Od nekadašnjeg riječkog Staroga grada preostalo je jedva 10 (deset) sačuvanih građevina i rijetke krhotine. Ostalo je – nestalo. Rušenje je bilo sustavno. Ranjenu baštinu nalazimo posvuda oko nas.
U godini kad sam se rodio, tisuću devetsto pedeset i petoj, novinski kroničar je napisao: Ruši se Stari grad. I vrijeme mu je. Dotrajao je. Na kolima od pletera odvoze se ne samo desetljeća nego i stoljeća u obliku prašine od stare žbuke i zdrobljenih opeka (…), a stanari Staroga grada sele – rado ili nerado…
Kuća u Starom gradu na čijem je pročelju kao ukras postavljen kamen s natpisom: A LINGVA DOLOSA LIBERA ME DOMINE
Ideološka dogma prema kojoj treba rušiti staro i graditi novo bila je pogubna za Stari grad. Ta dogma još nije napuštena, jer primjera rušenja i “obnavljanja” u tzv. Starome gradu ima i danas dovoljno.
Da je bilo i da ima mudrosti, Rijeka je mogla kapitalizirati svoje starine. Rimski vojni stožer (Principija), terme iz rimskog doba, ranokršćanska bazilika s prekrasnim podnim mozaicima mogli bi svjedočiti o iznimnoj kulturno-povijesnoj baštini. Mogli bi, ali ne svjedoče.
Kad su nedavno Pod Kaštelom pronađene stare žitnice, a prije nego li je niknula zgrada koja je mirne duše mogla biti izgrađena na Srdočima ili Vežici, ponadao sam se kako će podzemna spremišta za žitarice biti dostupnija oku. Ponuđeno je, međutim, rješenje koje gotovo nećemo zamijetiti.
Samo upućeni znaju da su žitnice postojale na više mjesta u Starom gradu, ali su sklonjene pogledu. Postojale su i u kući Knežić u Ulici Đure Šporera na putu između Zborne crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj) i današnje Katedrale sv. Vida.
Knjiga koja je izdržala kušnju vremena – Goran Moravček: “Rijeka između mita i prešućene povijesti”
Gašpar Knežić bio je upravitelj gradskih žitnica, sudac, veleposjednik i kapetan Trsata. U podrumu njegove kuće bila su spremišta za žitarice. Svjedočilo je i to o njegovom bogatstvu.
Među ostalim, Knežić je novčano pomogao gradnju kapele sv. Tri kralja 1615. godine i samostana benediktinki u Starom gradu 1640. godine. Danas nema ni te kapele ni samostana ni samostanske crkve sv. Roka. Ostao je prazan i nagrđen Klobučarićev trg s kojim sadašnja gradska uprava pravo i ne zna što bi. Od srednjovjekovne kuće, a u noj je sada smještena policijska postaja, ostao je natpis na kamenom nadvratniku s imenom Gašpara Knežića i godinom 1588.
Natpis iz riječkog Starog grada – A lingva dolosa libera me Domine. Od obmanjiva jezika čuvaj me Gospodine
Na pročelju susjedne kuće, također novije građevine u Starome gradu, stoji latinski zapis urezan u kamenu: A LINGVA DOLOSA LIBERA ME DOMINE. Ili po naški: od obmanjiva jezika oslobodi me Gospodine.
Taj je natpis bio nadahnut biblijskim Psalmom (120,2). Izvorno je to bio kameni prag, a izronio je ispod prašine i žbuke prilikom uklanjanja kuća u Starome gradu sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća.
Stari grad je već tada bio sustavno rušen. Pulvis et cinis, prah i pepeo, kako je napisao novinski kroničar koji je tome svjedočio. Mentalitet konzervatora, urbanista i gradskih otaca, odnosno očuha sudeći prema njihovoj “brizi” o kulturno-povijesnoj baštini, gotovo da se otada nije promijenio.
Žitnice pronađene Pod kaštelom prilikom kopanja temelja za novu kuću u tzv. Starom gradu
Stari grad je stradao zbog ideološke dogme prema kojoj treba rušiti staro i graditi novo
Dio kuće Pod kaštelom uklopljen je u novu zgradu koja je prema projektu arhitekta mirne duše mogla biti sagrađena i u nekom od riječkih novih naselja
Romolo Venucci: kala sv. Sebastiana u Starom gradu
Piše: Goran Moravček
Veliki potres koncem 1750. godine promijenio je lice Rijeke, koja se od srednjovjekovnog gradića opasanog bedemima počela pretvarati u značajnu luku i širiti nasipavanjem morskoga žala. Serija potresa počela je u noći 28. studenoga 1750. na širem riječkom području. Već 1753. godine krenula je po nalogu carice Marije Terezije izgradnja riječkoga Novog grada. Prije Velikog potresa, car Karlo VI. otvorio je 1728. godine Karolinsku cestu, koja je Rijeku preko vrleti Gorskog kotara povezala s panonskim žitnicama, najavivši gospodarski uzlet grada.
Rijeka na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karolinske ceste otvorene za promet 1728. godine
Rijeka se pruža na potresnom području te je kroz povijest zabilježeno nekoliko snažnih zemljotresa. Primjerice, dva snažna potresa bila su 1321. i 1323. godine, a također je 26. ožujka 1511. grad i okolicu zadesio snažan potres. Zbog zemljotresa je početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća čak i Rječina potekla iz novoga izvora.
Prema zapisu jednog isusovačkog redovnika, jaki udari počeli su trešnjom zemlje 28. studenoga nešto iza devet sati navečer, a nastavili su se sve do 17. prosinca.
Od zemljotresa se srušio Gradski toranj te su oštećene crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj), sv. Roka, sv. Tri Kralja, sv. Jurja na Trsatu, isusovački kompleks i samostan benediktinki u Starom gradu. Stradale su kuće Peri, Minoli, Zanchi i mnoge druge.
Trsatski kaštel pretrpio je znatne štete te je bio zapušten sve dok ga nije kupio i obnovio feldmaršal Laval Nugent dvadesetih godina 19. stoljeća.
Oni koji su zbog serije zemljotresa ostali bez krova nad glavom privremeno su sagradili nastambe daščara, koje su bile nanizane izvan gradskih zidina uz morsku obalu, od samostana kapucina na Žabici do fratarske Brajde na lijevoj obali Rječine. Osim zemljotresa, uplašenim Riječanima nevolje je zadavala i obilna kiša te zamućeni izvori pitke vode.
Najviše saznanja o ovom velikom potresu 1750. godine sačuvano je u crkvenim kronikama, a neke od njih imao sam prilike vidjeti pripremajući obiman rukopis o sakralnoj baštini Riječke nadbiskupije.
Znatno su stradale Grižane i susjedni Belgrad gdje je crkva Gospe Snježne bila teško oštećena.
Bakar na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karoline
U Bakru je porušena župna crkva sv. Andrije apostola te je cijelo stoljeće stajala kao razvalina. Svoj današnji izgled treća po veličini crkva u Hrvatskoj, a od nje su monumentalnije samo zagrebačka prvostolnica i đakovačka katedrala, dobila je tek 1852. godine u doba župnika Vjenceslava Šoića, kasnijeg senjsko-modruškog biskupa.
Potres je nanio velike štete i Grobniku. Kapele sv. Bartola u Cerniku, sv. Marine u Majuru i sv. Jeronima bile su ruševine te je senjsko-modruški biskup Juraj Vuk Čolić (1745.-1764.) naredio neka se zatvore.
Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa koji je Rijeku pogodio koncem 1750. godine odobrila 3. studenoga 1753. gradnju riječkog Novog grada, tzv. Civitatis novae. Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskom urom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta.
Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida, a potom 1785. godine i Antonio Gnamb. Teren za gradnju dobiven nasipavanjem pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnje Malo Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice.
Započela je i gradnja Lukobrana (Molo Longo). Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Rijeka je znatno promijenila svoj srednjovjekovni izgled.
Morčić, nekoć riječki brend, preselio je u Zagreb. Fiumanski zlatari proizvode ga već otprije u New Yorku, a u Rijeci, odakle je potekao taj nakit, na tradicionalan način ga više nitko ne pravi. Vještinu izrade morčića riječki zlatari dugo su i ljubomorno čuvali kako se ne bi dogodilo da se morčić proizvodi van Rijeke. Jedan zagrebački zlatar, međutim, koji uz riječke morčiće izrađuje i dubrovački tradicijski nakit, dobio je za njih certifikat “izvorno hrvatsko”. Nakit iz njegove zlatarske radionice na slici je ljepotičnih usta s morčićem, koju mi je za ilustraciju ovog teksta prijateljski ustupio Rino Gropuzzo, fotografski virtuoz.
Tradicionalni luksuzni nakit u obliku crnačke glave izdržao je povijesne kušnje, čak i masovne mijene stanovništva poslije Drugoga svjetskog rata, kad su fiumanski zlatari napustili Rijeku, da bi se tradicija ugasila nedavno, takoreći pred našim očima. Posljednji riječki moretist zatvorio je u tišini zlatarsku radionicu.
Djoni Antoni, taj osebujan i strastveni čovjek, “staromodni” zlatar, koji je posljednji u Rijeci proizvodio morčiće na starinski način, napustio je obrt i otišao prije nekoliko godina iz Staroga grada. Koliko sam shvatio, bio je razočaran uvjetima pod kojima je imao iznajmljenu zlatarsku radionicu, koja je bila daleko od sjaja današnjih zlatarnica s uglavnom uveznom industrijskom robom. Antoni se zanosio mišlju da o morčićima napiše i knjigu, o čemu sam s njime u više navrata razgovarao, ali, iskreno, ne znam dokle je dogorao sa svojom zamisli.
Morčić simbol Riječkog karnevala
O morčićima sad već postoji bogata literatura. Osim Riccarda Gigantea, povjesničara i gradonačelnika Rijeke u doba Italije, čijoj je obitelji izrada tog autohtonog nakita donijela i značajna inozemna priznanja, o morčićima je pisala Radmila Matejčić. Žao mi je što njezin rad o morčićima, kao i tekst o srušenoj crkvi Presvetog Otkupitelja u parku na Mlaki, nisam kao urednik u Adamiću uvrstio u četvrto izdanje knjige Kako čitati grad. (2007.).
U novije doba objavljene su i dvije monografije o morčićima iz pera Erne Toncinich (2008.) i Theodora de Canziani Jakšića (2011.). O riječkim zlatarima pisao je dr. Irvin Lukežić te je manje-više dovoljno poznato o povijesti izrade morčića u Rijeci, koji su rođaci mletačkih moretta još od kraja 18. stoljeća.
Dvije su vrste morčića, onih s turbanom na glavi i onih s krunom i perjem. Njihov se izgled u narodnim predajama povezuje s turskim osvajanjima i bitkom protiv osmanlija na Grobničkom polju 1601. godine. Mletačke predaje stigle do nas raspredaju o trgovačkim putovima, Turcima i Arapima, koji su nadahnuli zlatare u Gradu na lagunama.
Trsatski fratri sačuvali su među zavjetnim darovima vjernika Gospi Trsatskoj i mnoštvo morčića od koji su neki izloženi u riznici. Bio je to oduvijek vrijedan nakit ne samo žena već i muškaraca. Vinodolski ribari i sinovi jedinci nosili morčića na jednome uhu.
Izgled morčića povezan je s tadašnjim vjerovanjima i kršćanskom predajom. Među trima kraljevima ili mudracima u kršćanskoj tradiciji, a tako je barem od 1300. godine nadalje, Gašpar se prikazuje kao tamnoputi golobradi mladić s nekom vrstom turbana na glavi.
Melhior je ćelavi starac sijede brade dok je Baltazar sredovječan muž. Svaki je mudrac nosio poklon, Melkior zlato za Kralja, Baltazar tamjan za Boga, a Gašpar mirtu za smrtnog čovjeka.
Kralj Gašpar prikazan je kao mladi crnac s turbanom na baroknom glavnom oltaru crkve Marije Snježne u Belecu
U kršćanskoj ikonografiji mirta je najviše poznata kao simbol Božje milosti. Darovani zlatni nakit u obliku glave crnca, Gašpara, mogao je simbolizirati upravo želju za iskazivanjem Božje milosti ili naklonosti prema onome tko nosi nakit u obliku glave mladoga crnca. Na baroknim oltarima prikaz Gašpara podsjeća nerjetko na morčića.
Bilo kako bilo, Rijeka je od kraja 18. stoljeća proizvodila u Zlatarskoj ulici (Via degli orefici, nekoć Via del Duomo, a danas Užarskoj) nakit koji je bio nadaleko poznat. Zlatar Francesco (Franco) Corossacz (1798. – 1866.), slovenskoga podrijetla, zajedno sa sinom Giovannijem (1821. – 1896.), zvanim Zaneto, imao je zlatarnicu na Korzu. Od njega je 1845. godine austrijska carica Maria Anna, supruga cara Ferdinada II., naručila naušnice, narukvice i igle u obliku morčića. Navodi se kako je sama nacrtala kako morčići trebaju biti utkani u nakit. Nakon toga neslućeno je narasla popularnost morčića.
Zlatar Agostino Gigante i poduzetni Iginio Scarpa, isti onaj koji će dati sagraditi Vilu Angiolinu u Opatiji 1844. godine, zaslužni su za svjetsku slavu morčića. Tradiciju izrade nastavili su nakon Drugoga sv. rata kosovski zlatari sve dok nije Djoni Antoni stavio ključ u bravu svoje zlatarske radionice u Užarskoj ulici. Znam ga ponekad sresti u Opatiji.
U Pomorskom i povijesnom muzeju čuvaju se kalupi Giganteove zlatarnice. Je li moguće pod nadzorom posljednjeg riječkog moretista uputiti nekog ambicioznijeg mladog zlatara da izrađuje nakita koji je nekoć bio riječka posebnost i dio kulturno-povijesnog identiteta grada?
Rimski zid, jedan od najznačajnijih povijesno-kulturnih spomenika Rijeke i njezine okolice, gotovo je nestao. Nebriga i(li) nepostojanje svijesti o njegovoj vrijednosti i dalje su prijetnja ostacima te iznimne antičke znamenitosti. Limes je posebno ugrožen na Kozali gdje je udjenut među neboderima u Ulici Ante Kovačića.
Radmila Matejčić, koja je šezdesetih godina prošlog stoljeća istraživala taj spomenik visoke kategorije, piše da je bio izrađen elaborat neposredno nakon izgradnje nebodera s namjerom da se ostaci rimskih zidina sačuvaju od vreve i potreba svakodnevnog života na tom, sada jako nastanjenom prostoru. Na žalost, to se nije dogodilo i Limes je ostao potpuno nezaštićen. Nakon što je postojao tisućljeće i kusur godinasad mu upravo u Rijeci prijeti potpuna propast.
Na Liburnijskom limesu na Kozali dozidan je nedavno zidić za baraku
Život se, naravno, ne treba i ne može zaustaviti zbog starina, ali i (ne)svjesni napadi na baštinu ne mogu se opravdati. Posebno ne u Rijeci, gradu koji je gotovo svu svoju baštinu ili uništio ili obezvrijedio te se ponekad čini kako živimo u mjestu bez kulturno-povijesnih korijena. A nije baš tako.
Naselje na ušću Rječine, odakle je i potekla današnja Rijeka, neprekinuto postoji više od dva tisućljeća. Tarsatica, Tharsatico, Tharsaticum, označena na antičkim kartama, poput Antoninova itinerara i Tabule Peutingeriane, posljednji put se pod tim imenom spominje u franačkim izvorima 9. stoljeća.
Trsat, koji se spominje u Vinodolskom zakonu 1288. godine, nije istovjetan s Tarsaticom, nekadašnjim naseljem na području Staroga grada.
Mnogi tragovi kulturno-povijesne baštine su izbrisani, a u naše doba, gotovo usporedo s otkrivanjem korijena svjedoci smo i njihovog uništavanja. I dok se priprema uređenje Arheološkog parka na mjestu Tarsatičkog principija, dio antičke Rijeke, rimski bedem nezaštićen propada.
Limes na Kozali u Ulici Ante Kovačića
Liburnijski limes, kako se još naziva, dugačak od Rijeke do Prezida u Gorskom kotaru oko 30 kilometara, bio je dio rimskog obrambenog sustava. Rimljani ga podižu kako bi zaštitili Carstvo od najezda barbarskih plemena.
Zid nije tekao u neprekinutom nizu nego je zatvarao geostrateške položaje i pravce. Sredinom 2. st. na područje Rimskog Carstva provaljuju germanska plemena Kvada i Markomana. Tad se gradi obrambeni sustav – Praetentura Italiae – koji zatvara najranjivije prilaze Apeninskom poluotoku kroz istočne Alpe.
Područje Tarsatike se izdvaja iz Dalmacije nakon što je koncem 2. st. utemeljena Liburnija, posebna prokuratorska provincija. Prvi prokurator bio je Lucije Artorije Kast (Lucius Artorius Castus), sahranjen u Podstrani kod Splita, za kojega neki tvrde da je legendarni britanski kralj Artur.
Antička Tarsatica, koja je postojala na području riječkog Staroga grada, postaje tada značajno vojno uporište. Gradnju Tarsatičkog principija, odnosno stožera ili vojnog zapovjedništva, arheolozi su smjestili otprilike u doba vladavine cara Galijena (253. – 268.).
Ostaci rimskog zida na Kalvariji nisu označeni te su mnogima nepoznati
Rimsko Carstvo je u 4. st. ponovo je ugroženo, jer su zaprijetile provale Kvada, Sarmata i Gota. Tada je obnovljen obrambeni sustav Praetentura Italiae pojačan s logorima i stalnim posadama. Bedem Julijskih Alpi ili Clausurae Alpium Iuliarum pružao se od Tarsatice do Nauportusa, današnje slovenske Vrhnike.
Arheolog Josip Višnjić, pod čijim vodstvom je istraživan Tarsatički principij, navodi kako je zgrada stožera bila razorena, pod nejasnim okolnostima, koncem 4. ili na samom početku 5. stoljeća.
Rimska vrata / Arco Romano, ulaz u Tarsatički principij, gotovo jedino što je ostalo od antičkog naselja, najstariji je sačuvani cjeloviti povijesno-kulturni spomenik grada.
Na žalost i Vrata su bila izložena napadu prilikom gradnje zgrade Jadroagenta kad su proširena štemanjem kako bi kroz njih mogli prolaziti kamioni za gradilište, a na arheološkom nalazištu Stožera bilo je betonirano postolje za dizalicu te je znatan dio ostataka Tarsatičkog principija uništen. Ali, o tom potom.
Claudio Marburg je početkom 18. stoljeća prvi ukazao na značaj Starih vrata u prilogu djela Danubius Pannonico-Mysicus (Bologna, 1726.), koje je priredio geograf Luigi Ferdinando Marsili. Tada Marburga nije bilo više na životu, jer je umro 6. svibnja 1708. godine, a sahranjen je u svetištu crkve sv. Jeronima.
Bio sam ovih dana u Trstu, gradu koji je 1719. godine, isto kad i Rijeku, car Karlo VI. (on je ujedno hrvatski kralj Karlo III.) proglasio slobodnom lukom. Načitao sam se usporedbi i tobožnje konkurencije između Rijeke i Trsta. Na našu žalost, uspoređivati neusporedivo nije moguće. Trst i Rijeka dva su svijeta i zbog odnosa prema starinama. Rimski Trst, Tergeste, ima se s čime pohvaliti i što pokazati, a Rijeka, za sad – nema.
Rimski zid kod Studene u općini Klana istražen je, zaštićen i označen informativnom pločom te do njega vode putokazi
Kad je riječ o rimskome zidu, Rijeka se ne može nositi ni s Klanom gdje je zid kod Studene konzerviran i označen informativnim pločama, a put do njega naveden je na cestovnim i pješačkim putokazima. Predstavljanje zida ondje je dijelom omogućila sredstvima iz svojih fondova Europska unija.
Postoje zamisli da se na sličan način, novcima EU, spase i ostatci riječkog zida te da se predstavi javnosti onako kako i zaslužuje taj vrijedni spomenik antike.
Dok se to ne dogodi, bilo bi nužno da se na Kozali informativnom pločom označi zid i potakne svijest o njegovom povijesno-kulturnom značaju. Tada se vjerojatno ne bi dogodilo da nekome padne na pamet na antičkom limesu graditi novi zid za baraku. A upravo sam to nedavno vidio na Kozali obilazeći rimski bedem, odnosno ono što je od njega ostalo.
