Otuđeno i nepoznato riječko blago

Riznica Katedrale u Rijeci
Iz riznice Katedrale sv. Vida u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Dio riječke kulturno-povijesne baštine, koji nesumnjivo pripada našem gradu, završio je slijedom povijesnih (ne)prilika izvan granica Hrvatske. U Italiji se nalazi i pokaznica Barbare Frankopanke iz 1489. godine. Darovana je bila Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj), a odnesena je iz Rijeke u doba talijanske uprave 3. travnja 1941. godine, tri dana prije izbijanja Drugoga sv. rata na našim prostorima.

Riječka pokaznica, iznimne povijesne i umjetničke vrijednosti, čuva se u Palači Venezia u Rimu. U Vječnome gradu ima još blaga podrijetlom iz našeg kraja. Je li došlo vrijeme da se naša ukupna kulturno-povijesna baština konačno objedini i prikaže Riječanima?

Barbarin moćnik
Moćnik Barbare Frankopanke najstariji je izložak u riznici Franjevačkog samostana na Trsatu iz 1483. godine

Srećom, na Trsatu je ostao Veliki relikvijar ili moćnik, najstariji zavjetni dar među 58 izložaka u riznici Franjevačkog samostana, koji je godine 1483. zaviještala kneginja Barbara Frankopanka. Veliki moćnik Barbarin s Trsata, a i njezine pokaznice (podižnice, monstrance) u kojima se čuvaju svete moći (hostije) iz Hreljina i tamošnje župne crkve Sv. Jurja te riječke Zborne crkve Uznesenja Marijina, iznimne su kulturno-povijesne vrijednosti.

Kneginja Barbara Frankopan preminula je 1504. Bila je supruga srpskog despota Vuka Brankovića, a potom i Franje Berislavića Grabarskog. Nisu nam, nažalost, znane ruke (vele)majstora Barbarinog trsatskog relikvijara, visokog bez stalka 43, a širokog 41 centimetar sa zapisom na bosančici.

Znano je, međutim, i podrobno opisano da su u »to djelo dostojno jedne kneginje«, kako je zapisao trsatski kroničar fra Franjo Glavinić, utkani ostaci (moći) sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Andrije, sv. Petra, sv. Jakova, sv. Bartola i sv. Mateja, a među 36 različitih moći tu je i relikvija ostataka – Mojsijeva grma.

Barbara je bila nećakinja Martina Frankopana, koji je od 1449. do 1479. gospodario trsatskim kaštelom i omogućio dolazak fratara na Trsat 1453. godine.

Gospa želosna
Gospa žalosna, bogata isusovačka baština u riznici Katedrale sv. Vida

Martin Frankopan bio je dobročinitelj – pomogao je osnivanje četiri samostana franjevaca opservanata u Cetingradu, Stjeničnjaku, Brinju i na Trsatu. Negdje uz Martina koračala je ovim svijetom i Barbara, koja se snagom vjere, ili čega drugog, nije mirila s »običnim« življenjem te je naručivala izradu umjetnički vrijednih sakralnih darove po kojima ćemo je se sjećati.

Povijesno-kulturna baština treba biti primjereno izložena. Obilazeći teren bio sam često zatečen time u kakvim se neprikladnim uvjetima čuva nacionalno blago.

Izvjesno je kako su očuvanje i zaštita kulturno-povijesne baštine skupi pogotovo u doba besparice. Međutim, propadanje i(li) zaborav nisu prihvatljivi. Jednako tako, vrijednost onoga što smo baštinili od mnogih generacija prije nas nikako se ne može mjeriti samo novčanim iznosima.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

 

Potres 1750. promijenio lice Rijeke

Kala sv. Sebastiana
Romolo Venucci: kala sv. Sebastiana u Starom gradu

Piše: Goran Moravček

Veliki potres koncem 1750. godine promijenio je lice Rijeke, koja se od srednjovjekovnog gradića opasanog bedemima počela pretvarati u značajnu luku i širiti nasipavanjem morskoga žala. Serija potresa počela je u noći 28. studenoga 1750. na širem riječkom području. Već 1753. godine krenula je po nalogu carice Marije Terezije  izgradnja riječkoga Novog grada. Prije Velikog potresa, car Karlo VI. otvorio je 1728. godine Karolinsku cestu, koja je Rijeku preko vrleti Gorskog kotara povezala s panonskim žitnicama, najavivši gospodarski uzlet grada.

Rijeka uoči potresa 1750
Rijeka na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karolinske ceste otvorene za promet 1728. godine

Rijeka se pruža na potresnom području te je kroz povijest zabilježeno nekoliko snažnih zemljotresa. Primjerice, dva snažna potresa bila su 1321. i 1323. godine, a također je 26. ožujka 1511. grad i okolicu zadesio snažan potres. Zbog zemljotresa je početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća čak  i Rječina potekla iz novoga izvora.

Prema zapisu jednog isusovačkog redovnika, jaki udari počeli su trešnjom zemlje 28. studenoga nešto iza devet sati navečer, a nastavili su se sve do 17. prosinca.
Od zemljotresa se srušio Gradski toranj te su oštećene crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj), sv. Roka, sv. Tri Kralja, sv. Jurja na Trsatu, isusovački kompleks i samostan benediktinki u Starom gradu. Stradale su kuće Peri, Minoli, Zanchi i mnoge druge.
Trsatski kaštel pretrpio je znatne štete te je bio zapušten sve dok ga nije kupio i obnovio feldmaršal Laval Nugent dvadesetih godina 19. stoljeća.

Oni koji su zbog serije zemljotresa ostali bez krova nad glavom privremeno su sagradili nastambe daščara, koje su bile nanizane izvan gradskih zidina uz morsku obalu, od samostana kapucina na Žabici do fratarske Brajde na lijevoj obali Rječine. Osim zemljotresa, uplašenim Riječanima nevolje je zadavala i obilna kiša te zamućeni izvori pitke vode.

Najviše saznanja o ovom velikom potresu 1750. godine sačuvano je u crkvenim kronikama, a neke od njih imao sam prilike vidjeti pripremajući obiman rukopis o sakralnoj baštini Riječke nadbiskupije.

Znatno su stradale Grižane i susjedni Belgrad gdje je crkva Gospe Snježne bila teško oštećena.

Bakar uoči Velikog potresa 1750.
Bakar na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karoline

U Bakru je porušena župna crkva sv. Andrije apostola te je cijelo stoljeće stajala kao razvalina. Svoj današnji izgled treća po veličini crkva u Hrvatskoj, a od nje su monumentalnije samo zagrebačka prvostolnica i đakovačka katedrala, dobila je tek 1852. godine u doba župnika Vjenceslava Šoića, kasnijeg senjsko-modruškog biskupa.

Potres je nanio velike štete i Grobniku. Kapele sv. Bartola u Cerniku, sv. Marine u Majuru i sv. Jeronima bile su ruševine te je senjsko-modruški biskup Juraj Vuk Čolić (1745.-1764.) naredio neka se zatvore.

Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa koji je Rijeku pogodio koncem 1750. godine odobrila 3. studenoga 1753. gradnju riječkog Novog grada, tzv. Civitatis novae. Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskom urom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta.

Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida, a potom 1785. godine i Antonio Gnamb. Teren za gradnju dobiven nasipavanjem pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnje Malo Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice.

Započela je i gradnja Lukobrana (Molo Longo). Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Rijeka je znatno promijenila svoj srednjovjekovni izgled.

Srušena riječka sinagoga

Velika sinagoga
Velika sinagoga bila je sagrađena 1903. godine, a srušena 1948.

Piše: Goran Moravček

Velika riječka sinagoga, koja se nalazila na uglu današnjih ulica Pomerio i Ciottine, bila je otvorena 1903. godine. Temeljito su je opljačkali i zapalili njemački nacisti koncem siječnja 1944., ali tada nije srušena. Ostaci sinagoge posve su uklonjeni u doba “narodne vlasti” krajem 1948. godine.

– Pročelje i kupola bili su neoštećeni, a unutrašnjost čitava – rekao mi je Maksimilijan Maks Peč, očevidac rušenja sinagoge poslije Drugoga svjetskog rata.

Kao i u slučaju crkve Presvetog Otkupitelja na Mlaki, koja je tobože smetala gradnji nove prometnice, tako su komunističke vlasti odlučile da se ne isplati obnavljati Veliku riječku sinagogu, jer je procijenjena potpune obnove zgrade iznosila oko 9 milijuna lira. Savez jevrejskih veroispovednih opština iz Beograda je u ulozi pravnog sljednika u kolovozu 1948. godine prodao oštećenu Veliku sinagogu tadašnjem Kotarskom narodnom odboru Rijeke – kao građevinski materijal! O tempora, o mores! Na tome je mjestu kasnije niknula stambena višekatnica.

Riječka sinagoga
Velika sinagoga stajala je nasuprot današnjeg Pomorskog fakulteta

U Rijeci je kroz povijest postojalo 13 sinagoga, koje su uglavnom bile uređene u unajmljenim prostorima kuća i stanova.

Mala ortodoksna sinagoga u Ulici Ivana Filipovića, sagrađena 1932. godine, jedina je izvorno građena sinagoga danas u Hrvatskoj koja još uvijek služi obredima. Obnovljena je 2008. godine i zaštićena kao kulturno dobro.

Židovi se prvi put spominju u Rijeci 1436. godine. Bili su uglavnom trgovci, koji su živjeli su na području Ziecha ili Zudecca, odnosno Giudecca u Starom gradu, a ono se nalazilo otprilike na zapadnom dijelu današnjeg Klobučarićevog trga na mjestu škole Nikola Tesla. Najstariji židovski doseljenici, tzv. Marchigiani, stigli su iz talijanske pokrajine Marche.

Nakon izgona u 15. stoljeću u Rijeku dolaze i španjolski Židovi, a oni iz Austrije, Italije i Trsta se doseljavaju između 1835. i 1850. U vrijeme ugarske vladavine (1868.-1918.) veći je priljev mađarskih Židova, službenika i činovnika. Zbog pojave nacizma, Židovi napuštaju Rijeku nakon 1933. i počinju se iseljavanje u Sjedinjene Države, Englesku i Palestinu. U Riječkoj provinciji popisano je 1938. godine 1.783 Židova.

Na području Sušaku i Hrvatskoga primorja bilo je uoči Drugoga sv. rata približno 150 Židova, a sinagoga je ondje bila u iznajmljenom stanu. Nakon što je talijanska vojska okupirala Sušak u travnju 1941. popisana su samo 92 sušačka Židova.

Riječka sinagoga
Velika sinagoga

Sefardska Općina osnovana je 1781. godine, a u kući Isaka Mihaela Pensa, koji je bio podrijetlom iz Splita, otvoren je 27. rujna 1779. najstariji poznati židovski molitveni hram u Rijeci.

U kući Celebrini bila je uređena privremeno sinagoga 1836., a godinu dana kasnije Mozes Saul ha-Levi daruje Općini vlastitu trokatnu kuću čija su vanjština i unutrašnjost iste godine preuređene po nacrtima gradskog arhitekta Adama Olfa, koji je, među ostalim, ukrašavao i pročelje Zborne crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Ta se sinagoga nalazila se u Starom gradu u Calle del Tempio, današnj Ulici Janeza Trdine.

Velika sinagoga trebala je odgovoriti vjerskim potrebama rastućeg broja doseljenih mađarskih Židova tijekom ugarske uprave Rijekom u drugoj polovici 19. stoljeća. Potkraj toga stoljeća u Rijeci je živjelo oko 2.500 Židova te su 1890. u jeku riječkoga graditeljskog zamaha počele i pripreme za podizanje Velike sinagoge reformiranog obreda.

Novčani doprinos dao je i guverner László gróf Szapáry de Szapár (službovao od 23. studenoga 1897. do 2. kolovoza 1903.), a Grad je poklonio zemljište. Arhitekt je bio Lipót Baumhorn (1860.-1932.) u to doba vjerojatno najpoznatiji mađarski projektant sinagoga.

Građevinska dozvola izdana je 8. listopada 1902., u studenom je započela gradnja, koju je vodio ing. Carlo Conighi, a Velika sinagoga je otvorena 22. listopada 1903. na Roš Hašanu, židovsku Novu godinu…

Ostalo je povijest. Historija i(li) histerija nasilja, ali i manipulacija istinom. Zbog toga što ne postoji nikakvo obilježje o Velikoj sinagogi, bilo bi primjereno postaviti spomen ploču, kako bi nove generacije Riječana podsjetila na povijest građevine koju je kao i mnoge sakralne objekte u doba rata, ali i u doba kad je religija bila proglašavana “opijum za narod”, progutalo političko (ne)vrijeme.

Svjedok vremena:

MAKS PEČ O RUŠENJU VELIKE RIJEČKE SINAGOGE

[embedplusvideo height=”312″ width=”380″ standard=”http://www.youtube.com/v/vmuDpzAL1QI?fs=1″ vars=”ytid=vmuDpzAL1QI&width=380&height=312&start=&stop=&rs=w&hd=0&autoplay=0&react=1&chapters=&notes=” id=”ep4816″ /]

Kosi toranj

Kosi toranj
Crkva Uznesenja Marijina i tzv. Kosi toranj

Piše: Goran Moravček

Kosi toranj je zvonik crkve Uznesenja Marijina (Assunta) u Starome gradu. Tako je popularno nazvan jer je prema mjerenjima iz 1920. godine nagnut oko 40 cm. Nevolje mu pričinjavaju pozemne vode potoka Lešnjak, koje potkopavaju njegove temelje. Nad ulazom u crkveni toranj uklesana je 1377. godina.

Zvonik je jedna od rijetkih sačuvanih građevina nekadašnjeg riječkog Staroga grada. Srećom, pošteđen je od rušenja i stoji gotovo kao povijesni otok u gradu koji je često brisao tragove svoje prošlosti.

Potok Lešnjak te luka na ušću Rječine odredili su položaj drevnoga naselja na čijim je temeljima iznikla današnja Rijeka. Mjesto je postojalo na području Staroga grada i prije dolaska Rimljana, a nije istovjetno s Trsatom.

Antička prometnica koja je vodila od Aquileje do Senie (Senja) i dalje prema Sisciji (Sisku), odnosno Saloni (Solinu kod Splita) naglasila je važnost naselja na lijevoj obali Rječine.

Kosi toranj
Kosi toranj nasađen je na mozike starokršćanske bazilike iz 5. stoljeća

Vode potoka Lešnjak odredile su položaj rimskog stožera, Tarsatičkog principija, u Starom gradu, jer je vojno zapovjedništvo bilo smješteno u blizini izvora kod današnje katedrale sv. Vida. Potok je također uvjetovao izgradnju i položaj rimskih termi (javnog kupališta) uz prometnicu, na mjestu zgrade današnje prodavaonice Croatia records.

Pojavom kršćanstva potok je vodom punio krstionicu bazilike sagrađene u 5. stoljeću.

Tarsatika se posljednji put spominje u vezi s pogibijom furlanskog markgrofa Erika, franačkog vojnog zapovjednika, kojega su 799. godine ubili iz zasjede stanovnici naselja uz Rječinu. Pretpostavlja se kako je Erikova pogibija izaziva osvetnički bijes njegove vojske koja je razorila mjesto.

Naselje na lijevoj obali Rječine se nakon toga spominje u 13. stoljeću. Na drugoj obali postoji i Trsat čiji su predstavnici bili prisutni kod donošenja Vinodolskog zakona 1288. godine.

Crkvu kod Kosog tornja stoljećima su Riječani zvali katedralom (Duomo) iako to nije bila. Katedrala je biskupska crkva, a Rijeka je postala biskupijom tek 1925. godine u doba talijanske uprave, a katedralom je proglašena isusovačka crkva sv. Vida.

Kosi toranj
Zvonik crkve Uznesenja Marijina s “alpskim” izgledom prije obnove 1928. godine kad je romaniziran

Međutim, zbog povijesnih je okolnosti značaj Zborne crkve Uznesenja Marijina bio velik stoga što je grad do 1787. godine crkveno pripadao Pulskoj biskupiji čiji su biskupi bili mletački podanici. Istovremeno, Rijeka je bila pod vlašću Habsburgovaca koji su bili u neprijateljstvu s Mlečanima. Stoga se arhiđakon, koji je imao sjedište u crkvi kod Kosog tornja, često ponašao kao da je biskup. Nakon 1787. Rijeka je došla pod crkvenu vlast senjsko-modruškog biskupa i u njezinom je sastavu ostala do konca Prvoga sv. rata i početka talijanske uprave.

Kosi toranj je svjedočio i o državno-političkim mijenama u gradu. Dograđivan je u više navrata, a sadašnju visinu i zašiljeni krov “u alpskom stilu” imao je u prvoj polovici 18. stoljeća.

Tijekom obnove, koja je izvedena prema zamislili arhitekta Adama Olfa, zvonik je 1826. dobio novi izgled. Obnovu je tada potakao trgovac Andrija Ljudevit Adamić (Rijeka 1766. – Rijeka, 1828.) i tako Kosi toranj spasio od rušenja, jer je Općina godinu dana uoči francuske okupacije, 1808. odlučila stari crkveni toranj zamijeniti novim. Kosi toranj je prilikom te obnove dobio i četiri ure postavljene na svakoj strani. Balustradu oko lože za zvona izveo je riječki kamenorezac Marco Chiereghini. On je također izradio stupove i vijence na pročelju Zborne crkve.

Prema projektu Filberta Bazariga zvonik je ožbukan i uređen u historicističkom stilu 1876. godine.

Obnova zvonika izvedena je 1928. godine zalaganjem Riccarda Gigantea, tadašnjeg ravnatelja Gradskog muzeja, a budućega gradonačelnika i senatora. Kosi toranj je dobio romanizirani izgled, kakav ima i danas. Trebalo je to odgovarati nastojanjima da se Rijeka / Fiume prikaže kao neupitno talijanski grad.