Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske povezani su s predajom o boravku sv. Nazaretske kuće na Trsatu
Piše: Goran Moravček
Upravo se obilježava 800. godišnjica dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo. Otuda i pitanje: Je li sv. Franjo Asiški boravio na Trsatu? Sveti Franjo (Asiz, 1181. – Porziuncola-Porciunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.) pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda. Ovaj svetac ima dva blagdana u godini: 17. rujna u katoličkom svijetu slave se Rane sv. Franje, a 4. listopada je blagdan sv. Franje Asiškog.
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske
Obilježavanje 800. godišnjice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo, a glavna svečanost predviđena je 6. listopada na splitskom Sustipanu, čini to pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Povijesno je utvrđeno da je sv. Franjo Asiški 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga protivni vjetrovi bacili na hrvatsku obalu Jadrana te je doista boravio na našem tlu.
U Rijeci su četiri franjevačka samostana – na Trsatu i Turniću su franjevci iz Reda male braće (OFM), na Pehlinu franjevci glagoljaši trećoreci (TOR), a na Žabici su kapucini (OFMCap).
Franjo Glavinić, obnovitelj i povjesnik Trsatskog svetišta piše 1648. godine u svojem djelu Origine della Provincia Bosna-Croatiakako je sveti Franjo Asiški noćio i odmarao se na Trsatu i tom zgodom primio objavu da će na Trsat prispjeti svetinja, naime Sveta kuća nazaretska, i da će njegovi sinovi na posvećenom mjestu boraviti i služiti.
Dokaza za ovu tvrdnju nema, a predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da dolaze u pohode Gospi Trsatskoj.
Crkva Majke Milosti ili Gospe Trsatske
Prema predaji, Nazaretska kuća stigla je 10. svibnja 1291. godinena krilima anđela na trsatsku Ravnicu, upravo na mjesto gdje je danas crkva Gospe Trsatske. Ondje je boravila do 10. prosinca 1294. nakon čega je odletjela u talijanski Loreto kraj Ancone (hrv. Jakin). Gospa Trsatska je poznata kao Kraljica Jadrana, a Trsat kao hrvatski Nazaret.
Prema vjerovanju, u sv. Nazaretskoj kući arkanđeo Gabrijel je navijestio Djevici Mariji da će začeti Isusa, sina Božjeg. Čuvari Svetišta, franjevci, stigli su na Trsat 1453. godine iz Vikarije Bosne, koju su ugrožavali Turci te otad neprekidno njeguju kult i brinu o Svetištu i bazilici Majke Milosti ili Gospe Trsatske.
Franjevci su se na Trsatu nastanili zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi franjevački samostan i novu crkvu nakon što mu je 12. srpnja 1453. papa Nikola V. (1447.-1455.) dao za to odobrenje.
Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske, Majke Milosti. Zdesna je fra Emanuel Hoško, povjesnik franjevačkog reda i Trsata
Martinova crkva dosezala je do polovice današnje glavne lađe bazilike. Gradnjom samostana i crkve Martin je ispunio zavjet svoga oca, bana Nikole IV. Frankopana. Prvi poznati gvardijan, upravitelj samostana i čuvar Svetišta na Trsatu, bio je fra Pavao, čije je ime zabilježeno 9. kolovoza 1456. u knjizi riječkoga notara Antuna de Renna.
Martin Frankopan je umro 3. listopada 1479. na Trsatu te je pokopan u grobnici u Svetištu Crkve Gospe Trsatske ispred glavnoga oltrara, a ondje je sahranjena i njegova supruga Dorotea (Uršula). Dobročinitelj Martin Frankopan nije imao potomaka te je trsatskim franjevcima ostavio znatan imetak u korist Svetišta i samostana.
Adamićevo kazalište stajalo je na mjestu današnje Palače Modello
Piše: Goran Moravček
Adamićevo kazalište otvoreno je na današnji dan, 3. listopada 1805. godine. Teatar je podignut na mjestu gdje danas stoji Palača / Palazzo Modello, a na isti dan 1885. godine izvedbom Verdijeve “Aide” otvoreno je i novo riječko kazalište koje danas nosi ime Ivana pl. Zajca.
I prije Adamićevog i sadašnjeg kazališta, u Rijeci je djelovalo Kazalište Bono – Gerliczi otvoreno je 1764. godine, ali ono nije zadovoljavalo potrebe rastućega grada te je početkom 19. stoljeća započela gradnja novog teatra.
Andrija Ljudevit Adamić s nacrtom svog kazališta
Ugovor između riječke Općine i Andrije Ljudevita Adamića (1766.-1828.) o gradnji kazališta bio je sklopljen 10. studenoga 1803., a teatar je otvoren na današnji dan 3. listopada 1805. godine.
Adamić je bio jedan od najutjecajnijih ljudi te se i razdoblje u kojem je djelovao naziva Adamićevo doba, jer je udario snažan pečat u riječkom političkom, industrijskom i uopće gospodarskom životu. Kazalište je građeno na terenu otetom moru. Nakon katastrofalnog potresa koji je potkraj 1750. godine pogodio Rijeku i širu okolicu, Novi grad je počeo nicati na obali pred gradskim zidinama.
Teren za gradnju dobiven je nasipavanjem, a pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnji Mali Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice. Započela je i gradnja Lukobrana (Molo Longo). Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Rijeka je promijenila svoj srednjovjekovni izgled. Počela se razvijati trgovina i u grad su stizali novi doseljenici, među kojima je bio i velik broj stranaca. Kazalište je u ono doba bila omiljena razbibriga te je u takvim okolnostima i Andrija Ljudevit Adamić odlučio podići teatar.
Graditelj kazališta bio je riječki arhitekt i geometar Valentino Defranceschi. U Adamićevom kazalištu je nakon završenog konzervatorija orkestrom ravnao Ivan pl. Zajc. U zgradi teatra, prema tadašnjim običajima, bio je smješten i casino. U ožujku 1845. Adamićevo kazalište je otkupila od nasljednika riječka Općina te je od tada do rušenja 1883. godine to bio Općinski teatar (Teatro Comunale). Zgrada je srušena stoga što nije mogla pružiti sigurnost gledateljima u slučaju požara.
Adamićevo kazalište
Na prostoru srušenog Adamićevog kazališta uzdigla se bankovna palača Modello u kojoj su danas, među ostalim, smještene službe HNK Ivana pl. Zajca, Zajednica Talijana Rijeke – Circolo i Gradska knjižnica Rijeka.
Gradnja novog riječkog kazališta započela je 1883. godine u doba gradonačelnika Giovannija de Ciotte (1824.-1903.). Riječko Općinsko kazalište sagrađeno je prema nacrtu arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera. Kazalište je kroz povijest imalo više naziva, a od 1991. godine ima status hrvatskog nacionalnog kazališta. Godine 1994. dobiva riječki teatar svoj današnji naziv – Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.
Na Gomili će biti izgrađena stambeno-poslovna zgrada i velika podzemna garaža
Piše: Goran Moravček
Nema više Staroga grada. Nakon stoljetnog postojanja zauvijek je nestao pred našim očima. Svega je deset kuća preostalo od drevne Rijeke, grada koji je (bio) politički, a ne urbani projekt. To je uzrok urbicida.
Knjiga koja je izdržala kušnju vremena – Goran Moravček: “Rijeka između mita i prešućene povijesti”
Pokušaji da se spase ostaci ostataka doveli su do apsurda. Kuća prvotno određena za rušenje kraj budućeg Arheološkog parka tarsatičkog Principija u blizini Rimskih vrata postala je sad vrijedna, toliko da je do daljnjega zaustavljen projekt uređenja srca Staroga grada. A sve zbog jame za smeće u prizemlju sporne kuće.
Mjesto budućeg Arheološkog parka tarsatičkog Principija u Starom gradu
U gnojnici su pronađeni otpadci, dijelovi keramičkog posuđa, kao ključni dokaz njezine starosti. Naravno, postoje još neki elementi koji su sad toliko važni da ih valja uvažavati, iako su puno vrijednije povijesne građevine bez medijske buke nestale s lica zemlje.
Sjećam se kako je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, dok je pred katedralom bila čistina na kojoj je slavljena svetkovina sv. Vida, kuća Gherbaz (Grbac), danas obnovljena, bila zgrada dostojna žaljenja i vjerojatno određena za rušenje. Srećom, kuća Grbac (Gherbaz) je spašena i u njoj stoluju konzervatori.
Na Gomili, Grivici, prostoru oko Kosog tornja nastale su duboke urbane rane. Rušilo se bez milosti. Što su radili odgovorni – političari, konzervatori i urbanisti podjednako – dok je grad bezdušno rušen? Mnoštvo pitanja ni jedan valjan odgovor.
Prošlost grada je ispod debelog sloja asfalta. Kuće koje se grade u tzv. Starom gradu pokazuju kako je pohlepa za poslovnim prostorom uništila prošlost. Zgrada župana, zgrada Socijalnog pa nova betonska zgrada što niče Pod Kaštelom na korak dva od rimskog Principija i kapele sv. Sebastijana mogle su biti sagrađena i na Vežici ili Krnjevu. I ondje bi se uklopile u ambijent. Bilo je već ideja da se u Starom gradu podignu neboderi i uredi neka vrst riječkog Manhattana.
Sad je, tobože, u tijeku akcija očuvanja ostatka ostataka Staroga grada što me je podsjetilo na Spielbergov film Spašavanje vojnika Rayana.
Sjedište župana u novoj staklenoj zgradi u tzv. Starom gradu
Što se to dogodilo s Rijekom i zbog čega?
Zatiranje Staroga grada nije od jučer. Rijeka je prvenstveno (bila) politički, a ne urbani projekt. Velike promjene nastale su dolaskom isusovaca koji su u prvoj polovici 17. stoljeća kraj Kaštela, na tada najvišoj točki grada, podizali samostan, učilište i novu crkvu sv. Vida. Kraj drevne crkve Uznesenja Marijina i tzv. Kosog tornja podignut je benediktinski samostan uz stariju crkvu sv. Roka. Isusovci i benediktinke svojim su školskim sustavom znatno utjecali na promjenu jezične osnove grada, koji se i slijedom geopolitičkih silnica preoblikovao u višenacionalnu i multikulturalnu sredinu.
Zborna crkva Uznesenja Marijina i tzv. Kosi toranj u Starom gradu podignuti su na mjestu starokršćanske bazilike nekadašnje Tarsatike
Proces preoblikovanja grada nije bio završen ukinućem pojedinih redovničkih zajednica u zadnjoj četvrtini 18. stoljeća, što je bila zasluga prosvjetiteljskih reformi Josipa II. Utjecaj crkvenih redova, prvenstveno isusovaca, postupno će zamijeniti snažni uplivi geopolitičkih i trgovačkih interesa.
Od proglašenja Rijeke slobodnom lukom 1719., riječkog Gubernija 1776. te Corpusa separatuma 1779. godine počinje planska preobrazba mjesta. Grad je tada imao nešto više od 5.000 žitelja.
Inženjer Antonio de Verneda i pukovnik Matthias Anton Weiss vodili su radove na preobrazbi Rijeke koja je izlazila iz svojih srednjovjekovnih utvrđenih okvira. Veliki potres 1750. godine koji je pogodio šire riječko područje bio je dobra prilika da se uz političku potporu počinje uzdizati Civitas Novae, Novi grad pod krunom Svetoga Stjepana.
Mađarski guverner Mailáth doveo je iz Trsta inženjera Antonia Gnamba, koji je urbanistički proširio Rijeku izvan srednjovjekovnih zidina nasipavanjem obale. Gnamb je ostao u Rijeci do smrti 1806. godine i uspio je modernizirati grad. Srušio je gradske zidine i oblikovao Korzo.
Rijeka je dobila novi izgled izgradnjom luke, kazališta, tržnice… Novi graditeljski, ali ponegdje i rušiteljski zamah grad je doživio nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) i Drugoga gubernija (1870.-1918.) kad je Rijeka bila odmah iza Budimpešte, po značaju i veličini drugi mađarski grad.
Istovremeno, nestaje stari Stari grad i tri njegova urbana žarišta na Gomili, Grivici i prostoru oko Kosog tornja. Nisu nestale samo brojne kapele u starogradskoj jezgri – sv. Barbara, sv. Mihovil, sv. Duh i sv. Bernardin – već su rušene i kuće. Nakon što je koncem osamdesetih godina 19. stoljeća izgrađena nova Guvernerova palača, mađarskome guverneru je zatirao pogled prema gradu i novoj luci stari Kaštel, nekoć sjedište gradskog kapetana i središte moći.
Kaštel je srušen početkom 20. stoljeća, očigledno i zbog političkih razloga te je ondje podignuta golema palača Suda. I danas ta zgrada, popularno nazvana Via Roma, izaziva strahopoštovanje.
Samostan benediktinki i crkva sv. Roka, koji su nekoć bili na današnjem Klobučarićevom trgu, upravo nad sadašnjom garažom, srušeni su 1914. godine, a veliki isusovački kompleks je nestao u doba talijanske uprave kako bi se tridesetih godina prošlog stoljeća ondje podigla školska zgrada, današnja OŠ Nikola Tesla. Gradonačelnik Riccardo Gigante uklonio je “alpsku” šiljastu kupolu s Kosog tornja i romanizirao ga.
Završetak Drugoga sv. rata donio je Starome gradu nove nevolje, iako saveznički zrakoplavi nisu tada oštetili starogradsku jezgru. Njihovi napadi bili su usmjereni prema luci i rafinerijskim postrojenjima. Eksodus uglavnom talijanskog stanovništva i tadašnje partijsko uvjerenje kako treba rušiti sve staro i graditi novo ostavili su duboke rane, ne samo u prostoru nego i u biću grada.
Tzv. Pametna zgrada na Klobučarićevom trgu svjedoči također o nestanku Starog grada
Stari grad je nemilosrdno rušen, a nove zgrade koje su podizane trebale su, valjda, prikazati novi Stari grad. Taj apsurd “umivanja” lica Staroga grada rušenjem i podizanjem novih zgrada nastavljen je i posljednja dva desetljeća te danas imamo to što više nemamo. Nestao je Stari grad.
Pokušaji da se to rušenje opravda i(li) da se spase ostaci gotovo da i nemaju smisla o čemu svjedoče “natezanja” oko (bez)vrijedne kuće kraj Principija koju sad od rušenja spašava gnojnica, jama za smeće u kojoj su pronađeni dokazi da ta kuća ondje stoji već stoljećima, a ne od 1929. godine. U toj gnojnici nataložilo se i puno simbolike koja prati nestajanje Staroga grada.
Knjiga Martinšćica u srcu, s podnaslovom Naša stara Martinšćica i život u njoj, braće Rude Pauera Paškvana i Ivana-Ive Paškvana, objavljena je u nakladi Katedre Čakavskog sabora Kostrena (2012.). Autori su iscrpno tekstom, mnoštvom slika, skica i dokumenata predočili život kakav je nekoć bio u čarobnoj uvali. Uputili su nas i u povijesni razvoj Martinšćice od Lazareta i staroga Škvera do odluke da se prebriše prošlost, uvala isprazni od njezinih žitelja te ondje smjesti, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, remontno brodogradilište Viktor Lenac.
Ubrzo nakon što je car Karlo VI., koji je bio ujedno hrvatski kralj Karlo III., proglasio pravo neometane plovidbe Jadranskim morem (1717.) te Rijeci dodijelio status slobodne luke (1719.), otvoren je 1722. riječki Lazaret s Mandraćem. Položaj je odredio potok Brajda, koji je Lazaret snabdjevao svježom vodom, a nevolje je stvarao Škurinjski potok čije su bujice nanosima zatrpavale Mandrać. U doba francuske uprave, 1812. Lazaret je bio ukinut i premješten u Kraljevicu da bi dvije godine potom, pod habsburškom vlašću, ponovo bio vraćen u Rijeku. Kako Mandrać, a to je ujedno i prva riječka umjetna luka, nije mogo prihvatiti veće brodove, bilo je 1816. g. određeno da se karantena za pomorce uredi u uvali Martinšćica, a lazaret u Rijeci preda na korištenje vojsci.
Martinšćica 1927. godine
Pod imenom Martinšćica nekad se podrazumijevao zaljev gdje je 1833. godine bio uređen prostor i izgrađen lazaret, ali također i dolina, vala, koja se protezala sjeverno sve do crkve sv. Antuna pustinjaka u Sušačkoj Dragi. Martinšćica je izabrana za karantenu zbog prirodne luke, obilja vode koju su donosili draški vodotoci Javor i Potok te izvorište škverske vode, koju su koristili i žitelji starog Škvera.
Lazaret u Martinšćici otvoren je uz veliko slavlje 2. lipnja 1833. Prvi kapetan bio je Mate Lazarić, koji je toga dana brigantinom Ernest s tovarom žita dopremljenog iz Odese uplovio u lazaretsku luku u Martinšćici. Istodobno s uređenjem Lazareta trajala je izgradnja pristupne Dorotejske ceste, nazvane po Mariji Dorothei Württemburg, supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa. Na Piramidi se Dorotejska cesta odvajala od Karoline, a kao spomen na to ondje je podignuta piramida s natpisom na slavu cara Franje I., nadvojvode Josipa te guvernera Ferencza Ürmenyja.
Martinšćica 1935. godine: Lazaret je bio pretvoren u odmaralište
Lazaret je postojao do Prvoga sv. rata, a nakon toga je u Martinšćici otvorena vojna bolnica. Poslije rata u kompleksu bišeg Lazareta uređuje se odmaralište, koje je postojalo sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je čarobnu uvalu zaposjelo remontno brodogradilište Viktor Lenac.
Prošlost se ne može vratiti, ali se može otrgnuti iz zaborava. Uređujući ovu knjigu činilo mi se često da sam i ja proveo dio života u Martinšćici te da sam mnoge ljude koje braća Paškvan spominju i sam poznavao. Gospodina Ivana Paškvana, Ivu, upoznao sam 2008. godine kad sam kao urednik pripremao knjigu “Kantrida bijelih snova”, autora dr. Marinka Lazzaricha. Potom smo tijesno surađivali na knjizi o povijesti Nogometnog kluba Pomorac, koja bi uskoro trebala izaći iz tiska.
Ivo Paškva je vjerojatno najbolji poznavatelj povijesti nogometa na širem riječkom području i živa je enciklopedija. Ono što je mene, međutim, dojmilo jest njegova odanost obitelji. Knjiga Martinšćica u srcu nije samo povijest Martinšćice kako su je vidjela braća Rude i Ivo već je to i saga o obitelji Paškvan. A priča o rukopisu i nastanku djela gotovo da bi i sama mogla zaslužiti svoju knjigu, jer su razne peripetije pratile njezino objavljivanje.
Martinšćica 1918. godine ili ranije: Plaža Veli pesak
Knjigu o nekadašnjoj Martinšćici počeo je pisati Rudolf, Rude, Pauer Paškvan, agronom po profesiji rođen 1914. u Škveru. Nakon što je dovršio knjigu, umnožio ju je u osam primjeraka te je promovirao na obiteljskom skupu u prosincu 1989. godine i podijelio članovima porodice. Rude Pauer Paškvan je preminuo 1991. godine. Otišao je u dobra spominjanja, kako je napisao Ivo, najmlađi od dvanaestoro djece iz obitelji Paškvan, koji je nastavio dopunjavati bratov rukopis. On je sakupio još niz dokumenata i fotografija, dopunio rukopis novim saznanjima te je knjiga postala neka vrst enciklopedije ne samo o porodici Paškvan već i o Martinšćici, uvali koja je također otišla u dobra spominjanja. Zahvaljujući maru braće Paškvan, Martinšćica je oživjela kroz toplu priču o ljudima i povijesti dokazujući još jednom kako je povijest zaista samo ono što napišu povjesničari. A braća Paškvan jesu povjesničari, iako to nisu bila po profesiji. Uspjeli su napisati povijest koja dotiče srca. Ono što je njima bilo u srcu uspjeli su prenijeti i dočarati čitateljima. I zbog toga je naslov knjige Martinšćica u srcu s(p)retno odabran.
Cijena knjige: 130,00 kn
Format: 25 x 22 cm
Opseg: 232 str.
Uvez: tvrdi
Recenzenti: akademik Petar Strčić, dr. Maja Polić, Mišo Cvijanović
