Tužan kraj bohema Nikole Polića

Zvonimir Kamenar, akad. kipar, autor spomenika Janku Polić Kamovu, pred spomen pločom Nikoli Poliću u Ulici Podvoljak 10 na Krimeji u Rijeci
Zvonimir Kamenar, akad. kipar, autor spomenika Janku Polić Kamovu, pred spomen pločom Nikoli Poliću u Ulici Podvoljak 10 na Krimeji u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Nikola Polić, književnik i novinar, obilježio je svojim perom sušačko razdoblje između dva rata kao i Poraće. Njegovo posljednje počivalište na Groblju Trsat u jadnome je stanju. Tužan kraj bohema.

Na zapušten Polićev grob skrenuo mi je pozornost akad. kipar Zvonimir Kamenar, autor spomenika Nikolinu bratu Janku Poliću Kamovu (1886.–1910.), koji je postavljen ispred Konta, na pješačkom mostu iznad Rječine.

S Kamenarom sam prošao Grobljem Trsat, zaštićenim spomeničkim područjem Republike Hrvatske. Osvjedočio sam se kako posljednja počivališta još nekih zaslužnih Sušačana i(li) Riječana prekrivaju magle zaborava. Polićev grob, bukvalno, samo što nije u zemlju propao. Slični se prizori mogu vidjeti i na ostalim riječkim grobljima.

Propala slika na nadgrobnoj ploči Nikole Polića na Groblju Trsat
Propala slika na nadgrobnoj ploči Nikole Polića na Groblju Trsat

Što učiniti? Jasno je da smo svi smrtni i u tome smo jednaki. Međutim, nameće se pitanje: Trebaju li nadležne službe, ukoliko to ne čini rodbina, skrbiti za grobove zaslužnih i(li) slavnih naših predšasnika, tim prije što se Groblje Trsat nalazi na Listi zaštićenih spomenika kulture Republike Hrvatske?

Nikola Polić rođen je na Sušaku 26. studenog 1890., a umro je 15. listopada 1960. godine u Voloskom. Bio je jedno od četrnaestoro djece u obitelji Ante Polića, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru i Gemme Gerbaz (Grbac), Riječanke.

Njegov je stariji brat književnik Janko Polić Kamov u čijoj je sjeni Nikola ostao i danas. Nikola je slijedio feljtonistički trag Antuna Gustava Matoša, koji mu je bio književni, ali čini se i životni uzor.

Nekoć bogata obitelj Polić s Pećina doživjela je slom 1902. godine, a trgovačku propast pratile su i druge nedaće, jer je većina njegove braće i sestara umrla u djetinjstvu. Otac Nikole Polića umire 1905., a majka godinu dana kasnije. Preostali dio obitelji nastavlja živjeti u Zagrebu, Rijeci, Sisku, Puntu na otoku Krku te u više talijanskih gradova.

Dramatični događaji u obitelji ostavili su dubokog traga i na Nikoli Poliću, koji je provodio život odgojen u kafansko-bohemskoj idili pod dalekim utjecajem Vidrića, Matoša i matoševaca, kako je napisao književnik Ljubo Wiesner. Nikica je bio i ostao veliko dijete, koje se čudi svemu oko sebe, koje ne razumije logiku takozvanih odraslih ljudi, navodi dr. Irvin Lukežić, koji ističe da je Nikola Polić oduvijek živio u nekom vlastitom svijetu, onako kako to već čine čudaci i osobenjaci, ljudi koji se ne umiju niti žele prilagoditi drugima. Nasuprot tome, njegova braća, književnik Janko i glazbenik Milutin (1883.-1908.), prerano su bili sazreli. Obojica su i prerano umrla.

Izbor pseudonima Nikole Polića – Quasimodo i Grga Čokolin – upućuju nas na to da je u životu želio biti drukčiji. Potpisivao se pseudonimom Quasimodo, prema liku Viktora Hugoa, za Sušački novi list, koji je pokrenuo, nastavljajući tradiciju Supilovih novina, nakon prestanka talijanske okupacije Sušaka u ožujku 1923. godine. Pisao je Sušačke subote, tjedni podlistak, koji se i danas može čitati sa zanimanjem i s poštovanjem prema autoru. Podlistak Zagrebačke šetnje, objavljivane u zagrebačkim Novostima, potpisivao je Nikola Polić pseudonimom Grga Čokolin, prema liku brbljavog i oholog gradskog brijača iz Šenoina romana Zlatarevo zlato.

U književnosti se javlja 1911. godine pjesmom Zastori i slijepa djevojka. Zastupljen je u glasovitoj antologiji Hrvatska mlada lirika 1914. godine s Ivom Andrićem, Vladimirom Čerinom, Zvonkom Milkovićem, Jankom Polićem Kamovim, Tinom Ujevićem, Franom Galovićem i drugima.

Nikola Polić, književnik
Nikola Polić, književnik

U pjesničkoj zbirci Jučerašnji grad, 1936. bio je nadahnut zagrebačkim življenjem. Objavio je i Marginalije (1921.), knjigu feljtona, kritika i eseja. Poslije smrti objavljena su mu izabrana djela.

Na pročelju Vile Bebica na Krimeji, na kući koja je bila boravište Polićevih od 1934. do 1960. godine, postavljena je spomen ploča ovome istaknutom pjesniku, feljtonistu, esejistu i glazbenom kritičaru te dugogodišnjem knjižničaru i upravitelju Gradske biblioteke u Sušaku. Zbilo se to povodom 120. obljetnice rođenja, 60. obljetnice smrti i 80. obljetnice osnutka Gradske knjižnice Sušak.

Usprkos tome što je vodio bohemski život, Nikola Polić je bio, kažu, savjestan knjižničar. Preuzima dužnost upravitelja Sušačke knjižnice 1939. godine i upravlja njome do 1951. kad odlazi na dugotrajno bolovanje, a potom i u mirovinu. Knjižnica je preseljena u Hrvatski kulturni dom na Sušaku 1947.

Na spomen ploči uz kuću u kojoj je živio na Krimeji, u Ulici Podvoljak 10, uz ostalo, zapisani su i njegovi stihovi iz zbirke pjesama Jučerašnji grad:

Nije umro, vele

Usnuo je tako

Sa tišinom dana na kamenoj ploči.

Mogao bih dometnuti latinsku izreku: Hic transit gloria mundi – I tako prolazi slava svijeta.

Nameće se pitanje, na koje, naravno, nemam odgovora: Mora li životna sudbina doista neke ljude pratiti i nakon zemaljske smrti?

Rijeka uz more – daleko od mora

Hidrokrilac Vihor u plovidbi
Hidrokrilac Vihor u plovidbi

Piše: Goran Moravček

Vihor. Mnoge će od nas prisjećanje na njega vratiti u bezbrižne dane mladalaštva. Prisjećam se kako smo ga s plaže na Kantridi promatrali s udivljenjem dok je jurio, brzinom od tridesetak čvorova, u ljetno prije podne prema Velim vratima. Nostalgija? Vjerojatno. Zaista, prohujalo s vihorom.

Hidrokrilac Vihor svečano je bio dočekan u prvoj polovici travnja 1961. godine. Mogao je primiti 135 putnika, a prevalivši 600 nautičkih milja stigao je u Rijeku iz Messine, gdje je bio izgrađen za Jadroliniju. Brodom je tada zapovijedao kap. Branko Vuksan.

Hidrokrilac Vihor u riječkoj luci na fotografiji iz Novog lista
Hidrokrilac Vihor u riječkoj luci na fotografiji iz Novog lista

Vihor je zaplovio morem gotovo istovremeno s premijerom igranog filma Karolina Riječka u tadašnjem kinu Partizan, početkom gradnje novog naselja na Turniću, Gagarinovim letom u Svemir, Kubanskom krizom te stvaranjem Pokreta nesvrstanih. Glisirao je našim morem šest godina, održavajući stalnu vezu Rijeke s Malim Lošinjom i Rabom, nakon čega je prodan te je plovio uz talijanske obale sve do 1991. godine.

S vihorom vremena nestalo je i šljunčane plaže uz Portić, zatrpane kao i Vela grota, kako bi se za Najdraži nogometni klub na Kantridi uredilo pomoćno igralište. Da je bilo vizije, a nije, ostala bi predivna plaža, Klub bi pripremajući se za Ligu prvaka dobio pomoćno igralište na nekom prikladnijem mjestu, a brodovi bi i dalje bili naš ponos.

Nedavno u Kostreni Sv. Luciji predstavljena knjiga o propasti domaće flote – Sumrak kvarnerskog brodarstva – kap. Igora Stipanovića, koju sam imao prilike vidjeti u rukopisu, podsjeća me još jednom na činjenicu da smo primorska, ali ne i pomorska zemlja. Stoga se i moglo dogoditi da propadne flota Jugolinije, odnosno Croatia linea, koja je imala, od Tare do Kostrene, čak 169. brodova! Slična je sudbina zadesila i Lošinjsku plovidbu.

Domaći političari i tzv. gospodarski stratezi, podjednako oni iz Banskih dvora kao i svi ovi što iz svojih udobnih ureda imaju pogled samo na riječki Korzo te valjda ne vide more, nisu shvatili značaj (geo)političkog položaja Lijepe Naše. U rječniku stranih riječi preskočili su vidjeti što znači maritimizacija. Za pojedinu državu smještenu uz morsku obalu, izuzev izgleda za Lijepu Našu, to znači razvijati se koristeći razumno sve prednosti primorskog položaja.

Značilo bi to graditi kontejnerske luke ondje gdje je to prikladno, a ne u srcu grada; značilo bi to odlučiti se za postavljanje nove Nizinske pruge, a ne krpati postojeću izgrađenu u doba mađarske uprave davne 1873. godine; značilo bi to spojiti željeznicom Hrvatsko primorje s Istrom kao i, napokon, povezati Rijeku, kao nekoć značajno pomorsko središte, autocestom do Žute Lokve i dalje prema jugu Dalmacije, jer je to put preko Crne Gore, Albanije sve Grčke i Bliskog istoka. Značilo bi to ne odustajati od putničke brodske linije prema Dubrovniku; značilo bi to s mudrošću i domoljubnom vizijom razvijati Jadran kako bismo prestali pričati i(li) slušati doskočice prema kojima nam je Bog dodijelio jednu od najljepših obala na Svijetu, ali nam je zaboravio dati – pamet.

U Starom sušačkom rodilištu izgorjelo 25 beba

Staro sušačko rodilište na fotografiji Petra Grabovca
Staro sušačko rodilište na slici Petra Grabovca, tadašnjeg fotoreportera Novog lista

Piše: Goran Moravček

U Starom sušačkom rodilištu, na današnji dan, 28. ožujka 1975. godine izgorjelo je 25 beba. Jedna od najvećih civilnih tragedija u Rijeci dogodila se u gluho doba noći zbog kratkog spoja na električnoj grijalici. Troje djece je preživjelo. Kao uzroci požara navedeni su “krajnja nedisciplina i nepridržavanje propisa”, kako je istaknuto u zaključcima Izvršnog vijeća Sabora, tadašnje republičke Vlade Hrvatske.

Namjeravao sam o tom događaju opširnije pisati, ali ni jedna mi rečenica ne pada na pamet. I danas, nakon što sam prolistao stranice novina iz toga doba, pod dojmom sam te velike tragedije.

Donosim stoga nekoliko preslika iz Novog lista čiji su novinari iscrpno izvijestili o požaru u Starom sušačkom rodilištu.

Rijeka pod Italijom

 

Korzo 1927. godine
Riječki Korzo 1927. godine nosio je ime talijanskoga kralja Vittoria Emanuela III.

Piše: Goran Moravček

Talijanska vladavina Rijekom, od početka 1924. do rujna 1943. godine, zastire se (pre)često povijesnim maglama. Priključenje Rijeke Kraljevini Italiji, pod fašističkom vladavinom Benita Mussolinija, proglasio je s balkona Guvernerove palače riječki guverner general Gaetano Giardini 16. ožujka 1924. godine. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kraju, a dolazak Vittoria Emanuela III. u Rijeku bio je svečana potvrda aneksije, omogućene Italiji temeljem Rimskoga ugovora, sklopljenog između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. siječnja 1924. godine.

Talijanski kralj prima ključeve Rijeke
Talijanski kralj primio je ključeve Rijeke 16. ožujka 1924. godine iz ruku generala Gaetana Giardina

Prvi svjetski rat se bližio kraju, nagovješćujući skori raspad Habsburške Monarhije, kad je 16. listopada 1918. godine Karlo I., kao posljednji austrijski car te ujedno ugarsko-hrvatski kralj Karlo IV. (1916-1918.), najavio da će reformama pokušati spasiti posrnulu Monarhiju pretvarajući je u federalnu državu. Rijeka je tada ulazila u najburnije radoblje svoje novije povijesti. Grad je trebao pripasti Hrvatskoj ili novoj južnoslavenskoj državi. Andrea Ossoinack, riječki zastupnik u mađarskom parlamentu, tome se usprotivio tvrdeći da Rijeka nikad nije bila dio Hrvatske već da je oduvijek bila talijanska. Hrvati nisu tako mislili.

Ustanak jelačićevaca, hrvatskih vojnika, koji su 23. listopada 1918. godine, s isukanim sabljama te istaknutim crven-bijeli-plavim zastavama, protutnjili gradom poput oluje zaposjednuvši sve važnije strateške točke, najavio je kraj austro-ugarske vladavine Rijekom. Posljednji riječki guverner Zoltn Jèkelfalussy (1917.-1918.) pobjegao je u Budimpeštu 28. listopada, omogućivši ulazak u Guvernerovu palaču Konstantinu Rojčeviću, povjereniku Narodnog vijeća SHS.

Antonio Grossich, predsjednik talijanskog Nacionalnog vijeća, protestirao je protiv toga i 30. listopada 1918. proglasio aneksiju grada Italiji.

Novoosnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu, vojnički slaba i međunarodno nepriznata, nije se mogla oduprijeti talijanskim osvajačkim težnjama. Stoga je hrvatska vladavina u Rijeci trajala svega nekoliko dana.

Upadom ili “Svetim ulaskom” u grad, 12. rujna 1919., Gabriele D’Annunzio omogućio je dugoročnije Italiji teritorijalna postignuća i na području Rijeke iako ona nisu bila uglavljena tajnim Londonskim ugovorom 1915. godine kad je Rim promijenio ratne partnere i prešao na stranu Antante.

Londonskim paktom grad nije trebao biti izručen kao ratni plijen Kraljevini Italiji. Međutim, snagom oružja, Rijeka se našla pod talijanskom upravom. Rapallskim ugovorom beogradska vlada priznala je  Italiji 12. studenoga 1920. poslijeratnim osvajanjem zaposjednuto ozemlje. U takvim okolnostima riječkome području bio je namijenjen status nezavisne države, znane u povijesti kao Slobodna Država Rijeka / Stato Libero di Fiume.

Takva politička zamisao nije, međutim, bila provediva u stvarnosti. Slobodna Država Rijeka nije uspjela opstati te je razdoblje nestabilnosti trajalo do 27. siječnja 1924. godine kad je grad s okolicom i formalno priključen Italiji. Rimski ugovor, temeljem kojeg je Grad sv. Vida pripao Italiji, potpisali su u ime Kraljevine SHS premijer Nikola Pašić i ministar inostranih dela Momčilo Ninčić, a s talijanske strane Benito Mussolini. Ugovorom su Delta i luka Baroš ušli u sastav jugoslavenske države, a Rijeka je pripala Kraljevini Italiji. Tada i formalno prestaje postojati Riječka Država, ali se istovremeno završava i posebnan državno-pravni status Rijeke – corpus separatum, odnosno državno i politički izdvojeno tijelo riječkoga područja – koji je u raznim oblicima postojao u 19. i 20. stoljeću. Postojanje corpusa separatuma omogućio je Patent Marije Terezije od 23. travnja 1779. godine.

Famoznom Riječkom krpicom, odnosno nadopunom članka 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine o statusu Rijeke, ozakonjena je mađarska uprava sve do završetka Prvoga svjetskog rata.

Temeljem Rimskog ugovora i aneksijom grada Italiji 1924. godine, fašistički Rim je istovremeno s uklanjanjem Slobodne Države Rijeke likvidirao i stari corpus separatum.

Italija je izgubila Rijeku nakon kapitulacije u rujnu 1943. Time su otvorene nove, za većinu Talijana bolne, povijesne rane, koje do danas nisu zaliječene.

Proslava eneksije Rijeke Italiji
Proslava aneksije Rijeke Italiji 16. ožujka 1924. godine

Pitanje fojbi, kraških jama u koje su partizani bacali bez suđenja svoje ratne, nacionalne i ideološke neprijatelje, posebno je bolno. Jednako je tako i esodo, eksodus stanovništva s područja pod Titovom upravom poslije Drugoga svjetskog rata, poprimio za mnoge u Italiji mitske razmjere.Na Apeninima se od 2005. godine datum 10. veljače  obilježava kao Dan sjećanja. Spomendan je to na 1947. godinu i Ugovor o miru s Italijom potpisan u Parizu. Temeljem pariškog mirovnog ugovora su Istra, Rijeka, kvarnersko otočje, Zadar te još neki priobalni dijelovi, međunarodnopravno pripali bivšoj Jugoslaviji, a uspostavnom novih država Hrvatskoj i manjim dijelom Sloveniji.

U hrvatskoj historiografiji ovo zamršeno, ali povijesno izuzetno zanimljivo razdoblje riječke povijesti, gotovo je prešućeno te se na prste jedne ruke mogu nabrojiti djela koja se bave položajem Rijeke pod Italijom. Na Apeninima su, pak, napisane čitave biblioteke o tim zbivanjima, koja su ostavila traga u životima stotina tisuća ljudi s obje strane granice. Fašizam i talijanska uprava nanijeli su mnoga zla slavenskome življu, Hrvatima i Slovencima. Usprkos tome, razdoblje talijanske vladavine zastire se nerijetko povijesnim maglama. Sve češći pokušaji da se uprava Gabrijela D’Annunzia i(li) fašista prikaže kao nevina i romantična avantura ne odgovaraju povijesnoj istini.

Za mnoge su, jednako tako, upitni pojmovi poput okupacije i(li) oslobođenja stoga što ih Hrvati, Slovenci i Talijani različito tumače. Je li u takvim okolnostima uopće moguća povijesna istina i što bi ona trebala biti na ovim područjima za ljude koji su bili ili su još uvijek istraumatizirani dramatičnim povijesnim iskustvima i događanjima? Mislim kako je pomirenje s poviješću i suživot temeljen na poznavanju činjenica, a ne na mitologiziranju prošlosti, odgovor na to pitanje. Odgovorna je to zadaća za sve nas koji smo utkani u ovaj riječki, kvarnerski ili istarski zavičaj.