Riječka “Kristalna noć” 1920. godine

Zapaljene barke hrvatskih trgovaca vinom Frančića i Materljana na Mrtvom kanalu, 14. srpnja 1920.

Piše: GORAN MORAVČEK

Prije stotinu godina na obalama Kvarnera, u Rijeci, rođen je fašizam, pokret koji je uz nacizam i komunizam unesrećio stotine milijuna ljudi. “Kristalnu noć” (njem. Kristalnacht) Riječani su doživjeli 1920. godine, gotovo dva desetljeća prije Berlina, gdje je nacistički pogrom “nearijevaca” što se zbio u studenome 1938. dao naziv jednom od najsramnijih događaja u suvremenoj svjetskoj povijesti. Sraman je bio i riječki pogrom “inorodaca”, koji je zabilježio svoj vrhunac u noći s 14. na 15 srpnja 1920. kad su talijanski nacionalisti predvođeni fašistima poduzeli niz akcija protiv riječkih Hrvata.

Čemu ovo povijesno podsjećanje?

Cijelo stoljeće prošlo je od događaja koji su ostavili duboke povijesne rane. Mnoge su ostale nezaliječene u Rijeci, koja se još uvijek nije suočila sa svojom prošlošću skrivajući se iza fraza o “luci različitosti” i “tolerantnom gradu”. Kada sam prije tri desetljeća objavio knjigu “Rijeka, prešućena povijest” (1990.), koja je dotakla neke tabu-teme riječke prošlosti napisao sam, među ostalim, da je Rijeka grad koja ima ne samo prešućenu, već i dvojnu povijest – talijansku i hrvatsku. Istina je, međutim, samo jedna. Da bi se ona utvrdila potrebno je, za početak, da sjednu zajedno za okrugli radni stol povjesničari, a potom i političari iz obje zemlje, kako bi se nevesele teme o fašističkim i komunističkim simbolima, o okupacijama i(li) oslobođenjima, prekrštavanjima, nasiljima svih vrsta, esodu, fojbama i još koječemu počele razgrtati ispod gustih slojeva povijesnih magli.

Ovih dana povijesni, prvi korak učinili su talijanski predsjednik Sergio Mattarella i slovenski Borut Pahor. Držeći se simbolično, ali i stvarno za ruke obišli su Narodni dom u Trstu, koji je nakon cijelog stoljeća vraćen Slovencima. Narodni dom su fašisti spalili, također prije stotinu godina, tijekom tršćanske “Kristalne noći” u srpnju 1920. Slovenski i talijanski predsjednik otišli su i do Bazovice na tršćanskom Krasu te su se poklonili pred spomen obilježjima žrtavama fašizma i komunizma. Pomirenje i praštanje, umjesto iscrpljujućih ideoloških rasprava o (anti)fašizmu, kojima svakodnevno svjedočimo na hrvatskim prostorima.

Pomirenje i praštanje: Sergio Mattarella i Borut Pahor pred fojbom u Bazovici, koja je simbol stradanja Talijana u Istri i Julijskoj Veneciji

Gabriele D’Annunzio rodonačelnik fašizma

Prije stotinu godina Rijekom, gradom na desnoj obali Rječine, vladao je Gabriele D’Annunzio, rodonačelnik fašizma, kojega pojedini krugovi u Italiji pokušavaju prikazati kao rodoljuba koji je imao “duboki prezir prema fašizmu” (Giordano Bruno Guerri). Međutim, političke bajke o pjesniku-osvajaču zaodjenute su u ruho ideologije, jer u samo dva mjeseca D’Annunzijeve uprave Rijeku / Fiume napustilo je 1.500 “stranaca egzotičnog jezika”. D’Annunzio je 27. veljače 1920. dekretom (Nr. 50) prognao sve “strance” koji su u Rijeku došli nakon 30. listopada 1918., kao i sve one “strance” koji se nisu rodili u gradu na desnoj obali Rječine. U stanove protjeranih ili izbjeglih Hrvata i drugih netalijana uselili su se novopridošli Talijani.

Lista progonjenih je bila tolika da je već uoči Uskrsa 1920. godine, senjsko-modruški ili krbavski biskup dr. Josip Marušić uputio prosvjed Riccardu Giganteu, D’Annunzijevom gradonačelniku Rijeke. Biskup Marušić navodi u svom protestu kako “povjesnica uči, da se narodi ne mogu silom odnaroditi te da se svaki atentat na vjersko i narodno čuvstvo teško osvećuje”. Predviđanja biskupa Marušića, koji je Giganteu poručio da kao biskup ne može “zatajiti ni onog motiva, što ga svijet rado ne ističe, a taj je da i Bog kazni narode i gradove koji progone njegove sluge”, dobila su povijesnu potvrdu.

Progon Hrvata i netalijana

U razdoblju D’Annunzijeve vladavine Rijekom (12. rujna 1919. – 1. siječanj 1921.) provodilo se sustavno etničko čišćenje o čemu svjedoče znanstveni prilozi objavljeni u novom “Vjesniku Državnog arhiva u Rijeci” (svezak LXI/LXII), koji se bavi D’Annunzijem i njegovom vladavinom na obalama Kvarnera. U “Vjesnik DAR-a” uvršten je i prilog koji sam pripremio na temelju razgovora što sam ih svojevremeno vodio s ing. Maksom Pečom (1914.-2016.) kao izravnim svjedokom raznih zbivanjima u Rijeci i na Sušaku koja su dotakla njegov dugi život.

Događaji u Rijeci obilježeni nasiljem što su ih izveli D’Annunzijevi legionari, bili su posljedica zbivanja u Splitu 11. srpnja 1920., a povodom obilježavanja rođendana kralja Petra I. Karađorđevića. U splitskoj luci došlo je toga dana do sukoba hrvatskog stanovništva s mornarima talijanskog vojnog broda “Puglia”. U sukobu je među ostalim poginuo zapovjednik broda Tommaso Gulli. Idućih dana pokrenut je niz osvetničkih akcija od Splita, preko Rijeke sve do Trsta gdje su talijanski fašisti zapalili slovenski “Narodni dom”.

“S prozora stana promatrao sam paljenje jedrenjaka u Mrtvom kanalu koji su pripadali našim ljudima. Jauk i plač naših ljudi, naših otočana još mi zuji u ušima. Mrtvi kanal bio je tada ploveća tržnica, a naši su ljudi na jedrenjacima prodavali ulje, vino, drvo, Talijani pak južno voće. Kanal je bio plovan, a kod današnjeg velikoga Matkovićeva spomenika zimovali su bijeli putnički brodovi. Dalje od njih prekooceanski brodovi krcali su drvo za Alžir, Maroko, Tunis i Francusku” – ispričao mi je Maks Peč.

Potvrdu njegovih riječi našao sam i na stranicama Franjevačke kronike na Trsatu gdje je zapisano:

“Što se je nakon takvog proglasa na narod moglo dogoditi predviša već svaki sam. U noći od 12 na 13 nastala je prava hajka na sve što je slavensko na Rijeci. Svi jugoslav. dućani, gostione, kavane i druga poduzeća su do temelja uništeni, a roba izbačena na ulicu gdje ju je rulja razgrabila i raznesla. Vlasnici pak bili su sretni ako su iznijeli živu glavu. Provaljivalo se u stanove, zlostavljalo ljude. Toliko je bilo robe uništeno i razgrabljeno da su ju vojnici u automobilima razvažali. A na sve to morao je naš narod da šuti i ljubi ruku koja ga je tako nemilosrdno izubijala. Razumljivo je da nije prošlo ni bez ljudskih žrtava, jer čim bi se koji jugosl. pokazao na ulici mogao je još prije preporučiti Bogu dušu, napisati testament i oprostiti se od ovog svijeta. Mnogi i mnogi podniješe teške udarce batina dok jednoj odličnoj gospoji majci nejake djece jedan od ardita iz čista mira zabio bodež u srce”.

Premda je Sušak formalno bio u sastavu Kraljevine SHS stvarno se nalazio od 16. studenoga 1918. pod okupacijom talijanske vojske zauzela sušačko područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva uključujući Martinšćicu, Kostrenu sv. Lucije, Kostrenu sv. Barbare i Grobnišćinu do Kastva. Stoga se i moglo dogoditi da na okupiranom Sušaku talijanski karabinijeri uhite trsatskog plovana dr. Andriju Račkog, utamniče ga, osude, a potom protjeraju u njegove rodne Fužine. 

Povijest je na našim prostorima tijekom 20. stoljeća iznjedrila mnoga zla. Mnogo je primjera o tome. Kao ljudi, međutim, moramo naći snage, poglavito u sebi samima, za pomirenja i praštanja, ali ne samo u politici i povijesti, već i u svakodnevnom, “običnom” životu.

Gabriele D’Annunzio zauzeo Rijeku

Rijeka 1919. godine
Rijeka 1919. godine

Piše: Goran Moravček

Gabriele D’Annunzio zauzeo je Rijeku / Fiume 12. rujna 1919. čime je započela talijanska uprava, koja je trajala u gradu na Rječini do kapitulacije Kraljevine Italije 8. rujna 1943. godine. Pohod na Rijeku imao je dugoročne (geo)političke posljedice.

Talijanski književni klasik, hodočasnik Italije, kako su ga nazivali, rođen je 12. ožujka 1863. godine u Pescari kao Gaetano Rapagnetta. Ime Gabriele D’Annunzio uzeo je u mladosti. Na vratima automobila, s kojim je na čelu kolone krenuo iz Ronchia kod Trsta u pohod na Rijeku, bili su naslikani Gospa Loretska i Nazaretska kuća u kojoj je arkanđeo Gabrijel navijestio Mariji da će roditi sina Isusa. Prema predaji, Nazaretska kuća je 10. svibnja 1291. godine stigla na Trsat, a nakon tri i pol godine je “na krilima anđela” prenesena u Loreto kod Ancone (hrv. Jakin) u Italiji, gdje se štuje Gospa Loretska. Tako je Gabriel D’Annunzio nadahnut valjda arkanđelom Gabrijelom, Navjestiteljem, simbolički najavio svoj vojni i politički pothvat. Sukladno tome, prevrat 12. rujna 1919. godine poznat je kao – Santa entrata!

O Danuncijadi sam opširnije pisao u knjigama Rijeka, prešućena povijest (1990) i Rijeka između mita i povijesti (2006) te u Sušačkoj reviji.

Rijeka 1919. godine
Rijeka 1919. godine

Nakon što je 26. travnja 1915. godine rimska vlada, mijenjajući ratne partnere, napustila Trojni sporazum s Austro-Ugarskom i Njemačkom te se priključila silama Antante – Velikoj Britaniji, Francuskoj i Rusiji – tadašnji talijanski ministar inozemnih poslova Giorgio Sidney Sonnino tražio je jamstva za granice na istočnoj obali Jadrana, koje će njegovoj zemlji omogućiti daljnje teritorijalne prodore.

Tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine, Italiji su obećani Goriška, Trst, Istra, kvarnerski otoci i dio dalmatinskog kopna s otocima, ali ne i Rijeka. Međutim, u talijanskoj je javnosti bio stvoren osjećaj kako se, prema odredbama Londonskog ugovora, nadmetanje ne vodi samo za Istru, nego i za Rijeku, koja je ostavljena Hrvatskoj.

Propast Austro-Ugarske monarhije zaoštrila je političke prilike u Rijeci. Pobuna 79. hrvatskog pješadijskog puka, Jelačićevaca, označila je 23. listopada 1918. kraj mađarske vladavine u gradu. Pobunu Jelačićevaca talijanski žitelji pratili su sa zebnjom, a kada je 29. listopada iz Zagreba, iz glavoga grada novoosnovane Države Slovenaca, Hrvata i Srba, stigla naredba Hrvatskom Narodnom vijeću da preuzme vlast, što su riječki Hrvati proslavljali pjevajući Lijepu Našu i zahtijevajući pred Guvernerovom palačom uspostavu vlasti, vođe talijanske narodne zajednice, tražile su od svojih sunarodnjaka da po svaku cijenu obrane talijanstvo grada.

Poslije podne 29. listopada 1918. mađarski guverner Zoltan Jekelfalússy napušta Guvernerovu palaču, a ključeve preuzima dr. Rikard Lenac. Time se događaji u Rijeci usložnjuju. Država Slovenaca, Hrvata i Srba, utemeljena 29. listopada 1918. u Zagrebu, nije imala stvarne moći da obrani hrvatsku vladavinu u Rijeci. Stoga dolazi do hrvatsko-talijanskih sukoba, a kako bi se oni spriječili 3. studenoga 1918. utemeljeno je Međusavezničko zapovjedništvo.

Regularna talijanska vojska bila je također u sastavu međunarodnih snaga što će se pokazati presudnim za daljnju sudbinu grada. Kako Država SHS nije imala vojsku pozvane su kao podrška hrvatskom življu na obalama Kvarnera jedinice dobrovoljaca i srpske vojske, ali one su bile preslabe da spriječe ulazak talijanskih vojnika na područje Rijeke i Sušaka.

General Di San Marzano, zapovjednik talijanskih snaga u međunarodnim jedinicama koje su trebale uspostaviti mir u gradu, istjerao je 16. studenoga 1918. dr. Rikarda Lenca iz njegovog kabineta u Guvernerovoj palači, a navečer toga dana talijanska vojska zauzima Rijeku i okupira Sušak do mosta Sv. Ane na Podvežici. Pod njihovom su okupacijom uskoro bili Martinšćica, Kostrena Sv. Lucija te dio škrljevskog i grobničkog područja. Sušak će biti pod talijanskom vlašću sve do ožujka 1923. godine!

Američke vojne snage u Rijeci 1919. godine
Američke vojne snage u Rijeci 1919. godine

Mirovna konferencija u Parizu počela je s radom 12. siječnja 1919. godine. Američki predsjednik Woodrow Wilson je zastupao gledište prema kojem je Rijeka kao luka potrebna širem zaleđu te ne bi bilo opravdano dodijeliti je Italiji. Prema svom položaju, smatrao je američki predsjednik, Rijeka nije talijanska luka već međunarodna te služi zemljama istočno i sjeverno od Kvarnerskog zaljeva. Njemu je bilo neprihvatljivo, a to je iznio u prvoj od svojih Četrnaest točaka, tajno zaključivanje ugovora kakav je bio Londonski pakt.

Takav Wilsonov stav je izazvao političku buru na Apeninskom poluotoku, ali i među talijanskim žiteljima Rijeke. Antonio Grossich, vođa riječkih Talijana, predao je 26. travnja 1919. generalu Emiliju Grazioliju odluku o sjedinjenju Rijeke s Italijom. General je pozvan da u ime Italije preuzme vlast, ali on tada još nije pristao na formalnu aneksiju grada.

Među ratnim saveznicima nastao je ozbiljan spor zbog Rijeke, a u gradu je ključalo jer je u proljeće 1919. bilo prisutno gotovo 20 tisuća Talijana pod oružjem te nekoliko bataljuna britanskih, francuskih i američkih vojnika. Bile su osnovane i paravojne jedinice Riječke legije pod zapovjedništvom Giovannija (Nina) Hosta Venturija, budućeg Mussolinijevog ministra.

U lipnju 1919. godine legionari su izazvali krvave sukobe s francuskim vojnicima u luci Baroš. Pod međunarodnim pritiskom, Talijansko nacionalno vijeće je raspušteno, a pripadnici Riječke legije protjerani iz grada. Kasniji događaji, povezani s D’Annunzijevim zauzimanjem Rijeke u rujnu 1919. godine, pokazat će da je legija pretrpjela udarac, ali tada nije bila uništena.

Zamisao o pohodu na Rijeku javila se u proljeće 1919. godine kada je Venecijom na putu za Libiju prošla arditska divizija u kojoj je služio i Nino Host-Venturi. On je iznio D’Annunziu urotničke zamisli koje su predviđale stvaranje Republike triju Venecija, što se odnosilo na Mletke, Rijeku i Split. Među zavjerenicima je bio i tršćanski industrijalac Oscar Sinigaglia, glavni financijer D’Annunzijeve riječke avanture.

D'Annunzio na Korzu početkom listopada 1919.
D’Annunzio na Korzu početkom listopada 1919.

Razvoj događaja na Mirovnoj konferenciji u Parizu urotnicima je išao na ruku, jer se u Versaillesu rasprava vodila oko toga što će biti s Rijekom i koliki će dio obećanog Londonskim ugovorom pripasti Italiji. Povlačenje talijanske delegacije s pregovora u travnju 1919. pokazalo je kako zbog snažnog protivljenja američkog predsjednika Wilsona neće biti moguće potvrditi Londonski ugovor “plus Rijeka” čime su u pitanje bile dovedene nade o stvaranju Velike Italije. Talijanske planove ozbiljno je ugrozilo i utemeljenje jugoslavenske državne zajednice, koja se prostirala na teritoriju što su ga svojatali i talijanski ekspanzionisti. Stoga je prevrat bio jedina mogućnost da se ostvare talijanski teritorijalni snovi.

Talijanska strana je imala nedoumice jedino o tome koji od istočnojadranskih gradova prvi treba osvojiti. Odabrana je Rijeka, ali bilo je mišljenja kako je Split poželjniji cilj jer bi njegovo zauzimanje prisililo talijansku vladu da se suoči s problemom Londonskog ugovora i jednim udarcem razriješi pitanje daljnje sudbine Dalmacije. 

D’Annunzijev Pohod na Rijeku nije bio spontana i(li) teatralna akcija, kako neki žele prikazati. Značajnu ulogu u riječkom prevratu imao je, među ostalima, Giovanni Giurati, kasniji šef D’Annunzijeva kabineta u Rijeci. On je dobio prešutnu potporu vrha talijanske vojske da se armija neće miješati u prevratničke planove. Bez potpore zapovjednika kraljevske talijanske vojske generala Pietra Badoglia pohod na Rijeku ne bi uspio, tim prije što su u gradu bile i brojne međunarodne snage.

D'Annunzijevi legionari u Rijeci 1920. godine
D’Annunzijevi legionari u Rijeci 1920. godine

Urotnici nisu slučajno izabrali Gabrijela D’Annunzia za vođu. On je zahvaljujući svom ugledu književnog klasika, ali još više zbog svoje osobnosti i ratnih poduhvata, koji su često graničili s ludošću, bio idealna figura na čelu prevrata.

Zbog međunarodnog pritiska, Rijeku je morala 27. kolovoza 1919. godine napustiti Prva regimenta sardenijskih grenadira. Ta je vojna jedinica, premještena u Ronchi kod Trsta, postala nukleus trupa koje su dva tjedna kasnije pod D’Annunzijevom komandom umarširale u Rijeku.

Gabriele D’Annunzio nagovijestio je upravo u Rijeci vladavinu fašizma, pokreta koji je uz nacizam i komunizam, obilježio povijest 20. stoljeća. Njegova vladavina okončana je nakon Krvavog Božića 1920. godine. U pet dana Krvavog Božića 1920. godine, Rijeka je razarana, a njezin komandant bio lakše ranjen i poražen usprkos tomu što je proglasio ratno stanje i pozvao Riječane na otpor. D’Annunzio odlazi iz grada 18. siječnja 1921.

Preminuo je 1938. u političkom Gardalandu, koji je uređen uz obale jezera Garda i poznat kao Il Vittoriale degli Italiani. Njegova politička slava nije na Apeninima potamnila ni danas, iako su zbog ideja koje je zastupao, a u Rijeci je ozbiljio i prvi fašistički poredak u svijetu, stradali mnogi. Fašizam je stajao glave milijuna nedužnih ljudi od naših krajeva do Eritreje i Etiopije. Je li zbog toga osuđen ijedan talijanski fašistički zločinac pred međunarodnim sudom pravde? Nije.

Rijeka pod Italijom

 

Korzo 1927. godine
Riječki Korzo 1927. godine nosio je ime talijanskoga kralja Vittoria Emanuela III.

Piše: Goran Moravček

Talijanska vladavina Rijekom, od početka 1924. do rujna 1943. godine, zastire se (pre)često povijesnim maglama. Priključenje Rijeke Kraljevini Italiji, pod fašističkom vladavinom Benita Mussolinija, proglasio je s balkona Guvernerove palače riječki guverner general Gaetano Giardini 16. ožujka 1924. godine. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kraju, a dolazak Vittoria Emanuela III. u Rijeku bio je svečana potvrda aneksije, omogućene Italiji temeljem Rimskoga ugovora, sklopljenog između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. siječnja 1924. godine.

Talijanski kralj prima ključeve Rijeke
Talijanski kralj primio je ključeve Rijeke 16. ožujka 1924. godine iz ruku generala Gaetana Giardina

Prvi svjetski rat se bližio kraju, nagovješćujući skori raspad Habsburške Monarhije, kad je 16. listopada 1918. godine Karlo I., kao posljednji austrijski car te ujedno ugarsko-hrvatski kralj Karlo IV. (1916-1918.), najavio da će reformama pokušati spasiti posrnulu Monarhiju pretvarajući je u federalnu državu. Rijeka je tada ulazila u najburnije radoblje svoje novije povijesti. Grad je trebao pripasti Hrvatskoj ili novoj južnoslavenskoj državi. Andrea Ossoinack, riječki zastupnik u mađarskom parlamentu, tome se usprotivio tvrdeći da Rijeka nikad nije bila dio Hrvatske već da je oduvijek bila talijanska. Hrvati nisu tako mislili.

Ustanak jelačićevaca, hrvatskih vojnika, koji su 23. listopada 1918. godine, s isukanim sabljama te istaknutim crven-bijeli-plavim zastavama, protutnjili gradom poput oluje zaposjednuvši sve važnije strateške točke, najavio je kraj austro-ugarske vladavine Rijekom. Posljednji riječki guverner Zoltn Jèkelfalussy (1917.-1918.) pobjegao je u Budimpeštu 28. listopada, omogućivši ulazak u Guvernerovu palaču Konstantinu Rojčeviću, povjereniku Narodnog vijeća SHS.

Antonio Grossich, predsjednik talijanskog Nacionalnog vijeća, protestirao je protiv toga i 30. listopada 1918. proglasio aneksiju grada Italiji.

Novoosnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu, vojnički slaba i međunarodno nepriznata, nije se mogla oduprijeti talijanskim osvajačkim težnjama. Stoga je hrvatska vladavina u Rijeci trajala svega nekoliko dana.

Upadom ili “Svetim ulaskom” u grad, 12. rujna 1919., Gabriele D’Annunzio omogućio je dugoročnije Italiji teritorijalna postignuća i na području Rijeke iako ona nisu bila uglavljena tajnim Londonskim ugovorom 1915. godine kad je Rim promijenio ratne partnere i prešao na stranu Antante.

Londonskim paktom grad nije trebao biti izručen kao ratni plijen Kraljevini Italiji. Međutim, snagom oružja, Rijeka se našla pod talijanskom upravom. Rapallskim ugovorom beogradska vlada priznala je  Italiji 12. studenoga 1920. poslijeratnim osvajanjem zaposjednuto ozemlje. U takvim okolnostima riječkome području bio je namijenjen status nezavisne države, znane u povijesti kao Slobodna Država Rijeka / Stato Libero di Fiume.

Takva politička zamisao nije, međutim, bila provediva u stvarnosti. Slobodna Država Rijeka nije uspjela opstati te je razdoblje nestabilnosti trajalo do 27. siječnja 1924. godine kad je grad s okolicom i formalno priključen Italiji. Rimski ugovor, temeljem kojeg je Grad sv. Vida pripao Italiji, potpisali su u ime Kraljevine SHS premijer Nikola Pašić i ministar inostranih dela Momčilo Ninčić, a s talijanske strane Benito Mussolini. Ugovorom su Delta i luka Baroš ušli u sastav jugoslavenske države, a Rijeka je pripala Kraljevini Italiji. Tada i formalno prestaje postojati Riječka Država, ali se istovremeno završava i posebnan državno-pravni status Rijeke – corpus separatum, odnosno državno i politički izdvojeno tijelo riječkoga područja – koji je u raznim oblicima postojao u 19. i 20. stoljeću. Postojanje corpusa separatuma omogućio je Patent Marije Terezije od 23. travnja 1779. godine.

Famoznom Riječkom krpicom, odnosno nadopunom članka 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine o statusu Rijeke, ozakonjena je mađarska uprava sve do završetka Prvoga svjetskog rata.

Temeljem Rimskog ugovora i aneksijom grada Italiji 1924. godine, fašistički Rim je istovremeno s uklanjanjem Slobodne Države Rijeke likvidirao i stari corpus separatum.

Italija je izgubila Rijeku nakon kapitulacije u rujnu 1943. Time su otvorene nove, za većinu Talijana bolne, povijesne rane, koje do danas nisu zaliječene.

Proslava eneksije Rijeke Italiji
Proslava aneksije Rijeke Italiji 16. ožujka 1924. godine

Pitanje fojbi, kraških jama u koje su partizani bacali bez suđenja svoje ratne, nacionalne i ideološke neprijatelje, posebno je bolno. Jednako je tako i esodo, eksodus stanovništva s područja pod Titovom upravom poslije Drugoga svjetskog rata, poprimio za mnoge u Italiji mitske razmjere.Na Apeninima se od 2005. godine datum 10. veljače  obilježava kao Dan sjećanja. Spomendan je to na 1947. godinu i Ugovor o miru s Italijom potpisan u Parizu. Temeljem pariškog mirovnog ugovora su Istra, Rijeka, kvarnersko otočje, Zadar te još neki priobalni dijelovi, međunarodnopravno pripali bivšoj Jugoslaviji, a uspostavnom novih država Hrvatskoj i manjim dijelom Sloveniji.

U hrvatskoj historiografiji ovo zamršeno, ali povijesno izuzetno zanimljivo razdoblje riječke povijesti, gotovo je prešućeno te se na prste jedne ruke mogu nabrojiti djela koja se bave položajem Rijeke pod Italijom. Na Apeninima su, pak, napisane čitave biblioteke o tim zbivanjima, koja su ostavila traga u životima stotina tisuća ljudi s obje strane granice. Fašizam i talijanska uprava nanijeli su mnoga zla slavenskome življu, Hrvatima i Slovencima. Usprkos tome, razdoblje talijanske vladavine zastire se nerijetko povijesnim maglama. Sve češći pokušaji da se uprava Gabrijela D’Annunzia i(li) fašista prikaže kao nevina i romantična avantura ne odgovaraju povijesnoj istini.

Za mnoge su, jednako tako, upitni pojmovi poput okupacije i(li) oslobođenja stoga što ih Hrvati, Slovenci i Talijani različito tumače. Je li u takvim okolnostima uopće moguća povijesna istina i što bi ona trebala biti na ovim područjima za ljude koji su bili ili su još uvijek istraumatizirani dramatičnim povijesnim iskustvima i događanjima? Mislim kako je pomirenje s poviješću i suživot temeljen na poznavanju činjenica, a ne na mitologiziranju prošlosti, odgovor na to pitanje. Odgovorna je to zadaća za sve nas koji smo utkani u ovaj riječki, kvarnerski ili istarski zavičaj.

Nepostojeći grad Sušak

Oduševljenje na Sušaku. 3. ožujka 1923. godine, zbog prestanka talijanske okupacije

Piše: Goran Moravček

Talijanska vojska, koja je okupirala mnoge hrvatske krajeve poslije završetka Prvoga svjetskog rata, povukla se sa Sušaka, na današnji dan, 3. ožujka 1923. godine.

Trsatski fratar Klarencije Klarić zabilježio je u samostanskoj kronici: Akoprem je toga dana cijelo dopodne padala kiša, ipak je narod svečano dočekao i pozdravio našu vojsku, koja je na najsvečaniji način unišla uz pratnju bakarske gradske glazbe preko cijeloga Boulevarda, kroz mnoge slavoluke, na Jelačićev trg gdje su naše trupe defilovale. Veselje i klicanje naroda trajalo je cijeli dan.

Andrija Rački
Andrija Rački, trsatski plovan i sušački povjesnik

U oduševljenju što je nastupilo za Hrvate oslobođenjem, i pod slavolukom na kojemu je pisalo Jugoslavija, podignutim neposredno uz Svetište Gospe Trsatske i Crkvu Majke Milosti, kraljevsku vojsku pozdravio je plovan i prvi povjesnik Sušaka, dr. Andrija Rački, ushićen, kako je kazao, jer je naš narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće.

Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, kome tu slobodu moramo zahvaliti, župnik Rački je upro svoj pogled prema junačkoj braći Srbima, rekavši kako je Srbija naš Pijemont.

Fotografija privremenog mosta preko Rječine, snimljena u rujnu 1924. godine, na naslovnici knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”.

Iz današnje točke gledišta, njegovo oduševljenje, može nam se činiti neprihvatljivim, pogotovo nakon srpsko-hrvatskog sraza, Domovinskog rata i propasti jugoslavenske zajednice naroda. O povijesnim zbivanjima, međutim, valja suditi tragom nekadašnjih prosudbi, a ne temeljem današnjih (ne)prilika.

Nakon raspada Austro-Ugarske, 29. listopada 1918. godine bila je ustanovljena Država Slovenaca, Hrvata i Srba u čijem je sastavu bio i Sušak. Država SHS, međunarodno nepriznata, oružano je bila slaba tako da je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobinštinu sve do Kastva.

Iako je Rijeka bila formalno pod međunarodnom upravom, 12. rujna 1919. vlast prevratom preuzima Gabriele D’Annunzio čiji vojnici svakodnevno prelaze na sušačku stranu.

Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine. Ukaz o proglašenju potpisao je u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja.

Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti nije vladao Sušakom, jer je grad tada još uvijek bio pod talijanskom okupacijom. Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka je ostalo otvoreno.

U siječnju 1921. godine, nakon tzv Krvavog Božića i oružanog poraza, D’Annunzio se morao povući iz Rijeke. Regularna talijanska vojska povukla se 9. svibnja 1921. do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinština do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine.

U kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se talijanska vojska.

Pogranični most između Rijeke i Sušaka
Tijekom tzv. Krvavog Božića 1920. D’Annunzijevi legonari srušili su ili oštetili većinu mostova. Veliki pogranični most izgrađen je 1926. godine, a srušen je nakon povlačenja njemačke vojske u svibnju 1945.

Na lijevoj obali Rječine razvijao se novi grad, Sušak, a njemu nasuprot bila je Rijeka, Rika ili Reka, tada Fiume, od početka 1924. godine i formalno u sastavu Kraljevine Italije i pod fašističkim Mussolinijevim režimom. Rječina, dugačka od svoga izvora do ušća jedva sedamnaest kilometara, bila je državna međa dviju kraljevina – Italije i Jugoslavije.

Talijanska fašistička vojska ponovo je okupirala Sušak 11. travnja 1941. godine, bez borbe, a temeljem Rimskih ugovora koje su 18. svibnja iste godine potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska predala je Sušak Italiji.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i privremenog bezvlašća, na Sušak 15. rujna 1943. godine dolaze njemačke vojne snage koje su se povukle 21. travnja 1945. nakon što su Titove partizanske postrojbe ušle grad. Partizani su 3. svibnja 1945. godine zauzeli i u Rijeku.

Sredinom rujna 1947. godine pokrenuta je politička akcija za ujedinjenje gradova Sušaka i Rijeke. Zasebna gradska općina Sušak, kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka, postojala je do 1962. godine. Usprkos pokušajima da se vrati naziv Grada Sušaka takva su nastojanja do sad bila – bezuspješna. Sušak je tako (p)ostao grad koji – ne postoji.