Zrinski – FLUMINENSIA

17/09/201917/09/2019

Torta Frankopan, blagan za nepce

Piše: GORAN MORAVČEK

Torta Frankopan blagdan je za nepce! Premda se zove imenom Frankopana raskošna slastica mogla je mirne duše biti nazvana Zrinskom, jer su dvije obitelji povijesno i rodbinski bile čvrsto povezane. Uzbudljiva priča o povijesti Torte Frankopan dotiče kulinarsku tradiciju, ali i hrvatsku političku prošlost.

Slasticu sam kušao tijekom vinodolske gozbe u društvu sudionika History Film Festivala s kojima sam se u svojstvu vodiča nedavno družio na turističko-kulturnoj ruti “Putovima Frankopana”. U Vinskoj kući Pavlomir ugostio nas je Miroslav Palinkaš gdje smo tortu Frankopan kušali uz čašu muškata žutog, čarobnog desertnog vina.

Torta Frankopan odlično se sljubljuje s vinima

Glave urotnika od marcipana

Prema predaji, torta se služila na dvoru cara Leopolda I. nakon Urote zrinsko-frankopanske sedamdesetih godine 17. stoljeća, a bila je “ukrašena” s dvije ljudske glave (ne veće od oraha u ljusci) izrađene od marcipana. One su predstavljale odrubljene glave dvaju nacionalnih junaka – Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, smaknutih 30. travnja 1671. Marcipanske glave su bečke dame i gospoda ritualno otkidali s vrha torte i naslađivali se. E sad, ima li u toj priči pretjerivanja – ne znam. Talijani znaju reći: “Se non è vero è ben trovato”, ili u slobodnom prijevodu: “Dobra je to priča čak i ako nije istinita”!

“Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače”

Car Leopold I. iskorijenio je dvije najutjecajnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Urota je navodno smišljana u Kraljevici gdje je moćni Petar Zrinski 1651. godine iz temelja sagradio dvorac Novu Kraljevicu (“Novam arx Zerin in portu Re seu Novam Kralovicza”), koji oduvijek zovemo Kaštel Frankopan. Zrinsko-frankopanska imanja nakon Urote 1671. godine temeljito su opljačkana.

Hrvati, zauzeti bunama i ratovima, stradanjima i patnjama, jedva da su imali za koricu kruha pa je i recept za Tortu Frankopan pao u debeli zaborav. U gladnim godinama jedino što se o tortama kod nas znalo bila je uzrečica Marije Antoanete, kćeri Marije Terezije, koja je navodno kazala: “Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače”.

I tako su godine tekle…

Kuharica iz koje potječe stari recept Torte Frankopan doživjela je trinaest izdanja

Slatki suvenir Crikvenice

Među požutjelim listovima kuharice “Granat Apffel” iz 1697. godine stoljećima je za nas bio skriven recept Torte Frankopan. Autorica knjige zove se Eleonore Marije Rosalije, kneginje od Eggenberga. O njoj ne znamo previše, osim da je nakon udaje za Johanna Seyfrieda od Eggenberga došla živjeti negdje na područje slovenskog Krasa, u okolicu Postojne ili Trsta. Izvorni recept iz njezine knjige je OVDJE!

S prašnjavih listova njezine knjige recepata, koja je doživjela čak 13 izdanja, otreseni su slojevi minulih stoljeća zahvaljujući zagrebačkoj etnologinji Nives Rittig-Beljak. Ponovno rođenje slastice treba zahvaliti također Ivanki Biluš, autorici brojnih knjiga o kolačima, koja je tortu osuvremenila. Njezin recept sljubljuje ružinu vodicu, pržene lješnjake, pistacije, muškatni oračić, maraskino, cimet, arancine, marelice te još poneku kulinarsku tajnu. Prema tom receptu u Crikvenici spravljaju Tortu Frankopan kao slatki suvenir.

Možda je u izvornom receptu iz 17. stoljeća postojao još poneki sastojak jer se u velikaškim kućama dobro jelo. Izuzetak nisu bili Zrinski, koji su imali imanja od Čakovca do Vinodola. Preko primorskih luka, poglavito Bakra, stizali su im skupocjeni začini – “klinčac”, “oriškov cvit”, “mendule ambrozine”, pa čak i “datali indijanske”! Gostili su se narančama, cijedili limune i zaslađivali se tada skupocijenim šećerom. Sve bi zalili talijanskim desertnim vinima, napose malvazijom.

Tužna sudbina žena iz obitelji Zrinskih i Frankopana

Rečena Eleonora Marija Rosalija, kneginja od Eggenberga, koja je u 17. stoljeću donijela recept torte bila je ganuta sudbinom članova obitelji Zrinskih i Frankopana, poglavito žena. Supruga Petra Zrinskog, Ana Katarina, rođ. Frankopan uhićena je s dvanaestogodišnjom kćerkom Zorom Veronikom. Obje su seljene iz tamnice u tamnicu, da bi na kraju Ana Katarina bila internirana u samostan dominikanki u Grazu, gdje je ubrzo, psihički i fizički slomljena, umrla. Da spase glavu, njezine i Petrove kćeri – Judita Petronela i Zora Veronika – zaredile su se kao opatice. U rimskom samostanu sv. Terezije živjela je i umrla Julija de Naro, supruga Frana Krste Frankopana, koja je uspjela pobjeći iz Hrvatske navodno uz pomoć furlanskoga plemića Orfea Frangipanija. Njega je poznavala i kneginje od Eggenberga, koja je najraskošniju od slastica u svojoj knjizi častila imenom Frankopana.

Torta Frankopan (prema receptu iz knjige “Kuharica našeh non”):

Lisnato tijesto 500 g

KREMA: slatko vrhnje (400 ml), žumanjak (6 kom.), šećer (150 g), gustin (2 žlice), pečeni bademi (200 g), grožđice (100 g), ružina vodica (3 kapi), maslac (120 g), cimet, limunova korica, muškatni oraščić

DEKORACIJA: slatko vrhnje (400 ml), voće iz kompota (500 g)

NAČIN PRIPREME: U zagrijano slatko vrhnje dodati izmiješane žutanjke, šećer i gustin. Kuhati na pari dok se ne zgusne. Ohladiti, a potom dobro izmiksati, dodati maslac i sve začine. Na kraju umiješati sitno nasjeckane bademe i grožđice namočene u rumu. Od lisnatoga tijesta treba ispeći 4 kore. Kore napuniti kremom, na posljednju poslagati voće pa cijelu tortu premazati šlagom.

Knjiga “Rijeka između mita i prešućene povijesti”. Goran Moravček piše u trećem izdanju svoje kultne knjige o uzbudljivom riječkom 20. stoljeću, kad su se na obalama Kvarnera lomili interesi velikih svjetskih sila, sukobljavale ideologije i narodi.

31/10/201314/09/2014

Riječani švercali knjige u bačvama!

Grad sv. Vida sredinom 17. stoljeća na grafici Matthäusa Meriana

Piše: Goran Moravček

Pokret vjerske reformacije, potaknut na današnji dan 31. listopada 1517. godine, bitno je utjecao i na riječke povijesne (ne)prilike. Protestantizam nije, doduše, uhvatio čvrsto korijenje u Gradu sv. Vida, jer je katolička vjerska obnova bila izuzetno djelotvorna, ali dolazak kapucina (1610.), isusovaca (1627.) i benediktinki (1663.) suštinski je promijenio povijesno-kulturnu i jezičnu sliku grada kroz više stoljeća.

Riječki Seicento je razdoblje velikih mijena. Zbog mletačke blokade s mora, neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, grad je prometno i trgovački povezan s Kranjskom, koja je bila pod snažnim utjecajem protestantizma.

Reformaciju je potakao, prema tradiciji, dan uoči Svih Svetih, 31. listopada 1517. godine, njemački augustinski redovnik Martin Luther, pričvrstivši na vrata Zborne crkve u Wittenbergu plakat na kome je bilo ispisano Devedeset i pet teza o oproštajnicama usmjerenih protiv zloporaba unutar Katoličke crkve.

Kaštel Kožljak na obroncima Učke, u vlasništvu riječkog kapetana Francesca Barba, bio je žarište protestantizma u Istri i na Kvarneru

Pokret se širio tiskom iz njemačke pokrajine Württemberg, gdje je u Urachu kod Tübingena bila utemeljena i hrvatska tiskara. Ondje je djelovao i slovenski književnik Primož Trubar, koji je izvjesno vrijeme boravio i u Rijeci sredinom 16. stoljeća. Također je tamo utočište našao Petar Pavao Vergerije, svojevremeno modruški, a potom i koparski biskup. Pop glagoljaš Stjepan Konzul Istranin, rodom iz Buzeta te Anton Dalmatin, vjerojatno Senjanin, bili su glavni suradnici u glagoljskoj tiskari. U Urachu je od 1561. do 1564. objavljeno 13 hrvatskih knjiga glagoljicom, sedam ćirilicom te šest latinicom.

Protestanti su u Habsburškim zemljama bili proganjani. Stoga su se protestantske knjige do Rijeke i drugih mjesta švercale – u bačvama. Čitatelji protestantskih djela su se strogo kažnjavali visokim novčanim kaznama ili utapanjem, a 1564. godine car Ferdinand je osnovao inkviziciju za hrvatske protestantske knjige.

Kameni reljef s prikazom sv. Vida na stupu za gradsku zastavu — Isusovci su potakli štovanje sv. Vida, zaštitnika Grada Rijeke

Kao glavni zagovornik reformacijskih nastojanja u gradu spominje se Francesco Barbo, gospodar kaštela Kožljaka smještenog na obroncima Učke iznad nekadašnjeg Čepićkog jezera. Francesco Barbo obnašao je dužnost riječkoga kapetana od 1560. do 1569. godine, a s bratom Giorgiom dobio je u zalog Kastavsku gospoštiju (1560. – 1582.), koja je osim Kastva obuhvaćala kaštele Veprinac i Mošćenice. Barbo je potakao u Rijeci otvaranje protestantske škole s podukom na talijanskom i hrvatskom jeziku.

U urbanoj povijesti Rijeke, kapetan Barbo ostat će zapamćen kao obnovitelj riječke Gradske vijećnice, Palaca komuna Rečkog, na današnjem Koblerovom trgu. Na pročelju zgrade stajao je natpis uklonjen 1876. godine: COMMUNITAS FIERI FECIT TEMPORE DOM. /FRANCESCI BARBO/ CAPITANEI ET JUDICUM ANTONII RUSSOVICH/ ET JOANNIS/ SPECIARICH ANNO 1560. (Općina dade učiniti u vrijeme gospodina kapetana Franje Barba i sudaca Antona Rusovića i Ivana Specijarića godine 1560.).

Kameni stup za gradsku zastavu s reljefom sv. Vida, stendardac, danas na trgu pred Municipijem i crkvom sv. Jeronima

Na kapetana Barba podsjeća i stup za gradsku zastavu na trgu pred zgradom riječkoga Municipija na kome je poslije obnove 1565. godine uklesano: COMUN F.F. FEDER / BARBO CAPITANI / FIU. ANTO ZANCHI / ET ANDREA VESLA / MDLXV.

Gorljivi zagovornici Lutherovog učenja bili su Zrinski. Petar Zrinski vješto upravlja Bakrom od 1649. godine, pretvorivši ga u najznačajnije trgovačko središte Primorja. Nakon Urote zrinsko-frankopanske, koja je završila smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. godine, zamro je na našim nacionalnim prostorima protestantski pokret. Hrvatska je nakon toga postala unutar Habsburške Monarhije jedna od papi najodanijih katoličkih zemalja s raširenim isusovačkim školskim sustavom.

Ferdinand II. istjeruje protestante iz Graza i ondje osniva isusovačku gimnaziju koja prerasta u sveučilište. Isusovci ubrzo dolaze u Hrvatsku i otvaraju škole u Zagrebu (1607), Rijeci (1627), Varaždinu (1636), Dubrovniku (1658), Požegi (1698) i Osijeku (1728).

Burna povijest Rijeke s kraja 16. i tijekom 17. stoljeća ostavila je trajan pečat ne samo u političkoj povijesti grada već i u njezinom urbanom razvoju. Na žalost, riječki Kaštel, isusovački samostan i učilište, kapela sv. Roka i samostan benediktinki nestali su s lica zemlje. Srušene su obrambene kule, izuzev zapuštene kule Lešnjak, kao i gradske zidine. Stari grad, u kojem je sačuvano jedva deset kuća građenih minulih stoljeća, nestao je pred našim očima.

12/08/201225/09/2012

Car Karlo VI. (III.) u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Karlo VI. (III.) (1685.-1740.) Habsburški, rimsko-njemački te hrvatsko-ugarski kralj stigao je u Rijeku 15. rujna 1728. godine. Značaj toga događaja bio je izuzetan o čemu svjedoči i reljef s njegovim poprsjem uz cara Leopolda I. (1640. – 1705.) postavljen izdnad prolaza Gradske ure. Prisjetimo se, Leopold I. odobrio je gradu 6. lipnja 1659. godine grb dvoglavog orla s obje glave okrenute na istu stranu. Orao kandžama drži posudu iz koje teče voda, a ispod je napisno INDEFICIENTER (u značenju «nepresušivo»). Leopold I. poznat je u hrvatskoj nacionalnoj povijesti i po tome što je nakon zrinsko-frankopanske urote 1671. godine dao smaknuti Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana čime su se ugasile loze tih dviju velikaških obitelji, a njihova imanja zaplijenjena.

Dolazak Karla VI. (III.) u Rijeku prikazan je i na slici koja se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Guvernerovoj palači.

U kronici Kapucinskog samostana na Žabici s nednevkom 15. rujna 1728. godine ostalo je zabilježno da je caru i kralju Karlu VI. (III.) izašao u susret gvardijan kapucinskog samostana i pružio mu kitu cvijeća. “Vladar je cvijeće triput pomiriso, a onda ga predade svom pratiocu, da ga čuva.” Kroničar je također zapisao da “dne 17. rujna bijaše petak, te je Vladar na polju (povrh crkve sv. Vida) za objed dobio od kapucina 4 posna jela, od kojih je s drugim gostima nekoliko zalogaja založio”. Potom je kolima nastavio putovanje novom Karolinskom cestom, nazvanom tako u njegovu čast, koja je vijugala od Rijeke, preko Drage, Sv. Kuzma, Piketa i Ravne Gore do Karlovca.

Karolinska cesta: Most preko rijeke Dobre kod Vrbovskog

Prvu pravu cestu između Zagreba, Karlovca i Rijeke, a također Bakra i Kraljevice, tada značajnih pomorskih središta, počeo je 1725. godine graditi austrijski vojni inženjer Antun Matija Weiss (1661 – 1738). Cesta je imala iznimno trgovinsko, ali i vojno značenje, jer se istovremeno s uređenjem prometnice gradila i austrijska ratna luka u Kraljevici. Nakon niza tursko-austrijskih ratova te raznih vojnih i političkih saveza, od kojih je za uspjeh u borbama protiv Osmanskog Carstva bilo ključno osnivanje Svete lige 1684. godine, kada su Austrija, Poljska i Venecija postale saveznice, Turci su se počeli povlačiti. Gubitak turskih teritorija i njihove vojne moći potvrđeni su u Srijemskim Karlovcima (1699.) i Požarevcu mirovnim ugovorima. Požarevačkim mirom, potpisanim 21. srpnja 1718. godine između turske te austrijske i mletačke strane, stvorene su pretpostavke za uspostavu trajnijeg mira. Dodatkom ovom ugovoru, kojim je Austrija dobila slavonske i banatske žitnice, omogućena je slobodna trgovina kopnom i morem, što će se, uz gradnju nove ceste od Primorja prema Karlovcu i Zagrebu, pokazati presudnim za brži razvoj Rijeke, Bakra i Kraljevice. Jednako tako, uz cestu će nicati nova naselja i razvijati se stara tako da će Fužine dobiti na značaju, a Mrkopalj i Ravna Gora steći će status kraljevskih trgovišta što će potaknut doseljavanje obrtnika i trgovaca, posebice iz Slovenije i Češke. Karolinska cesta puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. rujna 1728. kada je putujući iz Rijeke prema Bakru njome prošao car Karlo VI., odnosno hrvatski kralj Karlo III., po kome je prometnica i dobila ime.

Temeljem mira u Rastattu 1714. godine, car Karlo VI. dobio je španjolski dio Nizozemske, Milano, Napulj i Sardiniju, a kako je put na Sredozemlje kroz Crno more bio zatvoren sve do sredine XIX. stoljeća, riječni promet Dunavom, Savom i Kupom, a onda cestom do Rijeke ili Bakra, postao je životno važnim za Monarhiju iscrpljenu ratovima.

Takve nove vojne i političke okolnosti omogućit će tijekom 18. stoljeća oživljavanje trgovine i u Primorju, posebice nakon što je Karlo VI. (III.) proglasio 1717. godine Jadransko more slobodnim za plovidbu, a Rijeci i Trstu 1719. dao status slobodnih luka. Kralj je iste godine odlučio potaći pomorsku trgovinu u Kraljevici i ondje izgraditi ratnu luku s brodogradilištem, koju su na tisuće Primoraca gradile od 1725. godine. Kraljevička ratna luka trebala je odvratiti Mletačku Republiku u mogućem ometanju slobodne plovidbe Jadranskim morem.

Za razliku od današnjih političkih, gospodarskih i inih stratega, koji su potpuno zanemarili jadransku orijentaciju i time zakočili razvoj riječke luke i (pri)grada kroz duže razdoblje, Karlu VI. (III.) bio je jasan geopolitički značaj Rijeke i okolnih naselja.