Piše: Goran Moravček
Nekoć je uz Rječinu nasuprot Kontu stajala kapela sv. Ivana Nepomuka, koja je između dva svjetska rata bila podijeljena državnom granicom na način da se jedan njezin dio našao u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao “staroj” jugoslavenskoj državi! (Ne)obično? Lutajući Istrom, tragom knjige dr. Miroslava Bertoše “Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću” (sv. I-II, Pula 1986.), svojevrememeno sam se našao u Zamasku, koji je smješten na brežuljku kojih pet-šest kilometara jugoistočno od Motovuna. Nakon jednoga u nizu ratova, u prvoj polovici 16. stoljeća, u tome je mjestu “kunfin” prošao ravno kroz selo, podijelivši susjede na “kraljevce” pod vlašću austrijske Krune te na one koji su bili podanici mletačkog Sv. Marka. Tada je i župna crkva u Zamasku podijeljena između moćnih sila. O tempora, o mores!
Tako je i državna međa, nakon zamršenog graničnog spora od kojega je i svjetske moćnike često boljela glava, podijelila grad na Fiume i Sušak te se udjenula u kapelu sv. Ivana Nepomuka na desnoj obali Mrtvog kanala. Dvije trećine i prozor maljušne kapele pripali su Kraljevini Italiji, a ulaz i jedna trećina Kraljevini SHS! Između podijeljenog grada, znatno prije Berlinskog, bio je postavljen zid na Fiumari visok sa žičanom preprekom oko četiri metra!
“Citat” te kapelice, nezina tobožnja replika, stoji uz most koji je nakon Drugoga svj. rata u jednu gradsku cjelinu spojio Sušak s Rijekom. Kip sv. Ivana Nepomuka postavili su ondje isusovci daleke 1717. godine. Gdje je završio kip sv. Ivana Nepomuka iz srušene kapelice? Prema nekim tvrdnjama, taj kip sveca zaštitnika mostova stoji danas uz zid pred crkvom Gospe Trsatske. Međutim, mons Sanjin Francetić, misli da je sv. Nepomuk, nakon što je spašen nekim čudom u vremenima “kulturne revolucije”, koju je revno provodila “narodna vlast”, završio u crkvi uz Kosi toranj. Meni se čini kako su oba kipa mogla stajati na Trgu sv. Ivana kod Konta. Sudeći prema “istrošenosti”, Kapistran Trsatski bio je izložen buri i kiši na mostu, dok je mramorni kip iz crkve Uznesenja Marijina, krasio unutrašnjost kapelice.
Ivan Nepomuk, širom katoličkog svijeta popularni svetac, rođen je u češkom mjestu Nepomuku kraj Plzena 1340. godine. Bio je svećenik na dvoru kralja Vaclava IV. te je ispovijedao kraljicu. Prema predaji, uporno je odbijao otkriti kralju ispovijednu tajnu kraljice te je stoga odlukom suverena utamničen, a potom i ubijen u svibnju 1393. godine. Tijelo su mu bacili s glasovitog praškog Karlovog mosta u rijeku Vltavu. Posmrtni ostaci nalaze mu se u katedrali sv. Vida na Hradčanima u Pragu. I prije nego što je postao blaženikom (1721.) i svecem, a kanoniziran je 19. ožujka 1729., Ivan Nepomuk je bio štovan te su mu riječki isusovci postavili kip pokraj Rječine 1717. godine.
Kapela uz Rječinu stradala je u poplavi Rječine sredinom 19. stoljeća, a bila je oštećena i u vrijeme D’Annunzijeva “Krvavog Božića” 1920., ali je ubrzo obnovljena. Nezina uloga je neupitna za Riječane i(li) Sušačane. Možemo li se stoga nadati, uoči 300-te obljetnice postojanja kipa, koja pada iduće godine, povratku sv. Ivana Nepomuka uz Rječinu? Nakon što je u rujnu 1999. godine “kapelica” obnovljena na način da se ne prepoznaju njezina vjerska i povijesna uloga, povratak kipa sv. Ivana Nepomuka bio bi “točka na i” smislenog uređenja prostora pred Kontom.
Prisjetimo se, nakon prijelaza skelom preko Rječine, prvi most je izgrađen 1640. godine na račun erara i franjevačkog trsatskog samostana. Dadaće za prijelaz preko mosta plaćali su svi izuzev Kastavaca kad bi išli u procesiji Gospi Trsatskoj. Most je obnovljen 1715., a dvije godine kasnijne isusovci su postavili kip sv. Ivana Nepomuka te se prostor pred mostom s riječke strane počeo nazivati Trg sv. Ivana. Godine 1753. taj je most zamijenjen pokretnim kako bi brodovi s visokim jarbolima mogli ulaziti dublje prema području Luka i Školjića. Nakon što je regulirano korito Rječine 1855. godine podignut je željezni most.
Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svj. rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska. Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine. Pješački most premostio je Riječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Jedino preko toga mosta sa Sušaka se moglo prići kapeli sv. Ivana Nepomuka kroz koju je prolazila granica. Istarske izbjeglice sa sušačke strane ulazile bi u kapelicu i preko prozora razgovarali sa svojim najmilijima koji su živjeli pod Italijom.
Sjećajući se tih dana pred ”Kontinentalom”, istarski prognanik i pjesnik Mate Balota / Mijo Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb 16. veljače 1963.) napisao je potresnu pjesmu “Na Rečini” (1933.):
“Na Sušaku, u Rečini, / kalna voda teče, / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica:/ tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati te, ufati će, / ćeš li moći doći. / Prašljive su njeje noge / i stare cavate, / milo lice zbrazdilo se, / škrbeći se za te. / Na Sušaku pod Trsaton / teče Fiumera, / priko nje su drage glave / miljare matera (…)”
Tijekom Drugoga svj. rata ponovo su stradali mostovi na Rječini, a među njima i veliki pogranični pred Kontom. Nakon što su partizani ušli u Rijeku 3. svibnja 1945. godine, Maks Peč (1914.-2016.) s graditeljem Borenom Emilijem podiže drveni provizorni most preko Rječine. Uskoro je ondje projektiran Titov trg koji je sjedinio Rijeku i Sušak. U to doba komunističke vlasti su dale srušiti kapelu sv. Ivana Nepomuka.
Mnoge sakralne građevine podignute kroz povijest na riječkom području nestale su i ne postoje u kolektivom sjećanju današnjih Riječana. Religija je u pravilu bila bojišnica tako da su “prosvjetitelji”, a bilo ih je i previše kroz minula stoljeća, gotovo sustavno uništavali sakralnu baštinu. I ono najgore, religija je u (geo)političkim nadmetanjima bila u pravilu izabirana kao poprište na kojem se sustavno iskazivala netrpeljivost i djelatno poticao i provodio pogrom.
Slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka kao da najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća, koje su (pre)često zastirane povijesnim maglama.
