Oct 132016
 

granica_susak_rijeka_1925_web

Piše: Goran Moravček

Nekoć je uz Rječinu nasuprot Kontu stajala kapela sv. Ivana Nepomuka, koja je između dva svjetska rata bila podijeljena državnom granicom na način da se jedan njezin dio našao u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao “staroj” jugoslavenskoj državi! (Ne)obično? Lutajući Istrom, tragom knjige dr. Miroslava Bertoše “Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću” (sv. I-II, Pula 1986.), svojevrememeno sam se našao u Zamasku, koji je smješten na brežuljku kojih pet-šest kilometara jugoistočno od Motovuna. Nakon jednoga u nizu ratova, u prvoj polovici 16. stoljeća, u tome je mjestu  “kunfin” prošao ravno kroz selo, podijelivši susjede na “kraljevce” pod vlašću austrijske Krune te na one koji su bili podanici mletačkog Sv. Marka. Tada je i župna crkva u Zamasku podijeljena između moćnih sila. O tempora, o mores!

Tako je i državna međa, nakon zamršenog graničnog spora od kojega je i svjetske moćnike često boljela glava, podijelila grad na Fiume i Sušak te se udjenula u kapelu sv. Ivana Nepomuka na desnoj obali Mrtvog kanala. Dvije trećine i prozor maljušne kapele pripali su Kraljevini Italiji, a ulaz i jedna trećina Kraljevini SHS! Između podijeljenog grada, znatno prije Berlinskog, bio je postavljen zid na Fiumari visok sa žičanom preprekom oko četiri metra!

"Kapelica" pred Kontom

“Kapelica” pred Kontom

“Citat” te kapelice, nezina tobožnja replika, stoji uz most koji je nakon Drugoga svj. rata u jednu gradsku cjelinu spojio Sušak s Rijekom. Kip sv. Ivana Nepomuka postavili su ondje isusovci daleke 1717. godine. Gdje je završio kip sv. Ivana Nepomuka iz srušene kapelice? Prema nekim tvrdnjama, taj kip sveca zaštitnika mostova stoji danas uz zid pred crkvom Gospe Trsatske. Međutim, mons Sanjin Francetić, misli da je sv. Nepomuk, nakon što je spašen nekim čudom u vremenima “kulturne revolucije”, koju je revno provodila “narodna vlast”, završio u crkvi uz Kosi toranj. Meni se čini kako su oba kipa mogla stajati na Trgu sv. Ivana kod Konta. Sudeći prema “istrošenosti”, Kapistran Trsatski bio je izložen buri i kiši na mostu, dok je mramorni kip iz crkve Uznesenja Marijina, krasio unutrašnjost kapelice.

Trsatski sv. Nepomuk

Trsatski sv. Nepomuk

Ivan Nepomuk, širom katoličkog svijeta popularni svetac, rođen je u češkom mjestu Nepomuku kraj Plzena 1340. godine. Bio je svećenik na dvoru kralja Vaclava IV. te je ispovijedao kraljicu. Prema predaji, uporno je odbijao otkriti kralju ispovijednu tajnu kraljice te je stoga odlukom suverena utamničen, a potom i ubijen u svibnju 1393. godine. Tijelo su mu bacili s glasovitog praškog Karlovog mosta u rijeku Vltavu. Posmrtni ostaci nalaze mu se u katedrali sv. Vida na Hradčanima u Pragu. I prije nego što je postao blaženikom (1721.) i svecem, a kanoniziran je 19. ožujka 1729., Ivan Nepomuk je bio štovan te su mu riječki isusovci postavili kip pokraj Rječine 1717. godine.

Kapela uz Rječinu stradala je u poplavi Rječine sredinom 19. stoljeća, a bila je oštećena i u vrijeme D’Annunzijeva “Krvavog Božića” 1920., ali je ubrzo obnovljena. Nezina uloga je neupitna za Riječane i(li) Sušačane. Možemo li se stoga nadati, uoči 300-te obljetnice postojanja kipa, koja pada iduće godine, povratku sv. Ivana Nepomuka uz Rječinu? Nakon što je u rujnu 1999. godine “kapelica” obnovljena na način da se ne prepoznaju njezina vjerska i povijesna uloga, povratak kipa sv. Ivana Nepomuka bio bi “točka na i” smislenog uređenja prostora pred Kontom.

Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)

Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)

Prisjetimo se, nakon prijelaza skelom preko Rječine, prvi most je izgrađen 1640. godine na račun erara i franjevačkog trsatskog samostana. Dadaće za prijelaz preko mosta plaćali su svi izuzev Kastavaca kad bi išli u procesiji Gospi Trsatskoj. Most je obnovljen 1715., a dvije godine kasnijne isusovci su postavili kip sv. Ivana Nepomuka te se prostor pred mostom s riječke strane počeo nazivati Trg sv. Ivana. Godine 1753. taj je most zamijenjen pokretnim kako bi brodovi s visokim jarbolima mogli ulaziti dublje prema području Luka i Školjića. Nakon što je regulirano korito Rječine 1855. godine podignut je željezni most.

Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svj. rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska. Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine. Pješački most premostio je Riječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Jedino preko toga mosta sa Sušaka se moglo prići kapeli sv. Ivana Nepomuka kroz koju je prolazila granica. Istarske izbjeglice sa sušačke strane ulazile bi u kapelicu i preko prozora razgovarali sa svojim najmilijima koji su živjeli pod Italijom.

Sjećajući se tih dana pred ”Kontinentalom”, istarski prognanik i pjesnik Mate Balota / Mijo Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb 16. veljače 1963.) napisao je potresnu pjesmu “Na Rečini” (1933.):

“Na Sušaku, u Rečini, / kalna voda teče, / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica:/ tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati te, ufati će, / ćeš li moći doći. / Prašljive su njeje noge / i stare cavate, / milo lice zbrazdilo se, / škrbeći se za te. / Na Sušaku pod Trsaton / teče Fiumera, / priko nje su drage glave / miljare matera (…)”

Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća

Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća

Tijekom Drugoga svj. rata ponovo su stradali mostovi na Rječini, a među njima i veliki pogranični pred Kontom. Nakon što su partizani ušli u Rijeku 3. svibnja 1945. godine, Maks Peč (1914.-2016.) s graditeljem Borenom Emilijem podiže drveni provizorni most preko Rječine. Uskoro je ondje projektiran Titov trg koji je sjedinio Rijeku i Sušak. U to doba komunističke vlasti su dale srušiti kapelu sv. Ivana Nepomuka.

Mnoge sakralne građevine podignute kroz povijest na riječkom području nestale su i ne postoje u kolektivom sjećanju današnjih Riječana. Religija je u pravilu bila bojišnica tako da su “prosvjetitelji”, a bilo ih je i previše kroz minula stoljeća, gotovo sustavno uništavali sakralnu baštinu. I ono najgore, religija je u (geo)političkim nadmetanjima bila u pravilu izabirana kao poprište na kojem se sustavno iskazivala netrpeljivost i djelatno poticao i provodio pogrom.

Slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka kao da najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća, koje su (pre)često zastirane povijesnim maglama.

Jul 122016
 
podhum_naslovna_fb

Svatko na svojoj strani: Dok antifašističke udruge komemoriraju pod spomenikom, vjernici odvojeno čekaju početak sv. mise

Piše: Goran Moravček

Sjećamo se Podhumskih žrtava, ali ponovo podijeljeni (i) u sućuti. Iako se 12. srpnja 1942. godine u našoj nacionalnoj povijesti zbio jedan od najstrašnijih zločin, kojega nisu počinili ustaše ili partizani, već talijanski fašisti, a žrtve su bile nevine, pred spomenikom Podhumskim žrtvama u Sobolima, održavaju se “tradicionalno” dvije komemoracije, gotovo istovremeno. Postoji, dakle, suglasnost tko su žrtve i tko je zločin počinio, ali naznaka uvažavanja svjetonazora – nema. Na sličan se (p)odvojeni način prisjećamo i žrtava u Lipi. Istovremeno, zločinci su prošli nekažnjeno.

podhum1U osvetničkoj akciji, zbog toga što su partizani u lipnju 1942. ubili učiteljski bračni par Renzi, učiteljicu Francescu i učitelja Giovannija, u nedjelju 12. srpnja 1942. godine strijeljani su u selu zatečeni muški žitelji Podhuma stariji od 14 godina. Popisano je 95 žrtva, ali točan broj ubijenih se ne zna te se spominje do 128 ljudi. U talijanske koncentracijske logore bilo je odvedeno 889 žitelja. Tri tisuće grla goveda i ovaca zaplijenjeno je, a 370 kuća i 124 gospodarskih zgrada opljačkano i do temelja spaljeno. Bio je to jedan od najgorih zločina talijanskih fašista i vojske u našim krajevima. U Podhumu je prije Drugoga svj. rata živjelo 1.329 stanovnika.

Odmazdu su proveli pripadnici talijanskih graničara (GAF), talijanske vojske, fašističkih i karbineirskih jedinica, koji su djelovali pod zapovjedništvom Temistocle Teste, riječkog prefekta. Zapovjednici akcije na terenu bili su major Mario Ramponi, zamjenik komesara za civilne poslove talijanskog Komesarijata na Sušaku te Luigi Menaldo, zapovjednik karabinijera u Jelenju.

podhum4Zločinu u Podhumu prethodio je stijeljanje 14 grobničkih domoljuba 30. svibnja 1942. u Umolama kod Dražica, a 58 obitelji sa 172 člana internirano u talijanske koncentracijske logore. Bilo je to učinjeno temeljem proglasa Temistocla Teste, prefekta Pokrajine Carnaro, “kako bi se ustanicima razbila iluzija o nepovredivosti njihovih obitelji”, odnosno stoga što su imali nekoga od rodbine u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske.

Za strijeljanje su odabrani nesretnici “ždrijebom na sreću”. Stradalima je zaplijenjena pokretna imovina i sva stoka, a kuće srušene. U Testinoj javnoj poruci upućenoj Grobničanima, 30. svibnja 1942. godine, naglašava se kako će okupacijske vlasti “nastaviti neumoljivo djelima odmazde ako članovi spomenutih obitelji, koji su se odmetnuli u šumu nastave izvršavati razbojnička i pljačkaška djela.”

Spomenik podhumskim žrtavama postavljen je 1970. godine u Sobolima. Obelisk je djelo kipara Šime Vulasa, a memorijalno područje uređeno je prema zamislima Duška Rakića i arhitekta Igora Emilija.

Crkva sv. Maksimilijana Kolbea u Podhumu posvećena je 13. kolovoza 2015. Kolbe je 1941. umro mučeničkom smrću u nacističkom logoru Auschwitz.

Crkva sv. Maksimilijana Kolbea u Podhumu podignuta je i kao sjećanje na Podhumske žrtve. Posvećena je 13. kolovoza 2015. Maksimilijan Kolbe bio je poljski franjevac, a 1941. umro je mučeničkom smrću u nacističkom logoru Auschwitz.

Rijeka anektirana Italiji 1924. godine

 

Rijeka/ Fiume anektirana je Kraljevini Italiji u doba kralja Vittoria Emanuela III. i za fašističke vladavine Benita Mussolinija. Aneksiju je s balkona Guvernerove palače proglasio 16. ožujka 1924. godine riječki guverner general Gaetano Giardini. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kraju, a dolazak Vittoria Emanuela III. u Rijeku bio je svečana potvrda aneksije, omogućene Rimskim ugovorom, sklopljenim između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. siječnja 1924. godine. ČITAJ DALJE

 

  • Nalov izvornika: Victor Emanuel greeted at Fiume for annexation ceremony 1924
  • Izvor: British Pathé
  • Datum: 16. ožujka 1924.
  • Trajanje: 40 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat

Gabriele D’Annunzio zauzeo Rijeku 12. rujna 1919. godine

 

  • Nalov izvornika: Italian nationalist leader, Gabriele D’Annunzio, occupies the city of Fiume, with 2000 uniformed military volunteers
  • Izvor: CriticalPast
  • Datum: 19. rujna 1919.
  • Trajanje: 1 minuta i 19 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat

 

  • Nalov izvornika: Italian nationalist irregular troops of Gabriele D’Annunzio enter Fiume
  • Izvor: CriticalPast
  • Datum: 12. rujna 1919.
  • Trajanje: 1 minuta i 6 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat

 

  • Nalov izvornika: Gabriele D’Annunzio and military volunteers occupy Fiume after World War I.
  • Izvor: CriticalPast
  • Datum: 12. rujna 1919.
  • Trajanje: 57 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat

2

Sep 122013
 
Rijeka 1919. godine

Rijeka 1919. godine

Piše: Goran Moravček

Gabriele D’Annunzio zauzeo je Rijeku / Fiume 12. rujna 1919. čime je započela talijanska uprava, koja je trajala u gradu na Rječini do kapitulacije Kraljevine Italije 8. rujna 1943. godine. Pohod na Rijeku imao je dugoročne (geo)političke posljedice.

Talijanski književni klasik, hodočasnik Italije, kako su ga nazivali, rođen je 12. ožujka 1863. godine u Pescari kao Gaetano Rapagnetta. Ime Gabriele D’Annunzio uzeo je u mladosti. Na vratima automobila, s kojim je na čelu kolone krenuo iz Ronchia kod Trsta u pohod na Rijeku, bili su naslikani Gospa Loretska i Nazaretska kuća u kojoj je arkanđeo Gabrijel navijestio Mariji da će roditi sina Isusa. Prema predaji, Nazaretska kuća je 10. svibnja 1291. godine stigla na Trsat, a nakon tri i pol godine je “na krilima anđela” prenesena u Loreto kod Ancone (hrv. Jakin) u Italiji, gdje se štuje Gospa Loretska. Tako je Gabriel D’Annunzio nadahnut valjda arkanđelom Gabrijelom, Navjestiteljem, simbolički najavio svoj vojni i politički pothvat. Sukladno tome, prevrat 12. rujna 1919. godine poznat je kao – Santa entrata!

O Danuncijadi sam opširnije pisao u knjigama Rijeka, prešućena povijest (1990) i Rijeka između mita i povijesti (2006) te u Sušačkoj reviji.

Rijeka 1919. godine

Rijeka 1919. godine

Nakon što je 26. travnja 1915. godine rimska vlada, mijenjajući ratne partnere, napustila Trojni sporazum s Austro-Ugarskom i Njemačkom te se priključila silama Antante – Velikoj Britaniji, Francuskoj i Rusiji – tadašnji talijanski ministar inozemnih poslova Giorgio Sidney Sonnino tražio je jamstva za granice na istočnoj obali Jadrana, koje će njegovoj zemlji omogućiti daljnje teritorijalne prodore.

Tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine, Italiji su obećani Goriška, Trst, Istra, kvarnerski otoci i dio dalmatinskog kopna s otocima, ali ne i Rijeka. Međutim, u talijanskoj je javnosti bio stvoren osjećaj kako se, prema odredbama Londonskog ugovora, nadmetanje ne vodi samo za Istru, nego i za Rijeku, koja je ostavljena Hrvatskoj.

Propast Austro-Ugarske monarhije zaoštrila je političke prilike u Rijeci. Pobuna 79. hrvatskog pješadijskog puka, Jelačićevaca, označila je 23. listopada 1918. kraj mađarske vladavine u gradu. Pobunu Jelačićevaca talijanski žitelji pratili su sa zebnjom, a kada je 29. listopada iz Zagreba, iz glavoga grada novoosnovane Države Slovenaca, Hrvata i Srba, stigla naredba Hrvatskom Narodnom vijeću da preuzme vlast, što su riječki Hrvati proslavljali pjevajući Lijepu Našu i zahtijevajući pred Guvernerovom palačom uspostavu vlasti, vođe talijanske narodne zajednice, tražile su od svojih sunarodnjaka da po svaku cijenu obrane talijanstvo grada.

Poslije podne 29. listopada 1918. mađarski guverner Zoltan Jekelfalússy napušta Guvernerovu palaču, a ključeve preuzima dr. Rikard Lenac. Time se događaji u Rijeci usložnjuju. Država Slovenaca, Hrvata i Srba, utemeljena 29. listopada 1918. u Zagrebu, nije imala stvarne moći da obrani hrvatsku vladavinu u Rijeci. Stoga dolazi do hrvatsko-talijanskih sukoba, a kako bi se oni spriječili 3. studenoga 1918. utemeljeno je Međusavezničko zapovjedništvo.

Regularna talijanska vojska bila je također u sastavu međunarodnih snaga što će se pokazati presudnim za daljnju sudbinu grada. Kako Država SHS nije imala vojsku pozvane su kao podrška hrvatskom življu na obalama Kvarnera jedinice dobrovoljaca i srpske vojske, ali one su bile preslabe da spriječe ulazak talijanskih vojnika na područje Rijeke i Sušaka.

General Di San Marzano, zapovjednik talijanskih snaga u međunarodnim jedinicama koje su trebale uspostaviti mir u gradu, istjerao je 16. studenoga 1918. dr. Rikarda Lenca iz njegovog kabineta u Guvernerovoj palači, a navečer toga dana talijanska vojska zauzima Rijeku i okupira Sušak do mosta Sv. Ane na Podvežici. Pod njihovom su okupacijom uskoro bili Martinšćica, Kostrena Sv. Lucija te dio škrljevskog i grobničkog područja. Sušak će biti pod talijanskom vlašću sve do ožujka 1923. godine!

Američke vojne snage u Rijeci 1919. godine

Američke vojne snage u Rijeci 1919. godine

Mirovna konferencija u Parizu počela je s radom 12. siječnja 1919. godine. Američki predsjednik Woodrow Wilson je zastupao gledište prema kojem je Rijeka kao luka potrebna širem zaleđu te ne bi bilo opravdano dodijeliti je Italiji. Prema svom položaju, smatrao je američki predsjednik, Rijeka nije talijanska luka već međunarodna te služi zemljama istočno i sjeverno od Kvarnerskog zaljeva. Njemu je bilo neprihvatljivo, a to je iznio u prvoj od svojih Četrnaest točaka, tajno zaključivanje ugovora kakav je bio Londonski pakt.

Takav Wilsonov stav je izazvao političku buru na Apeninskom poluotoku, ali i među talijanskim žiteljima Rijeke. Antonio Grossich, vođa riječkih Talijana, predao je 26. travnja 1919. generalu Emiliju Grazioliju odluku o sjedinjenju Rijeke s Italijom. General je pozvan da u ime Italije preuzme vlast, ali on tada još nije pristao na formalnu aneksiju grada.

Među ratnim saveznicima nastao je ozbiljan spor zbog Rijeke, a u gradu je ključalo jer je u proljeće 1919. bilo prisutno gotovo 20 tisuća Talijana pod oružjem te nekoliko bataljuna britanskih, francuskih i američkih vojnika. Bile su osnovane i paravojne jedinice Riječke legije pod zapovjedništvom Giovannija (Nina) Hosta Venturija, budućeg Mussolinijevog ministra.

U lipnju 1919. godine legionari su izazvali krvave sukobe s francuskim vojnicima u luci Baroš. Pod međunarodnim pritiskom, Talijansko nacionalno vijeće je raspušteno, a pripadnici Riječke legije protjerani iz grada. Kasniji događaji, povezani s D’Annunzijevim zauzimanjem Rijeke u rujnu 1919. godine, pokazat će da je legija pretrpjela udarac, ali tada nije bila uništena.

Zamisao o pohodu na Rijeku javila se u proljeće 1919. godine kada je Venecijom na putu za Libiju prošla arditska divizija u kojoj je služio i Nino Host-Venturi. On je iznio D’Annunziu urotničke zamisli koje su predviđale stvaranje Republike triju Venecija, što se odnosilo na Mletke, Rijeku i Split. Među zavjerenicima je bio i tršćanski industrijalac Oscar Sinigaglia, glavni financijer D’Annunzijeve riječke avanture.

D'Annunzio na Korzu početkom listopada 1919.

D’Annunzio na Korzu početkom listopada 1919.

Razvoj događaja na Mirovnoj konferenciji u Parizu urotnicima je išao na ruku, jer se u Versaillesu rasprava vodila oko toga što će biti s Rijekom i koliki će dio obećanog Londonskim ugovorom pripasti Italiji. Povlačenje talijanske delegacije s pregovora u travnju 1919. pokazalo je kako zbog snažnog protivljenja američkog predsjednika Wilsona neće biti moguće potvrditi Londonski ugovor “plus Rijeka” čime su u pitanje bile dovedene nade o stvaranju Velike Italije. Talijanske planove ozbiljno je ugrozilo i utemeljenje jugoslavenske državne zajednice, koja se prostirala na teritoriju što su ga svojatali i talijanski ekspanzionisti. Stoga je prevrat bio jedina mogućnost da se ostvare talijanski teritorijalni snovi.

Talijanska strana je imala nedoumice jedino o tome koji od istočnojadranskih gradova prvi treba osvojiti. Odabrana je Rijeka, ali bilo je mišljenja kako je Split poželjniji cilj jer bi njegovo zauzimanje prisililo talijansku vladu da se suoči s problemom Londonskog ugovora i jednim udarcem razriješi pitanje daljnje sudbine Dalmacije. 

D’Annunzijev Pohod na Rijeku nije bio spontana i(li) teatralna akcija, kako neki žele prikazati. Značajnu ulogu u riječkom prevratu imao je, među ostalima, Giovanni Giurati, kasniji šef D’Annunzijeva kabineta u Rijeci. On je dobio prešutnu potporu vrha talijanske vojske da se armija neće miješati u prevratničke planove. Bez potpore zapovjednika kraljevske talijanske vojske generala Pietra Badoglia pohod na Rijeku ne bi uspio, tim prije što su u gradu bile i brojne međunarodne snage.

D'Annunzijevi legionari u Rijeci 1920. godine

D’Annunzijevi legionari u Rijeci 1920. godine

Urotnici nisu slučajno izabrali Gabrijela D’Annunzia za vođu. On je zahvaljujući svom ugledu književnog klasika, ali još više zbog svoje osobnosti i ratnih poduhvata, koji su često graničili s ludošću, bio idealna figura na čelu prevrata.

Zbog međunarodnog pritiska, Rijeku je morala 27. kolovoza 1919. godine napustiti Prva regimenta sardenijskih grenadira. Ta je vojna jedinica, premještena u Ronchi kod Trsta, postala nukleus trupa koje su dva tjedna kasnije pod D’Annunzijevom komandom umarširale u Rijeku.

Gabriele D’Annunzio nagovijestio je upravo u Rijeci vladavinu fašizma, pokreta koji je uz nacizam i komunizam, obilježio povijest 20. stoljeća. Njegova vladavina okončana je nakon Krvavog Božića 1920. godine. U pet dana Krvavog Božića 1920. godine, Rijeka je razarana, a njezin komandant bio lakše ranjen i poražen usprkos tomu što je proglasio ratno stanje i pozvao Riječane na otpor. D’Annunzio odlazi iz grada 18. siječnja 1921.

Preminuo je 1938. u političkom Gardalandu, koji je uređen uz obale jezera Garda i poznat kao Il Vittoriale degli Italiani. Njegova politička slava nije na Apeninima potamnila ni danas, iako su zbog ideja koje je zastupao, a u Rijeci je ozbiljio i prvi fašistički poredak u svijetu, stradali mnogi. Fašizam je stajao glave milijuna nedužnih ljudi od naših krajeva do Eritreje i Etiopije. Je li zbog toga osuđen ijedan talijanski fašistički zločinac pred međunarodnim sudom pravde? Nije.

Sv. Leopold Mandić u Rijeci

 

12. svibnja 2013.

Sv. Leopold Mandić, portret u vlasništvu Maksimilijana Maksa Peča

Sv. Leopold Mandić, portret u vlasništvu Maksimilijana Maksa Peča

Spomendan je sv. Leopolda Bogdana Mandića (Herceg-Novi, Boka Kotorska, 12. svibnja 1866. – Padova, 30. srpnja 1942). Ovaj svetac Katoličke Crkve, kapucinski redovnik, bio je povezan s Kapucinskim samostanom na Žabici. U Rijeci je boravio krako, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću.

Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u talijanskim Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 1976. godine, a 1983. papa Ivan Pavao II. uzdiže ga na čast svetosti. Spomendan mu je 12. svibnja.

Maksimilijan Maks Peč, uskoro stogodišnjak, živa enciklopedija Sušaka i Rijeke, priča o svojem rođaku sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. (Goran Moravček)

 

 

Mar 182013
 

 

Korzo 1927. godine

Riječki Korzo 1927. godine nosio je ime talijanskoga kralja Vittoria Emanuela III.

Piše: Goran Moravček

Talijanska vladavina Rijekom, od početka 1924. do rujna 1943. godine, zastire se (pre)često povijesnim maglama. Priključenje Rijeke Kraljevini Italiji, pod fašističkom vladavinom Benita Mussolinija, proglasio je s balkona Guvernerove palače riječki guverner general Gaetano Giardini 16. ožujka 1924. godine. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kraju, a dolazak Vittoria Emanuela III. u Rijeku bio je svečana potvrda aneksije, omogućene Italiji temeljem Rimskoga ugovora, sklopljenog između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. siječnja 1924. godine.

Talijanski kralj prima ključeve Rijeke

Talijanski kralj primio je ključeve Rijeke 16. ožujka 1924. godine iz ruku generala Gaetana Giardina

Prvi svjetski rat se bližio kraju, nagovješćujući skori raspad Habsburške Monarhije, kad je 16. listopada 1918. godine Karlo I., kao posljednji austrijski car te ujedno ugarsko-hrvatski kralj Karlo IV. (1916-1918.), najavio da će reformama pokušati spasiti posrnulu Monarhiju pretvarajući je u federalnu državu. Rijeka je tada ulazila u najburnije radoblje svoje novije povijesti. Grad je trebao pripasti Hrvatskoj ili novoj južnoslavenskoj državi. Andrea Ossoinack, riječki zastupnik u mađarskom parlamentu, tome se usprotivio tvrdeći da Rijeka nikad nije bila dio Hrvatske već da je oduvijek bila talijanska. Hrvati nisu tako mislili.

Ustanak jelačićevaca, hrvatskih vojnika, koji su 23. listopada 1918. godine, s isukanim sabljama te istaknutim crven-bijeli-plavim zastavama, protutnjili gradom poput oluje zaposjednuvši sve važnije strateške točke, najavio je kraj austro-ugarske vladavine Rijekom. Posljednji riječki guverner Zoltn Jèkelfalussy (1917.-1918.) pobjegao je u Budimpeštu 28. listopada, omogućivši ulazak u Guvernerovu palaču Konstantinu Rojčeviću, povjereniku Narodnog vijeća SHS.

Antonio Grossich, predsjednik talijanskog Nacionalnog vijeća, protestirao je protiv toga i 30. listopada 1918. proglasio aneksiju grada Italiji.

Novoosnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu, vojnički slaba i međunarodno nepriznata, nije se mogla oduprijeti talijanskim osvajačkim težnjama. Stoga je hrvatska vladavina u Rijeci trajala svega nekoliko dana.

Upadom ili “Svetim ulaskom” u grad, 12. rujna 1919., Gabriele D’Annunzio omogućio je dugoročnije Italiji teritorijalna postignuća i na području Rijeke iako ona nisu bila uglavljena tajnim Londonskim ugovorom 1915. godine kad je Rim promijenio ratne partnere i prešao na stranu Antante.

Londonskim paktom grad nije trebao biti izručen kao ratni plijen Kraljevini Italiji. Međutim, snagom oružja, Rijeka se našla pod talijanskom upravom. Rapallskim ugovorom beogradska vlada priznala je  Italiji 12. studenoga 1920. poslijeratnim osvajanjem zaposjednuto ozemlje. U takvim okolnostima riječkome području bio je namijenjen status nezavisne države, znane u povijesti kao Slobodna Država Rijeka / Stato Libero di Fiume.

Takva politička zamisao nije, međutim, bila provediva u stvarnosti. Slobodna Država Rijeka nije uspjela opstati te je razdoblje nestabilnosti trajalo do 27. siječnja 1924. godine kad je grad s okolicom i formalno priključen Italiji. Rimski ugovor, temeljem kojeg je Grad sv. Vida pripao Italiji, potpisali su u ime Kraljevine SHS premijer Nikola Pašić i ministar inostranih dela Momčilo Ninčić, a s talijanske strane Benito Mussolini. Ugovorom su Delta i luka Baroš ušli u sastav jugoslavenske države, a Rijeka je pripala Kraljevini Italiji. Tada i formalno prestaje postojati Riječka Država, ali se istovremeno završava i posebnan državno-pravni status Rijeke – corpus separatum, odnosno državno i politički izdvojeno tijelo riječkoga područja – koji je u raznim oblicima postojao u 19. i 20. stoljeću. Postojanje corpusa separatuma omogućio je Patent Marije Terezije od 23. travnja 1779. godine.

Famoznom Riječkom krpicom, odnosno nadopunom članka 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine o statusu Rijeke, ozakonjena je mađarska uprava sve do završetka Prvoga svjetskog rata.

Temeljem Rimskog ugovora i aneksijom grada Italiji 1924. godine, fašistički Rim je istovremeno s uklanjanjem Slobodne Države Rijeke likvidirao i stari corpus separatum.

Italija je izgubila Rijeku nakon kapitulacije u rujnu 1943. Time su otvorene nove, za većinu Talijana bolne, povijesne rane, koje do danas nisu zaliječene.

Proslava eneksije Rijeke Italiji

Proslava aneksije Rijeke Italiji 16. ožujka 1924. godine

Pitanje fojbi, kraških jama u koje su partizani bacali bez suđenja svoje ratne, nacionalne i ideološke neprijatelje, posebno je bolno. Jednako je tako i esodo, eksodus stanovništva s područja pod Titovom upravom poslije Drugoga svjetskog rata, poprimio za mnoge u Italiji mitske razmjere.Na Apeninima se od 2005. godine datum 10. veljače  obilježava kao Dan sjećanja. Spomendan je to na 1947. godinu i Ugovor o miru s Italijom potpisan u Parizu. Temeljem pariškog mirovnog ugovora su Istra, Rijeka, kvarnersko otočje, Zadar te još neki priobalni dijelovi, međunarodnopravno pripali bivšoj Jugoslaviji, a uspostavnom novih država Hrvatskoj i manjim dijelom Sloveniji.

U hrvatskoj historiografiji ovo zamršeno, ali povijesno izuzetno zanimljivo razdoblje riječke povijesti, gotovo je prešućeno te se na prste jedne ruke mogu nabrojiti djela koja se bave položajem Rijeke pod Italijom. Na Apeninima su, pak, napisane čitave biblioteke o tim zbivanjima, koja su ostavila traga u životima stotina tisuća ljudi s obje strane granice. Fašizam i talijanska uprava nanijeli su mnoga zla slavenskome življu, Hrvatima i Slovencima. Usprkos tome, razdoblje talijanske vladavine zastire se nerijetko povijesnim maglama. Sve češći pokušaji da se uprava Gabrijela D’Annunzia i(li) fašista prikaže kao nevina i romantična avantura ne odgovaraju povijesnoj istini.

Za mnoge su, jednako tako, upitni pojmovi poput okupacije i(li) oslobođenja stoga što ih Hrvati, Slovenci i Talijani različito tumače. Je li u takvim okolnostima uopće moguća povijesna istina i što bi ona trebala biti na ovim područjima za ljude koji su bili ili su još uvijek istraumatizirani dramatičnim povijesnim iskustvima i događanjima? Mislim kako je pomirenje s poviješću i suživot temeljen na poznavanju činjenica, a ne na mitologiziranju prošlosti, odgovor na to pitanje. Odgovorna je to zadaća za sve nas koji smo utkani u ovaj riječki, kvarnerski ili istarski zavičaj.