Nov 192016
 
Grobnik – Kraljevica – Crikvenica – Novi Vinodolski – Ledenice – Lič – Fužine

frankopani_kraljevica_montaza

U kaštelu Nova Kraljevica otvoren je posjetiteljski centar “Putovima Frankopana”

Piše: Goran Moravček

Frankopani su, uz Zrinske, najpoznatija hrvatska obitelj, koja se tijekom minulih vijekova, od 13. do 17. stoljeća, snažno utkala u našu nacionalnu povijest. Iza njih je ostala bogata povijesno-kulturna baština. Na otoku Krku s kojega potječu, njihovo prezime se spominje uz Gradec, Vrbnik, Bašku, Krk, Dobrinj, Omišalj i otočić Košljun, a na kopnu u drevnom Vinodolu uz Grobnik, Trsat, Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, potom uz Čabar, Severin na Kupi, Brod na Kupi i Staru Sušicu te Senj, Bosiljevo, Brinje, Modruš, Ogulin, Novigrad na Dobri, Ozalj, Ribnik…

putujmo

Putujem(o)! Nakon više od tri stoljeća, otkako je slavna obitelj prestala postojati, počeli smo “otkrivati” njihovo graditeljsko nasljeđe. Napokon! U turističkom smislu to je još uvijek “terra incognita”. Stoga je putovanje zanimljivije! Jer, lutajući godinama predjelima udaljenim od Rijeke svega dvadesetak, tridesetak kilometara – a dvaput sam u mladosti krstario Europom autostopom i tumarao dalekim prostranstvima Afrike – često sam se osjećao kao da ulazim u skriveni svijet bajki. Korak od mora, dva od sniga!

Među mnogim mogućnostima odabrao sam put, prošavši ga mnogo puta do sad, lutajući sam ili u društvu zainteresiranih suputnika: Grobnik – Kraljevica – Crikvenica – Novi Vinodolski – Ledenice – Lič – Fužine.

frankopani_grobnik_montaza

Grad Grobnik ili “Jelengrad”, kako su ga nazivali nekoć prema gradskoj kapalici sv. Jelene, smješten je 466 metara nad morem. Grobnik je vrlo staro mjesto, jer je utvrđeno kako je u rimsko doba bilo ovdje naselje, a navodi se i u Antoninovom itinereru. Pod vlast Frankopana došao je 1225. godine, a 1288. prilikom potpisivanja Vinodolskog zakonika spominju se predstavnici grobničkog kotara plovan (župnik) Kirin, satnik Slavan, te Damjan Kinović, Paval i Slavina Vukodružić. Kada je 1416. Nikola Krčki kupio grad Okić za 2500 dukata dao je kao jamstvo grad Grobnik sa svim njegovim pravima i užicima. Tri godine potom knez Nikola je uspio isplatiti sav dug za Okić pa Grobnik dolazi ponovo u posjed Frankopana. Grobnik je 1550. godine pripao Katarini Zrinskoj. Kronike bilježe kako su Turci 1600. godine provalili u grad i opustošili ga. Godine 1642. sačinjen je urbar grobnički pisan hrvatskim jezikom. U nizanju godina i događaja, značajnih za nacionalnu povijest, preskačem stoljeća i imena vlasnika i(li) upravitelja Grobnika. Godine 1862. pod Grobnikom, na prostranom polju pred tisućama ljudi, biskup J. J. Strossmayer posvetio je zastavu tadašnje Riječke županije. U kaštelu možemo posjetiti Zavičajnom muzej – Etnografsku zbirku te Galeriju suvremene likovne umjetnosti.

frankopani_kraljevica3

Posjetiteljski centar “Putovima Frankopana” u kaštelu Nova Kraljevica

Kraljevica. O kaštelu Nova Kraljevica, podignutom 1650. godine, kojega ovdašnji žitelji nazivaju “Frankopanskim gradom”, premda mu je prvotni vlasnik, i graditelj, bio poduzetni Petar Zrinski, isplela se predaja što dotiče samo biće hrvatske nacionalne povijesti. Upravo je ovdje, navodno, skovana urota Petra Zrinskog (1621.-1671.) i Frana Krste Frankopana (1643.-1671.), čiji su životi skončani na stratištu Bečkog Novog Mesta ili Bečkog Novigrada (njem. Wiener Neustadt). Pred kipom Majke Božje u kapelici kaštela, zavjerenici su se zavjetovali kako će Hrvatsku osloboditi od tuđina. Kada je urota propala, priča legenda, a ona u ovome kraju još živi, zvono na kapelici sv. Katarine, isto ono što na gradskome groblju zvoni još i danas, žalobno je jecalo javljajući kraljevičkom puku vijest o pogibiji nacionalnih junaka. Tamo gdje završava predaja počinje povijest. Ona je i u slučaju frankopanske materijalne baštine iznimno bogata o čemu svjedoče ostaci njihovih dvorova, utvrda i crkvi. Uvjerit ćemo se u to prolazeći Vinodolskom dolinom uz Hreljin, Drivenik, Bribir i Grižane.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Grad Hreljin imao je važno srateško značenje, ali nakon što je minula opasnost od Turaka te gradnjom Karolinske ceste, koja je tridesetih godina 18. stoljeća spojila Krlovac s Bakrom i Rijekom, stari hreljinski grad je napušten.

frankopani_drivenik2

Pogled s Tribaljskog jezera na kaštel Drivenik, grad bez ijednog žitelja.

frankopani_bribir

Frankopanskih tragova u Bribiru je malo. Godine 1878. porušen je dio kaštela zbog gradnje škole.

Crikvenica. Na ušću riječice Vinodolčice (ili Dubračine) u more stajala je svojevremeno kapelica Blažene Djevice Marije, koja je 1412. bila toliko zapuštena da ju je pobožni knez Nikola IV. Frankopan dao preurediti. Uz crkvu je dao podići pavlinski samostan. Danas ovdje nema ni pavlina ni samostana, jer je red ukinuo car Josip II. 1760 godine, a kaštel, odnosno samostan, pretvoren je u turističko zdanje. Župna crkva Uznesenja Marijina vremenom je proširivana i preuređivana. Glavni barokni oltar posvećen Majci Božjoj, izgrađen 1776. godine, potječe iz pavlinske drvorezbarske radionice. Kip Bogorodice pred crkvom isklesao je kipar Zvonko Car, autor opatijske Djevojke s galebom.

frankopani_novi1

Novi Vinodolski

Novi Vinodolski. Grad Lopar, čiji su tragovi gotovo zatrti, jer ga je 1598. potpuno razorio mletački admiral Bembo, stariji je od Novoga grada, koji je došao u posjed Krčkih knezova 1225. godine. Frankopani su kod Lopara sagradili novi čvrsti grad, u kojem je 1288. sastavljen Vinodolski zakonik. Novi grad je bio središte frankopanske uprave u Vinodolu, drevnom području koje se protezalo od Grobnika do Ledenica. Osim Frankopanskih knezova, povijest Novoga je obilježio 1493. godine dolazak biskupa Kristofora iz Modruša, koji je sa Stolnim kaptolom izbjegao iz Like nakon Krbavske bitke 1493. Otada je Novi i biskupski grad.

frankopani_novi4 Muzej u Novom ima zanimljivu postavu, a čuva brojne ostatke lokalne i nacionalne povijesti

Ledenice. Nakon posjeta Novom, proći ćemo uz Ledenice, smještene na kruni brijega, koje su danas samo ruševine nekada slavnoga grada. Stare Ledenice bile su opasane zidom i kulama. Knez Nikola Frankopan držao je Ledenice do svoje smrti 1432., nakon čega su njegovi sinovi 1449. godine podijelili očevinu. Dujam Frankopan dobio je Ledenice. Turci su 1522. spalili grad. Kako je s knezom Franjom Frankopanom izumrla njegova muška loza, gradom su zavladali uskoci. Ledenice su kao krajiška utvrda imale veliku važnost, ali nakon što je minula turska opasnost grad je počeo propadati. U blizini Ledenica uređen je vidikovac u sklopu projekta Oči Vinodola.

frankopani_ledenice

Pogled sa staroga groblja na ledenički kašel od kojeg su preostale samo ruševine

Bribirska šuma. Put nas iz Ledenica vodi zavojitom cestom u Bribirsku šumu gdje putnici namjernici staju na okrijepu u Vagabundinu kolibu. Ondje služe gostima jela iz starine, sezonsko samoniklo bilje, sir u ulju s primorskim travama i kojekakve druge delicije.

frankopani_vagabund1Planinarski dom Vagabundina koliba u Bribirskoj šumi u blizini Liča nudi razna kulinarska iznenađenja,  a nalazi 864 m/nm podno planinskog masiva Viševice.

frankopani_fuzineFužine

Izlet završavamo šetnjom uz fužinsko jezero Bajer. Ali, put tragovima Frankopana iz Fužina može nas odvesti do nekadašnjih frankopanskih kaštela u Čabru, Severinu na Kupi, Brodu na Kupi i Staroj Sušici. Stoga, putujmo zajedno!

putujmo

facebook_logo

Dec 072014
 
Terasa opatijskog Hotela Kvarner 1913. godine

Terasa opatijskog Hotela Kvarner 1913. godine

 Piše: Goran Moravček

Prije sto i jednu godnu, Harald Bager (1856-1932) iz švedskog Malmöa boravio je na Kvarneru. Tamošnji gradski muzej (Malmö museer) objavio je na portalu Europeana zbirku njegovih fotografija iz 1913. godine, kad je Bager posjetio Rijeku, Opatiju, Lovran, Mali Lošinj i Krk.

rijeka2_1913

Na slici: Današnja Ulica Frana Supila


Naši krajevi bili su uoči Prvoga svj. rata u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, koju je 8. lipnja 1867. godine ustanovio car Franjo Josip I. Sudeći prema slikama, Harald Bader je uživao na Kvarneru godinu dana uoči izbijanja Prvoga svj. rata čiji će kraj označiti konac dvojne monarhije, koja je bila podijeljena na zapadnu (cislajtanijsku – austrijsku) i istočnu (translajtanijsku – mađarsku) cjelinu. Opatija, Lovran, Krk i Lošinj bili su u Austrijskom primorju dok je Rijeka temeljem Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868. g.) izravno pripala Ugarskoj kao izdvojeno tijelo (Corpus separatum).

rijeka_1913

Na slici: Stari grad


Željeznica je 1873. spojila Opatiju i Rijeku s Bečom, odnosno Peštom te su se ta dva mjesta počela ubrzano razvijati, dok su primorski gradovi koje je pruga zaobišla, poput Bakra i Senja, izgubili svoj nekadašnji značaj.

Rijeka je zahvaljući izdašnim mađarskim ulaganjima postajala uz Peštu najznačajniji grad Ugarske i njihova glavna luka dok su se Opatija i Lovran pretvarali u ljupka turistička središta, u koja su gosti iz cijele Europe stizali vlakovima te odsjedali u brojnim hotelima, pansionima i vilama nanizanima uz morsku obalu.

opatija17_1913

Na slici: Opatija


maliLosinj4_1913

Na slici: Mali Lošinj


krk2_1913

Na slici: Krk


lovran_1913

Na slici: Lovran


opatija9_1913


opatija19_1913


rijeka3_1913


 

 

May 232013
 
Zrakoplov Tupoljev 134 beogradskog Aviogenexa

Zrakoplov Tupoljev 134 beogradskog Aviogenexa

Piše: Goran Moravček

Bio je 23. svibanj 1971. godine, nedjelja, kada se u 19, 45 sati na pistu Zračne luke Rijeka, kod Omišlja na Krku, srušio zrakoplov Tupoljev 134. Poginulo je 78 putnika.

Nesreću su preživjela četiri člana posade te jedan putnik. Među poginulima bio je i hrvatski književni klasik, pjesnik Josip Pupačić. U plamenoj buktinji na pisti omišaljskog aerodroma, stradali su i pjesnikova supruga Benka te petogodišnja kćerka Rašeljka.

Zrakoplov Tupoljev TU – 134 beogradskog Aviogenexa, pod zapovjedništvom kapetana Miloša Markičevića, poletio je iz Londona za Omišalj na Krku. Let je, kako je izjavio jedini preživjeli putnik Ranko Sarajčić (22), protekao mirno. Što je krenulo po zlu?

U službenom izvješću nakon nesreće navodi se kako je nad Kvarnerom bilo nevrijeme s jakom kišom i jugom. Pri slijetanju, jureći brzinom od 260 kilometara na sat, zrakoplov je udario krilom o pistu…

Deset minuta nakon toga se zapalio, a putnici se našli u klopci. I to je bilo kobno, “jer su klizna vrata između kopilota i putničkog prostora bila zaglavljena zbog deformacije gornjeg dijela trupa”.

Uzrok smrti nesretnika iz aviona bilo je trovanje ugljičnim dioksidom te izgaranje tijela. Užas!

Više od četiri desetljeća proteklo je od te strašne zrakoplovne nesreće. Je li ona kriva za propast krčkog aerodroma, otvorenog 2. svibnja u Titovom prisustvu godinu dana prije katastrofe?

Ne bih rekao.

Prošle, 2012. godine, Zračna luka Rijeka ostvarila promet od svega 72 tisuće putnika. Malo i premalo, ali – očekivano. Gubitci se gomilaju, a radnicima prijete otkazi.

Jer, kao i drugdje u našem gospodarstvu, politika čvrsto drži konce u svojim rukama postavljajući “pogodne” kadrove na “odgovorna” mjesta. Ali, ne samo u Zračnoj luci Rijeka i(li) Jadroliniji već i u turističkim zajednicama. Samo tako se i moglo dogoditi da u kvarnerskoj turističkoj regiji riječka zrakoplovna luka – propada.

Sep 082012
 

 

Branko Fučić

Branko Fučić

Piše: Goran Moravček

Branko Fučić, akademik, povjesničar umjetnosti i kulture, stručnjak za srednjovjekovno zidno slikarstvo i glagolizam, dr. h.c. teologije – a to sve je nanizano na spomen-ploči postavljenoj na njegovoj rodnoj kući u selu Bogovići u Dubašnici na otoku Krku – rođen je 8. rujna 1920. Preminuo je u Rijeci, u nedjelju 31. siječnja 1999. godine, a sahranjen je sutradan prema vlastitoj želji na starom groblju Sv. Apolinara u Dubašljanskom polju. Na godišnicu rođenja nije možda primjereno u uvodu pisati o posljednjem počivalištu nekog smrtnika, ali i grobovi govore i o ljudskim djelima. Skromni humak svjedoči više od tisuću riječi i o tome da je Branko Fučić iz života otišao samo do Nezaborava. I dalje je tu sa svakom svojom ispisanom rečenicom.

Stoga je mladi dr. Tomislav Galović, njegov sumještanin i dobar poznavatelj  djela “grešnog diaka” i mogao zaključiti kako je akademikov rad u Istri, na Kvarnerskim otocima i riječkom području “bio toliko plodonosan da se slobodno možemo zapitati kakva bi bila sudbina srednjovjekovnog zidnog slikarstva Istre i hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika u cjelini, da nije bilo osobe, istraživača i znanstvenika poput Branka Fučića. Možda bi se javio neki ”drugi” Branko Fučić? Teško! – vrijeme je pokazalo da se takvi istraživači rađaju samo jednom!”

Obišao sam mnoga groblja te vidio bezbrojne humke znanima i neznanima, divio se i čudio istovremeno velebnim grobnicama. Nedavno sam po tko zna koji put lutao grobljem Kozala u potrazi za grobovima nekih znamenitih Riječana koji će uskoro biti spomenuti Riječkoj enciklopediji. Tako sam se još jednom uspentrao i do prazne grobnice Whitehead, koja s uzvisine dominira grobljem kao da i na taj način hoće poručiti svima kakvu je ulogu pokojnik imao za života. A oni koji nemaju uloge, a imaju novca, nastoje steći i svežnjevima novčanica čast i ugled u Onime životu. Zabilježen je pokušaj stanovite imućnice da kupi, za masne pare, grobnicu Whithed. Što bi joj to donijelo ne znam, ali slučaj zidanja besmrtnosti novcem, premda uzaludan, nije usamljen.

Groblje Sv. Apolinara u Dubašnici pokraj Malinske na otoku Krku

Groblje Sv. Apolinar u Dubašnici gdje je sahranjen Branko Fučić (1920.-1999.)

Humak Branka Fučića pod zvonikom stare crkve sv. Apolinara u Dubašnici, djeluje na prvi pogled odviše skromno. Akademik bez mramorne ploče nad glavom? Fučićev grob ostavio je, međutim, snažan dojam na mene. Samo običan drven križ na koji štovatelji “grišnog diaka Branka pridivkom Fučić” ostavljaju krunice, kamene perle i koješta drugo, te glagoljsko slovo “B” ispisano u minijaturnom mozaiku, pokoja svijeća, posađene ruže na humku i otočka zemlja – sve su pod čime taj čovjek počiva. Uz njegov grob svaki se dan netko prekriži i zapali svijeću, a to je ono što bi svaki od nas htio kad ostavi ovaj i pođe na Onaj svijet. Strah od smrti je strah od zaborava.

Branko Fučić svakako neće biti zaboravljen, jer su njegova djela već prošla kušnju vremena, a to što mu Rijeka, u kojoj je radio i živio, nije iskazala dužno poštovanje te on nema ni ulice ni trga ni obične spomen-ploče, nije nešto oko čega bismo se trebali više iščuđavati. Takvi su jednostavno običaji u gradu.

Rođen je u blizini samostana glagoljaša trećoredaca u Portu i to je bitno obilježilo njegov život. Kao dijete seli u Generalski Stol, a potom i u Zagreb na školovanje. Dilomirao je na zagrebačkom Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu 1944. godine. Doktorirao je u Ljubljani. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata započinje njegov znanstveno-istraživački rad u Istri, na otocima i Kvarneru. Njegov doprinos istraživanju hrvatske glagoljske baštine je neprocjenjiv stoga što je otkrio i obradio više od polovice poznatih nam glagoljskih natpisa.

Naslovnica zbornika Az grišni diak Branko pridivkom Fučić

Naslovnica zbornika Az grišni diak Branko pridivkom Fučić

S radim mjestom u Rijeci, Branko Fučić je dočekao mirovinu 1990. godine. Od 1991. godine bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od Fučićevih najznačajnijih djela ističu se Istarske freske (1963.), koautorstvo u Leksikonu ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (1979., 1985., 1990.), Glagoljski natpisi (1982.), Apsyrtides – Kulturno-povijesni putopis po otočju Cresa i Lošinja (1990., 1995., na više jezika), Vincent iz Kastva (1992., na više jezika) i Terra incognita (1997., 1998.). Posthumno je u Londonu 1999. godine tiskana knjiga Croatian glagolitic epigraphy (Hrvatska glagoljska epigrafika). Engleski je to prijevod, prerada i dopuna novopronađenih natpisa iz prijašnje Fučićeve studije Glagoljska epigrafika iz 1982. godine. Iste su godine tiskane u Zagrebu i Fraške koje su iduće godine doživjele i svoje drugo izdanje. Knjiga Majstor Albert iz Konstanza u Brseču, Jesenoviku, Lovranu, Pazu i Plominu objavljena je 2000.

U obimnom zbornik naslovljenom Az grišni diak Branko pridivkom Fučić objavljeni su radovi s međunarodnog znanstvenog skupa o životu i djelu tog znamenitog Bodula, Riječana, Istrana i Primorca… Ovu vrijednu knjigu uredio je dr. Tomislav Galović, povjesničar rodom iz Dubašnice, koji će, siguran sam, obradovati nas još mnogim djelima.