Oct 132016
 

granica_susak_rijeka_1925_web

Piše: Goran Moravček

Nekoć je uz Rječinu nasuprot Kontu stajala kapela sv. Ivana Nepomuka, koja je između dva svjetska rata bila podijeljena državnom granicom na način da se jedan njezin dio našao u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao “staroj” jugoslavenskoj državi! (Ne)obično? Lutajući Istrom, tragom knjige dr. Miroslava Bertoše “Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću” (sv. I-II, Pula 1986.), svojevrememeno sam se našao u Zamasku, koji je smješten na brežuljku kojih pet-šest kilometara jugoistočno od Motovuna. Nakon jednoga u nizu ratova, u prvoj polovici 16. stoljeća, u tome je mjestu  “kunfin” prošao ravno kroz selo, podijelivši susjede na “kraljevce” pod vlašću austrijske Krune te na one koji su bili podanici mletačkog Sv. Marka. Tada je i župna crkva u Zamasku podijeljena između moćnih sila. O tempora, o mores!

Tako je i državna međa, nakon zamršenog graničnog spora od kojega je i svjetske moćnike često boljela glava, podijelila grad na Fiume i Sušak te se udjenula u kapelu sv. Ivana Nepomuka na desnoj obali Mrtvog kanala. Dvije trećine i prozor maljušne kapele pripali su Kraljevini Italiji, a ulaz i jedna trećina Kraljevini SHS! Između podijeljenog grada, znatno prije Berlinskog, bio je postavljen zid na Fiumari visok sa žičanom preprekom oko četiri metra!

"Kapelica" pred Kontom

“Kapelica” pred Kontom

“Citat” te kapelice, nezina tobožnja replika, stoji uz most koji je nakon Drugoga svj. rata u jednu gradsku cjelinu spojio Sušak s Rijekom. Kip sv. Ivana Nepomuka postavili su ondje isusovci daleke 1717. godine. Gdje je završio kip sv. Ivana Nepomuka iz srušene kapelice? Prema nekim tvrdnjama, taj kip sveca zaštitnika mostova stoji danas uz zid pred crkvom Gospe Trsatske. Međutim, mons Sanjin Francetić, misli da je sv. Nepomuk, nakon što je spašen nekim čudom u vremenima “kulturne revolucije”, koju je revno provodila “narodna vlast”, završio u crkvi uz Kosi toranj. Meni se čini kako su oba kipa mogla stajati na Trgu sv. Ivana kod Konta. Sudeći prema “istrošenosti”, Kapistran Trsatski bio je izložen buri i kiši na mostu, dok je mramorni kip iz crkve Uznesenja Marijina, krasio unutrašnjost kapelice.

Trsatski sv. Nepomuk

Trsatski sv. Nepomuk

Ivan Nepomuk, širom katoličkog svijeta popularni svetac, rođen je u češkom mjestu Nepomuku kraj Plzena 1340. godine. Bio je svećenik na dvoru kralja Vaclava IV. te je ispovijedao kraljicu. Prema predaji, uporno je odbijao otkriti kralju ispovijednu tajnu kraljice te je stoga odlukom suverena utamničen, a potom i ubijen u svibnju 1393. godine. Tijelo su mu bacili s glasovitog praškog Karlovog mosta u rijeku Vltavu. Posmrtni ostaci nalaze mu se u katedrali sv. Vida na Hradčanima u Pragu. I prije nego što je postao blaženikom (1721.) i svecem, a kanoniziran je 19. ožujka 1729., Ivan Nepomuk je bio štovan te su mu riječki isusovci postavili kip pokraj Rječine 1717. godine.

Kapela uz Rječinu stradala je u poplavi Rječine sredinom 19. stoljeća, a bila je oštećena i u vrijeme D’Annunzijeva “Krvavog Božića” 1920., ali je ubrzo obnovljena. Nezina uloga je neupitna za Riječane i(li) Sušačane. Možemo li se stoga nadati, uoči 300-te obljetnice postojanja kipa, koja pada iduće godine, povratku sv. Ivana Nepomuka uz Rječinu? Nakon što je u rujnu 1999. godine “kapelica” obnovljena na način da se ne prepoznaju njezina vjerska i povijesna uloga, povratak kipa sv. Ivana Nepomuka bio bi “točka na i” smislenog uređenja prostora pred Kontom.

Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)

Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)

Prisjetimo se, nakon prijelaza skelom preko Rječine, prvi most je izgrađen 1640. godine na račun erara i franjevačkog trsatskog samostana. Dadaće za prijelaz preko mosta plaćali su svi izuzev Kastavaca kad bi išli u procesiji Gospi Trsatskoj. Most je obnovljen 1715., a dvije godine kasnijne isusovci su postavili kip sv. Ivana Nepomuka te se prostor pred mostom s riječke strane počeo nazivati Trg sv. Ivana. Godine 1753. taj je most zamijenjen pokretnim kako bi brodovi s visokim jarbolima mogli ulaziti dublje prema području Luka i Školjića. Nakon što je regulirano korito Rječine 1855. godine podignut je željezni most.

Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svj. rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska. Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine. Pješački most premostio je Riječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Jedino preko toga mosta sa Sušaka se moglo prići kapeli sv. Ivana Nepomuka kroz koju je prolazila granica. Istarske izbjeglice sa sušačke strane ulazile bi u kapelicu i preko prozora razgovarali sa svojim najmilijima koji su živjeli pod Italijom.

Sjećajući se tih dana pred ”Kontinentalom”, istarski prognanik i pjesnik Mate Balota / Mijo Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb 16. veljače 1963.) napisao je potresnu pjesmu “Na Rečini” (1933.):

“Na Sušaku, u Rečini, / kalna voda teče, / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica:/ tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati te, ufati će, / ćeš li moći doći. / Prašljive su njeje noge / i stare cavate, / milo lice zbrazdilo se, / škrbeći se za te. / Na Sušaku pod Trsaton / teče Fiumera, / priko nje su drage glave / miljare matera (…)”

Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća

Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća

Tijekom Drugoga svj. rata ponovo su stradali mostovi na Rječini, a među njima i veliki pogranični pred Kontom. Nakon što su partizani ušli u Rijeku 3. svibnja 1945. godine, Maks Peč (1914.-2016.) s graditeljem Borenom Emilijem podiže drveni provizorni most preko Rječine. Uskoro je ondje projektiran Titov trg koji je sjedinio Rijeku i Sušak. U to doba komunističke vlasti su dale srušiti kapelu sv. Ivana Nepomuka.

Mnoge sakralne građevine podignute kroz povijest na riječkom području nestale su i ne postoje u kolektivom sjećanju današnjih Riječana. Religija je u pravilu bila bojišnica tako da su “prosvjetitelji”, a bilo ih je i previše kroz minula stoljeća, gotovo sustavno uništavali sakralnu baštinu. I ono najgore, religija je u (geo)političkim nadmetanjima bila u pravilu izabirana kao poprište na kojem se sustavno iskazivala netrpeljivost i djelatno poticao i provodio pogrom.

Slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka kao da najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća, koje su (pre)često zastirane povijesnim maglama.

TERENSKA NASTAVA

 

GORAN MORAVČEK

goran_slika_vizitka

KONTAKT:

095/391 46 70

E-mail: moravcek@gmail.com

Izvanučionička nastava uz stručno vodstvo

Imam višegodišnje iskustvo u provedbi izvanučioničke nastave uz stručno vodstvo

za učenike svih razreda osnovnih i srednjih škola te za studente.

GORAN MORAVČEK: Povjesničar kulturno-povijesne baštine. Licencirani turistički vodič (hrvatski, engleski) te počasni turist. vodič za sakralnu baštinu PGŽ

GORAN MORAVČEK: Povjesničar kulturno-povijesne baštine. Licencirani turistički vodič (hrvatski, engleski) te počasni turist. vodič za sakralnu baštinu PGŽ

Prijedlog programa izvanučioničke nastave uz stručno vodstvo sastavio sam sukladno Pravilniku o izvođenju izleta, ekskurzija i drugih odgojno-obrazovnih aktivnosti izvan škole (NN 87/14; 81/15).

Nastojao sam predložiti one programe koji su objedinjeni sadržajima za nastavne teme iz zavičaja. O zavičajnim temama učenice i učenici osnovnih škola uče u razrednoj nastavi, ali i u starijim razredima, na satovima Prirode i društva te zemljopisa i povijesti.

Sa zavičajnim temama upoznaju se i učenici srednjih škola te se izvanučionička nastava uz stručno vodstvo može prilagoditi i njima.

Krenimo u šetnju!

LIJEPA NAŠA – RIJEKA

S Jadranskog trga krećemo upoznavati lijepu našu – Rijeku. Preko Korza do Staroga grada, dotičući obalu i luku, došetat ćemo do Vele place i Hrvatskog narodnog kazališta, a potom i do rodne kuće Ivana pl. Zajca. Saznat ćemo zašto je prokopan Mrtvi kanal, prijeći ćemo Most hrvatskih branitelja. Sušak i Rijeka dotakli su se na mostu nad Rječinom. Priču o povijesti grada završit ćemo uz spomenik književniku Janku Poliću Kamovu. (KLIKNI I POGLEDAJ NA KARTI)

Lijepa Naša nastala u Rijeci!

Antun Mihanović napisao je 1835. godine stihove “Horvatske domovine”, himne u čast Lijepoj Našoj, na današnjem riječkom Jadranskom trgu! Mihanović je radio u Rijeci kao guberijalni tajnik, od 1823. do 1828. i od 1834. do 1836. Dok je boravio u  Rijeci, potpisivao se kao Mihanovich Antal Fiumei Követ. Radio je i živio u zgradi Guberijalne palače ili stare Guvernerove palače u kojoj je i skladana “Horvatska domovina”. Ta je zgrada postojala od 1780. do 1895. godine. Nakon rušenja, na mjestu parka sagrađena je Palača / Palazzo Adria, a na mjestu stare Guvernerove palače uređen je današnji Jadranski trg. KLIKNI I SAZNAJ VIŠE!

Gostovao sam u emisiji kod Roberta Knjaza. Pogledaj video!


Grad u gradu:

TRSAT

Grad Trsat spominje se u Vinodolskom zakonu, drevnom običajnom pravu zapisanom glagoljicom 1288. godine. Trsat nije istovjetan s Tarsaticom, koja se nalazila na području današnjeg riječkog Starog grada. Grad Trsat bio je u posjedu knezova Krčkih, Frankopana, potom riječkih kapetana sve dok ga nije stekao Laval Nugent, ovjenčan vojnom slavom. On u kaštelu uređuje prvi muzej u Hrvatskoj.

Trsatska gradina i drevna župna crkva sv. Jurja

Trsatska gradina i drevna župna crkva sv. Jurja

Trsat je poznato hodočasničko središte gdje se štuje Gospa Trsatska, kraljica Jadrana. Razgledat ćemo crkvu i franjevački samostan, prošetati se perivojem te se Stubama Petra Kružića spustiti do središta Rijeke.


Sakralna baština Rijeke

katedrala_rijeka_web

Katedrala sv. Vida u Rijeci

Kao istaknutom stručnjaku i(li) znanstveniku ministar turizma Hrvatske, a na prijedlog Riječke nadbiskupije i Filozofskog fakulteta u Rijeci, dodijelio mi je status počasnog turističkog vodiča za sakralnu baštinu Primorsko-goranske županije. Nedovoljno poznata široj javnosti, sakralna baština Rijeke i ostalih mjesta, izuzetno je bogata. (KLIKNI I POGLEDAJ NA KARTI)

Rijeka 15. lipnja slavi blagdan sv. Vida, gradskoga zaštitnika. Kako se ovaj blagdan slavio kroz povijest, tko je bio sv. Vid i što on znači Rijeci i Riječanima govori Goran Moravček, povjesničar kulturne baštine, u emisiji “Katolički vidici” Radio Rijeke. Autorica emisije: Irena Hrvatin. Emitirano u nedjelju 15. lipnja 2014. u 8:40 sati.

 


 

 

Jun 132016
 

Piše: Goran Moravček

Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske

Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis: Stefano della Rovere na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Grad sv. Vida je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji od članova obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan, carski namjesnik. Zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. dolaze isusovci. Snažnu protureformaciju potakao je nadvojvoda, kasniji car Ferdinand II.

Sukob Venecije i Austrije bio je na vrhuncu u razdoblju dok je gradom upravljao Stefano della Rovere (1608.-1638). Čim je imenovan riječkim kapetanom počeo je utvrđivati grad, obnovivši gradske zidine i dobro utvrdivši nekadašnji Kaštel u Starome gradu. Upravljao je gradom tijekom Rata za Gradišku ili Uskočkog rata (1615.-1617/ 1618.). U njegovo doba počinje gradnja kapucinskog samostana na Žabici te isusovačkog samostana, učilišta i crkve sv. Vida. Na žalost, malo je graditeljskih tragova ostalo iz tog doba jer je riječki Stari grad postupno nestajao. Nema gotovo tragova od gradskih bedema, kaštel je srušen početkom 20. stoljeća, a ubrzo i isusovački samostan na čijem je mjestu izgrađena u doba talijanske uprave zgrada današnje Osnovne škole Nikola Tesla, a kasnije i druge građevine.

Stefano della Rovere sahranjen je u crkvi Gospe Trsatske kod oltara sv. Ane Trojne. Riječki kapetan della Rovere dao je podići oltar u trsatskoj bazilici povodom smrti svoje prve supruge Anne barunice Paar, koja je preminula u Rijeci 24. kolovoza 1624. godine. Prvobitno se oltar nalazio u zasebnoj kapeli obitelji della Rovere, a kasnije je uklopljen u pokrajnju lađu crkve Gospe Trsatske. Jedan od natpisa na oltaru glasi: “Na slavu božanstvene Ane ovo svetište sebi i svojima pak spomenik Stefano della Rovere, svetog rimskog carstva slobodni barun itd. nepobjedivog cara Ferdinanda II. savjetnik i komornik i sv. Vida na Rijeci kapetan vlastitim novcem podiže i doličnom pomoću zaštićeno zbrinjuje godine Gospodnje 1624”.

Stefano della Rovere sa sinovima na oltaru Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Stefano della Rovere sa sinovima na slici postavljenoj na oltaru sv. Ane Trojne u trsatskoj bazilici. Sliku je izradio renesansni umjetnik Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis

Stafano della Rovere je prikazan na oltarnoj slici, koju je potpisao Giovani Pietro Telesphoro de Pomis, najvjerojatnije Tintorettov učenik. Na slici riječki kapetan kleči, a uz njega su sinovi Ferdinand i Friedrich. Treći njegov sin Pietro, koji će 1639. godine zamijeniti oca na dužnosti kapetana, nije prikazan na trsatskoj oltarnoj slici.

Pietro de Pomis, autor slike, bio je svestrani renesansni umjetnik i samouki arhitekt. Bio je angažiran i prilikom obnove riječkih gradskih bedema. Rođen u talijanskom gradu Lodi, jugoistočno od Milana, vjerojatno 1569. ili 1570. godine. Umro je ovjenčan slavom 6. ožujka 1633. godine u Grazu i sahranjen u crkvi Marije Pomoćnice (Mariahilferkirche), koja je izgrađena upravo prema njegovim nacrtima. Temelje za tu crkvu simbilično je postavio nadvojvoda Ferdinand, budući car, koji je vlast u Unutarnjoj Austriji prezuzeo 1596. godine. Ferdinand je okrunjen za kralja Češke 1617., za hrvatsko-ugarskog kralja godinu dana kasnije, a car Ferdinand II. postao je 1619. u Požunu, današnjoj Bratislavi, tada glavnom ugarskom gradu.

Ferdinand je bio gorljivi katolik, školovan kod isusovaca, zbog čega je bio nepopularan u kalvinističkoj Češkoj, gdje je započeo Tridesetogodišnji rat, vjerski sukob okončan 1648. godine. Austrijski suveren je još kao 36-godišnji vojvoda odlučio 1614. godine gdje će biti sahranjen, a upravo je Pietro de Pomis projektirao njegov mauzolej u Grazu.

Činjenica da je De Pomis kao istaknuti dvorski umjetnik izradio trsatsku sliku svjedoči i o ugledu koji je kapetan Stefano della Rovere uživao. Upravljao je gradom u doba najžešćeg sukoba s Venecijom i razdoblju kad se mijenjala vjerska i duhovna klima dolaskom kapucina i isusovaca.

Obitelj tadašnjeg riječkog kapetana, u čijem grbu je prikazan hrast (tal. rovere) potječe iz Savone pokraj Genove u Italiji. Jedan od članova te plemićke obitelji, Francesco della Rovere, imenovan je 1471. godine papom Sikstom IV. Član obitelji Della Rovere bio je i papa Julije II. (1503.-1513.) u čije je doba započela gradnja bazilike sv. Petra u Rimu. Julije II. naručio je od Michelangela oslikavanje stropa Sikstinske kapele. Papinu grobnicu s kipom Mojsija također je izgradio Michelangelo.

Stefano della Rovere bio je povezan s trsatskim fratrima te je, među ostalim, posredovao u sporu između franjevaca i trsatskog zakupnika Gašpara Knežića. Kapetan Della Rovere uveo je 9. siječnja 1612. godine trsaske franjevce u posjed, koji im je bio oduzeo Knežić. Della Rovere je bio u dobrim odnosima s Franjom Glavinićem, koji je 1644. godine preuredio crkvu Gospe Trsatske. Tada je i kapela sv. Ane Trojne uklopljena u pokrajnju lađu trsatske bazilike. Kao “vigilatissimus gubernator et capitaneus”, odnosno kao najbudniji upravitelj i kapetan, Stefano della Rovere, prikazan na znamenitoj oltarnoj slici, na žalost, nedovoljno je poznat današnjim Riječanima iako je bio jedan od najznačajnijih osoba u ukupnoj povijesti Rijeke.

Jun 262015
 
Pješački most između Sušaka i Delte tridesetih godina prošlog stoljeća (Foto: Ljudevit Griesbach)

Pješački most između Sušaka i Delte tridesetih godina prošlog stoljeća (Foto: Ljudevit Griesbach)

Piše: Goran Moravček
Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svj. rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine ukazom njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca Aleksandara nasljednika prestolja. Međutim, tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska.
Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine.Tijekom tzv. Krvavog Božića 1920. D’Annunzijevi legonari srušili su ili oštetili većinu mostova. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine.

Pješački most (na gornjoj slici) premostio je Riječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Fotografiju toga mosta načinio je Ljudevit Griesbach (1890. – 1946.), zagrebački fotoamater i trgovac foto-materijalom. Dijapozitiv na staklu s motivom sušačkog pješačkog mosta iz tridesetih godina prošlog stoljeća čuva se u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt. Sušak je u to doba imao oko 16 tisuća žitelja.

Tvrtke Griesbach & Knaus imala je opsežan foto-arhiv, koji je bio je potpuno devastiran 1945. Ljudevita Griesbacha uhapsile su komunističke vlasti i otpremile ga u logoru na Krndiji, gdje je nesretni fotograf i preminuo 1946. godine.

Jugoslavenski žandari na privremenom međugraničnom mostu nad Rječinom 1925. godine

Jugoslavenski žandari na privremenom međugraničnom mostu nad Rječinom 1925. godine

Istarski pjesnik Mate Balota / Mijo Mirković (Rakalj,  28. rujna 1898. – Zagreb 16. veljače 1963.) napisao je o pograničnom mostu između Sušaka i Rijeke/ Fiume potresnu pjesmu Na Rečini (1933.):

 Na Sušaku, u Rečini, / kalna voda teče, / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica:/ tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati te, ufati će, / ćeš li moći doći. / Prašljive su njeje noge / i stare cavate, / milo lice zbrazdilo se, / škrbeći se za te. / Na Sušaku pod Trsaton / teče Fiumera, / priko nje su drage glave / miljare matera (…)

 

Jun 242015
 
Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.

Erwin Pendel: Südstrand von Abazzia, 1911.

Piše: Goran Moravček

Rijeka i Opatija spojeni su željezničkom prugom sa Svetim Petrom na Krasu (današnjom Pivkom u Sloveniji) na današnji dan, 24. lipnja 1873. godine. Bio je to za naš kraj povijesni dan, jer je vlak iz Beča povezao Primorje sa središnjom Europom što se može smatrati i pravim rođendanom Stare Dame, Opatije. Rijeka svoj razvoj također može zahvaliti željeznici, jer je koncem 1873. godine otvorena, uz Supetarsko – Riečku železnicu, i pruga prema Karlovcu. Željeznica će potaći razvoj svih mjesta koje je dodirnula pruga, ali, istovremeno, započet će propadanje Bakra, Kraljevice i Senja, nekad značajnih pomorskih središta.

Od matuljskog Štacjona do Opatije i Lovrana putnike je prevozio tramvaj. Mala električna željeznica u promet je puštena 9. veljače 1908. godine, a ugašena je 31. ožujka 1933. godine.

Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana

Mala električna željeznica prometovala je od Matulja do Lovrana

Opatija je baštinila svoje ime od benediktinskog samostana, opatije, utemeljenog vjerojatno u 12. stoljeću, uz more, na mjestu gdje je i danas crkva sv. Jakova. Pretpostavlja se kako je samostan građen u doba kada su osnivane i druge benediktinske opatije u Istri. Njih su podizali redovnici iz Ravene, Venecije i Aquileje. Oni su i ovdje podigli samostan na ruševinama drevnoga hrama, posvećenog bogu Apolonu, jer je na sličan način sagrađena i opatija u talijanskom Monte Cassinu. Benediktinski samostan s crkvicom stari kroničari spominju pod imenima – Abbatia Sancti Jacobi, Abbatia Sti Jacobi ad Palum, Abbatia Sti Jacobi a Preluch ili de Volosca. Samostan je pod upravama nekoliko crkvenih redova bio napuštan i obnavljan tijekom stoljeća postojanja.

Kada je godine 1843. dovršena obalna cesta Rijeka – Volosko – Opatija, čiju je gradnju potaknuo Iginio (Higin) Scarpa, stvoreni su preduvjeti za razvoj mjesta. Scarpa, taj riječki okretni poslovni čovjek, uočio je prednosti ovoga kutka uz more, Raja na zemlji, izgradivši Vilu Angiolinu, prvi opatijski ljetnikovac. Juraj Matija Šporer (1795. -1884.) zalagao se uređenje morskog balneološkog zavoda, jer je Opatija, zbog svojih klimatskih uvjeta i prirodnog okruženja, pogodna za zimsko boravilište i lječilište. Među ostalima, slično je razmišljao i bečki liječnik Leopold von Schrötter (1837. – 1908.).

Friedrich Julius Schüler

Friedrich Julius Schüler

Velikih zasluga za razvoj Liburnijskog primorja ima Friedrich Julius Schüler (1832.-1894.), od 1878. direktor Društva južnih željeznica, austrijske korporacije sa sjedištem u Beču, osnovane 1859. godine. Schüler je zaslužan i za gradnju Semerinške željeznice (Semmeringbahn) u Austriji, koja počinje u Gloggnitzu i vodi preko Semmeringa u Mürzzuschlag. Bila je to prva planinska željeznica u Europi izgrađen sa standardnom širinom kolosijeka. Sa svojih 14 tunela, 16 vijadukata te brojnim mostovima, Semerinška željeznica je kao svjetska kulturno-povijesna baština pod zaštitom UNESCO-a od 1998. godine.

Friedrich Julius Schüler potiče gradnju Kvarnera (Quarnero) 1884. godine, ali i drugih hotela vezanih uz željeznicu, poput onoga u Tolbachu (Grand Hotel Toblach) te u Semmeringu (Grand Hotel Südbahn).

Bečki kipar Johann Rathausky (1858.-1912.) izradio je Schülerovo poprsje, koje danas okruženo zelenilom ukrašava opatijskim park. Taj je umjetnik i autor vodoskoka u Parku Angiolina s prikazom Heliosa i Selene (1891.).

Dolazak careva i drugih tadašnjih uglednika željeznicom do postaje u Matuljima bio je praćen u svijetskom tisku. Primjerice, The New York Times izvješćuje svoje čitatelje u broju od 30. ožujka 1894. godine, kako su se, najprije u Matuljima u Kraljevskoj čekaonici, susreli austrijski car Franjo Josip I. i njemački car Wilhelm II., a potom su se kočijom odvezli u Opatiju. Austro-ugarski suveren je boravio u Hotelu Stephanie, a njemački sa svitom u Vili Amaliji. I mnogi su drugi uglednici, zahvaljujući upravo željeznici, otkrivali čari Kvarnera.

Bez suvremenih prometnica nezamisliv je razvoj pojedinih područja i mjesta. Mene, stoga, iznova čudi – kako to da naši politički i gospodarski stratezi zaboravljaju na značaj željeznice u naše doba? Primorje je povezano s unutrašnjošću zapuštenom prugom – danas gotovo bez ozbiljnijeg prometa i s vlakovima koji redovito kasne – izgrađenom davne 1873. godine. Nazdravlje!

Šimun Kožičić Benja: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (1531.)

 

Šimun Kožičić Benja (oko 1460-1536.), biskup modruški, osnovao je u Rijeci tiskaru i u njoj 1530. i 1531. godine uz pomoć dvojice talijanskih majstora (štampadura) tiskao šest glagoljskih knjiga.

Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (Rijeka, 1531.), djelo je o rimskim papama i carevima pisano glagoljicom na hrvatskom jeziku. Smatra se da je to prva na hrvatskom jeziku štampana svjetska povijest. Knjižice u prvome dijela donse životopise papa, od apostola Petra do pape Klementa VII., Benjina suvremenika. U drugome dijelu su životopisi careva, od Julija Cezara do Karla V. Sačuvalo se sedam originalnih primjeraka.

Bayerische Staatsbibliothek digitalizirala je knjigu i omogućila da bude dostupna posredstvom platforme Europeana.

Izvor: München, Bayerische Staatsbibliothek — Res/4 H.un. 92 h

U izdanju Sveučilišne knjižnice Rijeka objavljeni su 2007. godine pretiskak i transkript Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov. Izdanje obuhvaća dvije knjige: faksimil (knjiga 1) i latinička transkipcija glagoljskoga teksta (knjiga 2). Faksimil je reprodukcija knjige, koji se čuva u Sveučilišnoj knjižnici u Wroclavu (Biblioteka Universytecka, sig. 445547). U zasebnoj knjizi glagoljski je tekst prenesen redak po redak latiničkim pismom postupkom transkripcije, dnosno na način kako se pisalo i(li) izgovaralo.  Osvrt  na ovo izdanje objavila je Ivana Mulc – Slovo: časopis Staroslavenskog instituta, No.58 Prosinac 2008.

Recenzija Ivane Mulc:

“ŠIMUN KOŽIČIĆ, Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov. Rijeka, Knjiga 1: Reprodukcija primjerka knjige iz Sveučilišne knjižnice u Wroclawu; Knjiga 2: Latinička transkripcija glagoljskoga teksta (s predgovorom i uvodom). Priredila Anica NAZOR. Sveučilišna knjižnica Rijeka, Rijeka 2007.

Kao rezultat izdavačkoga projekta Sveučilišne knjižnice u Rijeci 2007. godine objavljeno je povijesno djelo Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, koje je, 1531. godine glagoljicom tiskao u svojoj tiskari u Rijeci Zadranin, Šimun Kožičić Benja. Ovaj ambiciozan i zahtjevan projekt zacrtan je u trima knjigama: faksimil, transkripcija i knjiga komentara. Tiskane su prve dvije. Faksimil izdanja iz 1531. godine priredio je vrstan stručnjak za tipografsko oblikovanje hrvatskoglagoljskih tiskanih knjiga, akademski slikar-grafičar Frane Paro, koji je, uz pomoć majstora u tiskari »Zrinski« u Čakovcu, ostvario faksimil u svemu vjeran primjerku originala. Druga knjiga, uz Predgovor i opširan prilog o Šimunu Kožičiću Benji i njegovu djelu, donosi transkripciju teksta latinicom naše najbolje poznavateljice hrvatskoglagoljskih inkunabula i tiskanih knjiga, akademkinje Anice Nazor.

U trećoj knjizi koju priređuje istaknuti proučavatelj crkvene povijesti dr. Tomislav Mrkonjić potanko će se usporediti i komentirati Kožičićev tekst s tekstovima glavnih latinskih predložaka koje je autor istražio (Platina) i otkrio (Egnacije) kao izvore neophodne za razumijevanje Kožičićeva djela.

Diljem svijeta i u nas izbrojeno je sedam originalnih primjeraka Knjiica, a za faksimil rabljen je izvrsno sačuvan, potpuni primjerak originala koji se nalazi u Sveučilišnoj knjižnici u Wroclawu.

Druga knjiga koju je priredila Anica Nazor izuzetne je znanstvene i kulturološke vrijednosti. U Predgovoru iznosi povijest nastanka projekta. Šimun Kožičić Benja poznat je u našoj kulturnoj javnosti i po svojim, više puta tiskanim, rodoljubnim govorima na latinskom jeziku koje je održao na Lateranskom koncilu u Rimu 1513. i pred papom Leonom X. 1516. godine. U njima se otkrio kao sjajan orator, dobar znalac latinske govorničke tradicije, kao i strastven rodoljub, osjetljiv na patnje svojega naroda, tražeći »sveti rat« protiv Turaka i novčanu i vojnu pomoć za otkup zarobljenika i obranu svoje opustošene domovine. Izravno se obraća papi Leonu X. govoreći: »Tebe smo, preblaženi Leone, očekivali kao spasitelja… Udri na one koji nas udaraju.« Poznat je i više puta objavljivan njegov uvodni tekst u Knjižice koji je posvetio trogirskomu biskupu Tomasu Nigeru. Moli ga da što prije složi »knjižice od hrvacke zemlje i od hvali njeje«, a on će to »stlmačiti i činit štampati.« Objašnjava svoje napore oko izdavanja glagoljskih obrednih i nabožnih knjiga i tuži se na jezik glagoljskih knjiga koji su, kako on misli, iskvarili lažni pisci i loši prevodioci.

»V hižah prebivanija« u Rijeci osnovao je i vlastitim novcem u nepunih šest mjeseci (od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531.) tiskao šest knjiga. To su: priručnik (bukvar, abecedarij) za učenje glagoljice, koji naslovljuje: Psaltir; molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum): Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije; mali ritual: Knjižice krsta; misal: Misal hruacki; povijesno djelo: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov; i priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice. Takva osobnost i takav izdavački pothvat privukli su znanstvenu pažnju priređivačice ovoga izdanja još sredinom sedamdesetih godina.

Godine 1975. Anica je Nazor zacrtala svoj izdavački plan: sistematski istražiti, prirediti i objaviti ponovno izdanja naših najstarijih glagoljskih tiskara: senjske i riječke. Dobrim dijelom to je uspješno ostvarila sama ili sa suradnicima. Objavljena su ponovljena senjska izdanja Spovidi općene iz 1496. (pretisak+dodatak), Korizmenjaka iz 1508. (pretisak) i Senjskoga glagoljskog misala iz 1494. (pretisak+dodatak).

Iz riječke je tiskare priredila i objavila izdanje Knjižice krsta iz 1531. (transkripcija, komentar, rječnik), a Leonard Tandarić Psaltir (latinična transkripcija). Treba napomenuti da je njezinim poticajem i mentorstvom došlo do kritičkog izdanja u latiničnoj transliteraciji Kožičićevih Knjižica (München, 1983.), koje je priredio mladi njemački znanstvenik Günther Tutschke. U izdanju je zadržao originalne retke i kraćeno pisane riječi, a popis kraćenih riječi priložio je i u zagradama ih razriješio. Uz napomene o jeziku dodao je rječnik. Utvrdio je da je najbliži latinski predložak za tekst životopisa papa djelo Liber de vita Christi ac omnium pontificum Bartolomea Sacchija, humanističkim imenom Platina. Tekst životopisa papa u komentaru je usporedio s tekstom Platine. Nakon njegova izdanja Tomislav Mrkonjić otkriva glavni predložak životopisa rimskih careva u djelu venecijanskoga humanista Egnacija (De Caesaribus libri III.).

Tako su Knjižice približene široj znanstvenoj javnosti, omogućena su dalja istraživanja i dobiveni izvanredni rezultati izneseni na znanstvenom skupu o Šimunu Kožičiću Benji 1988. i objavljeni u zborniku radova 1991. godine. Na kraju Anica Nazor zahvaljuje ravnateljima Sveučilišne knjižnice u Rijeci, Jurju Lokmeru i Senki Tomljanović, na pokretanju projekta baš u Rijeci, gdje je Kožičić prije gotovo pola tisućljeća tiskao svoje knjige, kao i ostalima koji su zaslužni za njegovo ostvarenje.

Slijedi opširno poglavlje o Šimunu Kožičiću Benji (Zadar oko 1460. – 1536.) koji je jedna je od najblistavijih osobnosti ne samo svoga vremena već i hrvatske kulture uopće. Potječe iz jedne od najuglednijih, najobrazovanijih i najbogatijih zadarskih obitelji. U njoj se njegovala glagoljaška tradicija, a usto je dobio izvrsno humanističko obrazovanje. Godine 1502. bio je na dvoru pape Aleksandra VI. u Rimu, kanonik crkve u Zadru, upravitelj Crkve sv. Ivana, arhiprezbiter na Pagu, biskup modruški, upravitelj Senjske biskupije, papinski poslanik na dvoru ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava II. Jagelovića. Na Petom lateranskom koncilu održao je već spomenute rodoljubne protuturske govore. Poslije pada i razaranja Modruša 1528. godine, bježi u Novi Vinodolski, a zatim u Rijeku gdje vlastitim novcem i tiskarskim materijalom nabavljenim u Veneciji tiska svoje knjige.

Suvremena hrvatska historiografija ističe da se u Knjižicama radi o »prvoj u nas na hrvatskom jeziku štampanoj svjetskoj povijesti, koja uključuje podatke o islamu i turskom carstvu od njegova početka do širenja na područje Bizanta, Balkana sve do naših krajeva, do Kožičićeva vremena.« (Miroslav Kurelac).

Kožičićeve Knjižice podijeljene su u dva dijela: u prvom su kratki životopisi papa od apostola Petra do pape Klementa VII., Kožičićeva suvremenika, a u drugom životopisi careva od Julija Cezara do Karla V. Unutar tih dvaju odjelitih dijelova nalaze se mala posebna poglavlja s »istočnom problematikom«: Od gospodstva Partov i Prsijanov, Vazetije Rima, Mahometa početije, Od početija turačkago. Priručnik crkvene i svjetske povijesti dobra je renesansna kompilacija u koju Kožičić unosi vlastita zapažanja – dragocjene podatke o sebi, te komentare o osobama i zbivanjima svojega vremena. Tako u životopisu pape Julija II., opisujući svoj izbor za modruškog biskupa, pridaje si pridjev uobičajen u zapisima popova glagoljaša: »I az nedostojan izabran jesam na Modrušku biskupiju: dan 7. novembra leto Gospodnje 1509.« O suvremenicima će izreći svoje mišljenje, poštujući potrebnu povijesnu distancu, oprezno, ali ujedno i jasno. Npr. o papi Aleksandru VI. piše: »Od jegože mnoga bi se mogla reći, na zač živut ošće mnozi iže znajut dela jego … ničtože nećemo reći.« I još dodaje: »Az bil jesam v Rimi tri leta pred jego semrtiju i videh mnoga.«

U sjajnoj sintezi temeljenoj na literaturi i arhivskim podatcima, uz životopis, ocijenjeni su Kožičićevi rodoljubni govori s literarne strane, iznesena povijest istraživanja o svakom od njegovih šest djela, dodani bibliografski podatci o sačuvanim primjercima i njihovu broju, navedena nalazišta i signature. Pritom autorica iznosi i vrednuje prinos svakoga znanstvenika u rješavanju pojedinih pitanja.

Što se tiče jezika Knjižica obično se ističe da su tiskane hrvatskim jezikom. U stvari koncepcija Kožičićeva književnoga jezika i njegovi zahvati u njegovu popravljanju urodili su jezikom koji je mješavina čakavskoga i crkvenoslavenskog jezika (crkvenoslavenizmi u deklinaciji, osobito zamjenica i pridjeva, u sintaksi česta upotreba dativa apsolutnoga). Isto tako očituje se poznavanje izraza hrvatske usmene književnosti (figure, sinonimi, elipse, tropi, uobičajene sintagme…).

Najvažniji dio knjige latinična je transkripcija teksta. Suvremenomu čitatelju, uglavnom nevičnu poznavanju glagoljice i crkvenoslavenskoga jezika, priređivačica podastire tekst koji mu omogućuje čitanje i upoznavanje sadržaja i jezika Kožičićeva djela. Vrlo složen, osjetljiv i odgovoran posao transkripcije razrješava u poglavlju o transkripciji predlažući jednoznačna transkripcijska načela kojima se služi: npr. prenošenje glagoljskog đerva, poluglasa (štapića) u različitim pozicijama, osobito transkripcija jata koja je i inače u takvim izdanjima jedan od najtežih problema. Tu se u realizaciji nerealiziranih primjera oslanja na u tekstu potvrđene primjere s ostvarenim jatom – stoga donosi čitav niz takvih potvrda. Ti su ostvareni primjeri podloga za transkripciju riječi istoga korijena. Svaki upućeniji čitatelj zagledanjem u pretisak može se uvjeriti koliko je to učinjeno dosljedno i pouzdano. Uspješno rješenje složena problema transkripcije rezultat je izvrsna poznavanja crkvenoslavenskoga jezika, hrvatskoglagoljskih spomenika, ali i velika iskustva u priređivanju takvih izdanja. Na kraju je opširan popis predmetne literature. U knjizi je tiskan rad našeg vrsnog grafičkog stručnjaka Frane Para, poznavatelja hrvatskoglagoljskoga tiskarstva, Tipografske osobitosti »Knjižica od žitja rimskih arhijerejov i cesarov«, u kojem je razmotreno i prikazano kako su pravila tiskarskog umijeća primijenjena u priređivanju ovoga izdanja.

Objavljujući djelo hrvatskog prosvjetitelja i kulturnog velikana Sveučilišna knjižnica u Rijeci, grad Rijeka, kao i čitava Hrvatska svrstava se u red zemalja i naroda koji se s poštovanjem odužuju svojim znamenitim ljudima. Rusi su se svojem prvom tiskaru Ivanu Fjodorovu – koji je 1564. u Moskvi (dakle tridesetak godina nakon Kožičića) počeo tiskati knjige – odužili podizanjem spomenikâ, muzeja, godišnjim znanstvenim tribinama (Fjodorovskije čtenija), godišnjacima, izložbama, medaljama, poštanskom markom i omotnicom, mapom s razglednicama u boji s motivima iz njegovih izdanja. Pripremaju se kritička izdanja s tekstološkim i lingvističkim komentarom, faksimilirana izdanja i izrada Rječnika jezika Ivana Fjodorova (Nazor 1988.).

Kako bi Kožičićeva djela bila pristupačnija današnjem čitatelju, akademkinja Nazor predlaže, uz faksimil i glagoljski tekst izdan kritički u latiničnoj transkripciji, ponovna izdanja svakoga od njegovih preostalih djela kao i izdanje njegova Rječnika. Smatra da bi se u Zadru gdje se je rodio, ili u Rijeci gdje je svoja djela pripremao i tiskao, trebao otvoriti memorijalni muzej.

Ovako uzorno, po svim pravilima struke, pripremljenim izdanjem, hrvatska znanstvena i kulturna javnost dobila je na raspolaganje djelo koje će biti dragocjen izvor istraživanja znanstvenicima raznih profila, osobito povjesničarima, crkvenim povjesničarima, jezikoslovcima, tekstolozima, grafičarima i sl. Očekujući objavljivanje neophodne treće knjige komentara treba poželjeti da se što prije ostvare barem neke zamisli i prijedlozi priređivačice izdanja kako bi se Hrvatska dostojno odužila svomu kulturnomu velikanu i istinskomu rodoljubu”.

Ivan Zajc: Momci na brod & Viteška ljubav

 

Komična opereta Momci na brod (Mannschaft an Bord) Ivana pl. Zajca praizvedena je u bečkom Karltheateru 15. prosinca 1863. Bilo je to prvo izvođenje nekog Zajčevog djela u Beču, u kojem je kompozitor živio i djelovao od 1862. do 1870. U tom je razdoblju izvedeno na bečkim pozornicama 11 njegovih djela. Opereta Momci na brod na repertoaru je bila pet sezona te je doživjela više od 60 izvedbi.


SAZNAJ VIŠE:

Knjižnice grada Zagreba. Digitalizirana zagrebačka baština; Zagreb na pragu modernog doba:

  • Ivan pl. Zajc: Momci na brod, komična opereta u jednom činu; dirigent Ferdo Pomykalo. Izvodi: Zbor i orkestar Radio Zagreba. Libreto: J. L. Harisch
  • Ivan pl. Zajc: Viteška ljubav (Boisyjska vještica), komična opera u tri čina; dirigent Maks Mottl. Izvodi: Zbor i orkestar Kazališta “Komedija” Zagreb. Libreto: Karl Costa


KLIKNI I POSLUŠAJ


Plakat za operetu "Momci na brod". Djelo je izvedeno u Zagrebu 16. prosinca 2014. povodom stogodišnice smrti Ivana pl. Zajca

Plakat za operetu “Momci na brod”. Djelo je izvedeno u Zagrebu 16. prosinca 2014. povodom stogodišnice smrti Ivana pl. Zajca