Rimskom zidu na Kozali prijeti propast

rimski zid
Ostaci rimskog limesa na Kalvariji

Piše: Goran Moravček

Rimski zid, jedan od najznačajnijih povijesno-kulturnih spomenika Rijeke i njezine okolice, gotovo je nestao. Nebriga i(li) nepostojanje svijesti o njegovoj vrijednosti i dalje su prijetnja ostacima te iznimne antičke znamenitosti. Limes je posebno ugrožen na Kozali gdje je udjenut među neboderima u Ulici Ante Kovačića.

Radmila Matejčić, koja je šezdesetih godina prošlog stoljeća istraživala taj spomenik visoke kategorije, piše da je bio izrađen elaborat neposredno nakon izgradnje nebodera s namjerom da se ostaci rimskih zidina sačuvaju od vreve i potreba svakodnevnog života na tom, sada jako nastanjenom prostoru. Na žalost, to se nije dogodilo i Limes je ostao potpuno nezaštićen. Nakon što je postojao tisućljeće i kusur godina sad mu upravo u Rijeci prijeti potpuna propast.

Rimski zid na Kozali
Na Liburnijskom limesu na Kozali dozidan je nedavno zidić za baraku

Život se, naravno, ne treba i ne može zaustaviti zbog starina, ali i (ne)svjesni napadi na baštinu ne mogu se opravdati. Posebno ne u Rijeci, gradu koji je gotovo svu svoju baštinu ili uništio ili obezvrijedio te se ponekad čini kako živimo u mjestu bez kulturno-povijesnih korijena. A nije baš tako.

Naselje na ušću Rječine, odakle je i potekla današnja Rijeka, neprekinuto postoji više od dva tisućljeća. Tarsatica, Tharsatico, Tharsaticum, označena na antičkim kartama, poput Antoninova itinerara i Tabule Peutingeriane, posljednji put se pod tim imenom spominje u franačkim izvorima 9. stoljeća.

Trsat, koji se spominje u Vinodolskom zakonu 1288. godine, nije istovjetan s Tarsaticom, nekadašnjim naseljem na području Staroga grada.

Mnogi tragovi kulturno-povijesne baštine su izbrisani, a u naše doba, gotovo usporedo s otkrivanjem korijena svjedoci smo i njihovog uništavanja. I dok se priprema uređenje Arheološkog parka na mjestu Tarsatičkog principija, dio antičke Rijeke, rimski bedem nezaštićen propada.

Rimski zid na Kozali
Limes na Kozali u Ulici Ante Kovačića

Liburnijski limes, kako se još naziva, dugačak od Rijeke do Prezida u Gorskom kotaru oko 30 kilometara, bio je dio rimskog obrambenog sustava. Rimljani ga podižu kako bi zaštitili Carstvo od najezda barbarskih plemena.

Zid nije tekao u neprekinutom nizu nego je zatvarao geostrateške položaje i pravce. Sredinom 2. st. na područje Rimskog Carstva provaljuju germanska plemena Kvada i Markomana. Tad se gradi obrambeni sustav – Praetentura Italiae – koji zatvara najranjivije prilaze Apeninskom poluotoku kroz istočne Alpe.

Područje Tarsatike se izdvaja iz Dalmacije nakon što je koncem 2. st. utemeljena Liburnija, posebna prokuratorska provincija. Prvi prokurator bio je Lucije Artorije Kast (Lucius Artorius Castus), sahranjen u Podstrani kod Splita, za kojega neki tvrde da je legendarni britanski kralj Artur.

Antička Tarsatica, koja je postojala na području riječkog Staroga grada, postaje tada značajno vojno uporište. Gradnju Tarsatičkog principija, odnosno stožera ili vojnog zapovjedništva, arheolozi su smjestili otprilike u doba vladavine cara Galijena (253. – 268.).

Limes na kalvariji
Ostaci rimskog zida na Kalvariji nisu označeni te su mnogima nepoznati

Rimsko Carstvo je u 4. st. ponovo je ugroženo, jer su zaprijetile provale Kvada, Sarmata i Gota. Tada je obnovljen obrambeni sustav Praetentura Italiae pojačan s logorima i stalnim posadama. Bedem Julijskih Alpi ili Clausurae Alpium Iuliarum pružao se od Tarsatice do Nauportusa, današnje slovenske Vrhnike.

Arheolog Josip Višnjić, pod čijim vodstvom je istraživan Tarsatički principij, navodi kako je zgrada stožera bila razorena, pod nejasnim okolnostima, koncem 4. ili na samom početku 5. stoljeća.

Rimska vrata / Arco Romano, ulaz u Tarsatički principij, gotovo jedino što je ostalo od antičkog naselja, najstariji je sačuvani cjeloviti povijesno-kulturni spomenik grada.

Na žalost i Vrata su bila izložena napadu prilikom gradnje zgrade Jadroagenta kad su proširena štemanjem kako bi kroz njih mogli prolaziti kamioni za gradilište, a na arheološkom nalazištu Stožera bilo je betonirano postolje za dizalicu te je znatan dio ostataka Tarsatičkog principija uništen. Ali, o tom potom.

Claudio Marburg je početkom 18. stoljeća prvi ukazao na značaj Starih vrata u prilogu djela Danubius Pannonico-Mysicus (Bologna, 1726.), koje je priredio geograf Luigi Ferdinando Marsili. Tada Marburga nije bilo više na životu, jer je umro 6. svibnja 1708. godine, a sahranjen je u svetištu crkve sv. Jeronima.

Bio sam ovih dana u Trstu, gradu koji je 1719. godine, isto kad i Rijeku, car Karlo VI. (on je ujedno hrvatski kralj Karlo III.) proglasio slobodnom lukom. Načitao sam se usporedbi i tobožnje konkurencije između Rijeke i Trsta. Na našu žalost, uspoređivati neusporedivo nije moguće. Trst i Rijeka dva su svijeta i zbog odnosa prema starinama. Rimski Trst, Tergeste, ima se s čime pohvaliti i što pokazati, a Rijeka, za sad – nema.

Rimski zid kod Studene
Rimski zid kod Studene u općini Klana istražen je, zaštićen i označen informativnom pločom te do njega vode putokazi

Kad je riječ o rimskome zidu, Rijeka se ne može nositi ni s Klanom gdje je zid kod Studene konzerviran i označen informativnim pločama, a put do njega naveden je na cestovnim i pješačkim putokazima. Predstavljanje zida ondje je dijelom omogućila sredstvima iz svojih fondova Europska unija.

Postoje zamisli da se na sličan način, novcima EU, spase i ostatci riječkog zida te da se predstavi javnosti onako kako i zaslužuje taj vrijedni spomenik antike.

Dok se to ne dogodi, bilo bi nužno da se na Kozali informativnom pločom označi zid i potakne svijest o njegovom povijesno-kulturnom značaju. Tada se vjerojatno ne bi dogodilo da nekome padne na pamet na antičkom limesu graditi novi zid za baraku. A upravo sam to nedavno vidio na Kozali obilazeći rimski bedem, odnosno ono što je od njega ostalo.

Sušak (p)ostao gradom koji ne postoji

 

Sušak. Veliki most preko Rječine izgrađen je 1926. godine, a na slici se vidi još uvijek privremeni prijelaz.

Piše: Goran Moravček

Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine temeljem Ukaza koji je potpisao u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja. Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti tada nije vladao Sušakom, jer je grad još uvijek bio pod talijanskom okupacijom.

Da podsjetim, nakon raspada Austro-Ugarske, 29. listopada 1918. godine ustanovljena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba u čijem je sastavu bio i Sušak. Država SHS nije bila međunarodno priznata i nije imala vojnu moć tako da je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva uključujući Martinšćicu, Kostrenu sv. Lucije, Kostrenu sv. Barbare i Grobnišćinu do Kastva.

Iako je Rijeka bila formalno pod međunaronom upravom, 12. rujna 1919. vlast prevratom preuzima Gabriele D’Annunzio čiji vojnici svakodnevno prelaze na sušačku stranu.

Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka je ostalo otvoreno.

U siječnju 1921. D’Annunzio mora otići iz Rijeke, a regularna talijanska vojska povukla se 9. svibnja 1921. do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinšćina do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine.

U kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali tek 3. ožujka 1923. godine talijanske jedinice odlaze i dolazi jugoslavenska kraljevska vojska.

Privremeni most preko Rječine, na slici iz rujna 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”

U oduševljenju što je nastupilo za Hrvate oslobođenjem, i pod slavolukom na kojemu je pisalo Jugoslavija, podignutom neposredno uz Trsatskogo svetište i Crkvu Majke Milosti, kraljevsku vojsku je pozdravio trsatski župnik i prvi posvjesnik Sušaka, dr Andrija Rački, ushićen jer naš je narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće. Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, kome tu slobodu moramo zahvaliti? župnik Rački je upro svoj pogled prema junačkoj braći Srbima, tvrdeći kako je Srbija naš Pijemont.

Na lijevoj obali Rječine razvijao se novi grad, Sušak, a njemu nasuprot bila je Rijeka, Rika ili Reka, tada Fiume, u sastavu Kraljevine Italije od početka 1924. godine i pod fašističkim Mussolinijevim režimom.

Rječina, dugačka od svoga izvora do ušća jedva sedamnaest kilometara, bila je državna međa dviju kraljevina – Italije i Jugoslavije.

O tim neveselim danima napisao je 1933. godine istarski pjesnik Mijo Mirković ili Mate Balota, potresnu pjesmu: Na Sušaku, u Rečini / kalna voda teče. / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Prekomosta lipi grad / Pun je naših brati, / a do mosta jedna žica: / tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati će, / ufati će / ćeš li moći doći.

Most na Rječini
Trsatski hodočasnici, sudionici Euharistijskog kongresa, prelaze privremeni most preko Rječine 9. rujna 1924. godine

Unitarizirana jugoslavenska država, pod upravom dinastije Karađorđevića, nije, međutim, odgovorila na temeljne izazove vremena. Hrvatsko pitanje ostalo je neriješeno, a posebni prijepori nastali su na Sušaku, gdje se i dio Hrvata svrstao na stranu režima i unitarnoga jugoslavenstva. Suprotno tomu, na Sušaku je postojao i snažan nacionalni i vjerski katolički pokret sa sjedištem u samostanu časnih sestara sv. Križa pod vodstvom senjsko-modruškog biskupa dr. Ivana Starčevića i župnika Martina Bubnja, čiji će život biti okončan pred sam kraj Drugog sv. rata u jami Bezdan pokraj Kostrene gdje je bio ubijen i bačen zbog svojih vjerskih i nacionalnih uvjerenja.

Talijanska fašistička vojska ponovo će okupirati Sušak 11. travnja 1941. godine bez borbe, a temeljem Rimskih ugovora koje su 18. svibnja te godine potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska predala je Sušak Italiji.

Sušak 1941. godine
Sušak 1941. godine za vrijeme talijanske okupacije

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i privremenog bezvlašća, na Sušak 15. rujna 1943. godine dolaze njemačke vojne snage koje su se povukle 21. travnja 1945. nakon što su Titove partizanske postrojbe oslobodile grad i stavile ga pod suverenitet Federativne Republike Hrvatske u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ).

Sušak
Sušak i Rijeka stopljeni su u jedan grad poslije Drugoga sv. rata, ali je pritom Sušak izgubio svoje ime kao zasebno gradsko naselje

Partizani su 3. svibnja 1945. godine ušli i u Rijeku. Sredinom rujna 1947. godine pokrenuta je politička akcija za ujedinjenje gradova Sušaka i Rijeke.

Zasebna gradska općina Sušak, kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka, postojala je do 1962. godine. Usprkos pokušajima da se vrati naziv Grada Sušaka sva takva nastojanja do sad su bila – bezuspješna.

Sušak je tako (p)ostao grad koji – ne postoji.

Sveti Luka u Rukavcu

Rukavac
Sv. Luka evanđelist nebeski je zaštitnik rukavačke župe

Piše: Goran Moravček

Svetome Luki, a danas je njegov spomendan, posvećena je župna crkva ili Vela crekav u Rukavcu. Bila je 2. listopada 1943. izravno pogođena granatom ispaljenom iz njemačkog tenka i kroz četiri desetljeća stajala je kao ruševina.

Josip Šimac, tadašnji vološćanski plovan i upravitelj rukavačke župe, obnovio je crkvu sv. Luke ev. i župni stan prema projektu arhitekta Antona Juretića iz Rijeke. Obnovljenu crkvu blagoslovio je Josip Pavlišić, riječko-senjski nadbiskup na Petrovsku nedjelju 27. lipnja 1982. godine. Taj se blagadn posebno svečano obilježava u Rukavcu.

Izuzetno značajan doprinos obnovi crkve u Rukavcu dali su belgijski volonteri.

Crkva sv. Luke u Rukavcu
Četiri desetljeća crkva sv. Luke u Rukavcu stajala je kao ruševina. Obnovljena je osamdesetih godina prošlog stoljeća zalaganjem plovana Josipa Šimca, a prema projektu arhitekta Antona Juretića

Područje Rukavca pripadalo je nekoć prostranoj kastavskoj župi. Ekspozitura Kastva postaje 1849. godine, ali kako je talijansko-jugoslavenska državna granica podijelila drevnu Kastavštinu, rukavačko područje pripavši Rapallskim ugovorom Kraljevini Italiji postaje samostalna kapelanija 1924.

Župa sv. Luke evanđelista utemeljena je u doba talijanske uprave 15. siječnja 1929. godine. Tada su rukavačkoj župi pripadali i Matulji, koji postaju zasebnom župom Krista Kralja 1936. godine.

Rukavačku crkvu sv. Luke spominje posljednjih dana listopada 1658. godine generalni vikar pulskoga biskupa Francesco Bartiroma koji je obilazio tada prostranu kastavsku župu sv. Jelene križarice.

Bartiroma je zabranio bogoslužje dok se crkva, kojoj je prokišnjavao krov, ne opremi svim potrebnim stvarima.

Sačuvano je zvono s rimskim brojem MDC  i napisom Domenico.

U sakristiji crkve nalazi se glagoljska ploča s natpisom 1600. Maja 2.  Ona je  još sredinom 19. stoljeća služila kao stepenica pred crkvom, a potom je uzidana na crkveno pročelje.

Ploča je prvotno bila na dovratku skladišta za žito, kašće, koje je bilo u Rukavcu sagrađeno 1600. godine.

Mramorni glavni oltar s kipom sv. Luke podignut je 1910. godine novčanim prilozima mještana zaseoka Kućeli – Ivana Kućela te Josipa i Mate Sušnja – koji su imetak stekli tragajući za zlatom u Americi.

Rukavac sv. Luka
Crkva sv. Luka u Rukavcu, snimljena 1980. godine, stradala je 1943. U svetištu (prezbiteriju) ostao je sačuvan kip sv. Luke.

Kapelanija je u Rukavcu uspostavljena 1849. godine. Prvi rukavački kapelan i učitelj bio je Josip Jenc, rodom iz slovenskih Begunja. On je ostao u Rukavcu četvrt stoljeća.

Josip Jelenc je 1862. počeo graditi župnu kuću, a 1875. i crkvu na mjestu male i trošne kapele sv. Luke i to za trošak od 11.300 forinti. Znatan dio od toga iznosa osigurao je Mate Dubrović, tadašnji župnik tršćanske crkve sv. Jakova koji je bio rodom iz Rukavca. Crkva je imala vitak, neobarokni drveni zvonik.

Pavlišić, Šimac, Juretić obnovitelji crkve u Rukavcu
Obnovili crkvu sv. Luke u Rukavcu: Josip Pavlišić, nadbiskup riječko-senjski, Josip Šimac, plovan rukavački i vološćanski, Anton Juretić, arhitekt

U doba kapelana Antuna Puža, koji je zamijenio Josipa Jenca kada je ovaj bio premješten u Opatiju, bila su podignuta dva pobočna oltara,  nabavljena je ura za crkveni toranj te je prostrana crkva ukrašena slikama Križnoga puta.

Biskup tršćansko-koparski Ivan Nepomuk Glavina (1882.-1896.) posvetio je crkvu u Rukavcu 8. rujna 1883. godine.

Nakon što je crkva sv. Luke pretvorena u ruševinu 1943., do njezine obnove 1982. godine, ulogu župne crkve preuzela je kapela sv. Roka na groblju. Sagrađena je 1856. godine, a posvetio ju je 7. svibnja 1898. godine tršćanski biskup Andrija Marija Šterk, rodom iz Voloskog.

U Kućelima se nalazi kapelica u čast Majke Božje.

Riječka glagoljska tiskara

Šimun Kožičić Benja
Šimun Kožičić Benja

Piše: Goran Moravček

Rijeka je kolijevka glagoljskog izdavaštva, a Šimun Kožičić Benja za to je najzaslužniji. Pokrenuo je riječku glagoljsku tiskaru, u kojoj je, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, otisnuo najmanje šest knjiga, rariteta u svjetskim razmjerima.

Njegova je ostavština u Rijeci zapostavljena. Zvonimir Kamenar, akad. kipar, ima gotovo rješenje za spomen-obilježje ovom značajnom Riječaninu, ali njegov je projekt godinama zametnut negdje u ladicama “nadležnih”. Dok ga ne pronađu prilažem nekoliko Kamenarovih skica za Benjin spomenik.

U Rijeci su kroz povijest djelovali mnogi značajni i zanimljivi ljudi. Grad je zbog svoje povijesne i kulturno-povijesne prošlosti, koju zajednički baštine pripadnici više naroda i država, zaslužio temeljitiju brigu za svoje starine. Na žalost, iznimno je malo spomenika na riječkim trgovima i ulicama koji bi istakli i vrednovali riječku baštinu. Znatno je više urbanih sramota i povijesno-kulturnih rana.

Stoga, prigodan podsjetnik na Šimuna Kožičića Benju u Mjesecu hrvatske knjige, koji se diljem Lijepe Naše obilježava od 15. listopada do idućeg petnaestoga u studenome.

Kamenarov prijedlog
Kamenarov prijedlog za spomen obilježje Šimunu Kožičiću Benji

Njemački slavist Gunther Tutschke o Benji je napisao doktorsku disertaciju i objavio je kao knjigu, a mi, što znamo o tome popu, biskupu modruškom Šimunu Kožičiću?

U svjetskim knjižnicama, gdje su pohranjena njegova djela, Šimun Kožičić Benja navodi se u imenskim katalozima kao Simon Modrusiensis, De Begna, Begnii, Begnio, Begnius.

Bio je biskup, ali i pisac, prevoditelj te nakladnik. Svijet je ugledao u Zadaru 1460. godine, a ondje je i zauvijek sklopio oči 1536. Sahranjen je na otoku Ugljanu u obiteljskoj grobnici unutar franjevačkog Samostana sv. Jeronima. Šimunov djed dao je na Ugljanu podići samostan s crkvom, posvećen 1430. u čast sv. Jeronima, sveca koji je na našim prostorima dugo bio slavljen kao izumitelj glagoljice i zaštitnik glagoljaša. Sto godina kasnije Šimun Kožičić, kao biskup modruški, objavljuje 15 prosinca 1530. prvu knjigu u riječkoj tiskari.

Simeon Modrusiensis bio je latinist. U nacionalnu povijest, međutim, ušao je kao promicatelja glagoljske kulture, ali i hrvatskih strepnji u doba turskih osvajanja.

Skica spomen obilježja Benji
Prijedlog akad. kipara Zvonimira Kamenara za spomenik Šimunu Kožičiću Benji

Biskupom modruškim ili krbavskim izabran je 7. studenoga 1509. Nakon što su Turci zauzeli Jajce i prodrli u Krbavu i Liku, pokorili su i opustošili dio Modruške biskupije, kojoj su pripadali Grobnik, Trsat i Hreljin te župe drevnog Vinodola i Gorski kotar.

Turski osvajači su zauzeli i Modruš, zapalivši biskupsku palaču. Šimun Kožičić je pobjegao iz sjedišta svoje biskupije, kao i biskup Kristofor koji je prije njega natjeran u bijeg poslije poraza hrvatske vojske u Krbavskoj bitci 1493. godine.

Simeon Modrusiensis zapaženo je sudjelovao na Petom lateranskom koncilu. Prvi govor Benja je održao 27. travnja 1513., a drugi 5. studenoga 1516. godine pred papom. Govorio je o tragičnim prilikama u Hrvatskoj koju su pustošili turski osvajači.

Utočište je i Benja potražio u Novom Vinodolskom, ali ni ondje se nije osjećao sigurnim te se 1529. prebacio u sigurniju Rijeku. Grad je bio pod vlašću Habsburgovaca od 1465. godine, a pod upravom kapetana Nikole Jurišića.

Misal hruacki
Misal hruacki objavljen je u riječkoj glagoljskoj tiskari 28. travnja 1531. godine

Ovdje sad provodim život na području Rijeke, jer se ne usuđujem biti u Vinodolu poradi Turaka, iz ruku kojih jednom jedva utekoh, pisao je 1530. ljubljanskom kapetanu Kacijaneru.

Poznato je kako su njegove knjige štampane v Rici v hižah prebivanija častnoga gospodina Šimuna biskupa modruškoga.

Hrvatska je djela Kožičić otisnuo u tiskari koju je sam pokrenuo u danas nepoznatoj kući svojega prebivališta u Rijeci 1530. Ta je godina značajna za Rijeku i stoga što car Ferdinand I. odobrio tada gradski statut.

Ferdinand je izabran za hrvatskog kralja u Cetingradu 1527. godine, a ondje je kao njegov poslanik bio upravo riječki kapetan Nikola Jurišić. Pretpostavlja se kako je on u Rijeci ugostio i Benju te je možda u njegovoj kući djelovala Riječka glagoljska tiskara. Na žalost, ta činjenica nam ne bi mogla pomoći da odredimo gdje se nalazila štamparija, jer Stari grad je srušen te praktički više i ne postoji.

Kamenarov prijedlog
Kamenarova skica za spomen obilježje Benji

Benja je u Mletcima nabavio grafički pribor, a u tiskari su mu pomagali talijanski majstori Bartolomej iz Brescie i Dominik. Do 1531. priredio je i glagoljicom tiskao šest knjiga u svega šest mjeseci: Psaltir; molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum): Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije; misal: Misal hruacki; mali ritual: Knjižice krsta; djelo o rimskim papama i carevima je prva svjetska povijest iz pera nekog hrvatskog pisca: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, a posljednja Benjina knjiga otisnuta u Rijeci bio je priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice.

Ova posljednja knjiga objavljena je kao pretisak u Rijeci u nakladi Državnog arhiva Rijeka i Družbe Hrvatskog zmaja.