Riječki kapetan Stefano della Rovere

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Piše: Goran Moravček

Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske
Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Grad sv. Vida je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji od članova obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan, carski namjesnik. Zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. dolaze isusovci. Snažnu protureformaciju potakao je nadvojvoda, kasniji car Ferdinand II.

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608.-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Upravljao je gradom tijekom Rata za Gradišku ili Uskočkog rata (1615.-1617/ 1618.). U njegovo doba počinje gradnja kapucinskog samostana na Žabici te isusovačkog samostana, učilišta i crkve sv. Vida. Na žalost, malo je graditeljskih tragova ostalo iz tog doba jer je riječki Stari grad postupno nestajao. Nema gotovo tragova od gradskih bedema, kaštel je srušen početkom 20. stoljeća, a ubrzo i isusovački samostan na čijem je mjestu izgrađena u doba talijanske uprave zgrada današnje Osnovne škole Nikola Tesla, a kasnije i druge građevine.

Stefano della Rovere sahranjen je u crkvi Gospe Trsatske kod oltara sv. Ane Trojne. Riječki kapetan della Rovere dao je podići oltar u trsatskoj bazilici povodom smrti svoje prve supruge Anne barunice Paar, koja je preminula u Rijeci 24. kolovoza 1624. godine. Prvobitno se oltar nalazio u zasebnoj kapeli obitelji della Rovere, a kasnije je uklopljen u pokrajnju lađu crkve Gospe Trsatske. Jedan od natpisa na oltaru glasi: “Na slavu božanstvene Ane ovo svetište sebi i svojima pak spomenik Stefano della Rovere, svetog rimskog carstva slobodni barun itd. nepobjedivog cara Ferdinanda II. savjetnik i komornik i sv. Vida na Rijeci kapetan vlastitim novcem podiže i doličnom pomoću zaštićeno zbrinjuje godine Gospodnje 1624”.

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis
Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Stafano della Rovere je prikazan na oltarnoj slici, koju je potpisao Giovani Pietro Telesphoro de Pomis, najvjerojatnije Tintorettov učenik. Na slici riječki kapetan kleči, a uz njega su sinovi Ferdinand i Friedrich. Treći njegov sin Pietro, koji će 1639. godine zamijeniti oca na dužnosti kapetana, nije prikazan na trsatskoj oltarnoj slici.

Pietro de Pomis, autor slike, bio je svestrani renesansni umjetnik i samouki arhitekt. Bio je angažiran i prilikom obnove riječkih gradskih bedema. Rođen u talijanskom gradu Lodi, jugoistočno od Milana, vjerojatno 1569. ili 1570. godine. Umro je ovjenčan slavom 6. ožujka 1633. godine u Grazu i sahranjen u crkvi Marije Pomoćnice (Mariahilferkirche), koja je izgrađena upravo prema njegovim nacrtima. Temelje za tu crkvu simbilično je postavio nadvojvoda Ferdinand, budući car, koji je vlast u Unutarnjoj Austriji prezuzeo 1596. godine. Ferdinand je okrunjen za kralja Češke 1617., za hrvatsko-ugarskog kralja godinu dana kasnije, a car Ferdinand II. postao je 1619. u Požunu, današnjoj Bratislavi, tada glavnom ugarskom gradu.

Ferdinand je bio gorljivi katolik, školovan kod isusovaca, zbog čega je bio nepopularan u kalvinističkoj Češkoj, gdje je započeo Tridesetogodišnji rat, vjerski sukob okončan 1648. godine. Austrijski suveren je još kao 36-godišnji vojvoda odlučio 1614. godine gdje će biti sahranjen, a upravo je Pietro de Pomis projektirao njegov mauzolej u Grazu.

Činjenica da je De Pomis kao istaknuti dvorski umjetnik izradio trsatsku sliku svjedoči i o ugledu koji je kapetan Stefano della Rovere uživao. Upravljao je gradom u doba najžešćeg sukoba s Venecijom i razdoblju kad se mijenjala vjerska i duhovna klima dolaskom kapucina i isusovaca.

Obitelj tadašnjeg riječkog kapetana, u čijem grbu je prikazan hrast (tal. rovere) potječe iz Savone pokraj Genove u Italiji. Jedan od članova te plemićke obitelji, Francesco della Rovere, imenovan je 1471. godine papom Sikstom IV. Član obitelji Della Rovere bio je i papa Julije II. (1503.-1513.) u čije je doba započela gradnja bazilike sv. Petra u Rimu. Julije II. naručio je od Michelangela oslikavanje stropa Sikstinske kapele. Papinu grobnicu s kipom Mojsija također je izgradio Michelangelo.

Stefano della Rovere bio je povezan s trsatskim fratrima te je, među ostalim, posredovao u sporu između franjevaca i trsatskog zakupnika Gašpara Knežića. Kapetan Della Rovere uveo je 9. siječnja 1612. godine trsaske franjevce u posjed, koji im je bio oduzeo Knežić. Della Rovere je bio u dobrim odnosima s Franjom Glavinićem, koji je 1644. godine preuredio crkvu Gospe Trsatske. Tada je i kapela sv. Ane Trojne uklopljena u pokrajnju lađu trsatske bazilike. Kao “vigilatissimus gubernator et capitaneus”, odnosno kao najbudniji upravitelj i kapetan, Stefano della Rovere, prikazan na znamenitoj oltarnoj slici, na žalost, nedovoljno je poznat današnjim Riječanima iako je bio jedan od najznačajnijih osoba u ukupnoj povijesti Rijeke.

Audio & video

Riječka  enciklopedija Fluminensia na Facebooku – Kanal RI, 5. kolovoza 2011. godine

 


Počasni sam turistički vodič, specijaliziran za sakralnu baštinu Primorsko-goranske županije

 


Predavanje: Drenova, granica prokletstvo ili blagoslov tijekom manifestacije Noć na granici 2013.

 


 

Rijeka 15. lipnja slavi blagdan sv. Vida, gradskoga zaštitnika. Kako se ovaj blagdan slavio kroz povijest, tko je bio sv. Vid i što on znači Rijeci i Riječanima govori Goran Moravček, povjesničar kulturne baštine, u emisiji “Katolički vidici” Radio Rijeke. Autorica emisije: Irena Hrvatin. Emitirano u nedjelju 15. lipnja 2014. u 8:40 sati.

 


 

Bogata sakralna baština Rijeke  još je uvijek nedovoljno poznata Riječanima. O tome sam razgovarao s Biserkom Belić, novinarkom Radio Rijeke, nakon javnog predavanja “Sakralna baština Rijeke”, koje sam održao 24. ožujka 2010. u riječkoj Gradskoj vijećnici. POSLUŠAJTE RAZGOVOR

 


Trsatska gradina – Kanal Ri – objavljeno u emisiji Vidici 18. rujna 2015.


 

 

 

 

 

Franjo Rački: Rieka prama Hrvatskoj

  • Impresum: [Zagreb : s. n.], 1867. (u Zagrebu : A. Jakić)
  • Materijalni opis: [6], 134, CVIII str. ; 22 cm.
  • Sadržaj: Prilozi, listine na lat., njem. i tal. jeziku: str. I-CVIII.

Piše: Goran Moravček

Autor knjige Rieka prama Hrvatskoj, Franjo Rački rođen je u Fužinama 25. studenoga 1828. Preminuo je u Zagrebu 13. veljače 1894. Osim što je za sobom ostavio golemo djelo, koje se i danas proučava jer je aktualno i zanimljivo, prvi je među našim povjesničarima pokušao objektivno i kritički promišljati prošlost. Protivio se mađarskim posezanjima te se iscrpno bavio hrvatsko-ugarskim odnosima, posebice u odnosu na Rijeku.

Imao je strast prema politici i povijesti te će po tome ostati upamćen iako je bio i ugledan svećenik, kanonik.

Spomenik dr. Franji Račkom u rodnim Fužinama (rad kipara Rudolfa Valdeca) podignut je 1928. godine povodom stogodišnjice njegovog rođenja
Spomenik dr. Franji Račkom u rodnim Fužinama (rad kipara Rudolfa Valdeca) podignut je 1928. godine povodom stogodišnjice njegovog rođenja

Sudjeluje 1860. u osnivanju Narodne stranke s biskupom J. J. Strossmayerom s kojim je dijelio slična stajališta i prijateljstvo. Stoga je logično što je postao prvim predsjednikom (1866.-1886.) Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU), čiji su temelji položeni u prosincu 1860. na poticaj Strossmayera.

Od 1861. do 1875. zastupnik je u Hrvatskom saboru, koji je sazvan poslije dvanaestogodišnje stanke, izazvane revolucionarnim gibanjima 1848. godine, vojnim neuspjesnima i dubokom gospodarskom krizom u Monarhiji nakon čega je krahirao Bachov apsulutizam. Narodnjaci, kojima je pripadao Rački, zagovarali su uspostavu Trojedne Kraljevine s labavim vezama prema središnjici vlasti. Franjo Rački prihvaća preporodne ideje, ali je ilirizam s vremenom zamijenio jugoslovjanstvom, pod čime je podrazumijevao suživot Hrvata, Srba, Slovenaca i Bugara, ujedinjenih u Habsburškoj Monarhiji, od slovenskog Triglava do bugarske Varne.

Iako se biskupa Strossmayera najčešće smatra prvim zagovornikom jugoslavenstva, to prvenstvo pripada Račkom. Jugoslavenske težnje bile su uvjetovane tadašnjim (geo)političkim (ne)prilikama. Držao je da su Hrvati preslabi da se odupru Beču i Pešti te je stoga zagovarao savez sa slavenskom braćom. Panslavizam, austroslavizam ili jugoslavjanstvo trebali su također biti brana njemačkom prodoru na istok (Drang nach Osten) te rastućem nacionalizmu na Apeninima. Bitkom kod Visa 1866. godine Talijani su bili samo privremeno zaustavljeni u naumu da Jadran pretvore u njihovo mare nostro.

Porto Baroš
Porto Baroš

Jugoslavenstvo u Banskoj Hrvatskoj šezdesetih godina 19. stoljeća nije bilo, međutim, šire prihvaćeno. Unionisti su savez tražili s Mađarima, a protiv austrijskoga dijela Monarhije. U to doba djelovala je i Stranka prava na području Banske Hrvatske, koju je 1861. godine utemeljio Ante Starčević pod geslom: Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku.

Narodnjaci i pravaši oblikovali su u drugoj polovici 19. stoljeća dvije nacionalne ideologije koji će obilježiti hrvatsku politiku ne samo do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine već do naših dana.

Car Franjo Josip I., pritisnut političkim i gospodarskim nevoljama, preuređuje 1867. Habsburšku Monarhiju u Austro-Ugarsku, dijeleći je na zapadnu (cislajtanijsku – austrijsku) te istočnu (translajtanijsku – mađarsku) cjelinu. Osoba vladara, inozemna politika i vojska vežu dvojnu monarhiju. U novonastalim prilikama Zagreb, kao sjedište Banske Hrvatske, sklapa s Peštom 1868. godine Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Banska Hrvatska bila je samostalna na području zakonodavstva, uprave, bogoštovlja, nastave i pravosuđa, a ostali poslovi su bili zajednički, među njima i financije. U (geo)političkom smislu Nagodba je onemogućila ujedinjenje hrvatskih zemalja te je izazvala snažan otpor u hrvatskoj javnosti.

Riječka luka u doba mađarske uprave
Željeznica je stigla u Rijeku 1873. godine u doba mađarske uprave

Hrvatsko-ugarskom nagodbom Rijeka, tada još neznatni grad na desnoj obali Rječine, dolazi pod neposrednu upravu Pešte, dok je Sušak uz ostala naselja Primorja bio u sastavu Banske Hrvatske i posredno dijelom Ugarske. Zapadna predgrađa današnje Rijeke, Kastavština i Liburnijsko primorje nastavljali su se na Cislajtaniju te su bili pod upravom Beča. Istra s Kvarnerskim otocima i Dalmacija bili su također u austrijskome dijelu dok je Vojna krajina, koja je do tad bila zasebna cjelina, pridužena 1881. godine Banskoj Hrvatskoj, odnosno ugarskome dijelu dvojne države.

Franjo Rački iscrpno se bavio hrvatsko-mađarskim odnosima, a posebno statusom Rijeke. Iz njegova pera nastao je Posebni povjestnički nacrt o gradu Rieci. (Zagreb, 1861), napisan u jeku burnih rasprava o Riječkom pitanju.

U članku Magjari i Rieka, u listu Pozor 1861. godine, nastojao je dokazati kako je Rijeka ne samo po povijesti i po pravu, nego i po svojem položaju, po narodnosti, po materijalnom probitku sastavni dio Hrvatske. Odgovarao je time na tvrdnje mađarskoga povjesničara Lászla Szálaya (Ladislao Szalay: Fiume e la Dieta ungarica, Ercole Rezza, 1861) prema kojemu Rijeka pripada Ugarskoj po pravu. Riječkim pitanjem Rački se bavio i 1866. godine, osvrćići se na pisanje mađarskih novina Pester Lloyd u članku Pester Lloyd o Rieci te godine 1867. u članku Rieka se je god. 1777. radovala, što je Hrvatskoj utjelovljena. Iste, 1867. godine, na temelju ta dva članka, a uoči Hrvatsko-ugarske nagodbe, nastala je knjiga Rieka prama Hrvatskoj.

Objavljivanje knjige poticao je i biskup J. J. Strossmayer koji je Račkom u pismu poručio: Slutim iz nekih znakova, da bi moglo biti, da car Rijeku dâ Madžarom onim istim prijekim putem, kojim je dao i Međimurje.

 

Njemački prijevod knjige Rieka prama Hrvatskoj (preveo Petar Preradović)

Fiume gegenueber von Croatien / von Franz Rački ; aus dem Kroatischen uebers. von X.Y. [i. e. Petar Preradović]

  • Impresum Agram : Im Verlag der Fr. Suppan’s Buchhandlung (Albrecht & Fiedler), 1869.
  • Materijalni opis: 142, LXXVI str. ; 8*.

 

Uskoci u Gradu Svetog Vida

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće
Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Piše: Goran Moravček

Grad Sv. Vida pod vlašću je Habsburgovaca od 1465. godine i u stalnoj je zavadi s Mlečanima. Kao snažno uskočko gnijezdo, grad je živio pod ratnim prijatnjama i učestalom mletačkom blokadom.

Tko su bili uskoci?

Padom Klisa u osmanlijske ruke 1537. godine, a tada je poginuo i kliški kapetan Petar Kružić čija je glava sahranjena na Trsatu, uskoci odlaze u Senj, njihovo novo uporište. Senjskih uskoka nikad nije bilo više od pet stotina, ali usprkos malobrojnosti u odnosu na turske i mletačke snage, bili su prava napast za neprijatelje. Uskočke skupine bile su sastavljena uglavnom od kršćanskih izbjeglica pred Osmanlijama i od dragovoljca spremnih ratovati protiv Turaka i(li) Mlečana.

Uskočki vojvoda
Uskočki vojvoda

Uskoci su izbjegavali izrazvne sukobe s neprijateljem u borbi, a glavni ciljevi prepada bili su odvođenje zarobljenika te otimanje stoke i robe. Minucio Minuci (1551.-1604.), zadarski nadbiskup, napisao je 1559. godine da među uskocima nema nijednoga koji bi počinio izdajstvo ni za како visoku cijenu. Oni imaju samo puške, koje su malene i vrlo lagane. Mjesto sablje nose bodež. (…) Za spavanje i zaštitu od kiše nose sa sobom jedino malu prostirku. Kad idu od kuće nose sa sobom hrane tek koliko im treba za jednodnevni obrok, a za ostale dane moraju se snaći na putu.

U gusarenja su išli s laganim, brzim brodicama, građenima uglavnom u riječkim škverovima, koje su lako mogli skriti ili potopiti u slučaju nevolje tako da, napisao je Minuci, protiv ove vrste i ovolikog broja zlokobnih i nesnosnih lupeža, Mlečani nisu pronašli načina da obuzdaju njihovu drskost i smionost.

Obilježivši prostor kojim poznajemo u to doba i kao Predziđe kršćanstva (Antemurale Christianitatis), uskoci su ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom. U gradu su imali svoje skladište, a na prikazu Grada Svetoga Vida (S. Veit am Flaum) iz prve polovice 17. stoljeća švicarsko-njemačkoga gravera i nakladnika Matthäusa Meriana Starijeg, uz ušće Rječine na sušačkoj obali označeno je njihovo svratište.

Grad Svetog Vida bio je izložen mletačkoj pomorskoj blokadi 1599., stoga što su noću 19. siječnja te godine, izigravši stražu, uskoci napali mletački Labin, a nakon što su bili odbijeni krenuli su na Plomin i osvojili ga. Skinuvši zastave Republike Sv. Marka i podigavši austrijske, uskoci su prisilili građane Plomina na prisegu vjernosti caru. U osvetničkome protunapadu Mlečani nisu supjeli zauzeti Grad sv. Vida, koji je uz Riječane branilo i osamdesetak senjskih uskoka. Rijeka je napadnuta artiljerijom s mletačkog brodovlja najžešće 15. travnja 1599.

Uskočka brodica
Uskočka brodica

Izgradnjom utvrde na otočiću Sv. Marka, vojnici Prejasne Republike su zatvorili Tihi kanal (Canale di Maltempo) te su riječki mornari i ribari morali pronalaziti načine kako bi doskočili pomorskoj blokadi, ali u velikom strahu, jer su Mlečani prijetili da će svaki uhvaćeni Riječanin za kaznu morati odslužiti dvanaest godina robije na galijama!

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Rat za Gradišku ili Uskočki rat (1615.-1617/ 1618.) okončan je zalaganjem Španjolske i Francuske  te je zaključen 26. rujna 1617. mirom u Madridu. Rimsko-njemački car Matija II. (1612.-1619), a on je ujedno bio hrvatsko-ugarski kralj (1608.-1619), obvezao se konačno udaljiti uskoke s jadranskih obala i uništiti njihove brodice.

Provedba mira dogovarana je u kapucinskom samostanu na Žabici, a uglavljena je 8. kolovoza 1618. godine u riječkom Kaštelu potpisivanjem protokola o mirovnim uvjetima između Mletaka i Austrije. Nakon postignutog mira uskočka flotila brodica bila je 1618. godine spaljena u Rijeci, a uskoci raseljeni. Time je završila burna uskočka povijest ratovanja na Jadranu. Na njih nas u gradu, na Toretti, danas podsjeća tek Ulica senjskih uskoka. Sic transit gloria mundi! Tako prolazi slava svijeta.

SAZNAJ VIŠE

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće
Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće