Torta Frankopan, blagan za nepce

Torta Frankopan
Torta Frankopan

Piše: GORAN MORAVČEK

Torta Frankopan blagdan je za nepce! Premda se zove imenom Frankopana raskošna slastica mogla je mirne duše biti nazvana Zrinskom, jer su dvije obitelji povijesno i rodbinski bile čvrsto povezane. Uzbudljiva priča o povijesti Torte Frankopan dotiče kulinarsku tradiciju, ali i hrvatsku političku prošlost.

Slasticu sam kušao tijekom vinodolske gozbe u društvu sudionika History Film Festivala s kojima sam se u svojstvu vodiča nedavno družio na turističko-kulturnoj ruti “Putovima Frankopana”. U Vinskoj kući Pavlomir ugostio nas je Miroslav Palinkaš gdje smo tortu Frankopan kušali uz čašu muškata žutog, čarobnog desertnog vina.

Torta Frankopan odlično se sljubljuje s vinima
Torta Frankopan odlično se sljubljuje s vinima

Glave urotnika od marcipana

Prema predaji, torta se služila na dvoru cara Leopolda I. nakon Urote zrinsko-frankopanske sedamdesetih godine 17. stoljeća, a bila je “ukrašena” s dvije ljudske glave (ne veće od oraha u ljusci) izrađene od marcipana. One su predstavljale odrubljene glave dvaju nacionalnih junaka – Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, smaknutih 30. travnja 1671. Marcipanske glave su bečke dame i gospoda ritualno otkidali s vrha torte i naslađivali se. E sad, ima li u toj priči pretjerivanja – ne znam. Talijani znaju reći: “Se non è vero è ben trovato”, ili u slobodnom prijevodu: “Dobra je to priča čak i ako nije istinita”!

“Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače”

Car Leopold I. iskorijenio je dvije najutjecajnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Urota je navodno smišljana u Kraljevici gdje je moćni Petar Zrinski 1651. godine iz temelja sagradio dvorac Novu Kraljevicu  (“Novam arx Zerin in portu Re seu Novam Kralovicza”), koji oduvijek zovemo Kaštel Frankopan. Zrinsko-frankopanska imanja nakon Urote 1671. godine temeljito su opljačkana.

Hrvati, zauzeti bunama i ratovima, stradanjima i patnjama, jedva da su imali za koricu kruha pa je i recept za Tortu Frankopan pao u debeli zaborav. U gladnim godinama jedino što se o tortama kod nas znalo bila je uzrečica Marije Antoanete, kćeri Marije Terezije, koja je navodno kazala: Ako nemaju kruha, nek’ jedu kolače”.

I tako su godine tekle…


Kuharica iz koje potječe stari recept Torte Frankopan doživjela je trinaest izdanja

Slatki suvenir Crikvenice

Među požutjelim listovima kuharice “Granat Apffel” iz 1697. godine stoljećima je za nas bio skriven recept Torte Frankopan. Autorica knjige zove se Eleonore Marije Rosalije, kneginje od Eggenberga. O njoj ne znamo previše, osim da je nakon udaje za Johanna Seyfrieda od Eggenberga došla živjeti negdje na područje slovenskog Krasa, u okolicu Postojne ili Trsta. Izvorni recept iz njezine knjige je OVDJE!

S prašnjavih listova njezine knjige recepata, koja je doživjela čak 13 izdanja, otreseni su slojevi minulih stoljeća zahvaljujući zagrebačkoj etnologinji Nives Rittig-Beljak. Ponovno rođenje slastice treba zahvaliti također Ivanki Biluš, autorici brojnih knjiga o kolačima, koja je tortu osuvremenila. Njezin recept sljubljuje ružinu vodicu, pržene lješnjake, pistacije, muškatni oračić, maraskino, cimet, arancine, marelice te još poneku kulinarsku tajnu. Prema tom receptu u Crikvenici spravljaju Tortu Frankopan kao slatki suvenir.

Možda je u izvornom receptu iz 17. stoljeća postojao još poneki sastojak jer se u velikaškim kućama dobro jelo. Izuzetak nisu bili Zrinski, koji su imali imanja od Čakovca do Vinodola. Preko primorskih luka, poglavito Bakra, stizali su im skupocjeni začini – “klinčac”, “oriškov cvit”, “mendule ambrozine”, pa čak i “datali indijanske”! Gostili su se narančama, cijedili limune i zaslađivali se tada skupocijenim šećerom. Sve bi zalili talijanskim desertnim vinima, napose malvazijom.

Tužna sudbina žena iz obitelji Zrinskih i Frankopana

Rečena Eleonora Marija Rosalija, kneginja od Eggenberga, koja je u 17. stoljeću donijela recept torte bila je ganuta sudbinom članova obitelji Zrinskih i Frankopana, poglavito žena. Supruga Petra Zrinskog, Ana Katarina, rođ. Frankopan uhićena je s dvanaestogodišnjom kćerkom Zorom Veronikom. Obje su seljene iz tamnice u tamnicu, da bi na kraju Ana Katarina bila internirana u samostan dominikanki u Grazu, gdje je ubrzo, psihički i fizički slomljena, umrla. Da spase glavu, njezine i Petrove kćeri – Judita Petronela i Zora Veronika – zaredile su se kao opatice. U rimskom samostanu sv. Terezije živjela je i umrla Julija de Naro, supruga Frana Krste Frankopana, koja je uspjela pobjeći iz Hrvatske navodno uz pomoć furlanskoga plemića Orfea Frangipanija. Njega je poznavala i kneginje od Eggenberga, koja je najraskošniju od slastica u svojoj knjizi častila imenom Frankopana.

Torta Frankopan iz Crikvenice
Torta Frankopan iz Crikvenice

Torta Frankopan (prema receptu iz knjige “Kuharica našeh non”):

Lisnato tijesto 500 g

KREMA: slatko vrhnje (400 ml), žumanjak (6 kom.), šećer (150 g), gustin (2 žlice), pečeni bademi (200 g), grožđice (100 g), ružina vodica (3 kapi), maslac (120 g), cimet, limunova korica, muškatni oraščić

DEKORACIJA: slatko vrhnje (400 ml), voće iz kompota (500 g)

NAČIN PRIPREME: U zagrijano slatko vrhnje dodati izmiješane žutanjke, šećer i gustin. Kuhati na pari dok se ne zgusne. Ohladiti, a potom dobro izmiksati, dodati maslac i sve začine. Na kraju umiješati sitno nasjeckane bademe i grožđice namočene u rumu. Od lisnatoga tijesta treba ispeći 4 kore. Kore napuniti kremom, na posljednju poslagati voće pa cijelu tortu premazati šlagom.

Knjiga “Rijeka između mita i prešućene povijesti”. Goran Moravček piše u trećem izdanju svoje kultne knjige o uzbudljivom riječkom 20. stoljeću, kad su se na obalama Kvarnera lomili interesi velikih svjetskih sila, sukobljavale ideologije i narodi.
Knjiga “Rijeka između mita i prešućene povijesti”. Goran Moravček piše u trećem izdanju svoje kultne knjige o uzbudljivom riječkom 20. stoljeću, kad su se na obalama Kvarnera lomili interesi velikih svjetskih sila, sukobljavale ideologije i narodi.

Putujemo tragom Frankopana!

Grobnik – Kraljevica – Crikvenica – Novi Vinodolski – Ledenice – Lič – Fužine

frankopani_kraljevica_montaza

U kaštelu Nova Kraljevica otvoren je posjetiteljski centar “Putovima Frankopana”

Piše: Goran Moravček

Frankopani su, uz Zrinske, najpoznatija hrvatska obitelj, koja se tijekom minulih vijekova, od 13. do 17. stoljeća, snažno utkala u našu nacionalnu povijest. Iza njih je ostala bogata povijesno-kulturna baština. Na otoku Krku s kojega potječu, njihovo prezime se spominje uz Gradec, Vrbnik, Bašku, Krk, Dobrinj, Omišalj i otočić Košljun, a na kopnu u drevnom Vinodolu uz Grobnik, Trsat, Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, potom uz Čabar, Severin na Kupi, Brod na Kupi i Staru Sušicu te Senj, Bosiljevo, Brinje, Modruš, Ogulin, Novigrad na Dobri, Ozalj, Ribnik…

Nakon više od tri stoljeća, otkako je slavna obitelj prestala postojati, počeli smo “otkrivati” njihovo graditeljsko nasljeđe. Napokon! U turističkom smislu to je još uvijek “terra incognita”. Stoga je putovanje zanimljivije! Jer, lutajući godinama predjelima udaljenim od Rijeke svega dvadesetak, tridesetak kilometara – a dvaput sam u mladosti krstario Europom autostopom i tumarao dalekim prostranstvima Afrike – često sam se osjećao kao da ulazim u skriveni svijet bajki. Korak od mora, dva od sniga!

Među mnogim mogućnostima odabrao sam put, prošavši ga mnogo puta do sad, lutajući sam ili u društvu zainteresiranih suputnika: Grobnik – Kraljevica – Crikvenica – Novi Vinodolski – Ledenice – Lič – Fužine.

frankopani_grobnik_montaza

Grad Grobnik ili “Jelengrad”, kako su ga nazivali nekoć prema gradskoj kapalici sv. Jelene, smješten je 466 metara nad morem. Grobnik je vrlo staro mjesto, jer je utvrđeno kako je u rimsko doba bilo ovdje naselje, a navodi se i u Antoninovom itinereru. Pod vlast Frankopana došao je 1225. godine, a 1288. prilikom potpisivanja Vinodolskog zakonika spominju se predstavnici grobničkog kotara plovan (župnik) Kirin, satnik Slavan, te Damjan Kinović, Paval i Slavina Vukodružić. Kada je 1416. Nikola Krčki kupio grad Okić za 2500 dukata dao je kao jamstvo grad Grobnik sa svim njegovim pravima i užicima. Tri godine potom knez Nikola je uspio isplatiti sav dug za Okić pa Grobnik dolazi ponovo u posjed Frankopana. Grobnik je 1550. godine pripao Katarini Zrinskoj. Kronike bilježe kako su Turci 1600. godine provalili u grad i opustošili ga. Godine 1642. sačinjen je urbar grobnički pisan hrvatskim jezikom. U nizanju godina i događaja, značajnih za nacionalnu povijest, preskačem stoljeća i imena vlasnika i(li) upravitelja Grobnika. Godine 1862. pod Grobnikom, na prostranom polju pred tisućama ljudi, biskup J. J. Strossmayer posvetio je zastavu tadašnje Riječke županije. U kaštelu možemo posjetiti Zavičajnom muzej – Etnografsku zbirku te Galeriju suvremene likovne umjetnosti.

frankopani_kraljevica3

Posjetiteljski centar “Putovima Frankopana” u kaštelu Nova Kraljevica

Kraljevica. O kaštelu Nova Kraljevica, podignutom 1650. godine, kojega ovdašnji žitelji nazivaju “Frankopanskim gradom”, premda mu je prvotni vlasnik, i graditelj, bio poduzetni Petar Zrinski, isplela se predaja što dotiče samo biće hrvatske nacionalne povijesti. Upravo je ovdje, navodno, skovana urota Petra Zrinskog (1621.-1671.) i Frana Krste Frankopana (1643.-1671.), čiji su životi skončani na stratištu Bečkog Novog Mesta ili Bečkog Novigrada (njem. Wiener Neustadt). Pred kipom Majke Božje u kapelici kaštela, zavjerenici su se zavjetovali kako će Hrvatsku osloboditi od tuđina. Kada je urota propala, priča legenda, a ona u ovome kraju još živi, zvono na kapelici sv. Katarine, isto ono što na gradskome groblju zvoni još i danas, žalobno je jecalo javljajući kraljevičkom puku vijest o pogibiji nacionalnih junaka. Tamo gdje završava predaja počinje povijest. Ona je i u slučaju frankopanske materijalne baštine iznimno bogata o čemu svjedoče ostaci njihovih dvorova, utvrda i crkvi. Uvjerit ćemo se u to prolazeći Vinodolskom dolinom uz Hreljin, Drivenik, Bribir i Grižane.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Grad Hreljin imao je važno srateško značenje, ali nakon što je minula opasnost od Turaka te gradnjom Karolinske ceste, koja je tridesetih godina 18. stoljeća spojila Krlovac s Bakrom i Rijekom, stari hreljinski grad je napušten.

frankopani_drivenik2

Pogled s Tribaljskog jezera na kaštel Drivenik, grad bez ijednog žitelja.

frankopani_bribir

Frankopanskih tragova u Bribiru je malo. Godine 1878. porušen je dio kaštela zbog gradnje škole.

Crikvenica. Na ušću riječice Vinodolčice (ili Dubračine) u more stajala je svojevremeno kapelica Blažene Djevice Marije, koja je 1412. bila toliko zapuštena da ju je pobožni knez Nikola IV. Frankopan dao preurediti. Uz crkvu je dao podići pavlinski samostan. Danas ovdje nema ni pavlina ni samostana, jer je red ukinuo car Josip II. 1760 godine, a kaštel, odnosno samostan, pretvoren je u turističko zdanje. Župna crkva Uznesenja Marijina vremenom je proširivana i preuređivana. Glavni barokni oltar posvećen Majci Božjoj, izgrađen 1776. godine, potječe iz pavlinske drvorezbarske radionice. Kip Bogorodice pred crkvom isklesao je kipar Zvonko Car, autor opatijske Djevojke s galebom.

frankopani_novi1

Novi Vinodolski

Novi Vinodolski. Grad Lopar, čiji su tragovi gotovo zatrti, jer ga je 1598. potpuno razorio mletački admiral Bembo, stariji je od Novoga grada, koji je došao u posjed Krčkih knezova 1225. godine. Frankopani su kod Lopara sagradili novi čvrsti grad, u kojem je 1288. sastavljen Vinodolski zakonik. Novi grad je bio središte frankopanske uprave u Vinodolu, drevnom području koje se protezalo od Grobnika do Ledenica. Osim Frankopanskih knezova, povijest Novoga je obilježio 1493. godine dolazak biskupa Kristofora iz Modruša, koji je sa Stolnim kaptolom izbjegao iz Like nakon Krbavske bitke 1493. Otada je Novi i biskupski grad.

frankopani_novi4 Muzej u Novom ima zanimljivu postavu, a čuva brojne ostatke lokalne i nacionalne povijesti

Ledenice. Nakon posjeta Novom, proći ćemo uz Ledenice, smještene na kruni brijega, koje su danas samo ruševine nekada slavnoga grada. Stare Ledenice bile su opasane zidom i kulama. Knez Nikola Frankopan držao je Ledenice do svoje smrti 1432., nakon čega su njegovi sinovi 1449. godine podijelili očevinu. Dujam Frankopan dobio je Ledenice. Turci su 1522. spalili grad. Kako je s knezom Franjom Frankopanom izumrla njegova muška loza, gradom su zavladali uskoci. Ledenice su kao krajiška utvrda imale veliku važnost, ali nakon što je minula turska opasnost grad je počeo propadati. U blizini Ledenica uređen je vidikovac u sklopu projekta Oči Vinodola.

frankopani_ledenice

Pogled sa staroga groblja na ledenički kašel od kojeg su preostale samo ruševine

Bribirska šuma. Put nas iz Ledenica vodi zavojitom cestom u Bribirsku šumu gdje putnici namjernici staju na okrijepu u Vagabundinu kolibu. Ondje služe gostima jela iz starine, sezonsko samoniklo bilje, sir u ulju s primorskim travama i kojekakve druge delicije.

frankopani_vagabund1Planinarski dom Vagabundina koliba u Bribirskoj šumi u blizini Liča nudi razna kulinarska iznenađenja,  a nalazi 864 m/nm podno planinskog masiva Viševice.

frankopani_fuzineFužine

Izlet završavamo šetnjom uz fužinsko jezero Bajer. Ali, put tragovima Frankopana iz Fužina može nas odvesti do nekadašnjih frankopanskih kaštela u Čabru, Severinu na Kupi, Brodu na Kupi i Staroj Sušici. Stoga, putujmo zajedno!

facebook_logo

Audio & video

Riječka  enciklopedija Fluminensia na Facebooku – Kanal RI, 5. kolovoza 2011. godine

 


Počasni sam turistički vodič, specijaliziran za sakralnu baštinu Primorsko-goranske županije

 


Predavanje: Drenova, granica prokletstvo ili blagoslov tijekom manifestacije Noć na granici 2013.

 


 

Rijeka 15. lipnja slavi blagdan sv. Vida, gradskoga zaštitnika. Kako se ovaj blagdan slavio kroz povijest, tko je bio sv. Vid i što on znači Rijeci i Riječanima govori Goran Moravček, povjesničar kulturne baštine, u emisiji “Katolički vidici” Radio Rijeke. Autorica emisije: Irena Hrvatin. Emitirano u nedjelju 15. lipnja 2014. u 8:40 sati.

 


 

Bogata sakralna baština Rijeke  još je uvijek nedovoljno poznata Riječanima. O tome sam razgovarao s Biserkom Belić, novinarkom Radio Rijeke, nakon javnog predavanja “Sakralna baština Rijeke”, koje sam održao 24. ožujka 2010. u riječkoj Gradskoj vijećnici. POSLUŠAJTE RAZGOVOR

 


Trsatska gradina – Kanal Ri – objavljeno u emisiji Vidici 18. rujna 2015.


 

 

 

 

 

Gospa Trsatska

Blagdan Gospe Trsatske obilježava se 10. svibnja
Blagdan Gospe Trsatske obilježava se 10. svibnja

Piše: Goran Moravček

Rijeka, 10. svibnja 2013.

Blagdan je Gospe Trsatske.

Majka Božja Trsatska je uz sv. Vida (su)zaštinica Grada Rijeke.

Svetište Gospe Trsatske jedno je od najstarijih hrvatskih marijanskih prošteništa.

Prema predaji, 10. svibnja 1291. godine stigla na Trsat sv. Kuća iz Nazareta. U toj je kući Arkanđeo Gabrijel navijestio Djevici Mariji da će začeti po Duhu Svetomu i roditi Isusa, Sina Božjega.

Sveta kuća je bila na Trsatu do 10. prosinca 1294. godine, nakon čega je, neobjašnjivo kako je i došla, odletjela na krilima anđela, u talijanski Loreto kod Jakina (Ancone).

Gospodar trsatskog kaštela Nikola I. iz obitelji knezova Krčkih, kasnije Frankopana, odobrio je odlazak u Palestinu poslanstva u kojem su bili Aleksandar Jurjević, plovan trsatske crkve sv. Jurja, te baruni Sigismund Oršić i Ivan Greguroci. Trsatski plovan je o tome putu napisao izvješće poznao kao Medvedgradske uspomene.

Jurjevićeve su uspomene, međutim, 5. ožujka 1628. stradale u požaru koji je zahvatio Trsatski samostan. Stoga je do nas izvješće s putovanja u Svetu zemlju trsatskog izaslanstva stiglo tek posredno.

Povijesna (ne)vjerodostojnost predaje nije umanjila značaj Trsatskog svetišta, koje hodočasnici stoljećima pohode.

Trsat se u marijanskoj pobožnosti oblikovao kao Hrvatski Nazaret.

Zbog vrlo snažnog kulta, papa Urban V. je 1362. godine poslao na Trsat, posredstvom franjevca Bonifacija Napuljca, sliku Gospe Trsatske, koju je navodno naslikao sv. Luka. Slika koja se u posebno svečanim prilikama izlaže hodočasnicima, okrunjena je zlatnim krunama 1715. godine.

Franjevci, čuvari Svetišta, stigli su na Trsat zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi samostan i novu crkvu.

Crkva Gospe Trsatske dobla je današnji vanjski izgled 1824. godine kad je produljena, a 1930. papa Pio XI. dodijelio joj je naziv manje bazilike.

U dvobrodnoj trsatskoj bazilici Majke Milosti, kako se službeno naziva crkva Gospe Trsatske, devet je oltara.