Gabriele D’Annunzio zauzeo Rijeku

Rijeka 1919. godine
Rijeka 1919. godine

Piše: Goran Moravček

Gabriele D’Annunzio zauzeo je Rijeku / Fiume 12. rujna 1919. čime je započela talijanska uprava, koja je trajala u gradu na Rječini do kapitulacije Kraljevine Italije 8. rujna 1943. godine. Pohod na Rijeku imao je dugoročne (geo)političke posljedice.

Talijanski književni klasik, hodočasnik Italije, kako su ga nazivali, rođen je 12. ožujka 1863. godine u Pescari kao Gaetano Rapagnetta. Ime Gabriele D’Annunzio uzeo je u mladosti. Na vratima automobila, s kojim je na čelu kolone krenuo iz Ronchia kod Trsta u pohod na Rijeku, bili su naslikani Gospa Loretska i Nazaretska kuća u kojoj je arkanđeo Gabrijel navijestio Mariji da će roditi sina Isusa. Prema predaji, Nazaretska kuća je 10. svibnja 1291. godine stigla na Trsat, a nakon tri i pol godine je “na krilima anđela” prenesena u Loreto kod Ancone (hrv. Jakin) u Italiji, gdje se štuje Gospa Loretska. Tako je Gabriel D’Annunzio nadahnut valjda arkanđelom Gabrijelom, Navjestiteljem, simbolički najavio svoj vojni i politički pothvat. Sukladno tome, prevrat 12. rujna 1919. godine poznat je kao – Santa entrata!

O Danuncijadi sam opširnije pisao u knjigama Rijeka, prešućena povijest (1990) i Rijeka između mita i povijesti (2006) te u Sušačkoj reviji.

Rijeka 1919. godine
Rijeka 1919. godine

Nakon što je 26. travnja 1915. godine rimska vlada, mijenjajući ratne partnere, napustila Trojni sporazum s Austro-Ugarskom i Njemačkom te se priključila silama Antante – Velikoj Britaniji, Francuskoj i Rusiji – tadašnji talijanski ministar inozemnih poslova Giorgio Sidney Sonnino tražio je jamstva za granice na istočnoj obali Jadrana, koje će njegovoj zemlji omogućiti daljnje teritorijalne prodore.

Tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine, Italiji su obećani Goriška, Trst, Istra, kvarnerski otoci i dio dalmatinskog kopna s otocima, ali ne i Rijeka. Međutim, u talijanskoj je javnosti bio stvoren osjećaj kako se, prema odredbama Londonskog ugovora, nadmetanje ne vodi samo za Istru, nego i za Rijeku, koja je ostavljena Hrvatskoj.

Propast Austro-Ugarske monarhije zaoštrila je političke prilike u Rijeci. Pobuna 79. hrvatskog pješadijskog puka, Jelačićevaca, označila je 23. listopada 1918. kraj mađarske vladavine u gradu. Pobunu Jelačićevaca talijanski žitelji pratili su sa zebnjom, a kada je 29. listopada iz Zagreba, iz glavoga grada novoosnovane Države Slovenaca, Hrvata i Srba, stigla naredba Hrvatskom Narodnom vijeću da preuzme vlast, što su riječki Hrvati proslavljali pjevajući Lijepu Našu i zahtijevajući pred Guvernerovom palačom uspostavu vlasti, vođe talijanske narodne zajednice, tražile su od svojih sunarodnjaka da po svaku cijenu obrane talijanstvo grada.

Poslije podne 29. listopada 1918. mađarski guverner Zoltan Jekelfalússy napušta Guvernerovu palaču, a ključeve preuzima dr. Rikard Lenac. Time se događaji u Rijeci usložnjuju. Država Slovenaca, Hrvata i Srba, utemeljena 29. listopada 1918. u Zagrebu, nije imala stvarne moći da obrani hrvatsku vladavinu u Rijeci. Stoga dolazi do hrvatsko-talijanskih sukoba, a kako bi se oni spriječili 3. studenoga 1918. utemeljeno je Međusavezničko zapovjedništvo.

Regularna talijanska vojska bila je također u sastavu međunarodnih snaga što će se pokazati presudnim za daljnju sudbinu grada. Kako Država SHS nije imala vojsku pozvane su kao podrška hrvatskom življu na obalama Kvarnera jedinice dobrovoljaca i srpske vojske, ali one su bile preslabe da spriječe ulazak talijanskih vojnika na područje Rijeke i Sušaka.

General Di San Marzano, zapovjednik talijanskih snaga u međunarodnim jedinicama koje su trebale uspostaviti mir u gradu, istjerao je 16. studenoga 1918. dr. Rikarda Lenca iz njegovog kabineta u Guvernerovoj palači, a navečer toga dana talijanska vojska zauzima Rijeku i okupira Sušak do mosta Sv. Ane na Podvežici. Pod njihovom su okupacijom uskoro bili Martinšćica, Kostrena Sv. Lucija te dio škrljevskog i grobničkog područja. Sušak će biti pod talijanskom vlašću sve do ožujka 1923. godine!

Američke vojne snage u Rijeci 1919. godine
Američke vojne snage u Rijeci 1919. godine

Mirovna konferencija u Parizu počela je s radom 12. siječnja 1919. godine. Američki predsjednik Woodrow Wilson je zastupao gledište prema kojem je Rijeka kao luka potrebna širem zaleđu te ne bi bilo opravdano dodijeliti je Italiji. Prema svom položaju, smatrao je američki predsjednik, Rijeka nije talijanska luka već međunarodna te služi zemljama istočno i sjeverno od Kvarnerskog zaljeva. Njemu je bilo neprihvatljivo, a to je iznio u prvoj od svojih Četrnaest točaka, tajno zaključivanje ugovora kakav je bio Londonski pakt.

Takav Wilsonov stav je izazvao političku buru na Apeninskom poluotoku, ali i među talijanskim žiteljima Rijeke. Antonio Grossich, vođa riječkih Talijana, predao je 26. travnja 1919. generalu Emiliju Grazioliju odluku o sjedinjenju Rijeke s Italijom. General je pozvan da u ime Italije preuzme vlast, ali on tada još nije pristao na formalnu aneksiju grada.

Među ratnim saveznicima nastao je ozbiljan spor zbog Rijeke, a u gradu je ključalo jer je u proljeće 1919. bilo prisutno gotovo 20 tisuća Talijana pod oružjem te nekoliko bataljuna britanskih, francuskih i američkih vojnika. Bile su osnovane i paravojne jedinice Riječke legije pod zapovjedništvom Giovannija (Nina) Hosta Venturija, budućeg Mussolinijevog ministra.

U lipnju 1919. godine legionari su izazvali krvave sukobe s francuskim vojnicima u luci Baroš. Pod međunarodnim pritiskom, Talijansko nacionalno vijeće je raspušteno, a pripadnici Riječke legije protjerani iz grada. Kasniji događaji, povezani s D’Annunzijevim zauzimanjem Rijeke u rujnu 1919. godine, pokazat će da je legija pretrpjela udarac, ali tada nije bila uništena.

Zamisao o pohodu na Rijeku javila se u proljeće 1919. godine kada je Venecijom na putu za Libiju prošla arditska divizija u kojoj je služio i Nino Host-Venturi. On je iznio D’Annunziu urotničke zamisli koje su predviđale stvaranje Republike triju Venecija, što se odnosilo na Mletke, Rijeku i Split. Među zavjerenicima je bio i tršćanski industrijalac Oscar Sinigaglia, glavni financijer D’Annunzijeve riječke avanture.

D'Annunzio na Korzu početkom listopada 1919.
D’Annunzio na Korzu početkom listopada 1919.

Razvoj događaja na Mirovnoj konferenciji u Parizu urotnicima je išao na ruku, jer se u Versaillesu rasprava vodila oko toga što će biti s Rijekom i koliki će dio obećanog Londonskim ugovorom pripasti Italiji. Povlačenje talijanske delegacije s pregovora u travnju 1919. pokazalo je kako zbog snažnog protivljenja američkog predsjednika Wilsona neće biti moguće potvrditi Londonski ugovor “plus Rijeka” čime su u pitanje bile dovedene nade o stvaranju Velike Italije. Talijanske planove ozbiljno je ugrozilo i utemeljenje jugoslavenske državne zajednice, koja se prostirala na teritoriju što su ga svojatali i talijanski ekspanzionisti. Stoga je prevrat bio jedina mogućnost da se ostvare talijanski teritorijalni snovi.

Talijanska strana je imala nedoumice jedino o tome koji od istočnojadranskih gradova prvi treba osvojiti. Odabrana je Rijeka, ali bilo je mišljenja kako je Split poželjniji cilj jer bi njegovo zauzimanje prisililo talijansku vladu da se suoči s problemom Londonskog ugovora i jednim udarcem razriješi pitanje daljnje sudbine Dalmacije. 

D’Annunzijev Pohod na Rijeku nije bio spontana i(li) teatralna akcija, kako neki žele prikazati. Značajnu ulogu u riječkom prevratu imao je, među ostalima, Giovanni Giurati, kasniji šef D’Annunzijeva kabineta u Rijeci. On je dobio prešutnu potporu vrha talijanske vojske da se armija neće miješati u prevratničke planove. Bez potpore zapovjednika kraljevske talijanske vojske generala Pietra Badoglia pohod na Rijeku ne bi uspio, tim prije što su u gradu bile i brojne međunarodne snage.

D'Annunzijevi legionari u Rijeci 1920. godine
D’Annunzijevi legionari u Rijeci 1920. godine

Urotnici nisu slučajno izabrali Gabrijela D’Annunzia za vođu. On je zahvaljujući svom ugledu književnog klasika, ali još više zbog svoje osobnosti i ratnih poduhvata, koji su često graničili s ludošću, bio idealna figura na čelu prevrata.

Zbog međunarodnog pritiska, Rijeku je morala 27. kolovoza 1919. godine napustiti Prva regimenta sardenijskih grenadira. Ta je vojna jedinica, premještena u Ronchi kod Trsta, postala nukleus trupa koje su dva tjedna kasnije pod D’Annunzijevom komandom umarširale u Rijeku.

Gabriele D’Annunzio nagovijestio je upravo u Rijeci vladavinu fašizma, pokreta koji je uz nacizam i komunizam, obilježio povijest 20. stoljeća. Njegova vladavina okončana je nakon Krvavog Božića 1920. godine. U pet dana Krvavog Božića 1920. godine, Rijeka je razarana, a njezin komandant bio lakše ranjen i poražen usprkos tomu što je proglasio ratno stanje i pozvao Riječane na otpor. D’Annunzio odlazi iz grada 18. siječnja 1921.

Preminuo je 1938. u političkom Gardalandu, koji je uređen uz obale jezera Garda i poznat kao Il Vittoriale degli Italiani. Njegova politička slava nije na Apeninima potamnila ni danas, iako su zbog ideja koje je zastupao, a u Rijeci je ozbiljio i prvi fašistički poredak u svijetu, stradali mnogi. Fašizam je stajao glave milijuna nedužnih ljudi od naših krajeva do Eritreje i Etiopije. Je li zbog toga osuđen ijedan talijanski fašistički zločinac pred međunarodnim sudom pravde? Nije.

Bakarska Koksara – političko čudovište

Dimnjak Koksare u Bakru bio je visok 250 metara
Dimnjak Koksare u Bakru bio je visok 250 metara

Piše: Goran Moravček

Odluka o gradnji bakarske Koksare, a ocijenjena je u Novome listu kao “historijska”, nametnuta je žiteljima Bakra i okolice na današnji dan, 31. svibnja 1971. godine. Neda Andrić, tadašnja gradonačelnica Rijeke, kojoj je Bakar teritorijalno pripadao, te Marijan Kalanj, sekretar riječkog Općinskog komiteta Saveza komunista, istakli su kako je Bakar “najidealnije mjesto za novu veliku jugoslavensku koksaru”. Koksara je prestala s radom prije gotovo dva desetljeća, 26 rujna 1994. godine.

Rušenje mamutskog dimnjaka Koksare u Bakru trajalo je 103 dana
Rušenje mamutskog dimnjaka Koksare u Bakru trajalo je 103 dana

Visoki dimnjak je srušen, ali iako radovi na raščišćavanju terena još nisu dovršeni, postoje zamisli o gradnji – nove koksare! O tome ozbiljno razmišljaju vlasnici Rafinerije nafte na Urinju. Hoće li se slabašno javno mnijenje uspjeti tome oduprijeti neizvjesno je.

Nedavno sam u Plomin Luci, razgovarajući s nekolicinom mještana, ostao, pa mogu reći i zaprepašten njihovim stavom da je gradnja trećeg bloka tamošnje termoelektrane na uvozni ugljen – dobrodošla. Rekli su mi kako od toga imaju izravne koristi zbog – ekološke rente.

Nekoliko desetaka tisuća kuna godišnje po glavi stanovnika u općini Kršan bili su dovoljni da se lokalno stanovništvo odobrovolji. Hoće li slična formula upaliti u Bakru, Krasici, Praputnjaku, Hreljinu i(li) Zlobinu  kad se ponovno zahukta inicijativa za gradnjom nove koksare, ne više u Bakru već na obližnjem Urinju u krugu Rafinerije nafte? Živi bili pa vidjeli.

"Grickanje" dimnjaka bakarske Koksare
“Grickanje” dimnjaka bakarske Koksare

Nametanje političke i ekološke (ne)volje dobro nam je poznato i na primjeru Marišćine. I što se dogodilo? Skoro pa ništa.

Stoga tek mali podsjetnik na sustav odlučivanja koji, na žalost, nije napušten do dana današnjeg. Na “povijesnoj” sjednici riječke Općinske skupštine 31. svibnja 1971. godine, gradonačelnica Neda Andrić je “upoznala odbornike i sa stavom Bakrana prema lokaciji” te iako se “mještani nisu suglasili da se na Goraninu u Bakru gradi koksara” odluka je nametnuta političkom silom.

Mamutski dimnjak, visok 250 metara, počeo se uzdizati pod oblake 1977., a nakon što je 16 godina iz njega sukljao naokolo dim, srušen je 10. studenoga 2005.

Sanacija terena, međutim, traje li traje na radost političkih podobnika, zaposlenih u državnoj firmi “Koksar”, koji primaju solidne apanaže. Do sad je na raščišćavanje terena potrošeno bezbrojno milijuna kuna poreznih obveznika.

Oko terena i pomorskog dobra vode se politički i ini sporovi. I Uskok se vrzmao po Bakru. I gotovo nikome ništa. Podizanje i razgradnja Koksare tipičan su primjer političke bahatosti, gospodarske nesposobnosti i rastrošnosti. Sramota. To je jedino što mogu reći i kao bivši stanovnik Bakra, a uoči dvadesete obljetnice od početka raščišćavanja i sanacije prostora na kojem je stajala Koksara kao političko, gospodarsko i ekološko čudovište.

Lipa pamti još uvijek pod uplivom ideologije

Muzej u Lipi
Muzej u Lipi

Piše: Goran Moravček

Prije 69 godina – na današnji dan 30. travnja 1944. – nacisti su spalili selo Lipu, a više od 260 žitelja ubili. Zločin nije potpuno rasvijetljen i ruka pravde nikad nije sustigla one koji su naredili i proveli taj bezumni osvetnički čin.

Nacistički zločin u Lipi nije bio i jedini, jer su tijekom proljetnih akcija “čišćenja” stradala i druga mjesta na području Ćićarije i Hrvatskog krasa. Sva su ta sela danas zapuštena što svjedoči da se kroz minulih sedam desetljeća nisu uspjela oporaviti. Posljedice ratnih razaranja još su uočljive.

Teritorijalno podijeljen između dvije najrazvijenije hrvatske županije, Istarske i Primorsko-goranske, ovaj se prekrasni kutak Lijepe Naše nalazi toliko blizu gospodarskim i turističkim središtima te modernim prometnicama da je gotovo neshvatljivo kako je mogao ostati “zaboravljen”. Hrvatski kras i Ćićarija, gospodarski i demografski, već desetljećima – umiru.

Manifetacija Lipa pamti bila je i ostala pod snažnim uplivom ideologije
Manifetacija Lipa pamti bila je i ostala pod snažnim uplivom ideologije. Bivši jugoslavenski premijer Ante Marković na komemoraciji u Lipi

Lipa je pred Drugi svjetski rat imala 90 kućnih brojeva te 100 obitelji s oko 520 žitelja isključivo hrvatske nacionalnosti. Stanovnici su se bavili poljoprivredom i prodajom ogrjevnog drveta, a u mjestu su radila samo četvorica obrtnika: kovač, limar, stolar i postolar. Postojale su i dvije trgovine mješovitom robom. Nije bilo struje, ali je postojao vodovod do javne pumpe i šterne, gdje je bilo središte mjesta.

Nije, dakle, bilo nikakvog vojnog razloga da selo strada, jer ovdje nije bilo vojarni ili ustaničkih utvrda. Bila je nedjelja u običnom selu s običnim ljudima koji su se spremali 30. travnja 1944. godine otići na svetu misu, kao što su odlazili nedjeljama prije toga i kao što su to stoljećima činili njihovi predci ulazeći u drevnu kapelu sv. Jelene.

Nedjelja je izabrana kao dan odmazde kako bi broj žrtava bio što veći. Zločin je time strašniji.

Prisjetimo se, nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Lipu je, kao i mnoge naše krajeve, zauzela talijanska vojska. Talijansku upravu osnažio je Rapallski ugovor temeljem kojeg se Lipa našla u granicama Kraljevine Italije, a 1924. godine nakon talijanske aneksije Rijeke selo je ušlo u sastav Kvarnerske provincije i pod fašističku upravu trpeći sve posljedice odnarođivanja i prisilne talijanizacije.

Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, njemačke nacističke snage preuzimaju upravu. Partizanski pokret otpora u sporadičnim napadima izaziva snažan odgovor nacista koji poduzimaju akcije odmazde.

Nakon što je 28. travnja 1944. godine napadnuta neprijateljska kolona vojnika kod Rupe i naneseni joj gubitci od oko 80 mrtvih i ranjenih, uslijedila je strašna odmazda nad civilnim stanovništvom.

Spomenik nacističkim žrtvama u Lipi
Sjećanje na zločin u Lipi mještani iskazuju tijekom jutarnje mise, a udruge antifašista na zasebnoj manifestaciji nazvanoj Lipa pamti

Mještani Lipe prisjećaju se tog nesretnog dana stradanja sela na sv. misi u drevnoj kapeli sv. Jelene Križarice te, uglavnom, izbjegavaju dolazak na “službeno” obilježavanje manifestacije Lipa pamti, koja ima još uvijek znatna ideološka obilježja. Slično se događa i prilikom sjećanja na Podhumske žrtve u Sobolima na Grobinštini kad mještani i udruge antifašista imaju odvojene programe. Neshvatljivo, ali stvarno.

Polazim od pretpostavke da je svaki zločin duboko neljudski, nemoralan te ne pomaže ni jednoj naciji ili političkoj opciji. Stoga, zločin se ne smije kapitalizirati ni na koji način, a ponajmanje politički.

 

Veseli domoljubi iz “Kvak” kluba

Spomen ploča Menciju Klementu Crnčiću uz prugu kod Plasa iznad Hreljina
Spomen ploča Menciju Klementu Crnčiću uz prugu kod Plasa iznad Hreljina

Piše: Goran Moravček

Menci Klement Crnčić, slikar, rođen je na današnji dan, 3. travnja 1865. godine, u mjestu Bruck an der Mur, Austrija. Preminuo je u Zagrebu 9. studenog 1930. Živio je u Beču i Lovranu, a 1900. godine dolazi u Zagreb gdje s Belom Čikoš-Sesijom otvara Višu školu za umjetnost i umjetni obrt, koja kasnije postaje Likovna akademija.

Menci Klement Crnčić, reljef sa spomen ploče "Kvak" kluba
Menci Klement Crnčić, reljef sa spomen ploče “Kvak” kluba

Crnčić je bio i član Kvak kluba, čiji je naziv nadahnut, uz čašicu vina i pjesmu, kreketanjem žaba. Klub je osnovan u jednoj gostionici uz zagrebački savski most 1879. godine, a djelovao je kroz punih šezdeset godina. Članovi su mu bili mnogi uglednici, među inima književnici August Šenoa, Vladimir Mažuranić, Hugo Badalić, Josip Eugen Tomić, Gjuro Deželić te predsjednik Akademije Josip Torbar i drugi. Klub nije imao predsjedavajućeg, već se svakih 14 dana redao drugi član kao Kvakisimuss.

Temeljna zadaća članova Kluba bilo je – veselo druženje domoljuba. Za to postoji i dokaz u našem zavičaju.

Slikaru Menciju Klementu Crnčiću, Slikokvaku, članovi Kvak kluba, Kvakači, postavili su spomen-ploču uz željezničku prugu na Plasama iznad Hreljina s natpisom: “Slikokvaku / MENCIJU KL. CRNČIĆU / koji s ovoga ljupka mu vidika / kistom svojim mnoge posnimi krasote / Hrvatskoga od starine primorja i gorja / sirote Učke gordog Velebita i sinjeg / nam Jadrana / vjernoj u ljubavi / Kvakačka braća / MCMXXXIII”.

Na tome je mjestu slikar Menci Klement Crnčić bio nadahnut stvarajući svoj veliki triptih, sliku Pogled na more s Plasa. Svojevremeno je to djelo krasilo prostore nekadašnje jugoslavenske Narodna Skupština u Beogradu. Što je bilo s triptihom nije poznato, a navodno je zagubljen.

Spomen ploča Slikokvaku, tada već preminulom Menciju Klementu Crnčiću, bila je otkrivena u nedjelju 24. lipnja 1933. godine, a tom prigodom je na svečanosti bila, uz ostale uzvanike, načelnika općine Hreljin D. Kučana i župnika Matejčića, školska mladež s nastavnicima, gradjanstvo i seljaštvo, koje je samo okitilo ploču zelenilom.

Spomen ploču, 140 cm visoku i 90 cm široku, izradio je sušački klesar Rude Matković, poznat i po tome što je isklesao mnoge kipove i oltare, a među ostalim i rozetu na zvoniku đakovačke katedrale. Plaketa od mjedi na ploči djelo je Ive Kerdića. Kroničari su zabilježili kako su Kvakači došli na otkriće brzovlakom iz Zagreba, a dočekao ih je narod s načelnikom, koji je obavio otkriće, a blagoslovio ploču župnik, koju je preuzeo načelnik uz dirljiv i zanosan govor.

Ploču je 1995. godine obnovilo riječko Elektroprimorje. Svaka čast!