Habsburzi – FLUMINENSIA

13/06/201606/08/2017

Riječki kapetan Stefano della Rovere

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Piše: Goran Moravček

Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Grad sv. Vida je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji od članova obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan, carski namjesnik. Zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. dolaze isusovci. Snažnu protureformaciju potakao je nadvojvoda, kasniji car Ferdinand II.

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608.-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Upravljao je gradom tijekom Rata za Gradišku ili Uskočkog rata (1615.-1617/ 1618.). U njegovo doba počinje gradnja kapucinskog samostana na Žabici te isusovačkog samostana, učilišta i crkve sv. Vida. Na žalost, malo je graditeljskih tragova ostalo iz tog doba jer je riječki Stari grad postupno nestajao. Nema gotovo tragova od gradskih bedema, kaštel je srušen početkom 20. stoljeća, a ubrzo i isusovački samostan na čijem je mjestu izgrađena u doba talijanske uprave zgrada današnje Osnovne škole Nikola Tesla, a kasnije i druge građevine.

Stefano della Rovere sahranjen je u crkvi Gospe Trsatske kod oltara sv. Ane Trojne. Riječki kapetan della Rovere dao je podići oltar u trsatskoj bazilici povodom smrti svoje prve supruge Anne barunice Paar, koja je preminula u Rijeci 24. kolovoza 1624. godine. Prvobitno se oltar nalazio u zasebnoj kapeli obitelji della Rovere, a kasnije je uklopljen u pokrajnju lađu crkve Gospe Trsatske. Jedan od natpisa na oltaru glasi: “Na slavu božanstvene Ane ovo svetište sebi i svojima pak spomenik Stefano della Rovere, svetog rimskog carstva slobodni barun itd. nepobjedivog cara Ferdinanda II. savjetnik i komornik i sv. Vida na Rijeci kapetan vlastitim novcem podiže i doličnom pomoću zaštićeno zbrinjuje godine Gospodnje 1624”.

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis — Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Stafano della Rovere je prikazan na oltarnoj slici, koju je potpisao Giovani Pietro Telesphoro de Pomis, najvjerojatnije Tintorettov učenik. Na slici riječki kapetan kleči, a uz njega su sinovi Ferdinand i Friedrich. Treći njegov sin Pietro, koji će 1639. godine zamijeniti oca na dužnosti kapetana, nije prikazan na trsatskoj oltarnoj slici.

Pietro de Pomis, autor slike, bio je svestrani renesansni umjetnik i samouki arhitekt. Bio je angažiran i prilikom obnove riječkih gradskih bedema. Rođen u talijanskom gradu Lodi, jugoistočno od Milana, vjerojatno 1569. ili 1570. godine. Umro je ovjenčan slavom 6. ožujka 1633. godine u Grazu i sahranjen u crkvi Marije Pomoćnice (Mariahilferkirche), koja je izgrađena upravo prema njegovim nacrtima. Temelje za tu crkvu simbilično je postavio nadvojvoda Ferdinand, budući car, koji je vlast u Unutarnjoj Austriji prezuzeo 1596. godine. Ferdinand je okrunjen za kralja Češke 1617., za hrvatsko-ugarskog kralja godinu dana kasnije, a car Ferdinand II. postao je 1619. u Požunu, današnjoj Bratislavi, tada glavnom ugarskom gradu.

Ferdinand je bio gorljivi katolik, školovan kod isusovaca, zbog čega je bio nepopularan u kalvinističkoj Češkoj, gdje je započeo Tridesetogodišnji rat, vjerski sukob okončan 1648. godine. Austrijski suveren je još kao 36-godišnji vojvoda odlučio 1614. godine gdje će biti sahranjen, a upravo je Pietro de Pomis projektirao njegov mauzolej u Grazu.

Činjenica da je De Pomis kao istaknuti dvorski umjetnik izradio trsatsku sliku svjedoči i o ugledu koji je kapetan Stefano della Rovere uživao. Upravljao je gradom u doba najžešćeg sukoba s Venecijom i razdoblju kad se mijenjala vjerska i duhovna klima dolaskom kapucina i isusovaca.

Obitelj tadašnjeg riječkog kapetana, u čijem grbu je prikazan hrast (tal. rovere) potječe iz Savone pokraj Genove u Italiji. Jedan od članova te plemićke obitelji, Francesco della Rovere, imenovan je 1471. godine papom Sikstom IV. Član obitelji Della Rovere bio je i papa Julije II. (1503.-1513.) u čije je doba započela gradnja bazilike sv. Petra u Rimu. Julije II. naručio je od Michelangela oslikavanje stropa Sikstinske kapele. Papinu grobnicu s kipom Mojsija također je izgradio Michelangelo.

Stefano della Rovere bio je povezan s trsatskim fratrima te je, među ostalim, posredovao u sporu između franjevaca i trsatskog zakupnika Gašpara Knežića. Kapetan Della Rovere uveo je 9. siječnja 1612. godine trsaske franjevce u posjed, koji im je bio oduzeo Knežić. Della Rovere je bio u dobrim odnosima s Franjom Glavinićem, koji je 1644. godine preuredio crkvu Gospe Trsatske. Tada je i kapela sv. Ane Trojne uklopljena u pokrajnju lađu trsatske bazilike. Kao “vigilatissimus gubernator et capitaneus”, odnosno kao najbudniji upravitelj i kapetan, Stefano della Rovere, prikazan na znamenitoj oltarnoj slici, na žalost, nedovoljno je poznat današnjim Riječanima iako je bio jedan od najznačajnijih osoba u ukupnoj povijesti Rijeke.

21/09/201422/09/2014

Uskoci u Gradu Svetog Vida

Grad Svetog Vida, Rijeka na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće

Piše: Goran Moravček

Grad Sv. Vida pod vlašću je Habsburgovaca od 1465. godine i u stalnoj je zavadi s Mlečanima. Kao snažno uskočko gnijezdo, grad je živio pod ratnim prijatnjama i učestalom mletačkom blokadom.

Tko su bili uskoci?

Padom Klisa u osmanlijske ruke 1537. godine, a tada je poginuo i kliški kapetan Petar Kružić čija je glava sahranjena na Trsatu, uskoci odlaze u Senj, njihovo novo uporište. Senjskih uskoka nikad nije bilo više od pet stotina, ali usprkos malobrojnosti u odnosu na turske i mletačke snage, bili su prava napast za neprijatelje. Uskočke skupine bile su sastavljena uglavnom od kršćanskih izbjeglica pred Osmanlijama i od dragovoljca spremnih ratovati protiv Turaka i(li) Mlečana.

Uskoci su izbjegavali izrazvne sukobe s neprijateljem u borbi, a glavni ciljevi prepada bili su odvođenje zarobljenika te otimanje stoke i robe. Minucio Minuci (1551.-1604.), zadarski nadbiskup, napisao je 1559. godine da među uskocima nema nijednoga koji bi počinio izdajstvo ni za како visoku cijenu. Oni imaju samo puške, koje su malene i vrlo lagane. Mjesto sablje nose bodež. (…) Za spavanje i zaštitu od kiše nose sa sobom jedino malu prostirku. Kad idu od kuće nose sa sobom hrane tek koliko im treba za jednodnevni obrok, a za ostale dane moraju se snaći na putu.

U gusarenja su išli s laganim, brzim brodicama, građenima uglavnom u riječkim škverovima, koje su lako mogli skriti ili potopiti u slučaju nevolje tako da, napisao je Minuci, protiv ove vrste i ovolikog broja zlokobnih i nesnosnih lupeža, Mlečani nisu pronašli načina da obuzdaju njihovu drskost i smionost.

Obilježivši prostor kojim poznajemo u to doba i kao Predziđe kršćanstva (Antemurale Christianitatis), uskoci su ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom. U gradu su imali svoje skladište, a na prikazu Grada Svetoga Vida (S. Veit am Flaum) iz prve polovice 17. stoljeća švicarsko-njemačkoga gravera i nakladnika Matthäusa Meriana Starijeg, uz ušće Rječine na sušačkoj obali označeno je njihovo svratište.

Grad Svetog Vida bio je izložen mletačkoj pomorskoj blokadi 1599., stoga što su noću 19. siječnja te godine, izigravši stražu, uskoci napali mletački Labin, a nakon što su bili odbijeni krenuli su na Plomin i osvojili ga. Skinuvši zastave Republike Sv. Marka i podigavši austrijske, uskoci su prisilili građane Plomina na prisegu vjernosti caru. U osvetničkome protunapadu Mlečani nisu supjeli zauzeti Grad sv. Vida, koji je uz Riječane branilo i osamdesetak senjskih uskoka. Rijeka je napadnuta artiljerijom s mletačkog brodovlja najžešće 15. travnja 1599.

Izgradnjom utvrde na otočiću Sv. Marka, vojnici Prejasne Republike su zatvorili Tihi kanal (Canale di Maltempo) te su riječki mornari i ribari morali pronalaziti načine kako bi doskočili pomorskoj blokadi, ali u velikom strahu, jer su Mlečani prijetili da će svaki uhvaćeni Riječanin za kaznu morati odslužiti dvanaest godina robije na galijama!

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Rat za Gradišku ili Uskočki rat (1615.-1617/ 1618.) okončan je zalaganjem Španjolske i Francuske te je zaključen 26. rujna 1617. mirom u Madridu. Rimsko-njemački car Matija II. (1612.-1619), a on je ujedno bio hrvatsko-ugarski kralj (1608.-1619), obvezao se konačno udaljiti uskoke s jadranskih obala i uništiti njihove brodice.

Provedba mira dogovarana je u kapucinskom samostanu na Žabici, a uglavljena je 8. kolovoza 1618. godine u riječkom Kaštelu potpisivanjem protokola o mirovnim uvjetima između Mletaka i Austrije. Nakon postignutog mira uskočka flotila brodica bila je 1618. godine spaljena u Rijeci, a uskoci raseljeni. Time je završila burna uskočka povijest ratovanja na Jadranu. Na njih nas u gradu, na Toretti, danas podsjeća tek Ulica senjskih uskoka. Sic transit gloria mundi! Tako prolazi slava svijeta.

SAZNAJ VIŠE

31/10/201314/09/2014

Riječani švercali knjige u bačvama!

Grad sv. Vida sredinom 17. stoljeća na grafici Matthäusa Meriana

Piše: Goran Moravček

Pokret vjerske reformacije, potaknut na današnji dan 31. listopada 1517. godine, bitno je utjecao i na riječke povijesne (ne)prilike. Protestantizam nije, doduše, uhvatio čvrsto korijenje u Gradu sv. Vida, jer je katolička vjerska obnova bila izuzetno djelotvorna, ali dolazak kapucina (1610.), isusovaca (1627.) i benediktinki (1663.) suštinski je promijenio povijesno-kulturnu i jezičnu sliku grada kroz više stoljeća.

Riječki Seicento je razdoblje velikih mijena. Zbog mletačke blokade s mora, neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, grad je prometno i trgovački povezan s Kranjskom, koja je bila pod snažnim utjecajem protestantizma.

Reformaciju je potakao, prema tradiciji, dan uoči Svih Svetih, 31. listopada 1517. godine, njemački augustinski redovnik Martin Luther, pričvrstivši na vrata Zborne crkve u Wittenbergu plakat na kome je bilo ispisano Devedeset i pet teza o oproštajnicama usmjerenih protiv zloporaba unutar Katoličke crkve.

Kaštel Kožljak na obroncima Učke, u vlasništvu riječkog kapetana Francesca Barba, bio je žarište protestantizma u Istri i na Kvarneru

Pokret se širio tiskom iz njemačke pokrajine Württemberg, gdje je u Urachu kod Tübingena bila utemeljena i hrvatska tiskara. Ondje je djelovao i slovenski književnik Primož Trubar, koji je izvjesno vrijeme boravio i u Rijeci sredinom 16. stoljeća. Također je tamo utočište našao Petar Pavao Vergerije, svojevremeno modruški, a potom i koparski biskup. Pop glagoljaš Stjepan Konzul Istranin, rodom iz Buzeta te Anton Dalmatin, vjerojatno Senjanin, bili su glavni suradnici u glagoljskoj tiskari. U Urachu je od 1561. do 1564. objavljeno 13 hrvatskih knjiga glagoljicom, sedam ćirilicom te šest latinicom.

Protestanti su u Habsburškim zemljama bili proganjani. Stoga su se protestantske knjige do Rijeke i drugih mjesta švercale – u bačvama. Čitatelji protestantskih djela su se strogo kažnjavali visokim novčanim kaznama ili utapanjem, a 1564. godine car Ferdinand je osnovao inkviziciju za hrvatske protestantske knjige.

Kameni reljef s prikazom sv. Vida na stupu za gradsku zastavu — Isusovci su potakli štovanje sv. Vida, zaštitnika Grada Rijeke

Kao glavni zagovornik reformacijskih nastojanja u gradu spominje se Francesco Barbo, gospodar kaštela Kožljaka smještenog na obroncima Učke iznad nekadašnjeg Čepićkog jezera. Francesco Barbo obnašao je dužnost riječkoga kapetana od 1560. do 1569. godine, a s bratom Giorgiom dobio je u zalog Kastavsku gospoštiju (1560. – 1582.), koja je osim Kastva obuhvaćala kaštele Veprinac i Mošćenice. Barbo je potakao u Rijeci otvaranje protestantske škole s podukom na talijanskom i hrvatskom jeziku.

U urbanoj povijesti Rijeke, kapetan Barbo ostat će zapamćen kao obnovitelj riječke Gradske vijećnice, Palaca komuna Rečkog, na današnjem Koblerovom trgu. Na pročelju zgrade stajao je natpis uklonjen 1876. godine: COMMUNITAS FIERI FECIT TEMPORE DOM. /FRANCESCI BARBO/ CAPITANEI ET JUDICUM ANTONII RUSSOVICH/ ET JOANNIS/ SPECIARICH ANNO 1560. (Općina dade učiniti u vrijeme gospodina kapetana Franje Barba i sudaca Antona Rusovića i Ivana Specijarića godine 1560.).

Kameni stup za gradsku zastavu s reljefom sv. Vida, stendardac, danas na trgu pred Municipijem i crkvom sv. Jeronima

Na kapetana Barba podsjeća i stup za gradsku zastavu na trgu pred zgradom riječkoga Municipija na kome je poslije obnove 1565. godine uklesano: COMUN F.F. FEDER / BARBO CAPITANI / FIU. ANTO ZANCHI / ET ANDREA VESLA / MDLXV.

Gorljivi zagovornici Lutherovog učenja bili su Zrinski. Petar Zrinski vješto upravlja Bakrom od 1649. godine, pretvorivši ga u najznačajnije trgovačko središte Primorja. Nakon Urote zrinsko-frankopanske, koja je završila smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. godine, zamro je na našim nacionalnim prostorima protestantski pokret. Hrvatska je nakon toga postala unutar Habsburške Monarhije jedna od papi najodanijih katoličkih zemalja s raširenim isusovačkim školskim sustavom.

Ferdinand II. istjeruje protestante iz Graza i ondje osniva isusovačku gimnaziju koja prerasta u sveučilište. Isusovci ubrzo dolaze u Hrvatsku i otvaraju škole u Zagrebu (1607), Rijeci (1627), Varaždinu (1636), Dubrovniku (1658), Požegi (1698) i Osijeku (1728).

Burna povijest Rijeke s kraja 16. i tijekom 17. stoljeća ostavila je trajan pečat ne samo u političkoj povijesti grada već i u njezinom urbanom razvoju. Na žalost, riječki Kaštel, isusovački samostan i učilište, kapela sv. Roka i samostan benediktinki nestali su s lica zemlje. Srušene su obrambene kule, izuzev zapuštene kule Lešnjak, kao i gradske zidine. Stari grad, u kojem je sačuvano jedva deset kuća građenih minulih stoljeća, nestao je pred našim očima.

19/09/201320/08/2018

Rijeka u očima Valvasora

Rijeka 1689. godine — Obojan prikaz Rijeke iz 1689. godine, izvorno objavljen u djelu “Slava vojvodine Kranjske” J.V. Valvasora, rad je gravera Andreasa Trosta

Piše: Goran Moravček

Janez Vajkard Valvasor / Johann Weichard Valvasor, slovenski zemljopisac i povjesničar, koji je ostavio zanimljiva svjedočanstva o našim krajevima u drugoj polovici 17. stoljeća, preminuo je na današnji dan, 19. rujna 1693. godine. Rođen je u Ljubljani u svibnju 1641.

Školovao se kod isusovaca te je puno putovao, ali ne samo Kranjskom i hrvatskim krajevima već je posjetio veći dio Europe i dotakao Afriku. Bio je i ratnik te mu je ratna karijera donijela znatan imutak, ali ga Valvasor nije trošio na trice i kučine. Utemeljio je tiskaru i bakrorezačku radionicu u Bogenšperku kod Litije te osnovao knjižnicu s iznimnom grafičkom zbirkom, kolekcijom antikviteta, instrumenata i numizmatičkih odabira.

Njegovo monumentalno djelo Slava / dika/ vojvodine Kranjske ili u njemačkom izvorniku Die Ehre deß Herzogthums Crain, objavljeno je u Nürnbergu 1689. godine, a sadrži 3.532 stranice raspoređene u 15 svezaka. Na hrvatski jezik prevedeni su samo dijelovi tog iznimnog opusa.

Istražujući crkvenu povijest i kulturno-povijesnu baštinu, često sam se susretao s Valvasorom stoga što je u više slučajeva bio najstariji izvor za pojedina mjesta ili građevine. Među ostalim, ostavio nam je zapise o Klani, Lovranu, Mošćenicama, Kastvu…

U Slavi vojvodine Kranjske uz opis Rijeke i Trsata s kraja 17. stoljeća objavljen je i grafički prikaz grada na Rječini, koji je potpisao graver Andreas Trost (Deggendorf u Bavarskoj, 1657 – Graz, 8. lipnja 1708). Slika je naslovljena Statt S. Veith am pflaum, oder vulgo fiume oder reka.

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Rijeka je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji baštinik obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan. Car Ferdinand I. odobrava 1530. gradski statut što svjedoči o stanovitom značaju naselja. Rječina je dijelila hrvatsko-ugarsko područje na istoku od njemačkoga Svetoga Rimskog Carstva na zapadu. Na Rječini je također bila razdjelnica crkvenih pokrajina. Rijeka je na prijelazu između 16. i 17. stoljeća bila gradić utvrđen bedemima, a do 1618. godine, kada je okončan austrijsko-mletački Rat za Gradišku, jedno od važnijih uskočkih gnijezda.

Grad je 1599. stekao političku samostalnost od Kranjske, kojoj je do tad bio priklonjen, dobivši status “slobodne općine” izravno podvrgnute nadvojvodi. Općina preuzima upravu nad lukom, a Riječani se pozivaju pod oružje samo za obranu vlastitoga grada. Zakletvu vjernosti grad polaže nadvojvodi poput svake druge austrijske nasljedne zemlje, čime je praktički udaren temelj riječkoga Corpusa separatuma.

Međutim, zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je i nadalje bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. stižu na obale Kvarnera isusovci. Oni grade novu crkvu sv. Vida, današnju katedralu, te samostan i učilište. Uz crkvu sv. Roka podignut je samostan benediktinki. Time se značajno mijenja urbana slika Staroga grada, ali i njegov duh što će imati dalekosežne posljedice, jer su isusovci držali nastavu na latinskom, a benediktinke na talijanskom jeziku čime je hrvatski gotovo istisnut iz crkvenoga i javnog života. U teritorijalnim i inim sporenjima narednih stoljeća, upravo će stanovita samostalnost gradske općine i talijanski jezik u javnom životu, upravi i trgovini biti argumenti za političke i teritorijalne razmirice.

Kula Lešnjak jedina je sačuvana utvrda u Starom gradu. U 20. st. nestali su isusovački samostan i učilište te samostan benediktinki i crkva sv. Roka na današnjem Klobučarićevom trgu

U svojemu opisu Rijeke, Valvasor navodi kako se “u tom gradu dobro i lijepo živi, jer se tu sve što se tiče hrane i pića može vrlo jeftino dobiti”. Međutim, “taj grad ima samo četiri tisuće zlatnika godišnjeg dohotka” koji se ostvaruje uglavnom od zarade na vinu i trgovini ribom. Valvasor piše da je Rijeka stekla “privilegij i sloboštinu da u gradu ne smije trgovati ni jedan stranac, ma odakle on bio, već je to dopušteno samo domorocima i građanima”.

Janez Vajkard Valvasor opisao je Rijeku i susjedni Trsat gotovo žurnalistički. Njegova je priča zanimljiva i danas, jer je zapisao neke običaje koji nam oslikavaju duh vremena bolje od kakve suhoparne znanstvene studije. Primjerice, on donosi prilog o “neobičnoj procesiji” koja je u posne dane pred Uskrs tradicionalno išla od kastavske crkve sv. Jelene do Gospe Trsatske, zadržavajući su u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Nakon procesije, piše Valvasor, Kastavci polaze u riječku Gradsku vijećnicu “gdje im gradska gospoda daju lagvić vina i svakome po jedan kruh i salatu. Kad su tako jeli i pili, mnogi od njih zamažu sve prostirače u Vijećnici, pa i sagove po zidovima. Neki su od njih tako pristojni da u njih brišu ruke uprljane od salate s uljem i octom. Premda im je Gradsko vijeće na drugom mjestu htjelo dati njihovo jelo i pilo, taj je surovi puk hitro i nerazborito otrčao u Vijećnicu i nikako se nije htio odvratiti od svoje stare sloboštine”.

Iako je Valvasorovo djelo bilo i ostalo neiscrpan izvor podataka bezbrojnim čitateljima i mnogim znanstvenicima, autora je skupo stajalo. Financirajući rad na njemu i tiskarske troškove, zapao je u novčane nevolje te je 1690. prodao svoju bogatu knjižnicu zagrebačkom biskupu Aleksandaru Ignaciju Mikuliću (biskup od 1688. do 1694). Bibliotheca Valvasoriana od tada se čuva u knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, Metropolitani, danas u sastavu Hrvatskog državnog arhiva.

Potkraj života, Valvasor je 1692. godine morao prodati i svoju kuću u Ljubljani te se preselio u Krško, gdje je i preminuo.

Njegovo djelo, međutim, izdržalo je do dana današnjeg kušnju vremena. Usprkos tome još ni jedna riječka ulica ili trg ne nose ime ovog iznimnog čovjeka koji je svojim djelom obogatio i našu kulturno-povijesnu baštinu.