca među kojima je bilo dragovoljaca iz Hrvatskog zagorja i Zagreba pod zapovjedništvom suca Ljudevita Karoljija; narodnom gardom grada Bakra zapovijedao je odvjetnik Avelin Ćepulić, pripadnicima financijske straže Karlo Otto, a u sastavu jelačićevaca bila je i jedna satnija ogulinske graničarske pukovnije. Na čelu svih jedinica bio je Josip Bunjevac, tada podžupan zagrebačke županije, kojemu je to bilo prvo vojno iskustvo.

Obiteljska grobnica Scarpa na Kozali
Grobnica obitelji Scarpa na Kozali. Pietro Scarpa (13. lipnja 1823 – vjerojatno 1860)

Nasuprot Bunjevcu, Rijeku su trebale obraniti dvije pješačke satnije iz pukovnije nadvojvode Leopolda te jedan bataljun riječke narodne garde od šest satnija pod zapovjedništvom Pietra Scarpe. Riječki gradonačelnik Agostino Tosoni je u pratnji nekoliko gradskih vijećnika i uglednijih građana pokušao uvjeriti Bunjevca da odustane od zamisli ulaska u grad, ali bezuspješno. Gradsko vijeće zasjedalo je toga jutra na izvanrednoj sjednici u zgradi Adamićeva kazališta, uz prisustvo brojne publike. Tosoni je pročitao Bunjvčev proglas Riječanima u kojemu se jamči građanima nepovredivost njihove osobne sigurnosti, imovine i njihovog talijanskog jezika, a naglašeno je da i općinsko Vijeće neće biti raspušteno te da riječka autonomije neće biti dirana.

Bunjevac postaje banski povjerenik za Rijeku 5. rujna 1848., a za Primorje 5. listopada iste godine. Ujedno je i privremeni predsjednik Hrvatske primorske gubernije. U Rijeci je ostao do 6. kolovoza 1850., kad je ustrojena Riječka županija.

Ban Josip Jelačić je imenovan guvernerom Rijeke 2. prosinca 1848. i tada je grad formalno pridružen Banskoj Hrvatskoj, iako riječka samouprava ni tada nije ukinuta. U spomen na te događaje nekadašnja Porta Hungarica na Lujzijani postaju Banska vrata u čast bana Jelačića. Blagoslov spomen ploče, tada na području bakarskog kotara, obavio je župnik Paškval (Vazmoslav) Žuvičić, koji je bio trsatski plovan od 1847. do 1874.

Josip pl. Bunjevac je u Rijeci ostavio traga – 14 siječnja 1849. potakao je osnivanje „domorodnoga“ hrvatsko-slavenskog društva iz kojeg će se razviti Narodna čitaonica riečka. Ona djeluje i danas kao odjel Gradske knjižnice Rijeka. Usprkos svemu, nisam našao jednostavno podatke za Bunjevčevu biografiju, koju sam objavio u Riječkoj enciklopediji. Bunjevac je bio značajna osoba u povijesti Rijeke u razdoblju formiranja hrvatske nacije i hrvatskoga nacionalnog programa.

Ulazak Bunjevca u Rijeku, o čemu navodno ban Jelačić nije bio unaprijed obaviješten, bio je uvod u rat s Mađarima. Već 11. rujna ban Jelačić s oko 40 tisuća vojnika prelazi Dravu i priključuje Međimurje Hrvatskoj. U siječnju 1849. Jelačić ulazi u Budim i Peštu, ugarska vlada bježi u Debrecin, a konačani obračun s mađarskom revolucijom zbio se 13. kolovoza 1849. godine kod Villágosa (danas Şiria, Rumunjska).

Zahvaljujući velikoj ulozi Josipa Jelačića mađarska revulucija je bila ugušena, a slomljena je bila i pobuna u Beču. Habsburška monarhija je spašena i preuređena, a kroz nametnuti oktroirani ustav postala je apsolutistička. Rijeka revolucijom nije bila zahvaćena, a i proces pohrvaćenja grada nije polučio većeg uspjeha. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine i Riječke krpice, grad je bio potpuno izložena mađarskom utjecaju te se u gospodarskom pogledu razvio u jedno od najznačajnijih središta dvojne Monarhije.

 

 

Jelačić ban i saski kralj na Učki

Piše: Goran Moravček

Lovran je bio turistički još nedovoljno poznato mjesto kad je 11. lipnja 1845. stigao onamo saski kralj Friedrich August II. (Dresden, 18. svibnja 1797. – Brennbüchel, Karrösten, Tyrol, 9. kolovoz 1854.). Lovrance je toliko dojmila posjeta saskoga suverena da su mu posvetili čak tri zapisa, od kojih je jedan izgubljen, a dva u kamenu su sačuvana i uzidana u ogradni zid vile Istrie (bivša vila Valcich) na lovranskom Trgu slobode. Saski suveren ostat će kod nas upamćen kao ugledni prirodoslovac. I u Lovran je stigao kao istraživač prirode te se u pratnji hrvatskog nacionalnog junaka, baruna Josipa Jelačića (Petrovaradin, 16. listopada 1801. – Zagreb, 20. svibnja 1859.) tada pukovnika, kasnijeg bana (od 1848. do 1859.), popeo na Učku. Jelačić je pratio saskoga kralja i na njegovim istraživačkim pohodima po Velebitu. U njihovom je društvu na Učki bio, među ostalima, tršćanski botaničar Bartolomeo Biasoletto, koji će drugo kraljevo putovanje, a ono je dotaklo i Rijeku, opisati u knjizi Relazione del viaggio fatto nella primavera dell’anno 1838 dalla maestà del re Frederico Auguasto di Sassonia nell’Istria, Dalmazia e Montenegro (Trieste, 1841).

Prema zapisu lovranskog plovana Fr. Perčića, budući ban Jelačić i saski kralj Friedrich August II. vratili su se 11. lipnja s Učke iza šest popodne. Kralja su pozdravili lovranski uglednici, nakon čega se Friedrich August II. prošetao gradskom šetnicom od Kaštela i napokon sjeo u sjenu ladonje (koprivić ili pelegrinka, lat. Celtis australis), uživajući u širokom pogledu na Cres i Krk. Bila mu je ponuđena čaša domaćeg vina, koje je 20 godina bilo odležalo u podrumu pomorskog kapetana Francesca Sav. (Franje Ksavera) Lettisa. Oko sedam sati navečer, nakon svega 45 minuta boravka u Lovranu, saski kralj je u pratnji baruna Jelačića krenuo prema Rijeci.

L’Osservatore Triestino, tršćanski dnevni list, objavio je u broju od 20. srpnja 1845. godine, pjesmu koju je na latinskom u čast boravka saskoga kralja spjevao lovranski učitelj, svećenik Celligoi. Stihovi su bili zapisani na ploči postavljenoj pod pod krošnju ladonje ondje gdje se odmarao kralj. Pjesma je poznata, ali natpis sa stihovima nije sačuvan, dok dvije ploče, za koje je tekstove također smislio Celligoi, postoje još i danas. Celligojevu, pomalo šaljivu spisateljsku ulogu pobliže je objasnio je Domenico Venturini u knjizi Sulla Riviera Liburnica (Fiume, 1897.). Zaslugom Celligoja ovjekovječen je kratak boravak u Lovranu saskog kralja Friedricha Augusta II. te sačuvano od zaborava ime pomorskog kapetana Francesca Saveria Lettisa, koji je platio izradu spomen-ploče. Na žalost, umijeće pravljenja dobrog lovranskog vina nije zapamćeno.

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka