Kosi toranj

Kosi toranj
Crkva Uznesenja Marijina i tzv. Kosi toranj

Piše: Goran Moravček

Kosi toranj je zvonik crkve Uznesenja Marijina (Assunta) u Starome gradu. Tako je popularno nazvan jer je prema mjerenjima iz 1920. godine nagnut oko 40 cm. Nevolje mu pričinjavaju pozemne vode potoka Lešnjak, koje potkopavaju njegove temelje. Nad ulazom u crkveni toranj uklesana je 1377. godina.

Zvonik je jedna od rijetkih sačuvanih građevina nekadašnjeg riječkog Staroga grada. Srećom, pošteđen je od rušenja i stoji gotovo kao povijesni otok u gradu koji je često brisao tragove svoje prošlosti.

Potok Lešnjak te luka na ušću Rječine odredili su položaj drevnoga naselja na čijim je temeljima iznikla današnja Rijeka. Mjesto je postojalo na području Staroga grada i prije dolaska Rimljana, a nije istovjetno s Trsatom.

Antička prometnica koja je vodila od Aquileje do Senie (Senja) i dalje prema Sisciji (Sisku), odnosno Saloni (Solinu kod Splita) naglasila je važnost naselja na lijevoj obali Rječine.

Kosi toranj
Kosi toranj nasađen je na mozike starokršćanske bazilike iz 5. stoljeća

Vode potoka Lešnjak odredile su položaj rimskog stožera, Tarsatičkog principija, u Starom gradu, jer je vojno zapovjedništvo bilo smješteno u blizini izvora kod današnje katedrale sv. Vida. Potok je također uvjetovao izgradnju i položaj rimskih termi (javnog kupališta) uz prometnicu, na mjestu zgrade današnje prodavaonice Croatia records.

Pojavom kršćanstva potok je vodom punio krstionicu bazilike sagrađene u 5. stoljeću.

Tarsatika se posljednji put spominje u vezi s pogibijom furlanskog markgrofa Erika, franačkog vojnog zapovjednika, kojega su 799. godine ubili iz zasjede stanovnici naselja uz Rječinu. Pretpostavlja se kako je Erikova pogibija izaziva osvetnički bijes njegove vojske koja je razorila mjesto.

Naselje na lijevoj obali Rječine se nakon toga spominje u 13. stoljeću. Na drugoj obali postoji i Trsat čiji su predstavnici bili prisutni kod donošenja Vinodolskog zakona 1288. godine.

Crkvu kod Kosog tornja stoljećima su Riječani zvali katedralom (Duomo) iako to nije bila. Katedrala je biskupska crkva, a Rijeka je postala biskupijom tek 1925. godine u doba talijanske uprave, a katedralom je proglašena isusovačka crkva sv. Vida.

Kosi toranj
Zvonik crkve Uznesenja Marijina s “alpskim” izgledom prije obnove 1928. godine kad je romaniziran

Međutim, zbog povijesnih je okolnosti značaj Zborne crkve Uznesenja Marijina bio velik stoga što je grad do 1787. godine crkveno pripadao Pulskoj biskupiji čiji su biskupi bili mletački podanici. Istovremeno, Rijeka je bila pod vlašću Habsburgovaca koji su bili u neprijateljstvu s Mlečanima. Stoga se arhiđakon, koji je imao sjedište u crkvi kod Kosog tornja, često ponašao kao da je biskup. Nakon 1787. Rijeka je došla pod crkvenu vlast senjsko-modruškog biskupa i u njezinom je sastavu ostala do konca Prvoga sv. rata i početka talijanske uprave.

Kosi toranj je svjedočio i o državno-političkim mijenama u gradu. Dograđivan je u više navrata, a sadašnju visinu i zašiljeni krov “u alpskom stilu” imao je u prvoj polovici 18. stoljeća.

Tijekom obnove, koja je izvedena prema zamislili arhitekta Adama Olfa, zvonik je 1826. dobio novi izgled. Obnovu je tada potakao trgovac Andrija Ljudevit Adamić (Rijeka 1766. – Rijeka, 1828.) i tako Kosi toranj spasio od rušenja, jer je Općina godinu dana uoči francuske okupacije, 1808. odlučila stari crkveni toranj zamijeniti novim. Kosi toranj je prilikom te obnove dobio i četiri ure postavljene na svakoj strani. Balustradu oko lože za zvona izveo je riječki kamenorezac Marco Chiereghini. On je također izradio stupove i vijence na pročelju Zborne crkve.

Prema projektu Filberta Bazariga zvonik je ožbukan i uređen u historicističkom stilu 1876. godine.

Obnova zvonika izvedena je 1928. godine zalaganjem Riccarda Gigantea, tadašnjeg ravnatelja Gradskog muzeja, a budućega gradonačelnika i senatora. Kosi toranj je dobio romanizirani izgled, kakav ima i danas. Trebalo je to odgovarati nastojanjima da se Rijeka / Fiume prikaže kao neupitno talijanski grad.