U ogledalu medija

Novi list, Rijeka, 14. travnja 2014


 

Sušačka revija, 76/ 2011. objavila članak o Facebook grupi Riječka enciklopedija Fluminensia te o projektu online Riječke enciklopedije

 


 

La voce del popolo, riječki dnevnik na talijanskom jeziku, objavio je 27. rujna 2012. samnom razgovor o projektu Riječke enciklopedije – Fluminensie


 

Novi list, 5. prosinca 2011.

Enciklopedija Fluminensia – Povijest Rijeke na Facebooku

PROČITAJ ČLANAK


Globus, 10. travnja 2012.

Nevidljiva vojska vrhunske kulture

Pišu: Mirjana Dugandžija i Jelena Jindra

Riječki leksikografi ujedinjeni na Facebooku

Facebook grupu “Riječka enciklopedija Fluminensia” pokrenuo je u srpnju prošle godine Goran Moravček.

Vedrana Spadoni Štefanić od početka je bila, kaže nam, tek “najaktivnija članica”, a kada se Moravček povukao, upravo je njoj prepustio administriranje. Grupa “Riječka enciklopedija Fluminensia” danas ima 4440 članova, a u foto albumima ima oko 3500 fotografija.

Ono što grupu čini posebnom je sinergija, spoj ljudi raznolikih struka, godina, pozadina, državljanstava, političkih preferencija, statusa, interesa koji zajedno stvaraju sadržaj. Nakana je u početku bila “sadržajno obraditi zemljopisne, povijesne, društvene i znanstvene činjenice vezane uz razvoj Rijeke i njezine šire okolice, prostor na kojem su se od prapovijesti do naših dana susretali narodi, prožimale kulture i doticale vjere”.

No, kako su se ljudi sakupljali, tako je aktivnost grupe postajala sve životnija, pa su, osim prikupljanja građe, pokrenuli niz inicijativa. Jedna je spašavanje 200-godišnje kamene volte uz suradnju MO-a Grad Trsat, akciju “REFaj se” (refat na čakavskom znači oporaviti se, izbaviti iz dugova) koja je razrađena nakon posta Eduarda Filipovića o grafitima zanemarenih riječkih sportaša, zanimljivih trenutaka iz prošlosti, postignuća i zanemarenih ljudi. “Iskopavaju se stare i nove knjige, članci, filmovi i klipovi, poduzimaju se ekspedicije, Dragutin Sošić je napravio stotine foto komparacija dijelova grada nekad/sad itd. Sabiru se stare izreke, rječnik čakavskih i fiumanskih riječi, izviru stare fotografije, sjećanja i komentiraju se aktualni događaji. Objavljuje nas nekoliko stotina, bilo tekstove, bilo slike, bilo poveznice. Povremeno se javi i gradonačelnik Rijeke, a osobno se nadam da će uslišiti našu zamolbu da se napravi analiza tla i vode na aluminij i barij.” Ideja je, ukratko i poetično, otvoriti ormare povijesti i prozore budućnosti”.


 

Predstava “Magazzino 18” Simonea Cristicchija u Zajcu i moj komentar

Predstava “Magazzino 18” Simonea Cristicchija u Rijeci na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca 17. ožujka 2014. Gostovanje su organizirali Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca, Talijanska unija i Narodno sveučilište u Trstu, u suradnji sa Zajednicom Talijana u Rijeci. Predstava je nastala u koprodukciji Teatra Stabile del Friuli Venezia Giulia i Promo Musica. Poslije predstave nas trojica – akademik Petar Strčić, Theodor de Canziani Jakšić i ja – kao uzvanici riječkog lista La voce del popolo, iznijeli smo dojam o komadu, ali i svoja mišljenja o eksodusu kao bolnoj povijesnoj temi. Članak je objavljen u La voce del popolu 18. ožujka 2014. u kulturnoj rubrici.

Viviana Bašković Perić, prof. prevela je s talijanskog na hrvatski jezik izjavu koju sam dao La voce del popolu te ju je objavila na mojoj Facebook stranici.

La voce del popolo, 18. ožujka 2014.

Goran Moravček: Zajednička sudbina

Povjesničar i novinar Goran Moravček, poznat po tome što se bavio poslijeratnom sudbinom Rijeke i talijanskog stanovništva, studiozno prepričavajući tužne događaje, objasnio je svoju interpretaciju predstave, naglašavajući kako su tri naroda – talijanski, hrvatski i slovenski – dijelili istu sudbinu.

“Unatoč tome što sam već vidio predstavu Simona Cristicchija na TV-u, pratio sam riječku predstavu ‘Skladišta 18’ s velikim zanimanjem i posebnim emocijama – kaže Moravček – . Definitivno, jer pratiti predstavu uživo ima mnogo dublje značenje, pogotovo ako se nalazite na nekoliko metara udaljenosti od glumca, kao i za atmosferu koja se prenosi kroz publiku i sugestivnost samog kazališta Zajc. Dojmovi koje sam proživio dolaze od spoznaje da fenomen egzodusa nije bio samo dramatični događaj u talijanskoj povijesti, već i da je to i priča o ovoj zemlji, koja spada u povijest Hrvatske i hrvatskog naroda.

To je također priča koja pripada i meni blisko, jer kad su ovi teritoriji i njihovi stanovnici pogođeni egzodusom – a to nisu bili samo samo Talijani, već i Hrvati i Slovenci, koji su morali napustiti svoje domove, obitelji i zemlje – i moji roditelji su stigli u Rijeku. Kao i mnogi drugi otišli su živjeti u napušten stan, ali koji je do prije kratkog vremena bio stan nečije obitelji koja je našla put egzodusa. Živjeti u kući prognanika, to je bila spoznaja koja me je karakterno formirala od samog djetinjstva. Dakle, mnogo ljudi je otišlo i došli su novi ljudi, pokušavajući izgraditi jedan novi identitet, kulturu i društvo. Sve to upućuje da je priča o egzodusu imala ne samo tragične posljedice za talijanski narod, već i za hrvatski i slovenski narod.

Zato Christicchi zaslužuje moje puno poštovanje, jer pokazuje da to nije bio sukob između Talijana s jedne strane i Hrvata i Slovenaca s druge. Ne, to je bio ideološki sraz. Također sam pogođen pričom o Normi Cossetto, čiju sam tužnu priču poznavao već od prije. Nedavno sam posjetio njeno rodno mjesto, Svetu Nedelju /Santa Domenicu, kod Vižinade. Tamo, na zidu jedne stare kuće još uvijek stoji natpis, kojega se do danas nitko nije usudio obrisati: “Živio Tito – Živio Staljin/ Viva Tito – Viva Stalin”.

“Ova je priča je duboko utisnuta u svima nama. Mogu samo reći da su ti tužni događaji naša zajednička sudbina, naša zajednička tragedija. Ne smijemo zaboraviti zločine bilo kojeg sustava, bilo čiji da je. Moramo se suočiti i nositi s njima kako bi nam se svima omogućio miran suživot. Moramo raditi na upoznavanju jednih i drugih. Moramo to učiniti, jer dijelimo povijest i zajedničku sudbinu”, rekao je Goran Moravček.

Izvorni tekst

La voce del popolo, 18 marzo 2014

Goran Moravček: Una sorte condivisa

Lo storico e giornalista Goran Moravček, noto per essersi occupato del dopoguerra a Fiume e della sorte degli italiani, narrando meticolosamente le tristi vicende, ci ha esposto la sua interpretazione dello spettacolo, evidenziando come i tre popoli, quello italiano, croato e sloveno, condividessero la stessa sorte. “Pur avendo già visto lo spettacolo di Simone Cristicchi in televisione, ho seguito l’appuntamento fiumano di ‘Magazzino 18’ con grande interesse e particolare emozione – esordisce Moravček.

Sicuramente perché assistere allo spettacolo dal vivo ha un significato molto più profondo, soprattutto se si è a pochi metri di distanza dall’attore, come pure per l’atmosfera trasmessa dal pubblico e dal Teatro ‘Zajc’. Le impressioni che ho provato provengono anche dalla consapevolezza che il fenomeno dell’esodo non è stato solamente un drammatico evento della storia italiana, ma è anche una vicenda di queste terre, che appartiene alla storia croata e al suo popolo.

È anche un episodio che mi appartiene da vicino, perché quando queste terre sono state interessate dall’esodo – in cui non c’erano solamente italiani, ma anche croati e sloveni che hanno dovuto lasciare le proprie case, famiglie e terre, i miei genitori sono arrivati a Fiume.

Come tantissimi altri sono andati a vivere in un appartamento vuoto, ma che fino a poco tempo addietro apparteneva a una famiglia che aveva imboccato la via dell’esodo. Vivere in una casa di esuli, è stata una cognizione che mi ha  aratterialmente formato fin dall’infanzia. Tante persone se ne sono andate via e nuova gente è arrivata, tentando di costruirsi una nuova identità, culturale e sociale.

Tutto ciò indica che la storia dell’esodo non ha avuto tragiche conseguenze solamente per il popolo italiano, ma anche per quello croato e sloveno. Ecco perché Cristicchi ha la mia più completa ammirazione per aver dimostrato che non era un conflitto tra gli italiani da una parte e croati e sloveni dall’altra. Bensì è stato uno scontro a livello ideologico.

Sono poi rimasto colpito dalla storia di Norma Cossetto, le cui tristi vicende le conoscevo già da prima. Poco tempo fa ho visitato il suo luogo natio, Santa Domenica, presso Visinada. E lì, sul muro di un vecchio casolare, è ancora sempre presente la scritta, che nessuno ha osato cancellare, ‘Viva Tito – Viva Stalin’”. “Questa storia è profondamente impressa in tutti noi. Posso solamente dire che queste tristi vicende rappresentano il nostro comune destino, la nostra comune tragedia.

Non dobbiamo scordare i crimini di nessun regime, qualsiasi esso sia. Dobbiamo affrontarli per permettere a tutti una convivenza serena e pacifica. Dobbiamo lavorare per conoscerci a vicenda. Lo dobbiamo fare perché condividiamo storia e destini comuni”, ha concluso Goran Moravček.


I Rijeka u projektu Roberta Knjaza
Među pedeset mjesta koja “svatko treba vidjeti prije smrti” u emisiji koju je Robert Knjaz pripremio za Hrvatske televizije, našla se i Rijeka. Knjaza i ekipu proveo sam riječkim Korzom što je zabilježio i Novi list u broju od 15. lipnja 2013. godine.

Starim cestama do mora – TV serija

HTV je u lipnju 2013. pripremala u Rijeci i okolici dokumentarnu seriju “Starim cestama do mora”. Imao sam udjela u toj seriji, a posrećilo mi se i voziti kočijom u koju su bili upregnuti lipicanci, dok sam pričao o Karolinskoj cesti i o tome što je ta prometnica značila za razvitak Rijeke te Gorskoga kotara.

 

Audio & video

Riječka  enciklopedija Fluminensia na Facebooku – Kanal RI, 5. kolovoza 2011. godine

 


Počasni sam turistički vodič, specijaliziran za sakralnu baštinu Primorsko-goranske županije

 


Predavanje: Drenova, granica prokletstvo ili blagoslov tijekom manifestacije Noć na granici 2013.

 


 

Rijeka 15. lipnja slavi blagdan sv. Vida, gradskoga zaštitnika. Kako se ovaj blagdan slavio kroz povijest, tko je bio sv. Vid i što on znači Rijeci i Riječanima govori Goran Moravček, povjesničar kulturne baštine, u emisiji “Katolički vidici” Radio Rijeke. Autorica emisije: Irena Hrvatin. Emitirano u nedjelju 15. lipnja 2014. u 8:40 sati.

 


 

Bogata sakralna baština Rijeke  još je uvijek nedovoljno poznata Riječanima. O tome sam razgovarao s Biserkom Belić, novinarkom Radio Rijeke, nakon javnog predavanja “Sakralna baština Rijeke”, koje sam održao 24. ožujka 2010. u riječkoj Gradskoj vijećnici. POSLUŠAJTE RAZGOVOR

 


Trsatska gradina – Kanal Ri – objavljeno u emisiji Vidici 18. rujna 2015.


 

 

 

 

 

Matthäus Merian: S. Veit am Flaum

Grad sv. Vida sredinom 17. stoljeća
Grad sv. Vida sredinom 17. stoljeća na grafici Matthäusa Meriana

VIDI IZVORNIK – UVEĆAJ SLIKU

S. Veit am Flaum

Autor: Matthäus Merian (1593-1650)

Bakrorez

Veličina: 21×33 cm

Objavljeno: Frankfurt am Main, 1649. godine

Čuva se: Moravian Library in Brno / Moravska zemska knihovna u kolekciji Molovih mapa (Bernhard Paul Moll).

Merianov bakrorez Grada Svetog Vida, popraćen tekstom Martina Zeillera objavljen je u djelu Topographia Provinciarum Austriacarū , Austriae, Styriae, Carinthiae, Carniolae, Tyrolis etc., Das ist Beschreibung Vnd Abbildung der fürnembsten Stätt Vnd Plätz in den Osterreichischen Landen Vnder vnd OberOsterreich, Steyer, Kärndten, Crain Vnd Tyrol. Treće izdanje knjige iz 1679. g. digitalizirano je. Veduta Rijeke nalazi se na elektroničkoj str. 291, a tekst na str. (289) 72  i (296) 73.

Riječki krug svetaca

Papa Ivan Pavao II. u Svetištu Gospe Trsatske
Uskoro svetac, papa Ivan Pavao II. na Trsatu. Snimio: Ivan Fabijan

Piše: Goran Moravček

Riječki krug svetaca i blaženika se širi. Rijeka je i po tome posebna. Svečanom sjednicom i sv. misom u crkvi Gospe Lurdske na Žabici 9. veljače završen je nadbiskupijski postupak proglašenja blaženikom kapucina fra Ante Josipa Tomičića, pokrenut 12. srpnja 2005. godine. Dokazi na temelju kojih se traži proglašenje fra Ante blaženikom, a potom i svecem, poslani su u Vatikan na nastavak procesa.

Crkva Gospe Lurdske na Žabici
Crkva Gospe Lurdske na Žabici

Fra Ante Tomičić, rođen 23. ožujka 1901. u ličkoj župi Ričice, obukao je kapucinski habit 1919. u Varaždinu. Redovničko ime Ante uzeo je po sv. Antunu Padovanskom. Svečane doživotne zavjete dobio je iz ruku znamenitog fra Bernardina Škrivanića (1855.-1932.) u splitskom svetištu Gospe od Pojišana na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1921. Dvadeset godina kao siromašan fratar putuje Hrvatskom skupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, konvikta svetog Josipa u Varaždinu i gradnju crkve i samostana svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. U riječkom samostanu na Žabici proveo je 34 godine – od 1947. do 1981. godine – a obavljao je službu vratara i sakristana. Umro je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. Njegovi posmrtni ostaci položeni su u kriptu crkve Gospe Lurdske na Žabici.

Marija Krucifiksa Kozulić – Na glasu svetosti preminula je i Riječanka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), utemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci. Sestre djeluju danas u šest biskupija u Hrvatskoj, Italiji i Njemačkoj. Postupak za proglašenje blaženom sestre Krucifikse, započeo je u prije godinu dana. Njezini zemaljski ostaci počivali su na groblju Kozala do 20. prosinca pretprošle godine kada su zbog procesa beatifikacije ekshumirani.

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić
Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić

Dvojica papa na Trsatu – Papa Roncalli i papa Wojtyła bit će proglašeni svecima 27. travnja 2014. Bit će to i za nas izniman događaj stoga što su obojica svetaca boravila u Rijeci. Papa Ivan Pavao II. bio je pet dana s Riječanima – od 5. do 9. lipnja 2003. godine. Među trsatskim hodočasnicima bio je i skori svetac Angelo Giuseppe Roncalli (1881.-1963). On se 1912. godine na povratku s Euharistijskog kongresa u Beču zaustavio na Trsatu. Tada je bio osobni tajnik bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija. Dužnost pape obnašao je od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Pokrenuo je reforme u Crkvi te sazvao Drugi vatikanski koncil 1962. godine.

Sveti Franjo kod nas – Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo čini pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Sv. Franjo je 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga “protivni vjetrovi” bacili na hrvatsku obalu te je doista boravio na našem tlu. Franjo Glavinić piše 1648. godine u svojem djelu “Origine della Provincia Bosna-Croatia” kako je sv. Franjo noćio na Trsatu i tom prilikom primio objavu da će na Trsat prispjeti Sveta kuća nazaretska te da će njegovi sinovi, franjevci, boraviti i služiti Bogorodici na tome posvećenom mjestu. Povijesno nisu potvrđeni Glavinićevi navodi, ali predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da hodočaste Gospi Trsatskoj

Sv. Leopold Mandić
Sv. Leopold Mandić

Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. –1942.) u Rijeci je boravio krako, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću. Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 1976. godine, a 1983. papa Ivan Pavao II. uzdiže ga na čast svetosti.

Sv. Marcijan – Ima dovoljno zanimljivosti koje se mogu prikazati Rječanima, ali i turistima. Međutim, Rijeka kao da zatomljuje svoje posebnosti te se iznova čudimo kad otkrijemo blaga koja otkrivamo, a koja su pokraj nas. Slučaj je to s relikvijama sv. Marcijana, koje su bile “zametnute” te ponovo otkrivene, a odnedavno se čuvaju u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Zemaljske ostatke svečava tijela poklonio je gradu papa Aleksandar VII. na molbu cara Leopolda I. Moći sveca stigle su 1662. u Rijeku iz rimskih katakomba sv. Kalista. Prvotno je mumija čuvana iza glavnog oltara, a 1732. položena je u staklenu kutiju-sarkofag. Na bladan sv. Marcijana 16. rujna 1849. u doba župnika Cimottija moći su pronošene ulicama grada i nakon toga postavljene na oltar sv. Petra u Zbornoj crkvi. Nakon kasnijih restauracija crkve ostaci sve. Marcijana završili su na koru kapele sv. Fabijana i Sebastijana u riječkom Starom gradu te su ponovo vraćene u Zbornu crkvu na oltar sv. Antuna Padovanskog koncem 2008. godine.