Gabriele D’Annunzio zauzeo Rijeku

Rijeka 1919. godine
Rijeka 1919. godine

Piše: Goran Moravček

Gabriele D’Annunzio zauzeo je Rijeku / Fiume 12. rujna 1919. čime je započela talijanska uprava, koja je trajala u gradu na Rječini do kapitulacije Kraljevine Italije 8. rujna 1943. godine. Pohod na Rijeku imao je dugoročne (geo)političke posljedice.

Talijanski književni klasik, hodočasnik Italije, kako su ga nazivali, rođen je 12. ožujka 1863. godine u Pescari kao Gaetano Rapagnetta. Ime Gabriele D’Annunzio uzeo je u mladosti. Na vratima automobila, s kojim je na čelu kolone krenuo iz Ronchia kod Trsta u pohod na Rijeku, bili su naslikani Gospa Loretska i Nazaretska kuća u kojoj je arkanđeo Gabrijel navijestio Mariji da će roditi sina Isusa. Prema predaji, Nazaretska kuća je 10. svibnja 1291. godine stigla na Trsat, a nakon tri i pol godine je “na krilima anđela” prenesena u Loreto kod Ancone (hrv. Jakin) u Italiji, gdje se štuje Gospa Loretska. Tako je Gabriel D’Annunzio nadahnut valjda arkanđelom Gabrijelom, Navjestiteljem, simbolički najavio svoj vojni i politički pothvat. Sukladno tome, prevrat 12. rujna 1919. godine poznat je kao – Santa entrata!

O Danuncijadi sam opširnije pisao u knjigama Rijeka, prešućena povijest (1990) i Rijeka između mita i povijesti (2006) te u Sušačkoj reviji.

Rijeka 1919. godine
Rijeka 1919. godine

Nakon što je 26. travnja 1915. godine rimska vlada, mijenjajući ratne partnere, napustila Trojni sporazum s Austro-Ugarskom i Njemačkom te se priključila silama Antante – Velikoj Britaniji, Francuskoj i Rusiji – tadašnji talijanski ministar inozemnih poslova Giorgio Sidney Sonnino tražio je jamstva za granice na istočnoj obali Jadrana, koje će njegovoj zemlji omogućiti daljnje teritorijalne prodore.

Tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine, Italiji su obećani Goriška, Trst, Istra, kvarnerski otoci i dio dalmatinskog kopna s otocima, ali ne i Rijeka. Međutim, u talijanskoj je javnosti bio stvoren osjećaj kako se, prema odredbama Londonskog ugovora, nadmetanje ne vodi samo za Istru, nego i za Rijeku, koja je ostavljena Hrvatskoj.

Propast Austro-Ugarske monarhije zaoštrila je političke prilike u Rijeci. Pobuna 79. hrvatskog pješadijskog puka, Jelačićevaca, označila je 23. listopada 1918. kraj mađarske vladavine u gradu. Pobunu Jelačićevaca talijanski žitelji pratili su sa zebnjom, a kada je 29. listopada iz Zagreba, iz glavoga grada novoosnovane Države Slovenaca, Hrvata i Srba, stigla naredba Hrvatskom Narodnom vijeću da preuzme vlast, što su riječki Hrvati proslavljali pjevajući Lijepu Našu i zahtijevajući pred Guvernerovom palačom uspostavu vlasti, vođe talijanske narodne zajednice, tražile su od svojih sunarodnjaka da po svaku cijenu obrane talijanstvo grada.

Poslije podne 29. listopada 1918. mađarski guverner Zoltan Jekelfalússy napušta Guvernerovu palaču, a ključeve preuzima dr. Rikard Lenac. Time se događaji u Rijeci usložnjuju. Država Slovenaca, Hrvata i Srba, utemeljena 29. listopada 1918. u Zagrebu, nije imala stvarne moći da obrani hrvatsku vladavinu u Rijeci. Stoga dolazi do hrvatsko-talijanskih sukoba, a kako bi se oni spriječili 3. studenoga 1918. utemeljeno je Međusavezničko zapovjedništvo.

Regularna talijanska vojska bila je također u sastavu međunarodnih snaga što će se pokazati presudnim za daljnju sudbinu grada. Kako Država SHS nije imala vojsku pozvane su kao podrška hrvatskom življu na obalama Kvarnera jedinice dobrovoljaca i srpske vojske, ali one su bile preslabe da spriječe ulazak talijanskih vojnika na područje Rijeke i Sušaka.

General Di San Marzano, zapovjednik talijanskih snaga u međunarodnim jedinicama koje su trebale uspostaviti mir u gradu, istjerao je 16. studenoga 1918. dr. Rikarda Lenca iz njegovog kabineta u Guvernerovoj palači, a navečer toga dana talijanska vojska zauzima Rijeku i okupira Sušak do mosta Sv. Ane na Podvežici. Pod njihovom su okupacijom uskoro bili Martinšćica, Kostrena Sv. Lucija te dio škrljevskog i grobničkog područja. Sušak će biti pod talijanskom vlašću sve do ožujka 1923. godine!

Američke vojne snage u Rijeci 1919. godine
Američke vojne snage u Rijeci 1919. godine

Mirovna konferencija u Parizu počela je s radom 12. siječnja 1919. godine. Američki predsjednik Woodrow Wilson je zastupao gledište prema kojem je Rijeka kao luka potrebna širem zaleđu te ne bi bilo opravdano dodijeliti je Italiji. Prema svom položaju, smatrao je američki predsjednik, Rijeka nije talijanska luka već međunarodna te služi zemljama istočno i sjeverno od Kvarnerskog zaljeva. Njemu je bilo neprihvatljivo, a to je iznio u prvoj od svojih Četrnaest točaka, tajno zaključivanje ugovora kakav je bio Londonski pakt.

Takav Wilsonov stav je izazvao političku buru na Apeninskom poluotoku, ali i među talijanskim žiteljima Rijeke. Antonio Grossich, vođa riječkih Talijana, predao je 26. travnja 1919. generalu Emiliju Grazioliju odluku o sjedinjenju Rijeke s Italijom. General je pozvan da u ime Italije preuzme vlast, ali on tada još nije pristao na formalnu aneksiju grada.

Među ratnim saveznicima nastao je ozbiljan spor zbog Rijeke, a u gradu je ključalo jer je u proljeće 1919. bilo prisutno gotovo 20 tisuća Talijana pod oružjem te nekoliko bataljuna britanskih, francuskih i američkih vojnika. Bile su osnovane i paravojne jedinice Riječke legije pod zapovjedništvom Giovannija (Nina) Hosta Venturija, budućeg Mussolinijevog ministra.

U lipnju 1919. godine legionari su izazvali krvave sukobe s francuskim vojnicima u luci Baroš. Pod međunarodnim pritiskom, Talijansko nacionalno vijeće je raspušteno, a pripadnici Riječke legije protjerani iz grada. Kasniji događaji, povezani s D’Annunzijevim zauzimanjem Rijeke u rujnu 1919. godine, pokazat će da je legija pretrpjela udarac, ali tada nije bila uništena.

Zamisao o pohodu na Rijeku javila se u proljeće 1919. godine kada je Venecijom na putu za Libiju prošla arditska divizija u kojoj je služio i Nino Host-Venturi. On je iznio D’Annunziu urotničke zamisli koje su predviđale stvaranje Republike triju Venecija, što se odnosilo na Mletke, Rijeku i Split. Među zavjerenicima je bio i tršćanski industrijalac Oscar Sinigaglia, glavni financijer D’Annunzijeve riječke avanture.

D'Annunzio na Korzu početkom listopada 1919.
D’Annunzio na Korzu početkom listopada 1919.

Razvoj događaja na Mirovnoj konferenciji u Parizu urotnicima je išao na ruku, jer se u Versaillesu rasprava vodila oko toga što će biti s Rijekom i koliki će dio obećanog Londonskim ugovorom pripasti Italiji. Povlačenje talijanske delegacije s pregovora u travnju 1919. pokazalo je kako zbog snažnog protivljenja američkog predsjednika Wilsona neće biti moguće potvrditi Londonski ugovor “plus Rijeka” čime su u pitanje bile dovedene nade o stvaranju Velike Italije. Talijanske planove ozbiljno je ugrozilo i utemeljenje jugoslavenske državne zajednice, koja se prostirala na teritoriju što su ga svojatali i talijanski ekspanzionisti. Stoga je prevrat bio jedina mogućnost da se ostvare talijanski teritorijalni snovi.

Talijanska strana je imala nedoumice jedino o tome koji od istočnojadranskih gradova prvi treba osvojiti. Odabrana je Rijeka, ali bilo je mišljenja kako je Split poželjniji cilj jer bi njegovo zauzimanje prisililo talijansku vladu da se suoči s problemom Londonskog ugovora i jednim udarcem razriješi pitanje daljnje sudbine Dalmacije. 

D’Annunzijev Pohod na Rijeku nije bio spontana i(li) teatralna akcija, kako neki žele prikazati. Značajnu ulogu u riječkom prevratu imao je, među ostalima, Giovanni Giurati, kasniji šef D’Annunzijeva kabineta u Rijeci. On je dobio prešutnu potporu vrha talijanske vojske da se armija neće miješati u prevratničke planove. Bez potpore zapovjednika kraljevske talijanske vojske generala Pietra Badoglia pohod na Rijeku ne bi uspio, tim prije što su u gradu bile i brojne međunarodne snage.

D'Annunzijevi legionari u Rijeci 1920. godine
D’Annunzijevi legionari u Rijeci 1920. godine

Urotnici nisu slučajno izabrali Gabrijela D’Annunzia za vođu. On je zahvaljujući svom ugledu književnog klasika, ali još više zbog svoje osobnosti i ratnih poduhvata, koji su često graničili s ludošću, bio idealna figura na čelu prevrata.

Zbog međunarodnog pritiska, Rijeku je morala 27. kolovoza 1919. godine napustiti Prva regimenta sardenijskih grenadira. Ta je vojna jedinica, premještena u Ronchi kod Trsta, postala nukleus trupa koje su dva tjedna kasnije pod D’Annunzijevom komandom umarširale u Rijeku.

Gabriele D’Annunzio nagovijestio je upravo u Rijeci vladavinu fašizma, pokreta koji je uz nacizam i komunizam, obilježio povijest 20. stoljeća. Njegova vladavina okončana je nakon Krvavog Božića 1920. godine. U pet dana Krvavog Božića 1920. godine, Rijeka je razarana, a njezin komandant bio lakše ranjen i poražen usprkos tomu što je proglasio ratno stanje i pozvao Riječane na otpor. D’Annunzio odlazi iz grada 18. siječnja 1921.

Preminuo je 1938. u političkom Gardalandu, koji je uređen uz obale jezera Garda i poznat kao Il Vittoriale degli Italiani. Njegova politička slava nije na Apeninima potamnila ni danas, iako su zbog ideja koje je zastupao, a u Rijeci je ozbiljio i prvi fašistički poredak u svijetu, stradali mnogi. Fašizam je stajao glave milijuna nedužnih ljudi od naših krajeva do Eritreje i Etiopije. Je li zbog toga osuđen ijedan talijanski fašistički zločinac pred međunarodnim sudom pravde? Nije.

Bakarska Koksara – političko čudovište

Dimnjak Koksare u Bakru bio je visok 250 metara
Dimnjak Koksare u Bakru bio je visok 250 metara

Piše: Goran Moravček

Odluka o gradnji bakarske Koksare, a ocijenjena je u Novome listu kao “historijska”, nametnuta je žiteljima Bakra i okolice na današnji dan, 31. svibnja 1971. godine. Neda Andrić, tadašnja gradonačelnica Rijeke, kojoj je Bakar teritorijalno pripadao, te Marijan Kalanj, sekretar riječkog Općinskog komiteta Saveza komunista, istakli su kako je Bakar “najidealnije mjesto za novu veliku jugoslavensku koksaru”. Koksara je prestala s radom prije gotovo dva desetljeća, 26 rujna 1994. godine.

Rušenje mamutskog dimnjaka Koksare u Bakru trajalo je 103 dana
Rušenje mamutskog dimnjaka Koksare u Bakru trajalo je 103 dana

Visoki dimnjak je srušen, ali iako radovi na raščišćavanju terena još nisu dovršeni, postoje zamisli o gradnji – nove koksare! O tome ozbiljno razmišljaju vlasnici Rafinerije nafte na Urinju. Hoće li se slabašno javno mnijenje uspjeti tome oduprijeti neizvjesno je.

Nedavno sam u Plomin Luci, razgovarajući s nekolicinom mještana, ostao, pa mogu reći i zaprepašten njihovim stavom da je gradnja trećeg bloka tamošnje termoelektrane na uvozni ugljen – dobrodošla. Rekli su mi kako od toga imaju izravne koristi zbog – ekološke rente.

Nekoliko desetaka tisuća kuna godišnje po glavi stanovnika u općini Kršan bili su dovoljni da se lokalno stanovništvo odobrovolji. Hoće li slična formula upaliti u Bakru, Krasici, Praputnjaku, Hreljinu i(li) Zlobinu  kad se ponovno zahukta inicijativa za gradnjom nove koksare, ne više u Bakru već na obližnjem Urinju u krugu Rafinerije nafte? Živi bili pa vidjeli.

"Grickanje" dimnjaka bakarske Koksare
“Grickanje” dimnjaka bakarske Koksare

Nametanje političke i ekološke (ne)volje dobro nam je poznato i na primjeru Marišćine. I što se dogodilo? Skoro pa ništa.

Stoga tek mali podsjetnik na sustav odlučivanja koji, na žalost, nije napušten do dana današnjeg. Na “povijesnoj” sjednici riječke Općinske skupštine 31. svibnja 1971. godine, gradonačelnica Neda Andrić je “upoznala odbornike i sa stavom Bakrana prema lokaciji” te iako se “mještani nisu suglasili da se na Goraninu u Bakru gradi koksara” odluka je nametnuta političkom silom.

Mamutski dimnjak, visok 250 metara, počeo se uzdizati pod oblake 1977., a nakon što je 16 godina iz njega sukljao naokolo dim, srušen je 10. studenoga 2005.

Sanacija terena, međutim, traje li traje na radost političkih podobnika, zaposlenih u državnoj firmi “Koksar”, koji primaju solidne apanaže. Do sad je na raščišćavanje terena potrošeno bezbrojno milijuna kuna poreznih obveznika.

Oko terena i pomorskog dobra vode se politički i ini sporovi. I Uskok se vrzmao po Bakru. I gotovo nikome ništa. Podizanje i razgradnja Koksare tipičan su primjer političke bahatosti, gospodarske nesposobnosti i rastrošnosti. Sramota. To je jedino što mogu reći i kao bivši stanovnik Bakra, a uoči dvadesete obljetnice od početka raščišćavanja i sanacije prostora na kojem je stajala Koksara kao političko, gospodarsko i ekološko čudovište.

Zrakoplovna nesreća na Krku 1971. godine

Zrakoplov Tupoljev 134 beogradskog Aviogenexa
Zrakoplov Tupoljev 134 beogradskog Aviogenexa

Piše: Goran Moravček

Bio je 23. svibanj 1971. godine, nedjelja, kada se u 19, 45 sati na pistu Zračne luke Rijeka, kod Omišlja na Krku, srušio zrakoplov Tupoljev 134. Poginulo je 78 putnika.

Nesreću su preživjela četiri člana posade te jedan putnik. Među poginulima bio je i hrvatski književni klasik, pjesnik Josip Pupačić. U plamenoj buktinji na pisti omišaljskog aerodroma, stradali su i pjesnikova supruga Benka te petogodišnja kćerka Rašeljka.

Zrakoplov Tupoljev TU – 134 beogradskog Aviogenexa, pod zapovjedništvom kapetana Miloša Markičevića, poletio je iz Londona za Omišalj na Krku. Let je, kako je izjavio jedini preživjeli putnik Ranko Sarajčić (22), protekao mirno. Što je krenulo po zlu?

U službenom izvješću nakon nesreće navodi se kako je nad Kvarnerom bilo nevrijeme s jakom kišom i jugom. Pri slijetanju, jureći brzinom od 260 kilometara na sat, zrakoplov je udario krilom o pistu…

Deset minuta nakon toga se zapalio, a putnici se našli u klopci. I to je bilo kobno, “jer su klizna vrata između kopilota i putničkog prostora bila zaglavljena zbog deformacije gornjeg dijela trupa”.

Uzrok smrti nesretnika iz aviona bilo je trovanje ugljičnim dioksidom te izgaranje tijela. Užas!

Više od četiri desetljeća proteklo je od te strašne zrakoplovne nesreće. Je li ona kriva za propast krčkog aerodroma, otvorenog 2. svibnja u Titovom prisustvu godinu dana prije katastrofe?

Ne bih rekao.

Prošle, 2012. godine, Zračna luka Rijeka ostvarila promet od svega 72 tisuće putnika. Malo i premalo, ali – očekivano. Gubitci se gomilaju, a radnicima prijete otkazi.

Jer, kao i drugdje u našem gospodarstvu, politika čvrsto drži konce u svojim rukama postavljajući “pogodne” kadrove na “odgovorna” mjesta. Ali, ne samo u Zračnoj luci Rijeka i(li) Jadroliniji već i u turističkim zajednicama. Samo tako se i moglo dogoditi da u kvarnerskoj turističkoj regiji riječka zrakoplovna luka – propada.

Tužan kraj bohema Nikole Polića

Zvonimir Kamenar, akad. kipar, autor spomenika Janku Polić Kamovu, pred spomen pločom Nikoli Poliću u Ulici Podvoljak 10 na Krimeji u Rijeci
Zvonimir Kamenar, akad. kipar, autor spomenika Janku Polić Kamovu, pred spomen pločom Nikoli Poliću u Ulici Podvoljak 10 na Krimeji u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Nikola Polić, književnik i novinar, obilježio je svojim perom sušačko razdoblje između dva rata kao i Poraće. Njegovo posljednje počivalište na Groblju Trsat u jadnome je stanju. Tužan kraj bohema.

Na zapušten Polićev grob skrenuo mi je pozornost akad. kipar Zvonimir Kamenar, autor spomenika Nikolinu bratu Janku Poliću Kamovu (1886.–1910.), koji je postavljen ispred Konta, na pješačkom mostu iznad Rječine.

S Kamenarom sam prošao Grobljem Trsat, zaštićenim spomeničkim područjem Republike Hrvatske. Osvjedočio sam se kako posljednja počivališta još nekih zaslužnih Sušačana i(li) Riječana prekrivaju magle zaborava. Polićev grob, bukvalno, samo što nije u zemlju propao. Slični se prizori mogu vidjeti i na ostalim riječkim grobljima.

Propala slika na nadgrobnoj ploči Nikole Polića na Groblju Trsat
Propala slika na nadgrobnoj ploči Nikole Polića na Groblju Trsat

Što učiniti? Jasno je da smo svi smrtni i u tome smo jednaki. Međutim, nameće se pitanje: Trebaju li nadležne službe, ukoliko to ne čini rodbina, skrbiti za grobove zaslužnih i(li) slavnih naših predšasnika, tim prije što se Groblje Trsat nalazi na Listi zaštićenih spomenika kulture Republike Hrvatske?

Nikola Polić rođen je na Sušaku 26. studenog 1890., a umro je 15. listopada 1960. godine u Voloskom. Bio je jedno od četrnaestoro djece u obitelji Ante Polića, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru i Gemme Gerbaz (Grbac), Riječanke.

Njegov je stariji brat književnik Janko Polić Kamov u čijoj je sjeni Nikola ostao i danas. Nikola je slijedio feljtonistički trag Antuna Gustava Matoša, koji mu je bio književni, ali čini se i životni uzor.

Nekoć bogata obitelj Polić s Pećina doživjela je slom 1902. godine, a trgovačku propast pratile su i druge nedaće, jer je većina njegove braće i sestara umrla u djetinjstvu. Otac Nikole Polića umire 1905., a majka godinu dana kasnije. Preostali dio obitelji nastavlja živjeti u Zagrebu, Rijeci, Sisku, Puntu na otoku Krku te u više talijanskih gradova.

Dramatični događaji u obitelji ostavili su dubokog traga i na Nikoli Poliću, koji je provodio život odgojen u kafansko-bohemskoj idili pod dalekim utjecajem Vidrića, Matoša i matoševaca, kako je napisao književnik Ljubo Wiesner. Nikica je bio i ostao veliko dijete, koje se čudi svemu oko sebe, koje ne razumije logiku takozvanih odraslih ljudi, navodi dr. Irvin Lukežić, koji ističe da je Nikola Polić oduvijek živio u nekom vlastitom svijetu, onako kako to već čine čudaci i osobenjaci, ljudi koji se ne umiju niti žele prilagoditi drugima. Nasuprot tome, njegova braća, književnik Janko i glazbenik Milutin (1883.-1908.), prerano su bili sazreli. Obojica su i prerano umrla.

Izbor pseudonima Nikole Polića – Quasimodo i Grga Čokolin – upućuju nas na to da je u životu želio biti drukčiji. Potpisivao se pseudonimom Quasimodo, prema liku Viktora Hugoa, za Sušački novi list, koji je pokrenuo, nastavljajući tradiciju Supilovih novina, nakon prestanka talijanske okupacije Sušaka u ožujku 1923. godine. Pisao je Sušačke subote, tjedni podlistak, koji se i danas može čitati sa zanimanjem i s poštovanjem prema autoru. Podlistak Zagrebačke šetnje, objavljivane u zagrebačkim Novostima, potpisivao je Nikola Polić pseudonimom Grga Čokolin, prema liku brbljavog i oholog gradskog brijača iz Šenoina romana Zlatarevo zlato.

U književnosti se javlja 1911. godine pjesmom Zastori i slijepa djevojka. Zastupljen je u glasovitoj antologiji Hrvatska mlada lirika 1914. godine s Ivom Andrićem, Vladimirom Čerinom, Zvonkom Milkovićem, Jankom Polićem Kamovim, Tinom Ujevićem, Franom Galovićem i drugima.

Nikola Polić, književnik
Nikola Polić, književnik

U pjesničkoj zbirci Jučerašnji grad, 1936. bio je nadahnut zagrebačkim življenjem. Objavio je i Marginalije (1921.), knjigu feljtona, kritika i eseja. Poslije smrti objavljena su mu izabrana djela.

Na pročelju Vile Bebica na Krimeji, na kući koja je bila boravište Polićevih od 1934. do 1960. godine, postavljena je spomen ploča ovome istaknutom pjesniku, feljtonistu, esejistu i glazbenom kritičaru te dugogodišnjem knjižničaru i upravitelju Gradske biblioteke u Sušaku. Zbilo se to povodom 120. obljetnice rođenja, 60. obljetnice smrti i 80. obljetnice osnutka Gradske knjižnice Sušak.

Usprkos tome što je vodio bohemski život, Nikola Polić je bio, kažu, savjestan knjižničar. Preuzima dužnost upravitelja Sušačke knjižnice 1939. godine i upravlja njome do 1951. kad odlazi na dugotrajno bolovanje, a potom i u mirovinu. Knjižnica je preseljena u Hrvatski kulturni dom na Sušaku 1947.

Na spomen ploči uz kuću u kojoj je živio na Krimeji, u Ulici Podvoljak 10, uz ostalo, zapisani su i njegovi stihovi iz zbirke pjesama Jučerašnji grad:

Nije umro, vele

Usnuo je tako

Sa tišinom dana na kamenoj ploči.

Mogao bih dometnuti latinsku izreku: Hic transit gloria mundi – I tako prolazi slava svijeta.

Nameće se pitanje, na koje, naravno, nemam odgovora: Mora li životna sudbina doista neke ljude pratiti i nakon zemaljske smrti?