Torta Frankopan, blagan za nepce

Torta Frankopan
Torta Frankopan

Piše: GORAN MORAVČEK

Torta Frankopan blagdan je za nepce! Premda se zove imenom Frankopana raskošna slastica mogla je mirne duše biti nazvana Zrinskom, jer su dvije obitelji povijesno i rodbinski bile čvrsto povezane. Uzbudljiva priča o povijesti Torte Frankopan dotiče kulinarsku tradiciju, ali i hrvatsku političku prošlost.

Slasticu sam kušao tijekom vinodolske gozbe u društvu sudionika History Film Festivala s kojima sam se u svojstvu vodiča nedavno družio na turističko-kulturnoj ruti “Putovima Frankopana”. U Vinskoj kući Pavlomir ugostio nas je Miroslav Palinkaš gdje smo tortu Frankopan kušali uz čašu muškata žutog, čarobnog desertnog vina.

Torta Frankopan odlično se sljubljuje s vinima
Torta Frankopan odlično se sljubljuje s vinima

Glave urotnika od marcipana

Prema predaji, torta se služila na dvoru cara Leopolda I. nakon Urote zrinsko-frankopanske sedamdesetih godine 17. stoljeća, a bila je “ukrašena” s dvije ljudske glave (ne veće od oraha u ljusci) izrađene od marcipana. One su predstavljale odrubljene glave dvaju nacionalnih junaka – Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, smaknutih 30. travnja 1671. Marcipanske glave su bečke dame i gospoda ritualno otkidali s vrha torte i naslađivali se. E sad, ima li u toj priči pretjerivanja – ne znam. Talijani znaju reći: “Se non è vero è ben trovato”, ili u slobodnom prijevodu: “Dobra je to priča čak i ako nije istinita”!

“Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače”

Car Leopold I. iskorijenio je dvije najutjecajnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Urota je navodno smišljana u Kraljevici gdje je moćni Petar Zrinski 1651. godine iz temelja sagradio dvorac Novu Kraljevicu  (“Novam arx Zerin in portu Re seu Novam Kralovicza”), koji oduvijek zovemo Kaštel Frankopan. Zrinsko-frankopanska imanja nakon Urote 1671. godine temeljito su opljačkana.

Hrvati, zauzeti bunama i ratovima, stradanjima i patnjama, jedva da su imali za koricu kruha pa je i recept za Tortu Frankopan pao u debeli zaborav. U gladnim godinama jedino što se o tortama kod nas znalo bila je uzrečica Marije Antoanete, kćeri Marije Terezije, koja je navodno kazala: Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače”.

I tako su godine tekle…


Kuharica iz koje potječe stari recept Torte Frankopan doživjela je trinaest izdanja

Slatki suvenir Crikvenice

Među požutjelim listovima kuharice “Granat Apffel” iz 1697. godine stoljećima je za nas bio skriven recept Torte Frankopan. Autorica knjige zove se Eleonore Marije Rosalije, kneginje od Eggenberga. O njoj ne znamo previše, osim da je nakon udaje za Johanna Seyfrieda od Eggenberga došla živjeti negdje na područje slovenskog Krasa, u okolicu Postojne ili Trsta. Izvorni recept iz njezine knjige je OVDJE!

S prašnjavih listova njezine knjige recepata, koja je doživjela čak 13 izdanja, otreseni su slojevi minulih stoljeća zahvaljujući zagrebačkoj etnologinji Nives Rittig-Beljak. Ponovno rođenje slastice treba zahvaliti također Ivanki Biluš, autorici brojnih knjiga o kolačima, koja je tortu osuvremenila. Njezin recept sljubljuje ružinu vodicu, pržene lješnjake, pistacije, muškatni oračić, maraskino, cimet, arancine, marelice te još poneku kulinarsku tajnu. Prema tom receptu u Crikvenici spravljaju Tortu Frankopan kao slatki suvenir.

Možda je u izvornom receptu iz 17. stoljeća postojao još poneki sastojak jer se u velikaškim kućama dobro jelo. Izuzetak nisu bili Zrinski, koji su imali imanja od Čakovca do Vinodola. Preko primorskih luka, poglavito Bakra, stizali su im skupocjeni začini – “klinčac”, “oriškov cvit”, “mendule ambrozine”, pa čak i “datali indijanske”! Gostili su se narančama, cijedili limune i zaslađivali se tada skupocijenim šećerom. Sve bi zalili talijanskim desertnim vinima, napose malvazijom.

Tužna sudbina žena iz obitelji Zrinskih i Frankopana

Rečena Eleonora Marija Rosalija, kneginja od Eggenberga, koja je u 17. stoljeću donijela recept torte bila je ganuta sudbinom članova obitelji Zrinskih i Frankopana, poglavito žena. Supruga Petra Zrinskog, Ana Katarina, rođ. Frankopan uhićena je s dvanaestogodišnjom kćerkom Zorom Veronikom. Obje su seljene iz tamnice u tamnicu, da bi na kraju Ana Katarina bila internirana u samostan dominikanki u Grazu, gdje je ubrzo, psihički i fizički slomljena, umrla. Da spase glavu, njezine i Petrove kćeri – Judita Petronela i Zora Veronika – zaredile su se kao opatice. U rimskom samostanu sv. Terezije živjela je i umrla Julija de Naro, supruga Frana Krste Frankopana, koja je uspjela pobjeći iz Hrvatske navodno uz pomoć furlanskoga plemića Orfea Frangipanija. Njega je poznavala i kneginje od Eggenberga, koja je najraskošniju od slastica u svojoj knjizi častila imenom Frankopana.

Torta Frankopan iz Crikvenice
Torta Frankopan iz Crikvenice

Torta Frankopan (prema receptu iz knjige “Kuharica našeh non”):

Lisnato tijesto 500 g

KREMA: slatko vrhnje (400 ml), žumanjak (6 kom.), šećer (150 g), gustin (2 žlice), pečeni bademi (200 g), grožđice (100 g), ružina vodica (3 kapi), maslac (120 g), cimet, limunova korica, muškatni oraščić

DEKORACIJA: slatko vrhnje (400 ml), voće iz kompota (500 g)

NAČIN PRIPREME: U zagrijano slatko vrhnje dodati izmiješane žutanjke, šećer i gustin. Kuhati na pari dok se ne zgusne. Ohladiti, a potom dobro izmiksati, dodati maslac i sve začine. Na kraju umiješati sitno nasjeckane bademe i grožđice namočene u rumu. Od lisnatoga tijesta treba ispeći 4 kore. Kore napuniti kremom, na posljednju poslagati voće pa cijelu tortu premazati šlagom.

Knjiga “Rijeka između mita i prešućene povijesti”. Goran Moravček piše u trećem izdanju svoje kultne knjige o uzbudljivom riječkom 20. stoljeću, kad su se na obalama Kvarnera lomili interesi velikih svjetskih sila, sukobljavale ideologije i narodi.
Knjiga “Rijeka između mita i prešućene povijesti”. Goran Moravček piše u trećem izdanju svoje kultne knjige o uzbudljivom riječkom 20. stoljeću, kad su se na obalama Kvarnera lomili interesi velikih svjetskih sila, sukobljavale ideologije i narodi.

Ivan Zajc bez muzeja u Rijeci

Rodna kuća Ivana Zajca u Rijeci

Zajčeva rodna kuća

Piše: Goran Moravček

U riječkoj Ulici Matije Gupca (!) 3. kolovoza 1832. godine rođen je skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog Ivan pl. Zajc. Preminuo je u Zagrebu, 16. prosinca 1914. godine. Stogodišnica smrti vjerojatno najznačajnijeg riječkog umjetnika obilježena je u Rijeci – skromno.

Rodna kuća znamenitog Riječana “koji podiže na noge glazbenu Hrvatsku i orlovski leti nad Domovinom” obilježena je spomen-pločom. Zajc bi čini se zaslužio barem memorijalnu sobu u toj kući, ako ne i cijeli muzej.

Ivan Zajc spomen ploča na rodnoj kući

Spomen ploča na rodnoj kući najznačajnijeg riječkog umjetnika

Ivan Zajc se glazbeno školovao u Milanu (1850.-1855.), gradu koji je tad bio pod austrijskom upravom. U rodnom gradu je od 1855. bio dirigent i koncertni majstor Gradskog kazališnog orkestra, gdje je nasljedio svoga oca Johanna Zajitza podrijetlom Čeha. Ivan je poučavao i gudačke instrumente u Filharmoničkom društvu. U Rijeci je proveo sedam godina stvarajući pod krovom jedne od povijesnih zgrada u Starome gradu, poznatoj kao Palac komuna Rečkog što je neke dovelo u zabludu te se o toj zgradi na današnjem Koblerovom trgu govorilo kao o kompozitorovoj rodnoj kući.

Ivan Zajc se proslavio već u starom riječkom kazalištu gdje je 14. travnja 1860. praizvedena njegova opera “Amelija”. Tom je operom postigao veliki uspjeh kod riječke publike koja mu je poklonila dirigentski štap od ebanovine i zlata, koji se čuva u zagrebačkom gradskom muzeju. Vatroslav Cihlar piše kako su razlozi njegova odlaska iz Rijeke bili “i u tadašnjim narodno-političkim prilikama”.

Zajc je s obitelji živio na Trsatu od 1831. do 1862., u kući koja je nedavno obilježena prigodnom spomen pločom.

Godine 1862. Ivan Zajc odlazi u Beč gdje je napisao i svoje prve skladbe na hrvatski tekst, među njima i domoljubnu pjesmu “U boj” (1866.) koju će kasnije uvrstiti u operu Nikola Šubić Zrinjski.

Vjerojatno najpoznatije, ali i najpriznatije, hrvatsko scensko djelo – opera Nikola Šubić Zrinski – izvedeno je 4. studenoga 1876. u Zagrebu. Libreto je potpisao Hugo Badalić (1851.1900.), svojevremeno profesor riječke Gimnazije (1879.-1882.).

U Zječevom rodnom gradu, Zrinski je prvi put izveden pod dirigentskom palicom Borisa Papandopula tek 2. studenoga 1946. godine. Milan Pihler (1897–1981.), bariton, pjevao je tada naslovnu ulogu.

Riječani švercali knjige u bačvama!

Grad sv. Vida sredinom 17. stoljeća

Grad sv. Vida sredinom 17. stoljeća na grafici Matthäusa Meriana

Piše: Goran Moravček

Pokret vjerske reformacije, potaknut na današnji dan 31. listopada 1517. godine, bitno je utjecao i na riječke povijesne (ne)prilike. Protestantizam nije, doduše, uhvatio čvrsto korijenje u Gradu sv. Vida, jer je katolička vjerska obnova bila izuzetno djelotvorna, ali dolazak kapucina (1610.), isusovaca (1627.) i benediktinki (1663.) suštinski je promijenio povijesno-kulturnu i jezičnu sliku grada kroz više stoljeća.

Riječki Seicento je razdoblje velikih mijena. Zbog mletačke blokade s mora, neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, grad je prometno i trgovački povezan s Kranjskom, koja je bila pod snažnim utjecajem protestantizma.

Reformaciju je potakao, prema tradiciji, dan uoči Svih Svetih, 31. listopada 1517. godine, njemački augustinski redovnik Martin Luther, pričvrstivši na vrata Zborne crkve u Wittenbergu plakat na kome je bilo ispisano Devedeset i pet teza o oproštajnicama usmjerenih protiv zloporaba unutar Katoličke crkve.

Kaštel Kožljak na obroncima Učke, u vlasništvu riječkog kapetana Francesca Barba, bio je žarište protestantizma u Istri i na Kvarneru
Kaštel Kožljak na obroncima Učke, u vlasništvu riječkog kapetana Francesca Barba, bio je žarište protestantizma u Istri i na Kvarneru

Pokret se širio tiskom iz njemačke pokrajine Württemberg, gdje je u Urachu kod Tübingena bila utemeljena i hrvatska tiskara. Ondje je djelovao i slovenski književnik Primož Trubar, koji je izvjesno vrijeme boravio i u Rijeci sredinom 16. stoljeća. Također je tamo utočište našao Petar Pavao Vergerije, svojevremeno modruški, a potom i koparski biskup. Pop glagoljaš Stjepan Konzul Istranin, rodom iz Buzeta te Anton Dalmatin, vjerojatno Senjanin, bili su glavni suradnici u glagoljskoj tiskari. U Urachu je od 1561. do 1564. objavljeno 13 hrvatskih knjiga glagoljicom, sedam ćirilicom te šest latinicom.

Protestanti su u Habsburškim zemljama bili proganjani. Stoga su se protestantske knjige do Rijeke i drugih mjesta švercale – u bačvama. Čitatelji protestantskih djela su se strogo kažnjavali visokim novčanim kaznama ili utapanjem, a 1564. godine car Ferdinand je osnovao inkviziciju za hrvatske protestantske knjige.

Kameni reljef s prikazom sv. Vida na stupu za gradsku zastavu
Isusovci su potakli štovanje sv. Vida, zaštitnika Grada Rijeke

Kao glavni zagovornik reformacijskih nastojanja u gradu spominje se Francesco Barbo, gospodar kaštela Kožljaka smještenog na obroncima Učke iznad nekadašnjeg Čepićkog jezera. Francesco Barbo obnašao je dužnost riječkoga kapetana od 1560. do 1569. godine, a s bratom Giorgiom dobio je u zalog Kastavsku gospoštiju (1560. – 1582.), koja je osim Kastva obuhvaćala kaštele Veprinac i Mošćenice. Barbo je potakao u Rijeci otvaranje protestantske škole s podukom na talijanskom i hrvatskom jeziku.

U urbanoj povijesti Rijeke, kapetan Barbo ostat će zapamćen kao obnovitelj riječke Gradske vijećnice, Palaca komuna Rečkog, na današnjem Koblerovom trgu. Na pročelju zgrade stajao je natpis uklonjen 1876. godine: COMMUNITAS FIERI FECIT TEMPORE DOM. /FRANCESCI BARBO/ CAPITANEI ET JUDICUM ANTONII RUSSOVICH/ ET JOANNIS/ SPECIARICH ANNO 1560. (Općina dade učiniti u vrijeme gospodina kapetana Franje Barba i sudaca Antona Rusovića i Ivana Specijarića godine 1560.).

Kameni stup za gradsku zastavu s reljefom sv. Vida, stendardac, danas na trgu pred Municipijem i crkvom sv. Jeronima
Kameni stup za gradsku zastavu s reljefom sv. Vida, stendardac, danas na trgu pred Municipijem i crkvom sv. Jeronima

Na kapetana Barba podsjeća i stup za gradsku zastavu na trgu pred zgradom riječkoga Municipija na kome je poslije obnove 1565. godine uklesano: COMUN F.F. FEDER / BARBO CAPITANI / FIU. ANTO ZANCHI / ET ANDREA VESLA / MDLXV.

Gorljivi zagovornici Lutherovog učenja bili su Zrinski. Petar Zrinski vješto upravlja Bakrom od 1649. godine, pretvorivši ga u najznačajnije trgovačko središte Primorja. Nakon Urote zrinsko-frankopanske, koja je završila smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. godine, zamro je na našim nacionalnim prostorima protestantski pokret. Hrvatska je nakon toga postala unutar Habsburške Monarhije jedna od papi najodanijih katoličkih zemalja s raširenim isusovačkim školskim sustavom.

Ferdinand II. istjeruje protestante iz Graza i ondje osniva isusovačku gimnaziju koja prerasta u sveučilište. Isusovci ubrzo dolaze u Hrvatsku i otvaraju škole u Zagrebu (1607), Rijeci (1627), Varaždinu (1636), Dubrovniku (1658), Požegi (1698) i Osijeku (1728).

Burna povijest Rijeke s kraja 16. i tijekom 17. stoljeća ostavila je trajan pečat ne samo u političkoj povijesti grada već i u njezinom urbanom razvoju. Na žalost, riječki Kaštel, isusovački samostan i učilište, kapela sv. Roka i samostan benediktinki nestali su s lica zemlje. Srušene su obrambene kule, izuzev zapuštene kule Lešnjak, kao i gradske zidine. Stari grad, u kojem je sačuvano jedva deset kuća građenih minulih stoljeća, nestao je pred našim očima.

Trsatski spomen na kardinala Franju Kuharića

!5. travnja 2013.

Kardinal Franjo Kuharić na Trsatu
Kardinal Kuharić na Trsatu 1991. godine prigodom proslave 700. obljetnice Svetišta

Kardinal Franjo Kuharić, rođen na današnji dan, 15. travnja 1919. u Gornjem Pribiću (+Zagreb, 11. ožujka 2002.), bio je povezan s Trsatom.

Prvi je istaknuo Trsat kao Hrvatski Nazaret. Naglasio je to u monografiji Marijin Trsat, koju sam objavio kao nakladnik 1991. godine povodom 700. obljetnice Trsatskog svetišta te ponovo 2003. uoči dolaska pape Ivana Pavla II. u Rijeku.

U predgovoru monografiji, kardinal Kuharić je spomenuo kako je njegova majka odlazila na Trsat, a on je prvi put hodočastio kao svećenik 1948.

Fra Bonaventura Duda i kardinal Kuharić
Fra Bonaventura Duda prikazuje kardinalu Franji Kuhariću moćnik Barbare Frankopan 1991. godine

Napisao je: Trsat me podsjeća na Nazaret! Povezanost Trsata s Nazaretom jedan je od razloga da se u ovom svetištu Marija ističe kao uzor obiteljskog života u duhu Nazareta (…) Danas je obitelj u krizi. Iz nje nestaje sve više onog nazaretskog duha požrtvovnosti, poniznog služenja, vjernosti, ljubavi i sabranosti u Bogu. Ova civilizacija ima velikih mogućnosti da pomogne obitelji u njezinom životu, ali ta civilizacija stroja i težnje za uživanjem, grozničave trke i neprestane buke razbija jedinstvo obitelji. Ona postaje duhovno prazna. Obitelj više ne živi od pravih i vječnih vrijednosti. Zato u njoj ima sve manje životne radosti. Što više sebičnost postaje vladarem obitelji, to ona postaje siromašnijom i nesretnijom.

Kardinal Franjo Kuharić je također odabrao ime Zavjetne crkve palima za Domovinu na zagrebačkom Sigetu, izgrađene prema projektu Nikole Bašića. Ime crkve – Sveta Mati Slobode – odabrano je iz drevnih litanija Majke Božje Trsatske. Litanije se nalaze u molitveniku Raj duše što ga je Katarina Zrinski, žena Nikole Šubića Zrinskog, dala tiskati 1560. u Padovi. Litanije su nastale kao molitveni zazivi Majci Božjoj u doba kad je Hrvatska pod najezdom osmanlijskih osvajanja svedena na Ostatke ostataka.

Unikat molitvenika čuva se u riznici Franjevačkog samostana na Trsatu. (Goran Moravček)