Torta Frankopan, blagan za nepce

Torta Frankopan
Torta Frankopan

Piše: GORAN MORAVČEK

Torta Frankopan blagdan je za nepce! Premda se zove imenom Frankopana raskošna slastica mogla je mirne duše biti nazvana Zrinskom, jer su dvije obitelji povijesno i rodbinski bile čvrsto povezane. Uzbudljiva priča o povijesti Torte Frankopan dotiče kulinarsku tradiciju, ali i hrvatsku političku prošlost.

Slasticu sam kušao tijekom vinodolske gozbe u društvu sudionika History Film Festivala s kojima sam se u svojstvu vodiča nedavno družio na turističko-kulturnoj ruti “Putovima Frankopana”. U Vinskoj kući Pavlomir ugostio nas je Miroslav Palinkaš gdje smo tortu Frankopan kušali uz čašu muškata žutog, čarobnog desertnog vina.

Torta Frankopan odlično se sljubljuje s vinima
Torta Frankopan odlično se sljubljuje s vinima

Glave urotnika od marcipana

Prema predaji, torta se služila na dvoru cara Leopolda I. nakon Urote zrinsko-frankopanske sedamdesetih godine 17. stoljeća, a bila je “ukrašena” s dvije ljudske glave (ne veće od oraha u ljusci) izrađene od marcipana. One su predstavljale odrubljene glave dvaju nacionalnih junaka – Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, smaknutih 30. travnja 1671. Marcipanske glave su bečke dame i gospoda ritualno otkidali s vrha torte i naslađivali se. E sad, ima li u toj priči pretjerivanja – ne znam. Talijani znaju reći: “Se non è vero è ben trovato”, ili u slobodnom prijevodu: “Dobra je to priča čak i ako nije istinita”!

“Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače”

Car Leopold I. iskorijenio je dvije najutjecajnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Urota je navodno smišljana u Kraljevici gdje je moćni Petar Zrinski 1651. godine iz temelja sagradio dvorac Novu Kraljevicu  (“Novam arx Zerin in portu Re seu Novam Kralovicza”), koji oduvijek zovemo Kaštel Frankopan. Zrinsko-frankopanska imanja nakon Urote 1671. godine temeljito su opljačkana.

Hrvati, zauzeti bunama i ratovima, stradanjima i patnjama, jedva da su imali za koricu kruha pa je i recept za Tortu Frankopan pao u debeli zaborav. U gladnim godinama jedino što se o tortama kod nas znalo bila je uzrečica Marije Antoanete, kćeri Marije Terezije, koja je navodno kazala: Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače”.

I tako su godine tekle…


Kuharica iz koje potječe stari recept Torte Frankopan doživjela je trinaest izdanja

Slatki suvenir Crikvenice

Među požutjelim listovima kuharice “Granat Apffel” iz 1697. godine stoljećima je za nas bio skriven recept Torte Frankopan. Autorica knjige zove se Eleonore Marije Rosalije, kneginje od Eggenberga. O njoj ne znamo previše, osim da je nakon udaje za Johanna Seyfrieda od Eggenberga došla živjeti negdje na područje slovenskog Krasa, u okolicu Postojne ili Trsta. Izvorni recept iz njezine knjige je OVDJE!

S prašnjavih listova njezine knjige recepata, koja je doživjela čak 13 izdanja, otreseni su slojevi minulih stoljeća zahvaljujući zagrebačkoj etnologinji Nives Rittig-Beljak. Ponovno rođenje slastice treba zahvaliti također Ivanki Biluš, autorici brojnih knjiga o kolačima, koja je tortu osuvremenila. Njezin recept sljubljuje ružinu vodicu, pržene lješnjake, pistacije, muškatni oračić, maraskino, cimet, arancine, marelice te još poneku kulinarsku tajnu. Prema tom receptu u Crikvenici spravljaju Tortu Frankopan kao slatki suvenir.

Možda je u izvornom receptu iz 17. stoljeća postojao još poneki sastojak jer se u velikaškim kućama dobro jelo. Izuzetak nisu bili Zrinski, koji su imali imanja od Čakovca do Vinodola. Preko primorskih luka, poglavito Bakra, stizali su im skupocjeni začini – “klinčac”, “oriškov cvit”, “mendule ambrozine”, pa čak i “datali indijanske”! Gostili su se narančama, cijedili limune i zaslađivali se tada skupocijenim šećerom. Sve bi zalili talijanskim desertnim vinima, napose malvazijom.

Tužna sudbina žena iz obitelji Zrinskih i Frankopana

Rečena Eleonora Marija Rosalija, kneginja od Eggenberga, koja je u 17. stoljeću donijela recept torte bila je ganuta sudbinom članova obitelji Zrinskih i Frankopana, poglavito žena. Supruga Petra Zrinskog, Ana Katarina, rođ. Frankopan uhićena je s dvanaestogodišnjom kćerkom Zorom Veronikom. Obje su seljene iz tamnice u tamnicu, da bi na kraju Ana Katarina bila internirana u samostan dominikanki u Grazu, gdje je ubrzo, psihički i fizički slomljena, umrla. Da spase glavu, njezine i Petrove kćeri – Judita Petronela i Zora Veronika – zaredile su se kao opatice. U rimskom samostanu sv. Terezije živjela je i umrla Julija de Naro, supruga Frana Krste Frankopana, koja je uspjela pobjeći iz Hrvatske navodno uz pomoć furlanskoga plemića Orfea Frangipanija. Njega je poznavala i kneginje od Eggenberga, koja je najraskošniju od slastica u svojoj knjizi častila imenom Frankopana.

Torta Frankopan iz Crikvenice
Torta Frankopan iz Crikvenice

Torta Frankopan (prema receptu iz knjige “Kuharica našeh non”):

Lisnato tijesto 500 g

KREMA: slatko vrhnje (400 ml), žumanjak (6 kom.), šećer (150 g), gustin (2 žlice), pečeni bademi (200 g), grožđice (100 g), ružina vodica (3 kapi), maslac (120 g), cimet, limunova korica, muškatni oraščić

DEKORACIJA: slatko vrhnje (400 ml), voće iz kompota (500 g)

NAČIN PRIPREME: U zagrijano slatko vrhnje dodati izmiješane žutanjke, šećer i gustin. Kuhati na pari dok se ne zgusne. Ohladiti, a potom dobro izmiksati, dodati maslac i sve začine. Na kraju umiješati sitno nasjeckane bademe i grožđice namočene u rumu. Od lisnatoga tijesta treba ispeći 4 kore. Kore napuniti kremom, na posljednju poslagati voće pa cijelu tortu premazati šlagom.

Knjiga “Rijeka između mita i prešućene povijesti”. Goran Moravček piše u trećem izdanju svoje kultne knjige o uzbudljivom riječkom 20. stoljeću, kad su se na obalama Kvarnera lomili interesi velikih svjetskih sila, sukobljavale ideologije i narodi.
Knjiga “Rijeka između mita i prešućene povijesti”. Goran Moravček piše u trećem izdanju svoje kultne knjige o uzbudljivom riječkom 20. stoljeću, kad su se na obalama Kvarnera lomili interesi velikih svjetskih sila, sukobljavale ideologije i narodi.

Riječki kapetan Stefano della Rovere

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Piše: Goran Moravček

Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske
Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Grad sv. Vida je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji od članova obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan, carski namjesnik. Zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. dolaze isusovci. Snažnu protureformaciju potakao je nadvojvoda, kasniji car Ferdinand II.

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608.-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Upravljao je gradom tijekom Rata za Gradišku ili Uskočkog rata (1615.-1617/ 1618.). U njegovo doba počinje gradnja kapucinskog samostana na Žabici te isusovačkog samostana, učilišta i crkve sv. Vida. Na žalost, malo je graditeljskih tragova ostalo iz tog doba jer je riječki Stari grad postupno nestajao. Nema gotovo tragova od gradskih bedema, kaštel je srušen početkom 20. stoljeća, a ubrzo i isusovački samostan na čijem je mjestu izgrađena u doba talijanske uprave zgrada današnje Osnovne škole Nikola Tesla, a kasnije i druge građevine.

Stefano della Rovere sahranjen je u crkvi Gospe Trsatske kod oltara sv. Ane Trojne. Riječki kapetan della Rovere dao je podići oltar u trsatskoj bazilici povodom smrti svoje prve supruge Anne barunice Paar, koja je preminula u Rijeci 24. kolovoza 1624. godine. Prvobitno se oltar nalazio u zasebnoj kapeli obitelji della Rovere, a kasnije je uklopljen u pokrajnju lađu crkve Gospe Trsatske. Jedan od natpisa na oltaru glasi: “Na slavu božanstvene Ane ovo svetište sebi i svojima pak spomenik Stefano della Rovere, svetog rimskog carstva slobodni barun itd. nepobjedivog cara Ferdinanda II. savjetnik i komornik i sv. Vida na Rijeci kapetan vlastitim novcem podiže i doličnom pomoću zaštićeno zbrinjuje godine Gospodnje 1624”.

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis
Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Stafano della Rovere je prikazan na oltarnoj slici, koju je potpisao Giovani Pietro Telesphoro de Pomis, najvjerojatnije Tintorettov učenik. Na slici riječki kapetan kleči, a uz njega su sinovi Ferdinand i Friedrich. Treći njegov sin Pietro, koji će 1639. godine zamijeniti oca na dužnosti kapetana, nije prikazan na trsatskoj oltarnoj slici.

Pietro de Pomis, autor slike, bio je svestrani renesansni umjetnik i samouki arhitekt. Bio je angažiran i prilikom obnove riječkih gradskih bedema. Rođen u talijanskom gradu Lodi, jugoistočno od Milana, vjerojatno 1569. ili 1570. godine. Umro je ovjenčan slavom 6. ožujka 1633. godine u Grazu i sahranjen u crkvi Marije Pomoćnice (Mariahilferkirche), koja je izgrađena upravo prema njegovim nacrtima. Temelje za tu crkvu simbilično je postavio nadvojvoda Ferdinand, budući car, koji je vlast u Unutarnjoj Austriji prezuzeo 1596. godine. Ferdinand je okrunjen za kralja Češke 1617., za hrvatsko-ugarskog kralja godinu dana kasnije, a car Ferdinand II. postao je 1619. u Požunu, današnjoj Bratislavi, tada glavnom ugarskom gradu.

Ferdinand je bio gorljivi katolik, školovan kod isusovaca, zbog čega je bio nepopularan u kalvinističkoj Češkoj, gdje je započeo Tridesetogodišnji rat, vjerski sukob okončan 1648. godine. Austrijski suveren je još kao 36-godišnji vojvoda odlučio 1614. godine gdje će biti sahranjen, a upravo je Pietro de Pomis projektirao njegov mauzolej u Grazu.

Činjenica da je De Pomis kao istaknuti dvorski umjetnik izradio trsatsku sliku svjedoči i o ugledu koji je kapetan Stefano della Rovere uživao. Upravljao je gradom u doba najžešćeg sukoba s Venecijom i razdoblju kad se mijenjala vjerska i duhovna klima dolaskom kapucina i isusovaca.

Obitelj tadašnjeg riječkog kapetana, u čijem grbu je prikazan hrast (tal. rovere) potječe iz Savone pokraj Genove u Italiji. Jedan od članova te plemićke obitelji, Francesco della Rovere, imenovan je 1471. godine papom Sikstom IV. Član obitelji Della Rovere bio je i papa Julije II. (1503.-1513.) u čije je doba započela gradnja bazilike sv. Petra u Rimu. Julije II. naručio je od Michelangela oslikavanje stropa Sikstinske kapele. Papinu grobnicu s kipom Mojsija također je izgradio Michelangelo.

Stefano della Rovere bio je povezan s trsatskim fratrima te je, među ostalim, posredovao u sporu između franjevaca i trsatskog zakupnika Gašpara Knežića. Kapetan Della Rovere uveo je 9. siječnja 1612. godine trsaske franjevce u posjed, koji im je bio oduzeo Knežić. Della Rovere je bio u dobrim odnosima s Franjom Glavinićem, koji je 1644. godine preuredio crkvu Gospe Trsatske. Tada je i kapela sv. Ane Trojne uklopljena u pokrajnju lađu trsatske bazilike. Kao “vigilatissimus gubernator et capitaneus”, odnosno kao najbudniji upravitelj i kapetan, Stefano della Rovere, prikazan na znamenitoj oltarnoj slici, na žalost, nedovoljno je poznat današnjim Riječanima iako je bio jedan od najznačajnijih osoba u ukupnoj povijesti Rijeke.

Uskoci u Gradu Svetog Vida

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće
Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Piše: Goran Moravček

Grad Sv. Vida pod vlašću je Habsburgovaca od 1465. godine i u stalnoj je zavadi s Mlečanima. Kao snažno uskočko gnijezdo, grad je živio pod ratnim prijatnjama i učestalom mletačkom blokadom.

Tko su bili uskoci?

Padom Klisa u osmanlijske ruke 1537. godine, a tada je poginuo i kliški kapetan Petar Kružić čija je glava sahranjena na Trsatu, uskoci odlaze u Senj, njihovo novo uporište. Senjskih uskoka nikad nije bilo više od pet stotina, ali usprkos malobrojnosti u odnosu na turske i mletačke snage, bili su prava napast za neprijatelje. Uskočke skupine bile su sastavljena uglavnom od kršćanskih izbjeglica pred Osmanlijama i od dragovoljca spremnih ratovati protiv Turaka i(li) Mlečana.

Uskočki vojvoda
Uskočki vojvoda

Uskoci su izbjegavali izrazvne sukobe s neprijateljem u borbi, a glavni ciljevi prepada bili su odvođenje zarobljenika te otimanje stoke i robe. Minucio Minuci (1551.-1604.), zadarski nadbiskup, napisao je 1559. godine da među uskocima nema nijednoga koji bi počinio izdajstvo ni za како visoku cijenu. Oni imaju samo puške, koje su malene i vrlo lagane. Mjesto sablje nose bodež. (…) Za spavanje i zaštitu od kiše nose sa sobom jedino malu prostirku. Kad idu od kuće nose sa sobom hrane tek koliko im treba za jednodnevni obrok, a za ostale dane moraju se snaći na putu.

U gusarenja su išli s laganim, brzim brodicama, građenima uglavnom u riječkim škverovima, koje su lako mogli skriti ili potopiti u slučaju nevolje tako da, napisao je Minuci, protiv ove vrste i ovolikog broja zlokobnih i nesnosnih lupeža, Mlečani nisu pronašli načina da obuzdaju njihovu drskost i smionost.

Obilježivši prostor kojim poznajemo u to doba i kao Predziđe kršćanstva (Antemurale Christianitatis), uskoci su ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom. U gradu su imali svoje skladište, a na prikazu Grada Svetoga Vida (S. Veit am Flaum) iz prve polovice 17. stoljeća švicarsko-njemačkoga gravera i nakladnika Matthäusa Meriana Starijeg, uz ušće Rječine na sušačkoj obali označeno je njihovo svratište.

Grad Svetog Vida bio je izložen mletačkoj pomorskoj blokadi 1599., stoga što su noću 19. siječnja te godine, izigravši stražu, uskoci napali mletački Labin, a nakon što su bili odbijeni krenuli su na Plomin i osvojili ga. Skinuvši zastave Republike Sv. Marka i podigavši austrijske, uskoci su prisilili građane Plomina na prisegu vjernosti caru. U osvetničkome protunapadu Mlečani nisu supjeli zauzeti Grad sv. Vida, koji je uz Riječane branilo i osamdesetak senjskih uskoka. Rijeka je napadnuta artiljerijom s mletačkog brodovlja najžešće 15. travnja 1599.

Uskočka brodica
Uskočka brodica

Izgradnjom utvrde na otočiću Sv. Marka, vojnici Prejasne Republike su zatvorili Tihi kanal (Canale di Maltempo) te su riječki mornari i ribari morali pronalaziti načine kako bi doskočili pomorskoj blokadi, ali u velikom strahu, jer su Mlečani prijetili da će svaki uhvaćeni Riječanin za kaznu morati odslužiti dvanaest godina robije na galijama!

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Rat za Gradišku ili Uskočki rat (1615.-1617/ 1618.) okončan je zalaganjem Španjolske i Francuske  te je zaključen 26. rujna 1617. mirom u Madridu. Rimsko-njemački car Matija II. (1612.-1619), a on je ujedno bio hrvatsko-ugarski kralj (1608.-1619), obvezao se konačno udaljiti uskoke s jadranskih obala i uništiti njihove brodice.

Provedba mira dogovarana je u kapucinskom samostanu na Žabici, a uglavljena je 8. kolovoza 1618. godine u riječkom Kaštelu potpisivanjem protokola o mirovnim uvjetima između Mletaka i Austrije. Nakon postignutog mira uskočka flotila brodica bila je 1618. godine spaljena u Rijeci, a uskoci raseljeni. Time je završila burna uskočka povijest ratovanja na Jadranu. Na njih nas u gradu, na Toretti, danas podsjeća tek Ulica senjskih uskoka. Sic transit gloria mundi! Tako prolazi slava svijeta.

SAZNAJ VIŠE

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće
Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Riječani švercali knjige u bačvama!

Grad sv. Vida sredinom 17. stoljeća

Grad sv. Vida sredinom 17. stoljeća na grafici Matthäusa Meriana

Piše: Goran Moravček

Pokret vjerske reformacije, potaknut na današnji dan 31. listopada 1517. godine, bitno je utjecao i na riječke povijesne (ne)prilike. Protestantizam nije, doduše, uhvatio čvrsto korijenje u Gradu sv. Vida, jer je katolička vjerska obnova bila izuzetno djelotvorna, ali dolazak kapucina (1610.), isusovaca (1627.) i benediktinki (1663.) suštinski je promijenio povijesno-kulturnu i jezičnu sliku grada kroz više stoljeća.

Riječki Seicento je razdoblje velikih mijena. Zbog mletačke blokade s mora, neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, grad je prometno i trgovački povezan s Kranjskom, koja je bila pod snažnim utjecajem protestantizma.

Reformaciju je potakao, prema tradiciji, dan uoči Svih Svetih, 31. listopada 1517. godine, njemački augustinski redovnik Martin Luther, pričvrstivši na vrata Zborne crkve u Wittenbergu plakat na kome je bilo ispisano Devedeset i pet teza o oproštajnicama usmjerenih protiv zloporaba unutar Katoličke crkve.

Kaštel Kožljak na obroncima Učke, u vlasništvu riječkog kapetana Francesca Barba, bio je žarište protestantizma u Istri i na Kvarneru
Kaštel Kožljak na obroncima Učke, u vlasništvu riječkog kapetana Francesca Barba, bio je žarište protestantizma u Istri i na Kvarneru

Pokret se širio tiskom iz njemačke pokrajine Württemberg, gdje je u Urachu kod Tübingena bila utemeljena i hrvatska tiskara. Ondje je djelovao i slovenski književnik Primož Trubar, koji je izvjesno vrijeme boravio i u Rijeci sredinom 16. stoljeća. Također je tamo utočište našao Petar Pavao Vergerije, svojevremeno modruški, a potom i koparski biskup. Pop glagoljaš Stjepan Konzul Istranin, rodom iz Buzeta te Anton Dalmatin, vjerojatno Senjanin, bili su glavni suradnici u glagoljskoj tiskari. U Urachu je od 1561. do 1564. objavljeno 13 hrvatskih knjiga glagoljicom, sedam ćirilicom te šest latinicom.

Protestanti su u Habsburškim zemljama bili proganjani. Stoga su se protestantske knjige do Rijeke i drugih mjesta švercale – u bačvama. Čitatelji protestantskih djela su se strogo kažnjavali visokim novčanim kaznama ili utapanjem, a 1564. godine car Ferdinand je osnovao inkviziciju za hrvatske protestantske knjige.

Kameni reljef s prikazom sv. Vida na stupu za gradsku zastavu
Isusovci su potakli štovanje sv. Vida, zaštitnika Grada Rijeke

Kao glavni zagovornik reformacijskih nastojanja u gradu spominje se Francesco Barbo, gospodar kaštela Kožljaka smještenog na obroncima Učke iznad nekadašnjeg Čepićkog jezera. Francesco Barbo obnašao je dužnost riječkoga kapetana od 1560. do 1569. godine, a s bratom Giorgiom dobio je u zalog Kastavsku gospoštiju (1560. – 1582.), koja je osim Kastva obuhvaćala kaštele Veprinac i Mošćenice. Barbo je potakao u Rijeci otvaranje protestantske škole s podukom na talijanskom i hrvatskom jeziku.

U urbanoj povijesti Rijeke, kapetan Barbo ostat će zapamćen kao obnovitelj riječke Gradske vijećnice, Palaca komuna Rečkog, na današnjem Koblerovom trgu. Na pročelju zgrade stajao je natpis uklonjen 1876. godine: COMMUNITAS FIERI FECIT TEMPORE DOM. /FRANCESCI BARBO/ CAPITANEI ET JUDICUM ANTONII RUSSOVICH/ ET JOANNIS/ SPECIARICH ANNO 1560. (Općina dade učiniti u vrijeme gospodina kapetana Franje Barba i sudaca Antona Rusovića i Ivana Specijarića godine 1560.).

Kameni stup za gradsku zastavu s reljefom sv. Vida, stendardac, danas na trgu pred Municipijem i crkvom sv. Jeronima
Kameni stup za gradsku zastavu s reljefom sv. Vida, stendardac, danas na trgu pred Municipijem i crkvom sv. Jeronima

Na kapetana Barba podsjeća i stup za gradsku zastavu na trgu pred zgradom riječkoga Municipija na kome je poslije obnove 1565. godine uklesano: COMUN F.F. FEDER / BARBO CAPITANI / FIU. ANTO ZANCHI / ET ANDREA VESLA / MDLXV.

Gorljivi zagovornici Lutherovog učenja bili su Zrinski. Petar Zrinski vješto upravlja Bakrom od 1649. godine, pretvorivši ga u najznačajnije trgovačko središte Primorja. Nakon Urote zrinsko-frankopanske, koja je završila smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. godine, zamro je na našim nacionalnim prostorima protestantski pokret. Hrvatska je nakon toga postala unutar Habsburške Monarhije jedna od papi najodanijih katoličkih zemalja s raširenim isusovačkim školskim sustavom.

Ferdinand II. istjeruje protestante iz Graza i ondje osniva isusovačku gimnaziju koja prerasta u sveučilište. Isusovci ubrzo dolaze u Hrvatsku i otvaraju škole u Zagrebu (1607), Rijeci (1627), Varaždinu (1636), Dubrovniku (1658), Požegi (1698) i Osijeku (1728).

Burna povijest Rijeke s kraja 16. i tijekom 17. stoljeća ostavila je trajan pečat ne samo u političkoj povijesti grada već i u njezinom urbanom razvoju. Na žalost, riječki Kaštel, isusovački samostan i učilište, kapela sv. Roka i samostan benediktinki nestali su s lica zemlje. Srušene su obrambene kule, izuzev zapuštene kule Lešnjak, kao i gradske zidine. Stari grad, u kojem je sačuvano jedva deset kuća građenih minulih stoljeća, nestao je pred našim očima.