Krhotine Staroga grada

stari-grad-rijeka-tarsatika-principij

Piše: Goran Moravček

Od nekadašnjeg riječkog Staroga grada preostalo je jedva 10 (deset) sačuvanih građevina i rijetke krhotine. Ostalo je – nestalo. Rušenje je bilo sustavno. Ranjenu baštinu nalazimo posvuda oko nas.

U godini kad sam se rodio, tisuću devetsto pedeset i petoj, novinski kroničar je napisao: Ruši se Stari grad. I vrijeme mu je. Dotrajao je. Na kolima od pletera odvoze se ne samo desetljeća nego i stoljeća u obliku prašine od stare žbuke i zdrobljenih opeka (…), a stanari Staroga grada sele – rado ili nerado…

Kuća lingva dolosa
Kuća u Starom gradu na čijem je pročelju kao ukras postavljen kamen s natpisom: A LINGVA DOLOSA LIBERA ME DOMINE

Ideološka dogma prema kojoj treba rušiti staro i graditi novo bila je pogubna za Stari grad. Ta dogma još nije napuštena, jer primjera rušenja i “obnavljanja” u tzv. Starome gradu ima i danas dovoljno.

Da je bilo i da ima mudrosti, Rijeka je mogla kapitalizirati svoje starine. Rimski vojni stožer (Principija), terme iz rimskog doba, ranokršćanska bazilika s prekrasnim podnim mozaicima mogli bi svjedočiti o iznimnoj kulturno-povijesnoj baštini. Mogli bi, ali ne svjedoče.

Kad su nedavno Pod Kaštelom pronađene stare žitnice, a prije nego li je niknula zgrada koja je mirne duše mogla biti izgrađena na Srdočima ili Vežici, ponadao sam se kako će podzemna spremišta za žitarice biti dostupnija oku. Ponuđeno je, međutim, rješenje koje gotovo nećemo zamijetiti.

Samo upućeni znaju da su žitnice postojale na više mjesta u Starom gradu, ali su sklonjene pogledu. Postojale su i u kući Knežić u Ulici Đure Šporera na putu između Zborne crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj) i današnje Katedrale sv. Vida.

Knjiga koja je izdržala kušnju vremena – Goran Moravček: “Rijeka između mita i prešućene povijesti”

Gašpar Knežić bio je upravitelj gradskih žitnica, sudac, veleposjednik i kapetan Trsata. U podrumu njegove kuće bila su spremišta za žitarice. Svjedočilo je i to o njegovom bogatstvu.

Među ostalim, Knežić je novčano pomogao gradnju kapele sv. Tri kralja 1615. godine i samostana benediktinki u Starom gradu 1640. godine. Danas nema ni te kapele ni samostana ni samostanske crkve sv. Roka. Ostao je prazan i nagrđen Klobučarićev trg s kojim sadašnja gradska uprava pravo i ne zna što bi. Od srednjovjekovne kuće, a u noj je sada smještena policijska postaja, ostao je natpis na kamenom nadvratniku s imenom Gašpara Knežića i godinom 1588.

A lingva dolosa libera me Domine
Natpis iz riječkog Starog grada – A lingva dolosa libera me Domine. Od obmanjiva jezika čuvaj me Gospodine

Na pročelju susjedne kuće, također novije građevine u Starome gradu, stoji latinski zapis urezan u kamenu: A LINGVA DOLOSA LIBERA ME DOMINE. Ili po naški: od obmanjiva jezika oslobodi me Gospodine.

Taj je natpis bio nadahnut biblijskim Psalmom (120,2). Izvorno je to bio kameni prag, a izronio je ispod prašine i žbuke prilikom uklanjanja kuća u Starome gradu sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća.

Stari grad je već tada bio sustavno rušen. Pulvis et cinis, prah i pepeo, kako je napisao novinski kroničar koji je tome svjedočio. Mentalitet konzervatora, urbanista i gradskih otaca, odnosno očuha sudeći prema njihovoj “brizi” o kulturno-povijesnoj baštini, gotovo da se otada nije promijenio.

Otuđeno i nepoznato riječko blago

Riznica Katedrale u Rijeci
Iz riznice Katedrale sv. Vida u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Dio riječke kulturno-povijesne baštine, koji nesumnjivo pripada našem gradu, završio je slijedom povijesnih (ne)prilika izvan granica Hrvatske. U Italiji se nalazi i pokaznica Barbare Frankopanke iz 1489. godine. Darovana je bila Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj), a odnesena je iz Rijeke u doba talijanske uprave 3. travnja 1941. godine, tri dana prije izbijanja Drugoga sv. rata na našim prostorima.

Riječka pokaznica, iznimne povijesne i umjetničke vrijednosti, čuva se u Palači Venezia u Rimu. U Vječnome gradu ima još blaga podrijetlom iz našeg kraja. Je li došlo vrijeme da se naša ukupna kulturno-povijesna baština konačno objedini i prikaže Riječanima?

Barbarin moćnik
Moćnik Barbare Frankopanke najstariji je izložak u riznici Franjevačkog samostana na Trsatu iz 1483. godine

Srećom, na Trsatu je ostao Veliki relikvijar ili moćnik, najstariji zavjetni dar među 58 izložaka u riznici Franjevačkog samostana, koji je godine 1483. zaviještala kneginja Barbara Frankopanka. Veliki moćnik Barbarin s Trsata, a i njezine pokaznice (podižnice, monstrance) u kojima se čuvaju svete moći (hostije) iz Hreljina i tamošnje župne crkve Sv. Jurja te riječke Zborne crkve Uznesenja Marijina, iznimne su kulturno-povijesne vrijednosti.

Kneginja Barbara Frankopan preminula je 1504. Bila je supruga srpskog despota Vuka Brankovića, a potom i Franje Berislavića Grabarskog. Nisu nam, nažalost, znane ruke (vele)majstora Barbarinog trsatskog relikvijara, visokog bez stalka 43, a širokog 41 centimetar sa zapisom na bosančici.

Znano je, međutim, i podrobno opisano da su u »to djelo dostojno jedne kneginje«, kako je zapisao trsatski kroničar fra Franjo Glavinić, utkani ostaci (moći) sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Andrije, sv. Petra, sv. Jakova, sv. Bartola i sv. Mateja, a među 36 različitih moći tu je i relikvija ostataka – Mojsijeva grma.

Barbara je bila nećakinja Martina Frankopana, koji je od 1449. do 1479. gospodario trsatskim kaštelom i omogućio dolazak fratara na Trsat 1453. godine.

Gospa želosna
Gospa žalosna, bogata isusovačka baština u riznici Katedrale sv. Vida

Martin Frankopan bio je dobročinitelj – pomogao je osnivanje četiri samostana franjevaca opservanata u Cetingradu, Stjeničnjaku, Brinju i na Trsatu. Negdje uz Martina koračala je ovim svijetom i Barbara, koja se snagom vjere, ili čega drugog, nije mirila s »običnim« življenjem te je naručivala izradu umjetnički vrijednih sakralnih darove po kojima ćemo je se sjećati.

Povijesno-kulturna baština treba biti primjereno izložena. Obilazeći teren bio sam često zatečen time u kakvim se neprikladnim uvjetima čuva nacionalno blago.

Izvjesno je kako su očuvanje i zaštita kulturno-povijesne baštine skupi pogotovo u doba besparice. Međutim, propadanje i(li) zaborav nisu prihvatljivi. Jednako tako, vrijednost onoga što smo baštinili od mnogih generacija prije nas nikako se ne može mjeriti samo novčanim iznosima.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

 

Potres 1750. promijenio lice Rijeke

Kala sv. Sebastiana
Romolo Venucci: kala sv. Sebastiana u Starom gradu

Piše: Goran Moravček

Veliki potres koncem 1750. godine promijenio je lice Rijeke, koja se od srednjovjekovnog gradića opasanog bedemima počela pretvarati u značajnu luku i širiti nasipavanjem morskoga žala. Serija potresa počela je u noći 28. studenoga 1750. na širem riječkom području. Već 1753. godine krenula je po nalogu carice Marije Terezije  izgradnja riječkoga Novog grada. Prije Velikog potresa, car Karlo VI. otvorio je 1728. godine Karolinsku cestu, koja je Rijeku preko vrleti Gorskog kotara povezala s panonskim žitnicama, najavivši gospodarski uzlet grada.

Rijeka uoči potresa 1750
Rijeka na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karolinske ceste otvorene za promet 1728. godine

Rijeka se pruža na potresnom području te je kroz povijest zabilježeno nekoliko snažnih zemljotresa. Primjerice, dva snažna potresa bila su 1321. i 1323. godine, a također je 26. ožujka 1511. grad i okolicu zadesio snažan potres. Zbog zemljotresa je početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća čak  i Rječina potekla iz novoga izvora.

Prema zapisu jednog isusovačkog redovnika, jaki udari počeli su trešnjom zemlje 28. studenoga nešto iza devet sati navečer, a nastavili su se sve do 17. prosinca.
Od zemljotresa se srušio Gradski toranj te su oštećene crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj), sv. Roka, sv. Tri Kralja, sv. Jurja na Trsatu, isusovački kompleks i samostan benediktinki u Starom gradu. Stradale su kuće Peri, Minoli, Zanchi i mnoge druge.
Trsatski kaštel pretrpio je znatne štete te je bio zapušten sve dok ga nije kupio i obnovio feldmaršal Laval Nugent dvadesetih godina 19. stoljeća.

Oni koji su zbog serije zemljotresa ostali bez krova nad glavom privremeno su sagradili nastambe daščara, koje su bile nanizane izvan gradskih zidina uz morsku obalu, od samostana kapucina na Žabici do fratarske Brajde na lijevoj obali Rječine. Osim zemljotresa, uplašenim Riječanima nevolje je zadavala i obilna kiša te zamućeni izvori pitke vode.

Najviše saznanja o ovom velikom potresu 1750. godine sačuvano je u crkvenim kronikama, a neke od njih imao sam prilike vidjeti pripremajući obiman rukopis o sakralnoj baštini Riječke nadbiskupije.

Znatno su stradale Grižane i susjedni Belgrad gdje je crkva Gospe Snježne bila teško oštećena.

Bakar uoči Velikog potresa 1750.
Bakar na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karoline

U Bakru je porušena župna crkva sv. Andrije apostola te je cijelo stoljeće stajala kao razvalina. Svoj današnji izgled treća po veličini crkva u Hrvatskoj, a od nje su monumentalnije samo zagrebačka prvostolnica i đakovačka katedrala, dobila je tek 1852. godine u doba župnika Vjenceslava Šoića, kasnijeg senjsko-modruškog biskupa.

Potres je nanio velike štete i Grobniku. Kapele sv. Bartola u Cerniku, sv. Marine u Majuru i sv. Jeronima bile su ruševine te je senjsko-modruški biskup Juraj Vuk Čolić (1745.-1764.) naredio neka se zatvore.

Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa koji je Rijeku pogodio koncem 1750. godine odobrila 3. studenoga 1753. gradnju riječkog Novog grada, tzv. Civitatis novae. Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskom urom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta.

Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida, a potom 1785. godine i Antonio Gnamb. Teren za gradnju dobiven nasipavanjem pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnje Malo Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice.

Započela je i gradnja Lukobrana (Molo Longo). Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Rijeka je znatno promijenila svoj srednjovjekovni izgled.

Srušena riječka sinagoga

Velika sinagoga
Velika sinagoga bila je sagrađena 1903. godine, a srušena 1948.

Piše: Goran Moravček

Velika riječka sinagoga, koja se nalazila na uglu današnjih ulica Pomerio i Ciottine, bila je otvorena 1903. godine. Temeljito su je opljačkali i zapalili njemački nacisti koncem siječnja 1944., ali tada nije srušena. Ostaci sinagoge posve su uklonjeni u doba “narodne vlasti” krajem 1948. godine.

– Pročelje i kupola bili su neoštećeni, a unutrašnjost čitava – rekao mi je Maksimilijan Maks Peč, očevidac rušenja sinagoge poslije Drugoga svjetskog rata.

Kao i u slučaju crkve Presvetog Otkupitelja na Mlaki, koja je tobože smetala gradnji nove prometnice, tako su komunističke vlasti odlučile da se ne isplati obnavljati Veliku riječku sinagogu, jer je procijenjena potpune obnove zgrade iznosila oko 9 milijuna lira. Savez jevrejskih veroispovednih opština iz Beograda je u ulozi pravnog sljednika u kolovozu 1948. godine prodao oštećenu Veliku sinagogu tadašnjem Kotarskom narodnom odboru Rijeke – kao građevinski materijal! O tempora, o mores! Na tome je mjestu kasnije niknula stambena višekatnica.

Riječka sinagoga
Velika sinagoga stajala je nasuprot današnjeg Pomorskog fakulteta

U Rijeci je kroz povijest postojalo 13 sinagoga, koje su uglavnom bile uređene u unajmljenim prostorima kuća i stanova.

Mala ortodoksna sinagoga u Ulici Ivana Filipovića, sagrađena 1932. godine, jedina je izvorno građena sinagoga danas u Hrvatskoj koja još uvijek služi obredima. Obnovljena je 2008. godine i zaštićena kao kulturno dobro.

Židovi se prvi put spominju u Rijeci 1436. godine. Bili su uglavnom trgovci, koji su živjeli su na području Ziecha ili Zudecca, odnosno Giudecca u Starom gradu, a ono se nalazilo otprilike na zapadnom dijelu današnjeg Klobučarićevog trga na mjestu škole Nikola Tesla. Najstariji židovski doseljenici, tzv. Marchigiani, stigli su iz talijanske pokrajine Marche.

Nakon izgona u 15. stoljeću u Rijeku dolaze i španjolski Židovi, a oni iz Austrije, Italije i Trsta se doseljavaju između 1835. i 1850. U vrijeme ugarske vladavine (1868.-1918.) veći je priljev mađarskih Židova, službenika i činovnika. Zbog pojave nacizma, Židovi napuštaju Rijeku nakon 1933. i počinju se iseljavanje u Sjedinjene Države, Englesku i Palestinu. U Riječkoj provinciji popisano je 1938. godine 1.783 Židova.

Na području Sušaku i Hrvatskoga primorja bilo je uoči Drugoga sv. rata približno 150 Židova, a sinagoga je ondje bila u iznajmljenom stanu. Nakon što je talijanska vojska okupirala Sušak u travnju 1941. popisana su samo 92 sušačka Židova.

Riječka sinagoga
Velika sinagoga

Sefardska Općina osnovana je 1781. godine, a u kući Isaka Mihaela Pensa, koji je bio podrijetlom iz Splita, otvoren je 27. rujna 1779. najstariji poznati židovski molitveni hram u Rijeci.

U kući Celebrini bila je uređena privremeno sinagoga 1836., a godinu dana kasnije Mozes Saul ha-Levi daruje Općini vlastitu trokatnu kuću čija su vanjština i unutrašnjost iste godine preuređene po nacrtima gradskog arhitekta Adama Olfa, koji je, među ostalim, ukrašavao i pročelje Zborne crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Ta se sinagoga nalazila se u Starom gradu u Calle del Tempio, današnj Ulici Janeza Trdine.

Velika sinagoga trebala je odgovoriti vjerskim potrebama rastućeg broja doseljenih mađarskih Židova tijekom ugarske uprave Rijekom u drugoj polovici 19. stoljeća. Potkraj toga stoljeća u Rijeci je živjelo oko 2.500 Židova te su 1890. u jeku riječkoga graditeljskog zamaha počele i pripreme za podizanje Velike sinagoge reformiranog obreda.

Novčani doprinos dao je i guverner László gróf Szapáry de Szapár (službovao od 23. studenoga 1897. do 2. kolovoza 1903.), a Grad je poklonio zemljište. Arhitekt je bio Lipót Baumhorn (1860.-1932.) u to doba vjerojatno najpoznatiji mađarski projektant sinagoga.

Građevinska dozvola izdana je 8. listopada 1902., u studenom je započela gradnja, koju je vodio ing. Carlo Conighi, a Velika sinagoga je otvorena 22. listopada 1903. na Roš Hašanu, židovsku Novu godinu…

Ostalo je povijest. Historija i(li) histerija nasilja, ali i manipulacija istinom. Zbog toga što ne postoji nikakvo obilježje o Velikoj sinagogi, bilo bi primjereno postaviti spomen ploču, kako bi nove generacije Riječana podsjetila na povijest građevine koju je kao i mnoge sakralne objekte u doba rata, ali i u doba kad je religija bila proglašavana “opijum za narod”, progutalo političko (ne)vrijeme.

Svjedok vremena:

MAKS PEČ O RUŠENJU VELIKE RIJEČKE SINAGOGE

https://youtu.be/vmuDpzAL1QI