Biografije – Page 5 – FLUMINENSIA

04/09/201227/12/2012

Ban Jelačić, Josip Bunjevac i Rijeka

Christian von Maÿr: Pogled na Rijeku s Ugarskih, odnosno Banskih vrata 1832. godine

Piše: Goran Moravček

Hrvatski sabor je u ljeto revolucionarne 1848. godine donio odluku o prekidu odnosa s Ugarskom. Teritorij Trojedne kraljevine, uključujući Rijeku i Primorje do Senja i Voloskog, izdvojen je iz mađarske uprave. Fijumani su bili protiv toga pozivajući se na diplomu Marije Terezije iz 1779. godine o osnivanju Corpusa separatuma. Mijo Krešić (1822-1888), ilirac, koji se kao završeni srednjoškolac iz rodnog Karlovca zaputio Lujzijanom pješke na more, u knjizi Autobiografija (1898., 2005.) opisuje Rijeku kao poseban slučaj: i kod mosta ustaviše nas pitanjem za putne listove. Predasmo ih i tu nam preporučiše njemačku gostionu Zu den drei Hahnen. Čudnovato: hrvatski grad, njemački hôtel, talijanska locanda, latinski natpis, magjarski duh!

U takav je grad 31. kolovoza 1848. godine ujahao i Josip pl. Bunjevac na čelu banske vojske i pripojio ga Hrvatskoj, zajedno s tzv. Ugarskim primorjem. U pismima Bunjevac izvješćuje bana o okolnostima i razlozima ulaska u Rijeku. Piše kako je saznao da su riječki patriciji namjeravali 1. rujna otpremiti u Peštu znatnu svotu novca od prikupljenog poreza, a on je spriječio svojim ulaskom u grad posljednjeg dana kolovoza.

Ulazak hrvatskih snaga u grad 31. kolovoza 1848. protekao je mirno iako je i najmanja iskra mogla zapaliti Rijeku. Na sušačkoj obali Rječine bilo je toga dana oko 800 hrvatskih boraca među kojima je bilo dragovoljaca iz Hrvatskog zagorja i Zagreba pod zapovjedništvom suca Ljudevita Karoljija; narodnom gardom grada Bakra zapovijedao je odvjetnik Avelin Ćepulić, pripadnicima financijske straže Karlo Otto, a u sastavu jelačićevaca bila je i jedna satnija ogulinske graničarske pukovnije. Na čelu svih jedinica bio je Josip Bunjevac, tada podžupan zagrebačke županije, kojemu je to bilo prvo vojno iskustvo.

Obiteljska grobnica Scarpa na Kozali — Grobnica obitelji Scarpa na Kozali. Pietro Scarpa (13. lipnja 1823 – vjerojatno 1860)

Nasuprot Bunjevcu, Rijeku su trebale obraniti dvije pješačke satnije iz pukovnije nadvojvode Leopolda te jedan bataljun riječke narodne garde od šest satnija pod zapovjedništvom Pietra Scarpe. Riječki gradonačelnik Agostino Tosoni je u pratnji nekoliko gradskih vijećnika i uglednijih građana pokušao uvjeriti Bunjevca da odustane od zamisli ulaska u grad, ali bezuspješno. Gradsko vijeće zasjedalo je toga jutra na izvanrednoj sjednici u zgradi Adamićeva kazališta, uz prisustvo brojne publike. Tosoni je pročitao Bunjvčev proglas Riječanima u kojemu se jamči građanima nepovredivost njihove osobne sigurnosti, imovine i njihovog talijanskog jezika, a naglašeno je da i općinsko Vijeće neće biti raspušteno te da riječka autonomije neće biti dirana.

Bunjevac postaje banski povjerenik za Rijeku 5. rujna 1848., a za Primorje 5. listopada iste godine. Ujedno je i privremeni predsjednik Hrvatske primorske gubernije. U Rijeci je ostao do 6. kolovoza 1850., kad je ustrojena Riječka županija.

Ban Josip Jelačić je imenovan guvernerom Rijeke 2. prosinca 1848. i tada je grad formalno pridružen Banskoj Hrvatskoj, iako riječka samouprava ni tada nije ukinuta. U spomen na te događaje nekadašnja Porta Hungarica na Lujzijani postaju Banska vrata u čast bana Jelačića. Blagoslov spomen ploče, tada na području bakarskog kotara, obavio je župnik Paškval (Vazmoslav) Žuvičić, koji je bio trsatski plovan od 1847. do 1874.

Josip pl. Bunjevac je u Rijeci ostavio traga – 14 siječnja 1849. potakao je osnivanje „domorodnoga“ hrvatsko-slavenskog društva iz kojeg će se razviti Narodna čitaonica riečka. Ona djeluje i danas kao odjel Gradske knjižnice Rijeka. Usprkos svemu, nisam našao jednostavno podatke za Bunjevčevu biografiju, koju sam objavio u Riječkoj enciklopediji. Bunjevac je bio značajna osoba u povijesti Rijeke u razdoblju formiranja hrvatske nacije i hrvatskoga nacionalnog programa.

Ulazak Bunjevca u Rijeku, o čemu navodno ban Jelačić nije bio unaprijed obaviješten, bio je uvod u rat s Mađarima. Već 11. rujna ban Jelačić s oko 40 tisuća vojnika prelazi Dravu i priključuje Međimurje Hrvatskoj. U siječnju 1849. Jelačić ulazi u Budim i Peštu, ugarska vlada bježi u Debrecin, a konačani obračun s mađarskom revolucijom zbio se 13. kolovoza 1849. godine kod Villágosa (danas Şiria, Rumunjska).

Zahvaljujući velikoj ulozi Josipa Jelačića mađarska revulucija je bila ugušena, a slomljena je bila i pobuna u Beču. Habsburška monarhija je spašena i preuređena, a kroz nametnuti oktroirani ustav postala je apsolutistička. Rijeka revolucijom nije bila zahvaćena, a i proces pohrvaćenja grada nije polučio većeg uspjeha. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine i Riječke krpice, grad je bio potpuno izložena mađarskom utjecaju te se u gospodarskom pogledu razvio u jedno od najznačajnijih središta dvojne Monarhije.

27/08/201227/08/2014

Suzne oči Karoline Riječke

Francuska uprava u Rijeci 1809. godine — Rijeka u doba francuske uprave 1809. godine (slika iz zbirke Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja)

Piše: Goran Moravček

Austrijski maršal Laval Nugent oslobodio je Rijeku prisustva Napoleonovih snaga 27. kolovoza 1813. godine, ali njegov povijesni ulazak u grad ostao je u sjeni jedne heroine. Karolina Riječka, pravim imenom Karolina Belinić, preuzela je slavu, jer je navodno spasila Rijeku, ali od – Engleza! Sa suzama u očima i neodoljivim šarmom omekšala je 3. srpnja 1813. godine srce admirala Thomasa Francisa Fremantlea. On je artiljerijskom paljbom s brodova napao Napoleonove snage u gradu koje su držale Rijeku od 1809. godine. Topovska kugla, sačuvana i obilježena natpisom na pročelju katedrale sv. Vida, trebala bi valjda biti povijesno svjedočanstvo o tom tobožnjem silovitom napadu Engleza toga sudbonosnog ljetnog dana. Englezi su pomogli Austrijancima, koji su nakon francuske uprave ponovo zauzeli svoje pozicije u Rijeci, a to će se pokazati povijesno izuzetno značajnom činjenicom u godinama koje su dolazile. Neznatna luka 1813. godine, Rijeka će postati jedan od najvažnijih gradova dvojne Monarhije potkraj 19. stoljeća.

Portret Karoline Riječke iz zbirke Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci

A Karolina Riječka? Njezine suzne oči zamutile su, čini se, pogled mnogima, a ne samo admiralu Fremantleu. Ta je žena, riječka urbana legenda, (p)ostala heroina i vjerojatno najpopularnija osoba u ukupnoj gradskoj povijesti iako se malo zna o njezinom životu te o samim događajima koji su je proslavili. I to je riječka posebnost. Grad s toliko zanimljivom i burnom prošlošću, koji je nakon završetka Prvoga svjetskog rata bio u središtu svjetskih zbivanja, nema još pravu povijest.

Može se to objasniti činjenicom što je Rijeka od početka 18 stoljeća pa gotovo do današnih dana, djelovala kao politički projekt s izmješanim narodnosnim i političkim uvjerenjima te mijenama stanovništva, a ne kao “običan” grad, pa nije postojala volja, a ne vidim je još ni danas, da se projekt (za)pisane riječke povijesti napokon ostvari.

Grof Laval Nugent od Westmeatha (Ballynacor, 3. studenog 1777. – Bosiljevo, 22. kolovoza 1862.), austrijski feldmaršal, rođenjem Irac, političkim opredjeljenjem Hrvat, a ženidbenim vezama navodno i sljednik frankopanskog roda, dugo je povijesno ignoriran pa je i slučaj s njegovom grobnicom na Trsatu, koja je oskrnavljena šezdesetih godina prošlog stoljeća, prošao bez većeg snebivanja javnosti. Nepoznato je ostalo gdje su završili njegovi posmrtni ostaci nakon što je grobnica Mir junaka bila pretvorena dijelom u kuhinju restorana, a dijelom u – javni zahod.

Zanimajući se za tijek događaja iz ljeta 1813. godine imao sam prilike još jednom zaključiti kako su rupe u riječkoj povijesti duboke, a povijesne magle guste. Tako se i moglo dogoditi da nam manje više Englezi nude svoju sliku zbivanja u Rijeci početkom srpnja 1813. godine. Naše viđenje dali su, ne povjesničari već umjetnici, a oni su u duhu umjetničkih sloboda istakli ulogu gospođe Belinić. Tako smo i dobili urbani mit umjesto povijesne istine, koja je ostala zmućena suznim očima Karoline Riječke.

Portret Karoline Belinić (Rijeka, 21. travnja 1791 – ?), rođene Kranjec i udane za veletrgovca Andriju Belinića iz Lovrana, izložen je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Guvernerovoj palači. Možemo si stoga predočiti kako je izgledala. Njezin otac Franjo Kranjec, pomorski kapetan, posjednik i trgovac podrijetlom iz Voloskog, bio je u Rĳeci britanski vicekonzul za Ugarsko primorje od 1797. do 1806., a nasljedio ga je na toj dužnosti sin Ignacĳe, Karolinin brat. Tom vezom je ona mogla stupiti u kontakt s britanskim admiralom Thomasom Francisom Fremantleom, ako se ikada s njime i susrela.

Je li Karolina bila zaista toliko lijepa da je uspjela o(p)čarati admirala prepustit ću svakome na volju da zamisli, jer o ukusima i ljepoti nije uputno raspravljati. Karolina Belinić je 3. srpnja 1813. imala 22 godine i već četvoro djece. Toliko o slavnoj Riječanki, a povijesne činjenice o ratnom okršaju toga dana, britanske jer drugih za sad nemamo, dotaknute su u opsežnom djelu Williama Lairda Clowesa o povijesti britanske ratne mornarice (The Royal Navy, A History, From the Earliest Times to the Present, Vol. V., London, 1900) i u knjizi Adamićevo doba 1780.-1830., ali opet iz pera Engleza, Malcoma Scotta Hardya.

Francuzi su Rĳeku zauzeli 1809. godine, a nakon njihovog poraza u Rusiji, rat Svete alĳanse protiv Napoleona približavao se kraju. Tako se i Rĳeka našla u kolepletu ratnih zbivanja. Britanski admirala Fremantle je zapovĳedao eskadrom od pet brodova koji su uplovili u Riječki zaljev 1. srpnja 1813. i usidrili se na oko četiri milje ispred luke. Napad na grad i slabašnu francusku posadu započeo ujutro 3. srpnja u 9 sati i 20 minuta. Uskoro su bile ušutkane četiri francuske artiljerijske baterije s ukupno 15 teških topova. Ubijen je jedan francuski vojnik, a šestorica su bila ranjena. Englezi su zarobili 90 brodica, od kojih je polovica vraćena njihovim vlasnicima, 13 je natovareno robom poslano u britansku bazu na Vis, a ostale su bile potopljene. Riječani su iskazali junaštvo pljačkajući skladišta soli i još koješta drugo u kraćem razdoblju bezvlašća, koje nisu mogli spriječiti ni Francuzi koji su se nakratko bili vratili u grad, jer se Rijekom, tada beznačajnom lukom s oko 3.500 žitelja, Englezi nisu previše bavili. Otplovili su tražeći francuske brodove prema Kraljevici, a potom su zaplovili do Rovinja i Trsta. Pacificirali su sjeverni Jadran tako da je Laval Nugent mogao praktički ušetati sa svojim snagama i “osloboditi” Rijeku 27. kolovoza 1813. i eto nam velikog junaštva i Karoline Belinić i austrijskog maršala.

Za ostalo se pobrinuo urbani mit, koji je početkom 20. stoljeća već bio toliko snažan te je Karolina Riječka 1905. godine dobila ulicu kada je dotadašnja Via Tempio u Starom gradu postala Via Carolina Bellinich. Popularnost Karoline je narasla nakon uprizorenja komedije Karoline Rĳečke autora Drage Gervaisa 1952. godine, snimanjem cjelovečernji film 1961. prema scenariju Zvonimira Berkovića i u režiji Vladimira Pogarčića, a potom je izvedena rock opera i na koncu se publici u riječkom teatru ukazala Severina. Popularno-umjetnička baražna vatra rasplamsala je povijesnu maštu i još više učvrstila mit o lijepoj heroini. Karolina Riječka ima svoj gat u luci i kavanu, ali Rijeka usprkos svemu još nema svoju cjelovito napisanu povijest. Stoga sam i pokrenuo projekt Riječke enciklopedije, jer je vrijeme da počnemo ozbiljno istraživati i pisati te preispitivati sve segmente prošlosti Rijeke. Prema shvaćaju historiografa Keitha Jenkinsa (opet jednoga Britanca!), povijest je (samo) ono što napišu povjesničari. Sukladno tome, ono što nije napisano nije se dogodilo te i ne postoji. Vrijeme je stoga da Rijeka iz povijesnog nepostojanja napokon i kod nas uđe u povijest.

22/08/201222/08/2014

Giovanni Kobler najznačajniji povjesničar Rijeke

Piše: Goran Moravček

Najznačajniji povjesničar Rijeke, Giovanni / Ivan/ Kobler rođen je na današnji dan, 22. kolovoza 1811. u Rijeci. Njegovo djelo Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, objavljeno u tri knjige 1896. godine i do danas je ostalo nezaobilazno štivo svih onih koji se žele temeljitije upoznati s prošlošću Rijeke, ali podjednako i s poviješću Opatije, Kastva, Bakra, Veprinca, Mošćenica i drugih okolnim mjesta. Umro je 2. srpnja 1893. godine u rodnome gradu i nije dočekao objavljvanje svoga djela. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Kozali.

Koblerov otac Marko Valentinov bio je rodom iz Kranjske, a u Rijeku je stigao kao trgovac koncem osamnaestog stoljeća. Oženio je Riječanku Tereziju Lusser 1795. godine, a status punopravnog riječkoga građanina stekao je 1801.

Giovanni Kobler rođen je u zgradi koja je stajala na mjestu današnje robne kuće Varteks. Cijeli trg danas nosi Koblerovo ime, a u doba njegova dolaska na svijet kao obiteljsko boravište bila je upisana adresa Vicolo dell’Erbe br. 223. Prevoditelj Oskar Kisić, koji na žalost nije uspio prevesti cijelo Koblerovo djelo s talijanskoga na hrvatski jezik, taj je prostor pred kućom Koblerovih (Piazza dell’Erbe) preveo kao Zeleni trg stoga što je ondje bila nekoć glavna gradska tržnica.

Nakon osnovnog i gimnazijskog školovanja, Kobler odlazi na studij prava u Zagreb. Nakon završetka školovanja vraća se u Rijeku i zapošljava se u općinskim službama. Radio je kao odvjetnik i sudac. U šezdesetoj godini života počinje primati mirovinu u svojstvu carskog ministarskog savjetnika. Umirovljeničke dane je proveo u Rijeci marljivo prikupljajući građu za povijest grada i bliže okolice. Živio je u kući u današnjoj Verdijevoj 11.

U potrazi za riječkim povijesnim vrelima, Kobler je posjetio arhive u Beču, Grazu, Veneciji, Udinama, Devinu, Trstu, Gorici, Ljubljani, Pazinu, Rovinju i drugdje. Dopisivao se s mnogim povjesničarima toga doba pa je znao I. Kukuljevića Sakcinskog, B. Benussia, P. Kandlera, J. Volčića…

Premda je Koblerov rukopis ostao nedovršen, općinsko vijeće Rijek je donijelo odluku u srpnju 1894. da se djelo objavi. Stručna komisija na čijem je čelu bio Aladar Fest, povjesničar i riječki gimnazijski profesor u travnju 1896. priredila je rukopis za tisak. Koblerove Memorie per la storia della liburnica città di Fiume tiskane su povodom proslave tisućite obljetnice postojanja Ugarskoga Kraljevstva. Gotovo 900 stranica Koblerove povijesti u tri knjige otisnuto je u tiskari E. Mohovicha. Zanimanje Riječana bilo je golemo te je djelo otisnuta u nakladi od 2000 primjeraka ubrzo rasprodano. Koblerove Memorie objavljene su 1978. godine kao reprint, a pokušaj da se djelo objavi i na hrvatskom jeziku samo je polovično uspio 1995. godine. Bio sam urednik i nakladnik toga izdanja, koje je, na žalost, ostalo nedovršeno uglavnom zbog novčanih (ne)prilika.

12/08/201225/09/2012

Car Karlo VI. (III.) u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Karlo VI. (III.) (1685.-1740.) Habsburški, rimsko-njemački te hrvatsko-ugarski kralj stigao je u Rijeku 15. rujna 1728. godine. Značaj toga događaja bio je izuzetan o čemu svjedoči i reljef s njegovim poprsjem uz cara Leopolda I. (1640. – 1705.) postavljen izdnad prolaza Gradske ure. Prisjetimo se, Leopold I. odobrio je gradu 6. lipnja 1659. godine grb dvoglavog orla s obje glave okrenute na istu stranu. Orao kandžama drži posudu iz koje teče voda, a ispod je napisno INDEFICIENTER (u značenju «nepresušivo»). Leopold I. poznat je u hrvatskoj nacionalnoj povijesti i po tome što je nakon zrinsko-frankopanske urote 1671. godine dao smaknuti Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana čime su se ugasile loze tih dviju velikaških obitelji, a njihova imanja zaplijenjena.

Dolazak Karla VI. (III.) u Rijeku prikazan je i na slici koja se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Guvernerovoj palači.

U kronici Kapucinskog samostana na Žabici s nednevkom 15. rujna 1728. godine ostalo je zabilježno da je caru i kralju Karlu VI. (III.) izašao u susret gvardijan kapucinskog samostana i pružio mu kitu cvijeća. “Vladar je cvijeće triput pomiriso, a onda ga predade svom pratiocu, da ga čuva.” Kroničar je također zapisao da “dne 17. rujna bijaše petak, te je Vladar na polju (povrh crkve sv. Vida) za objed dobio od kapucina 4 posna jela, od kojih je s drugim gostima nekoliko zalogaja založio”. Potom je kolima nastavio putovanje novom Karolinskom cestom, nazvanom tako u njegovu čast, koja je vijugala od Rijeke, preko Drage, Sv. Kuzma, Piketa i Ravne Gore do Karlovca.

Karolinska cesta: Most preko rijeke Dobre kod Vrbovskog

Prvu pravu cestu između Zagreba, Karlovca i Rijeke, a također Bakra i Kraljevice, tada značajnih pomorskih središta, počeo je 1725. godine graditi austrijski vojni inženjer Antun Matija Weiss (1661 – 1738). Cesta je imala iznimno trgovinsko, ali i vojno značenje, jer se istovremeno s uređenjem prometnice gradila i austrijska ratna luka u Kraljevici. Nakon niza tursko-austrijskih ratova te raznih vojnih i političkih saveza, od kojih je za uspjeh u borbama protiv Osmanskog Carstva bilo ključno osnivanje Svete lige 1684. godine, kada su Austrija, Poljska i Venecija postale saveznice, Turci su se počeli povlačiti. Gubitak turskih teritorija i njihove vojne moći potvrđeni su u Srijemskim Karlovcima (1699.) i Požarevcu mirovnim ugovorima. Požarevačkim mirom, potpisanim 21. srpnja 1718. godine između turske te austrijske i mletačke strane, stvorene su pretpostavke za uspostavu trajnijeg mira. Dodatkom ovom ugovoru, kojim je Austrija dobila slavonske i banatske žitnice, omogućena je slobodna trgovina kopnom i morem, što će se, uz gradnju nove ceste od Primorja prema Karlovcu i Zagrebu, pokazati presudnim za brži razvoj Rijeke, Bakra i Kraljevice. Jednako tako, uz cestu će nicati nova naselja i razvijati se stara tako da će Fužine dobiti na značaju, a Mrkopalj i Ravna Gora steći će status kraljevskih trgovišta što će potaknut doseljavanje obrtnika i trgovaca, posebice iz Slovenije i Češke. Karolinska cesta puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. rujna 1728. kada je putujući iz Rijeke prema Bakru njome prošao car Karlo VI., odnosno hrvatski kralj Karlo III., po kome je prometnica i dobila ime.

Temeljem mira u Rastattu 1714. godine, car Karlo VI. dobio je španjolski dio Nizozemske, Milano, Napulj i Sardiniju, a kako je put na Sredozemlje kroz Crno more bio zatvoren sve do sredine XIX. stoljeća, riječni promet Dunavom, Savom i Kupom, a onda cestom do Rijeke ili Bakra, postao je životno važnim za Monarhiju iscrpljenu ratovima.

Takve nove vojne i političke okolnosti omogućit će tijekom 18. stoljeća oživljavanje trgovine i u Primorju, posebice nakon što je Karlo VI. (III.) proglasio 1717. godine Jadransko more slobodnim za plovidbu, a Rijeci i Trstu 1719. dao status slobodnih luka. Kralj je iste godine odlučio potaći pomorsku trgovinu u Kraljevici i ondje izgraditi ratnu luku s brodogradilištem, koju su na tisuće Primoraca gradile od 1725. godine. Kraljevička ratna luka trebala je odvratiti Mletačku Republiku u mogućem ometanju slobodne plovidbe Jadranskim morem.

Za razliku od današnjih političkih, gospodarskih i inih stratega, koji su potpuno zanemarili jadransku orijentaciju i time zakočili razvoj riječke luke i (pri)grada kroz duže razdoblje, Karlu VI. (III.) bio je jasan geopolitički značaj Rijeke i okolnih naselja.