Začudan svijet istarskih fresaka

Draguć, kapela sv. Roka, freske Antona iz Padova (Kašćerge)
Draguć, kapela sv. Roka, freske Antona iz Padova (Kašćerge)

Piše: GORAN MORAVČEK

Stručnjaci su uvjereni da su istarske freske koje su stoljećima bile skrivene pod premazima zidne boje prvorazredna umjetnička ostvarenja. I sve brojniji turisti misle slično. Epidemiološke mjere, koje su zatvorile državne granice kako bi se spriječilo prenošenje virusa, odredile su naš način života te, među ostalim, navike putovanja. Izlete autobusima ili zrakoplovima zamijenile su šetnje i kraće izletničke vožnje osobnim prijevozom. Tako su silom (ne)prilika otkriveni “zagubljeni” svijetovi sela i gradića, crrkvi i kapela te nestalih drevnih putova u našoj neposrednoj blizini. Otkriveno je tako, što se izletnika i turista tiče, pravo blago. U to se uvjeravam i sam posljednih nekoliko mjeseci, vodeći manje grupe izletnika, okupljenih u Facebook grupi Putovanja, izleti i šetnje. Naša formula putovanja u covid uvjetima je jednostavna – na odredišta dolazimo vlastitim prijevozom, a kad šećemo i razgledavamo crkve ili kapele držimo se epidemiloloških mjera. Pod maskama smo posjetili Plomin i vidjeli poznati Plominski natpis, zidne slike u plominskoj župnoj crkvi sv. Jurja, prošetali Alejom glagoljaša između Roča i Huma, šarmantnih srednovjekovnih gradića u kojima smo otkrili začudan svijet fresaka. Bili smo u Buzetu, Draguću, Grimaldi, Gologorici, Pazu, Boljunu, Plominu …

Nadopunjuju se freske i glagoljica

Mnogi od nas su ostali zatečeni bogatstvom kulturno-povijesne baštine. U Istri postoji približno 140 oslikanih crkava i(li) kapela, ali nisu, naravno, sve freske sačuvane u cjelosti već su ostali fragmenti.
Prepoznata neka imena majstora – Albert iz Konstanza, Antun iz Padove (Kašćerge), Klergin iz Kopra, Blaž Dubrovčanin, Dominik iz Udina, Orlando iz Mletaka, Vincent i Ivan iz Kastva. Ostali su prekriveni tragom zaborava, kao i mnoga djela koja su naručivali mjesni velikaši, župnici ili bratovšine. Na mnogim zidinim slikama, poglavito u crkvama i kapelama središnje Istre, mogu se uočiti glagoljski grafiti, uparci, koji svjedoče o ljudima koji su se molili na hrvatskom jeziku i tražili zagovor svetaca u životnim nevoljama.
Začudan je svijet istarskih fresaka, koje su na poluotoku nastajale od 9. do 16. stoljeća. U tome burnom razdoblju, do uspostavljanja granice u 16. stoljeću između Austrije i Mletaka, vladali su područjem Istre akvilejski patrijarsi, gorički grofovi, Devinci, Valsejci, njemački i talijanski plemići, a crkvenu vlast obnašali su pulski, pićanski, počečki, novigradski, tršćanski i koparski biskupi. Boleštine, ratovi i težak život kmetova obilježili su razdoblje u kojima su, često nevješte, ruke lokalnih majstora slikale po zidovima crkava starozavjetske i novozavjetne motive.

Srednjovjekovni stripovi na zidovima crkava

Majstori Kastavske slikarske škole, među kojima su najpoznatiji Vincent i Ivan iz Kastva, ostavili su na zidovima crkava u Brmu kod Pazina i slovenskom Hrastovlju kod Kopra, remek djela. Njihove slikarije mogle bi se uskoro naći na listi svjetske baštine UNESCO-a s ostalim (ne)anonimnim freskoslikarima iz Istre, čiji radovi učestalo izranjaju na danje svjetlo.
O životima Vincenta i Ivana iz Kastva, izvan njihovog umjetničkog djelovanja, previše se nezna. Pojedini povjesničari umjetnosti pretpostavljaju da se Vincent učio slikarstvu u radionici majstora koji je oslikao svetište crkve sv. Nikole u Pazinu. Pretpostavlja se da je Vincentova ruka mogla držati slikarsku kičicu i u crkvi sv. Jurja u Lovranu. Njegovo najznačajnije i jedino potpisano djelo je kapela sv. Marije na Škrilinah u Bermu kod Pazina, a to je za neke stručnjake uz pulsku Arenu i porečku Eufrazijevu baziliku najpoznatiji kulturni spomenik Istre. Kasnogotičke freske u Bermu dovršene su 8. studenoga 1474. godine po narudžbi bratovštine sv. Marije, o čemu svjedoči latinski natpis oslikan nad bočnim vratima južnog zida (hoc pinxit magister Vincentus de Kastua). Vincent je kao i mnogi tadašnji fresko-slikari koristio grafičke predloške, ali ih nije doslovno kopirao.


Čitač freski Branko Fučić

“U srednjem vijeku slika se ne gleda nego čita, a u ovdje prisutnom 15. stoljeću još nema jedinstva radnje vremena i prostora, to dolazi tek s Corneilleom, Racineom, Shakespeareom, s modernim teatrom. U srednjem vijeku slika se čita tako da je odvijaš kao film, kao strip. To je Vincent iz Kastva iz 1474. godine. Ali nije sam, tu su najmanje još dvije ruke, dva druga majstora slikara. Vincent je, recimo to tako, naprosto zvao suradnike: ‘Ive, Mate, Frane, dođite k meni, posal je, sklopit ćemo ugovor.’ I ja znam točno kadi je koji stal. Vincent iz Kastva, na primjer, ne slika Mrtvački ples. A potpisuje se samo jedan, majstor Vincent, jer on garantira za kvalitetu djela, on je nosilac zadatka, šef poduzeća. To autorstvo nije autorstvo u današnjem smislu riječi.” – istakao je u jednom razgovoru akademik Branko Fučić (1920.-1990.) koji je otkrio i spasio mnoge freseke i glagoljske spomenike u Istri i na Kverneru. (Dragan Ogurlić: Ljudi na prijelazu stoljeća ; Portret dr. Branka Fučića, Rijeka, 2001.).

Nakon posjete samostana franjevaca teroćoredaca u Portu na otoku Krku, nedavno sam bio na grobu Branka Fučića koji se nalazi na starom groblju sv. Apolinara kod Malinske. U jednom spominjanju već sam raznije zapisao kako sam obišao mnoga groblja te vidio bezbrojne humke znanima i neznanima, divio se i čudio istovremeno velebnim grobnicama nad kojima se uzdižu spomenici klesani rukama poznatih majstora umjetnika. Humak Branka Fučića pod zvonikom crkve sv. Apolinara u Dubašnici djeluje na prvi pogled odviše skromno. Akademik bez mramorne ploče nad glavom? Fučićev grob ostavlja svaki put kad ga posjetim snažan dojama na mene. Samo običan drveni križ na koji štovatelji “grišnog dijaka Branka pridivkom Fučić” ponekad ostave krunicu ili slože perlu od kamenčića.
Branko Fučić je jedan od ljudi koji su bili naši sugrađani i suvremenici, a sasvim je sigurno ne će biti zaboravljen. Kadgod se otkrije neka nova freska ili glagoljski natpis sjtimo se pokojnog akademika. Dr. Tomislav Galović, dobar poznavatelj Fučićeva djela, zaključio je kako je akademikov rad u Istri, na Kvarnerskim otocima i širem riječkom području “bio toliko plodonosan da se slobodno možemo zapitati kakva bi bila sudbina srednovjekovnog zidnog slikarstva Istre i hrvatskih glagoljskih epigrafičkih spomenika u cjelini, da nije bilo osobe, istraživača i znanstvenika poput Branka Fučića. Možda bi se javio ‘neki drugi Fučić’? Teško! – vrijeme je pokazalo da se takvi istraživači rađaju samo jednom!”
Slično misli i Josip Žgaljić, nakladnik i autor knjige “Branko Fučić – od Dubašnice do Dubašnice” (Rijeka, 2001). On ističe kako “nikad nitko nije prije Branka Fučića istražio i vrednovao toliko glagoljskih pisanih vrela, i nikada nitko ne će poslije njega evidentirati toliki broj spomenika, jer Fučić je gotovo sve pronašao”.

Blago ispod slojeva boje

Srećom i po Fučića, kojemu bi to vjerojatno bilo drago da tome svjedoči, ali i po nas, stasao je niz istraživača i znastvenika koji slijede stope skromnog čovjeka velikih djela kakav je bio Branko Fučić. Ovih je dana, primjerice, u župnoj crkvi sv. Bartola u Roču, sasvim namjerno i smjerno, otučeno malo žbuke ispod koje je pronađeno veliko blago – srednjovjekovne freske, koje se pripisuju majstorima Kastavske škole! Zidne slike otkrili su restauratori Azra Grabčanović i Toni Šainia. Freske su nastale malo nakon 1492. godine, u doba kad se otkrivala Amerika te uoči Krbavske bitke!
U Rijeci su također, u sklopu bivšeg augustinskog samostana, sada dominikanskog, pronađene zidne slikarije zahvaljujući inicijativi dr. Željka Bistrovića. Samostanska kapela Presvetog Trojstva je obnovljena i zadivila je svojom ljepotom i značajem mnoge koji su se imali prilike razgledati. Zasjat će još jedan riječki kulturno-povijesni biser u tom samostanu, kapela Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Na gotičkom križnom svodu oko 1485. godine nalaze se zidne slike, kao i na lijevoj strani zida kod ulaza u kapelu Bezgrešnog začeća. Freske se stilski mogu povezati s kastavskim slikarskim radionicama. Riječanima su pozornost privukao i fragment teksta ukomponiran u zidne slike. Čitljive su zadnje dvije riječi – “de Fiume” – koje se možda odnose na podrijetlo naručitelja. Obje su kapele jedini sačuvani gotički prostori u Rijeci, gradu koji je još uvijek u traženju svojeg kulturno-povijesnog identiteta nakon mučnih godina zatiranja vjerske i sakralne baštine.

Šibenik i Zadar pod krilima mletačkog lava

Krilati mletački lav na zadarskim Kopnenim vratima

Piše: Goran Moravček

Utvrda sv. Nikole pred Šibenikom i zidine Zadra uvršteni su nedavno na Listu svjetske baštine UNESCO-a, kao obrambeni sustavi Republike Venecije u razdoblju od 15. do 17. stoljeća. Na listi svjetske baštine našli su se istovremeno utvrđeni grad Bergamo, grad Peschiera del Garda i grad-tvrđava Palmanova u Italiji te crnogorski Kotor, nekoć također mletački posjed. U Šibeniku je pod zaštitom UNESCO-a i katedrala sv. Jakova.

Šibenik, katedrala sv. Jakova na listi svjetske baštine UNESCO
Šibenik, katedrala sv. Jakova na listi svjetske baštine UNESCO-a

Šibenik i Zadar bili su stoljećima pod krilima lava sv. Marka, simbola Venecije. Prevlast Serenissime nad većim dijelom hrvatske obale Jadrana utvrđena je početkom 15. stoljeća i trajala je do propasti Mletačke Republike, koja je ukinuta voljom Napoleona. Dubrovačka Republika i Hrvatsko primorje s Karlobagom, Senjom i Rijekom te dio unutrašnjosti Istre bili su pod vlašću obitelji Habzburg.

Dugčak i uzak mletački imperij do 1500. godine proširio se od Cipra na istoku do granice s milanskim teritorijem na rijeci Adda na zapadu. Presvijetla Republika (Serenissima) vladala je većim dijelom Padske nizine i gradovima kao što su Padova, Vicenza, Verona, Brescia i Bergamo te je držala vlast u Furlaniji; imala je posjede u primorju Crne Gore i Albanije te na na jonskim otocima, Kreti i Cipru. Nakon što je do 1420. godine učvrstila vlast u Dalmaciji, Venecija u njima podiže ili obnavlja kaštele. Obrana od Osmanlija je pritom bila najvažnija.

Tvrđava sv. Nikole na listi UNESCO

U Šibeniku, najstarijem izvornom hrvatskom gradu na Jadranu, izgrađeno je više tvrđava za obranu od Osmanlija – Šubićevac (ili Barone) na sjeveru, Sv. Ivan (Tanaja) na istoku, Sv. Mihovil i pomorska tvrđava Sv. Nikola na jugozapadnoj obali pred ušćem rijeke Krke.

Tvrđava sv. Nikole, čudo tadašnje vojne arhitekture, podignuta je na otočiću Ljuljevcu pri ulazu u kanal sv. Ante kraj Šibenika. Razlog izgradnje bio je pad Skradina pod navalom Turaka 1522. godine. Građena je 1540. prema zamisli mletačkog arhitekta Giangirolama Sanmichelea, a njezina je cijena bila – paprena. Gradnja i opremanje koštali su 40 tisuća dukata. Usporedbe radi, Ladislav Napuljski je Mlečanima prodao 1409. godine Dalmaciju za 100 tisuća dukata. Zbog gradnje utvrde sredinom 16. stoljeća srušeni su muški benediktinski samostana i kapela sv, Nikole po kojoj je tvrđava dobila ime. Njezina (geo)strateška važnost bila iznimna, a rema mišljenju stručnjaka za vojno graditeljstvo, tvrđava sv. Nikola, koja je bila naoružana s 32 topa, najbolja je utvrda u Hrvatskoj. Utvrda sv. Nikole relativno je mala u usporedbi s tvrđavama slične namjene, a cijela bi mogla stati u jedan zadarski bastion (branik).

Zadarske zidine prepoznao i UNESCO

Zadar je za Mletke bio najzanačajnije geopolitičko i vojno središte jadranskog dijela Serenissime, snažna utvrda na polovici pomorskih putova između Venecije i istočnih posjeda. Grad Zadar je bio omeđen bedemima oko cijelog poluotoka kroz povijest, ali ali je opasnost od osmanlijskih osvajanja potaknula izgradnju novih gradskih utvrda i obrambenog kanala 1537. godine, na prostoru između Grada i Varoša, srednjovjekovnog predgrađa. Stare zidine nisu se mogle oduprijeti novim tehnikama opsade koje su uključivale uporabu eksploziva i dovitljive načine njihova postavljanja.

Zadar zidine i Kopnena vrata UNESCO
Zadarska Kopnena vrata i bastion Cittadella na Foši

Najljepši dio bedema bila su, a to su i danas, monumentalna Kopnena vrata na “Foši” – Porta terraferma – tadašnji glavni ulaz u grad, koja se smatraju remek-djelom mletačkoga graditeljstva u Dalmaciji. Podignuta su prema zamislima Michelea Sanmichelija 1543. godine. U 19. stoljeću srušen je stražni dio vrata tako da danas možemo vidjeti jedino njihovo pročelje. Srušen je u tome razdoblju i dio bedema koji se nalazio na sjeverozapadnom dijelu grada te je uređena zadarska riva – današnja Obala Petra Krešimira IV. Do početka 20. stoljeća u parkove su pretvoreni bastioni Kaštela, Sv. Krševana, Cittadelle te Forte.

Oba sam grada posjetio nedavno i ostao ugodno iznenađen. Izloženi (pre)često opasnostima, ali i razaranjima kroz stariju i noviju povijest, Šibenik i Zadar su zavidali ratne rane te utvrde pretvorili u turističke atrakcije.

Putujemo tragom Frankopana!

Grobnik – Kraljevica – Crikvenica – Novi Vinodolski – Ledenice – Lič – Fužine

frankopani_kraljevica_montaza

U kaštelu Nova Kraljevica otvoren je posjetiteljski centar “Putovima Frankopana”

Piše: Goran Moravček

Frankopani su, uz Zrinske, najpoznatija hrvatska obitelj, koja se tijekom minulih vijekova, od 13. do 17. stoljeća, snažno utkala u našu nacionalnu povijest. Iza njih je ostala bogata povijesno-kulturna baština. Na otoku Krku s kojega potječu, njihovo prezime se spominje uz Gradec, Vrbnik, Bašku, Krk, Dobrinj, Omišalj i otočić Košljun, a na kopnu u drevnom Vinodolu uz Grobnik, Trsat, Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, potom uz Čabar, Severin na Kupi, Brod na Kupi i Staru Sušicu te Senj, Bosiljevo, Brinje, Modruš, Ogulin, Novigrad na Dobri, Ozalj, Ribnik…

Nakon više od tri stoljeća, otkako je slavna obitelj prestala postojati, počeli smo “otkrivati” njihovo graditeljsko nasljeđe. Napokon! U turističkom smislu to je još uvijek “terra incognita”. Stoga je putovanje zanimljivije! Jer, lutajući godinama predjelima udaljenim od Rijeke svega dvadesetak, tridesetak kilometara – a dvaput sam u mladosti krstario Europom autostopom i tumarao dalekim prostranstvima Afrike – često sam se osjećao kao da ulazim u skriveni svijet bajki. Korak od mora, dva od sniga!

Među mnogim mogućnostima odabrao sam put, prošavši ga mnogo puta do sad, lutajući sam ili u društvu zainteresiranih suputnika: Grobnik – Kraljevica – Crikvenica – Novi Vinodolski – Ledenice – Lič – Fužine.

frankopani_grobnik_montaza

Grad Grobnik ili “Jelengrad”, kako su ga nazivali nekoć prema gradskoj kapalici sv. Jelene, smješten je 466 metara nad morem. Grobnik je vrlo staro mjesto, jer je utvrđeno kako je u rimsko doba bilo ovdje naselje, a navodi se i u Antoninovom itinereru. Pod vlast Frankopana došao je 1225. godine, a 1288. prilikom potpisivanja Vinodolskog zakonika spominju se predstavnici grobničkog kotara plovan (župnik) Kirin, satnik Slavan, te Damjan Kinović, Paval i Slavina Vukodružić. Kada je 1416. Nikola Krčki kupio grad Okić za 2500 dukata dao je kao jamstvo grad Grobnik sa svim njegovim pravima i užicima. Tri godine potom knez Nikola je uspio isplatiti sav dug za Okić pa Grobnik dolazi ponovo u posjed Frankopana. Grobnik je 1550. godine pripao Katarini Zrinskoj. Kronike bilježe kako su Turci 1600. godine provalili u grad i opustošili ga. Godine 1642. sačinjen je urbar grobnički pisan hrvatskim jezikom. U nizanju godina i događaja, značajnih za nacionalnu povijest, preskačem stoljeća i imena vlasnika i(li) upravitelja Grobnika. Godine 1862. pod Grobnikom, na prostranom polju pred tisućama ljudi, biskup J. J. Strossmayer posvetio je zastavu tadašnje Riječke županije. U kaštelu možemo posjetiti Zavičajnom muzej – Etnografsku zbirku te Galeriju suvremene likovne umjetnosti.

frankopani_kraljevica3

Posjetiteljski centar “Putovima Frankopana” u kaštelu Nova Kraljevica

Kraljevica. O kaštelu Nova Kraljevica, podignutom 1650. godine, kojega ovdašnji žitelji nazivaju “Frankopanskim gradom”, premda mu je prvotni vlasnik, i graditelj, bio poduzetni Petar Zrinski, isplela se predaja što dotiče samo biće hrvatske nacionalne povijesti. Upravo je ovdje, navodno, skovana urota Petra Zrinskog (1621.-1671.) i Frana Krste Frankopana (1643.-1671.), čiji su životi skončani na stratištu Bečkog Novog Mesta ili Bečkog Novigrada (njem. Wiener Neustadt). Pred kipom Majke Božje u kapelici kaštela, zavjerenici su se zavjetovali kako će Hrvatsku osloboditi od tuđina. Kada je urota propala, priča legenda, a ona u ovome kraju još živi, zvono na kapelici sv. Katarine, isto ono što na gradskome groblju zvoni još i danas, žalobno je jecalo javljajući kraljevičkom puku vijest o pogibiji nacionalnih junaka. Tamo gdje završava predaja počinje povijest. Ona je i u slučaju frankopanske materijalne baštine iznimno bogata o čemu svjedoče ostaci njihovih dvorova, utvrda i crkvi. Uvjerit ćemo se u to prolazeći Vinodolskom dolinom uz Hreljin, Drivenik, Bribir i Grižane.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Grad Hreljin imao je važno srateško značenje, ali nakon što je minula opasnost od Turaka te gradnjom Karolinske ceste, koja je tridesetih godina 18. stoljeća spojila Krlovac s Bakrom i Rijekom, stari hreljinski grad je napušten.

frankopani_drivenik2

Pogled s Tribaljskog jezera na kaštel Drivenik, grad bez ijednog žitelja.

frankopani_bribir

Frankopanskih tragova u Bribiru je malo. Godine 1878. porušen je dio kaštela zbog gradnje škole.

Crikvenica. Na ušću riječice Vinodolčice (ili Dubračine) u more stajala je svojevremeno kapelica Blažene Djevice Marije, koja je 1412. bila toliko zapuštena da ju je pobožni knez Nikola IV. Frankopan dao preurediti. Uz crkvu je dao podići pavlinski samostan. Danas ovdje nema ni pavlina ni samostana, jer je red ukinuo car Josip II. 1760 godine, a kaštel, odnosno samostan, pretvoren je u turističko zdanje. Župna crkva Uznesenja Marijina vremenom je proširivana i preuređivana. Glavni barokni oltar posvećen Majci Božjoj, izgrađen 1776. godine, potječe iz pavlinske drvorezbarske radionice. Kip Bogorodice pred crkvom isklesao je kipar Zvonko Car, autor opatijske Djevojke s galebom.

frankopani_novi1

Novi Vinodolski

Novi Vinodolski. Grad Lopar, čiji su tragovi gotovo zatrti, jer ga je 1598. potpuno razorio mletački admiral Bembo, stariji je od Novoga grada, koji je došao u posjed Krčkih knezova 1225. godine. Frankopani su kod Lopara sagradili novi čvrsti grad, u kojem je 1288. sastavljen Vinodolski zakonik. Novi grad je bio središte frankopanske uprave u Vinodolu, drevnom području koje se protezalo od Grobnika do Ledenica. Osim Frankopanskih knezova, povijest Novoga je obilježio 1493. godine dolazak biskupa Kristofora iz Modruša, koji je sa Stolnim kaptolom izbjegao iz Like nakon Krbavske bitke 1493. Otada je Novi i biskupski grad.

frankopani_novi4 Muzej u Novom ima zanimljivu postavu, a čuva brojne ostatke lokalne i nacionalne povijesti

Ledenice. Nakon posjeta Novom, proći ćemo uz Ledenice, smještene na kruni brijega, koje su danas samo ruševine nekada slavnoga grada. Stare Ledenice bile su opasane zidom i kulama. Knez Nikola Frankopan držao je Ledenice do svoje smrti 1432., nakon čega su njegovi sinovi 1449. godine podijelili očevinu. Dujam Frankopan dobio je Ledenice. Turci su 1522. spalili grad. Kako je s knezom Franjom Frankopanom izumrla njegova muška loza, gradom su zavladali uskoci. Ledenice su kao krajiška utvrda imale veliku važnost, ali nakon što je minula turska opasnost grad je počeo propadati. U blizini Ledenica uređen je vidikovac u sklopu projekta Oči Vinodola.

frankopani_ledenice

Pogled sa staroga groblja na ledenički kašel od kojeg su preostale samo ruševine

Bribirska šuma. Put nas iz Ledenica vodi zavojitom cestom u Bribirsku šumu gdje putnici namjernici staju na okrijepu u Vagabundinu kolibu. Ondje služe gostima jela iz starine, sezonsko samoniklo bilje, sir u ulju s primorskim travama i kojekakve druge delicije.

frankopani_vagabund1Planinarski dom Vagabundina koliba u Bribirskoj šumi u blizini Liča nudi razna kulinarska iznenađenja,  a nalazi 864 m/nm podno planinskog masiva Viševice.

frankopani_fuzineFužine

Izlet završavamo šetnjom uz fužinsko jezero Bajer. Ali, put tragovima Frankopana iz Fužina može nas odvesti do nekadašnjih frankopanskih kaštela u Čabru, Severinu na Kupi, Brodu na Kupi i Staroj Sušici. Stoga, putujmo zajedno!

facebook_logo

Muke riječkog Nepomuka

granica_susak_rijeka_1925_web

Piše: Goran Moravček

Nekoć je uz Rječinu nasuprot Kontu stajala kapela sv. Ivana Nepomuka, koja je između dva svjetska rata bila podijeljena državnom granicom na način da se jedan njezin dio našao u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao “staroj” jugoslavenskoj državi! (Ne)obično? Lutajući Istrom, tragom knjige dr. Miroslava Bertoše “Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću” (sv. I-II, Pula 1986.), svojevrememeno sam se našao u Zamasku, koji je smješten na brežuljku kojih pet-šest kilometara jugoistočno od Motovuna. Nakon jednoga u nizu ratova, u prvoj polovici 16. stoljeća, u tome je mjestu  “kunfin” prošao ravno kroz selo, podijelivši susjede na “kraljevce” pod vlašću austrijske Krune te na one koji su bili podanici mletačkog Sv. Marka. Tada je i župna crkva u Zamasku podijeljena između moćnih sila. O tempora, o mores!

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka

Tako je i državna međa, nakon zamršenog graničnog spora od kojega je i svjetske moćnike često boljela glava, podijelila grad na Fiume i Sušak te se udjenula u kapelu sv. Ivana Nepomuka na desnoj obali Mrtvog kanala. Dvije trećine i prozor maljušne kapele pripali su Kraljevini Italiji, a ulaz i jedna trećina Kraljevini SHS! Između podijeljenog grada, znatno prije Berlinskog, bio je postavljen zid na Fiumari visok sa žičanom preprekom oko četiri metra!

"Kapelica" pred Kontom
“Kapelica” pred Kontom

“Citat” te kapelice, nezina tobožnja replika, stoji uz most koji je nakon Drugoga svj. rata u jednu gradsku cjelinu spojio Sušak s Rijekom. Kip sv. Ivana Nepomuka postavili su ondje isusovci daleke 1717. godine. Gdje je završio kip sv. Ivana Nepomuka iz srušene kapelice? Prema nekim tvrdnjama, taj kip sveca zaštitnika mostova stoji danas uz zid pred crkvom Gospe Trsatske. Međutim, mons Sanjin Francetić, misli da je sv. Nepomuk, nakon što je spašen nekim čudom u vremenima “kulturne revolucije”, koju je revno provodila “narodna vlast”, završio u crkvi uz Kosi toranj. Meni se čini kako su oba kipa mogla stajati na Trgu sv. Ivana kod Konta. Sudeći prema “istrošenosti”, Kapistran Trsatski bio je izložen buri i kiši na mostu, dok je mramorni kip iz crkve Uznesenja Marijina, krasio unutrašnjost kapelice.

Trsatski sv. Nepomuk
Trsatski sv. Nepomuk

Ivan Nepomuk, širom katoličkog svijeta popularni svetac, rođen je u češkom mjestu Nepomuku kraj Plzena 1340. godine. Bio je svećenik na dvoru kralja Vaclava IV. te je ispovijedao kraljicu. Prema predaji, uporno je odbijao otkriti kralju ispovijednu tajnu kraljice te je stoga odlukom suverena utamničen, a potom i ubijen u svibnju 1393. godine. Tijelo su mu bacili s glasovitog praškog Karlovog mosta u rijeku Vltavu. Posmrtni ostaci nalaze mu se u katedrali sv. Vida na Hradčanima u Pragu. I prije nego što je postao blaženikom (1721.) i svecem, a kanoniziran je 19. ožujka 1729., Ivan Nepomuk je bio štovan te su mu riječki isusovci postavili kip pokraj Rječine 1717. godine.

Kapela uz Rječinu stradala je u poplavi Rječine sredinom 19. stoljeća, a bila je oštećena i u vrijeme D’Annunzijeva “Krvavog Božića” 1920., ali je ubrzo obnovljena. Nezina uloga je neupitna za Riječane i(li) Sušačane. Možemo li se stoga nadati, uoči 300-te obljetnice postojanja kipa, koja pada iduće godine, povratku sv. Ivana Nepomuka uz Rječinu? Nakon što je u rujnu 1999. godine “kapelica” obnovljena na način da se ne prepoznaju njezina vjerska i povijesna uloga, povratak kipa sv. Ivana Nepomuka bio bi “točka na i” smislenog uređenja prostora pred Kontom.

Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)
Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)

Prisjetimo se, nakon prijelaza skelom preko Rječine, prvi most je izgrađen 1640. godine na račun erara i franjevačkog trsatskog samostana. Dadaće za prijelaz preko mosta plaćali su svi izuzev Kastavaca kad bi išli u procesiji Gospi Trsatskoj. Most je obnovljen 1715., a dvije godine kasnijne isusovci su postavili kip sv. Ivana Nepomuka te se prostor pred mostom s riječke strane počeo nazivati Trg sv. Ivana. Godine 1753. taj je most zamijenjen pokretnim kako bi brodovi s visokim jarbolima mogli ulaziti dublje prema području Luka i Školjića. Nakon što je regulirano korito Rječine 1855. godine podignut je željezni most.

Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svj. rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska. Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine. Pješački most premostio je Riječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Jedino preko toga mosta sa Sušaka se moglo prići kapeli sv. Ivana Nepomuka kroz koju je prolazila granica. Istarske izbjeglice sa sušačke strane ulazile bi u kapelicu i preko prozora razgovarali sa svojim najmilijima koji su živjeli pod Italijom.

Sjećajući se tih dana pred ”Kontinentalom”, istarski prognanik i pjesnik Mate Balota / Mijo Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb 16. veljače 1963.) napisao je potresnu pjesmu “Na Rečini” (1933.):

“Na Sušaku, u Rečini, / kalna voda teče, / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica:/ tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati te, ufati će, / ćeš li moći doći. / Prašljive su njeje noge / i stare cavate, / milo lice zbrazdilo se, / škrbeći se za te. / Na Sušaku pod Trsaton / teče Fiumera, / priko nje su drage glave / miljare matera (…)”

Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća
Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća

Tijekom Drugoga svj. rata ponovo su stradali mostovi na Rječini, a među njima i veliki pogranični pred Kontom. Nakon što su partizani ušli u Rijeku 3. svibnja 1945. godine, Maks Peč (1914.-2016.) s graditeljem Borenom Emilijem podiže drveni provizorni most preko Rječine. Uskoro je ondje projektiran Titov trg koji je sjedinio Rijeku i Sušak. U to doba komunističke vlasti su dale srušiti kapelu sv. Ivana Nepomuka.

Mnoge sakralne građevine podignute kroz povijest na riječkom području nestale su i ne postoje u kolektivom sjećanju današnjih Riječana. Religija je u pravilu bila bojišnica tako da su “prosvjetitelji”, a bilo ih je i previše kroz minula stoljeća, gotovo sustavno uništavali sakralnu baštinu. I ono najgore, religija je u (geo)političkim nadmetanjima bila u pravilu izabirana kao poprište na kojem se sustavno iskazivala netrpeljivost i djelatno poticao i provodio pogrom.

Slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka kao da najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća, koje su (pre)često zastirane povijesnim maglama.