Nepostojeći grad Sušak

Oduševljenje na Sušaku. 3. ožujka 1923. godine, zbog prestanka talijanske okupacije

Piše: Goran Moravček

Talijanska vojska, koja je okupirala mnoge hrvatske krajeve poslije završetka Prvoga svjetskog rata, povukla se sa Sušaka, na današnji dan, 3. ožujka 1923. godine.

Trsatski fratar Klarencije Klarić zabilježio je u samostanskoj kronici: Akoprem je toga dana cijelo dopodne padala kiša, ipak je narod svečano dočekao i pozdravio našu vojsku, koja je na najsvečaniji način unišla uz pratnju bakarske gradske glazbe preko cijeloga Boulevarda, kroz mnoge slavoluke, na Jelačićev trg gdje su naše trupe defilovale. Veselje i klicanje naroda trajalo je cijeli dan.

Andrija Rački
Andrija Rački, trsatski plovan i sušački povjesnik

U oduševljenju što je nastupilo za Hrvate oslobođenjem, i pod slavolukom na kojemu je pisalo Jugoslavija, podignutim neposredno uz Svetište Gospe Trsatske i Crkvu Majke Milosti, kraljevsku vojsku pozdravio je plovan i prvi povjesnik Sušaka, dr. Andrija Rački, ushićen, kako je kazao, jer je naš narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće.

Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, kome tu slobodu moramo zahvaliti, župnik Rački je upro svoj pogled prema junačkoj braći Srbima, rekavši kako je Srbija naš Pijemont.

Iz današnje točke gledišta, njegovo oduševljenje, može nam se činiti neprihvatljivim, pogotovo nakon srpsko-hrvatskog sraza, Domovinskog rata i propasti jugoslavenske zajednice naroda. O povijesnim zbivanjima, međutim, valja suditi tragom nekadašnjih prosudbi, a ne temeljem današnjih (ne)prilika.

Nakon raspada Austro-Ugarske, 29. listopada 1918. godine bila je ustanovljena Država Slovenaca, Hrvata i Srba u čijem je sastavu bio i Sušak. Država SHS, međunarodno nepriznata, oružano je bila slaba tako da je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobinštinu sve do Kastva.

Iako je Rijeka bila formalno pod međunarodnom upravom, 12. rujna 1919. vlast prevratom preuzima Gabriele D’Annunzio čiji vojnici svakodnevno prelaze na sušačku stranu.

Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine. Ukaz o proglašenju potpisao je u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja.

Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti nije vladao Sušakom, jer je grad tada još uvijek bio pod talijanskom okupacijom. Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka je ostalo otvoreno.

U siječnju 1921. godine, nakon tzv Krvavog Božića i oružanog poraza, D’Annunzio se morao povući iz Rijeke. Regularna talijanska vojska povukla se 9. svibnja 1921. do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinština do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine.

U kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se talijanska vojska.

Pogranični most između Rijeke i Sušaka
Tijekom tzv. Krvavog Božića 1920. D’Annunzijevi legonari srušili su ili oštetili većinu mostova. Veliki pogranični most izgrađen je 1926. godine, a srušen je nakon povlačenja njemačke vojske u svibnju 1945.

Na lijevoj obali Rječine razvijao se novi grad, Sušak, a njemu nasuprot bila je Rijeka, Rika ili Reka, tada Fiume, od početka 1924. godine i formalno u sastavu Kraljevine Italije i pod fašističkim Mussolinijevim režimom. Rječina, dugačka od svoga izvora do ušća jedva sedamnaest kilometara, bila je državna međa dviju kraljevina – Italije i Jugoslavije.

Talijanska fašistička vojska ponovo je okupirala Sušak 11. travnja 1941. godine, bez borbe, a temeljem Rimskih ugovora koje su 18. svibnja iste godine potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska predala je Sušak Italiji.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i privremenog bezvlašća, na Sušak 15. rujna 1943. godine dolaze njemačke vojne snage koje su se povukle 21. travnja 1945. nakon što su Titove partizanske postrojbe ušle grad. Partizani su 3. svibnja 1945. godine zauzeli i u Rijeku.

Sredinom rujna 1947. godine pokrenuta je politička akcija za ujedinjenje gradova Sušaka i Rijeke. Zasebna gradska općina Sušak, kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka, postojala je do 1962. godine. Usprkos pokušajima da se vrati naziv Grada Sušaka takva su nastojanja do sad bila – bezuspješna. Sušak je tako (p)ostao grad koji – ne postoji.

Riznica Gospe Trsatske

Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske

 

Piše: Goran Moravček

Noćni upad pljačkaša u Svetište Gospe Trsatske, odakle je odnio izvjesnu količinu zlatnog nakita, dragocjenosti koje kao zavjetne darove ostavljaju vjernici, nije me posebno iznenadio. (Pre)dugačak je spisak ranjene baštine. Crkve su često bile napadane i pljačkane, i u Rijeci, od prošlih stoljeća do naših dana.

Gospa Trsatska je 1991. godine, uoči sedamstote obljetnice Svetišta, ostala i bez zlatne krune darovane joj 1715. godine. Srećom, slika Majke Božje, koju je prema predaji naslikao sv. Luka, nije napadnuta, jer se čuva u samostanskoj riznici, a na glavnome oltaru u Svetištu izvješena je njezina kopija.

Novinari crnih kronika detaljno su opisali pljačku, a u zastrašujućoj seriji posvemašnjeg lopovluka u Lijepoj Našoj, krađa zlata na Trsatu i nije neka medijska senzacija. A je li senzacija kad se na portalu Novoga lista, ispod informacije o pljački Svetišta Gospe Trsatske, pojave i komentari poput onih da su “lopovi opljačkali lopove” ili da su pokradeni “smrdljivci pohlepni”?

Pitanje za urednike Novog lista: treba li i njihov portal objavljivati anonimne, prostačke i uvrjedljive “komentare”?

Prije dvije godine, u sklopu terenske nastave sa studentima kulturologije, snimio sam spontano i iz ruke nekoliko kadrova iz riznice na Trsatu. Naš vodič je bio fra Emanuel Hoško, povjesničar Svetišta Gospe Trsatske s kojim se družim više od dva desetljeća. Rezultat našeg druženja je i nekoliko objavljenih knjiga kojima sam bio nakladnik ili urednik.

U riznici Franjevačkog samostana na Trsatu čuvaju se stoljećima zavjetni darovi i zadužbine. Najvrijedniji izložak je slika Gospe Trsatske, navodni rad sv. Luke. Sliku je 1367. darovao papa Urban V.

Vrijedan je zavjetni dar srpske despotice Barbare, rođene Frankopan, darovan crkvi 1485.

Zlatni orao od masivnog zlata ukrašenoga draguljima zavjetni je dar cara Karla V. Habsburškog iz 1536. godine.

Hrvatski bana Tome Bakač-Erdödyja darovao je iz 1597. godine za ozdravljenje sina srebrnu skulpturu “Bogorodice s Isusom”.

Marija Terezija darovala je misno ruho, a među izlošcima Riznice ističe se prva hrvatska neglagoljska knjiga “Lekcionar Bernarda Splićanina”, “Evangelistarium” iz 1532. godine Marka Marulića te “Raj duše” (1560.), osobni molitvenik grofice Katarine Zrinske.

 

Krhotine Staroga grada

stari-grad-rijeka-tarsatika-principij

Piše: Goran Moravček

Od nekadašnjeg riječkog Staroga grada preostalo je jedva 10 (deset) sačuvanih građevina i rijetke krhotine. Ostalo je – nestalo. Rušenje je bilo sustavno. Ranjenu baštinu nalazimo posvuda oko nas.

U godini kad sam se rodio, tisuću devetsto pedeset i petoj, novinski kroničar je napisao: Ruši se Stari grad. I vrijeme mu je. Dotrajao je. Na kolima od pletera odvoze se ne samo desetljeća nego i stoljeća u obliku prašine od stare žbuke i zdrobljenih opeka (…), a stanari Staroga grada sele – rado ili nerado…

Kuća lingva dolosa
Kuća u Starom gradu na čijem je pročelju kao ukras postavljen kamen s natpisom: A LINGVA DOLOSA LIBERA ME DOMINE

Ideološka dogma prema kojoj treba rušiti staro i graditi novo bila je pogubna za Stari grad. Ta dogma još nije napuštena, jer primjera rušenja i “obnavljanja” u tzv. Starome gradu ima i danas dovoljno.

Da je bilo i da ima mudrosti, Rijeka je mogla kapitalizirati svoje starine. Rimski vojni stožer (Principija), terme iz rimskog doba, ranokršćanska bazilika s prekrasnim podnim mozaicima mogli bi svjedočiti o iznimnoj kulturno-povijesnoj baštini. Mogli bi, ali ne svjedoče.

Kad su nedavno Pod Kaštelom pronađene stare žitnice, a prije nego li je niknula zgrada koja je mirne duše mogla biti izgrađena na Srdočima ili Vežici, ponadao sam se kako će podzemna spremišta za žitarice biti dostupnija oku. Ponuđeno je, međutim, rješenje koje gotovo nećemo zamijetiti.

Samo upućeni znaju da su žitnice postojale na više mjesta u Starom gradu, ali su sklonjene pogledu. Postojale su i u kući Knežić u Ulici Đure Šporera na putu između Zborne crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj) i današnje Katedrale sv. Vida.

Gašpar Knežić bio je upravitelj gradskih žitnica, sudac, veleposjednik i kapetan Trsata. U podrumu njegove kuće bila su spremišta za žitarice. Svjedočilo je i to o njegovom bogatstvu.

Među ostalim, Knežić je novčano pomogao gradnju kapele sv. Tri kralja 1615. godine i samostana benediktinki u Starom gradu 1640. godine. Danas nema ni te kapele ni samostana ni samostanske crkve sv. Roka. Ostao je prazan i nagrđen Klobučarićev trg s kojim sadašnja gradska uprava pravo i ne zna što bi. Od srednjovjekovne kuće, a u noj je sada smještena policijska postaja, ostao je natpis na kamenom nadvratniku s imenom Gašpara Knežića i godinom 1588.

A lingva dolosa libera me Domine
Natpis iz riječkog Starog grada – A lingva dolosa libera me Domine. Od obmanjiva jezika čuvaj me Gospodine

Na pročelju susjedne kuće, također novije građevine u Starome gradu, stoji latinski zapis urezan u kamenu: A LINGVA DOLOSA LIBERA ME DOMINE. Ili po naški: od obmanjiva jezika oslobodi me Gospodine.

Taj je natpis bio nadahnut biblijskim Psalmom (120,2). Izvorno je to bio kameni prag, a izronio je ispod prašine i žbuke prilikom uklanjanja kuća u Starome gradu sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća.

Stari grad je već tada bio sustavno rušen. Pulvis et cinis, prah i pepeo, kako je napisao novinski kroničar koji je tome svjedočio. Mentalitet konzervatora, urbanista i gradskih otaca, odnosno očuha sudeći prema njihovoj “brizi” o kulturno-povijesnoj baštini, gotovo da se otada nije promijenio.

Otuđeno i nepoznato riječko blago

Riznica Katedrale u Rijeci
Iz riznice Katedrale sv. Vida u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Dio riječke kulturno-povijesne baštine, koji nesumnjivo pripada našem gradu, završio je slijedom povijesnih (ne)prilika izvan granica Hrvatske. U Italiji se nalazi i pokaznica Barbare Frankopanke iz 1489. godine. Darovana je bila Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj), a odnesena je iz Rijeke u doba talijanske uprave 3. travnja 1941. godine, tri dana prije izbijanja Drugoga sv. rata na našim prostorima.

Riječka pokaznica, iznimne povijesne i umjetničke vrijednosti, čuva se u Palači Venezia u Rimu. U Vječnome gradu ima još blaga podrijetlom iz našeg kraja. Je li došlo vrijeme da se naša ukupna kulturno-povijesna baština konačno objedini i prikaže Riječanima?

Barbarin moćnik
Moćnik Barbare Frankopanke najstariji je izložak u riznici Franjevačkog samostana na Trsatu iz 1483. godine

Srećom, na Trsatu je ostao Veliki relikvijar ili moćnik, najstariji zavjetni dar među 58 izložaka u riznici Franjevačkog samostana, koji je godine 1483. zaviještala kneginja Barbara Frankopanka. Veliki moćnik Barbarin s Trsata, a i njezine pokaznice (podižnice, monstrance) u kojima se čuvaju svete moći (hostije) iz Hreljina i tamošnje župne crkve Sv. Jurja te riječke Zborne crkve Uznesenja Marijina, iznimne su kulturno-povijesne vrijednosti.

Kneginja Barbara Frankopan preminula je 1504. Bila je supruga srpskog despota Vuka Brankovića, a potom i Franje Berislavića Grabarskog. Nisu nam, nažalost, znane ruke (vele)majstora Barbarinog trsatskog relikvijara, visokog bez stalka 43, a širokog 41 centimetar sa zapisom na bosančici.

Znano je, međutim, i podrobno opisano da su u »to djelo dostojno jedne kneginje«, kako je zapisao trsatski kroničar fra Franjo Glavinić, utkani ostaci (moći) sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Andrije, sv. Petra, sv. Jakova, sv. Bartola i sv. Mateja, a među 36 različitih moći tu je i relikvija ostataka – Mojsijeva grma.

Barbara je bila nećakinja Martina Frankopana, koji je od 1449. do 1479. gospodario trsatskim kaštelom i omogućio dolazak fratara na Trsat 1453. godine.

Gospa želosna
Gospa žalosna, bogata isusovačka baština u riznici Katedrale sv. Vida

Martin Frankopan bio je dobročinitelj – pomogao je osnivanje četiri samostana franjevaca opservanata u Cetingradu, Stjeničnjaku, Brinju i na Trsatu. Negdje uz Martina koračala je ovim svijetom i Barbara, koja se snagom vjere, ili čega drugog, nije mirila s »običnim« življenjem te je naručivala izradu umjetnički vrijednih sakralnih darove po kojima ćemo je se sjećati.

Povijesno-kulturna baština treba biti primjereno izložena. Obilazeći teren bio sam često zatečen time u kakvim se neprikladnim uvjetima čuva nacionalno blago.

Izvjesno je kako su očuvanje i zaštita kulturno-povijesne baštine skupi pogotovo u doba besparice. Međutim, propadanje i(li) zaborav nisu prihvatljivi. Jednako tako, vrijednost onoga što smo baštinili od mnogih generacija prije nas nikako se ne može mjeriti samo novčanim iznosima.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!