Arheologija – Page 2

24/09/201225/09/2012

Zagonetka kastavske Crekvine

Piše: Goran Moravček

Kastavska Crekvina je najveća crkvena građevina na našoj obali Jadrana. Danas je ruševina. Izaziva prijepore stoga što je nejasno kad je podignuta, odnosno kada je i u kakvim okolnostima srušena.

Crekvina u Kastvu — Kastavska Crekvina najveća je crkva na našoj obali Jadrana

Građena u neposrednoj blizini velike kastavske Zborne crkve sv. Jelene križarice, Crekvina je bila dugačka 50 metara, široka 20 m te isto toliko visoka. U nju je moglo stati više od 3.000 vjernika! Na svakoj strani crkve bilo je po pet kapelica. S glavnim žrtvenikom bilo u njoj 11 oltara. Veličina dostojna katedrale.

U Bakru, usporedbe radi, crkva sv. Andrije (38 x 24 metara, visoka 15 m) s devet oltara bila je manja samo od zagrebačke katedrale u doba kad dovršena 1853. godine. Nakon izgradnje đakovačke katedrale bakarska crkva je treća po veličini u Hrvatskoj.

Isusovačka baština u Kastvu — Isusovci su upravljali Kastavskom gospoštijom od 1630. do 1773. godine

Crekvinu su gradili isusovci. Crkve koje su podizali isusovci trebale su svjedočiti o snazi katoličke vjere. U Rijeku su pripadnici toga Reda došli 1627. godine nakon Tridentskog crkvenog sabora (od 13. prosinca 1545. do 4. prosinca 1563.), koji je imao dva glavna cilja: riješiti pitanje protestantizma i potaći obnovu u Crkvi.

Kako bi se mogli uzdržavati i poduzima svoje graditeljske pothvate, dobili su na upravu prostranu Kastavsku gospoštiju, kojom su upravljali od 1630. do 1773. godine. Papa Klement IV. ukinuo je isusovački red 21. srpnja 1773. Sukladno tome, riječki isusovački samostan bio je zatvoren 23. rujna 1773. Feudalni prihodi koji su ubirali na području Kastva, Veprinca i Mošćenica nisu bili dostatni za sve njihove graditeljske poduhvate te je nedovršena ostala riječka crkva sv. Vida (danas katedrala) koju su gradili i o njoj skrbili, a Crekvina je (p)ostala ruševina.

Zagonetna kastavska Crekvina — Zagonetna Crekvina

Zapadni zid Crekvine sačuvan je do visine od oko 10 metara kao i prezbiterij te sakristija u kojoj je početkom prošlog stoljeća bila općinska štala. Bivša crkva danas je parkiralište i šetnica koja vodi u šumu Loza, a ondje se održavaju koncerti i predstave. Kulisa bivše crkve je još uvijek privlačna.

Na području Crekvine postojala crkva koja se spominje 6. ožujka 1634. u oporuci popa Mate Drnjevića, a potvrdu o njezinom postojanju daje i riječki isusovački Kolegij 17. ožujka 1641. godine prilikom kupoprodaje pekarnice i jedne kuće u blizini te crkve.

Crkva Blažene Djevice Marije unutar zidina, kojom su upravljali bratimi Bratovštine Presvete Bogorodice, imala je koncem 1658. godine tri oltara. Glavni žrtvenik je opisan kao “lijep, ali nagrižen vlagom” s kipovima Blažene Djevice i anđela. Oltar sv. Nikole bio je pozlaćen, a za Oltar sv. Ivana evanđelista se navodi da ima malo dobara kojima upravljaju bratimi iste Gospine bratovštine.

Ista ta tri oltara spominju se i 6. lipnja 1667. godine u izvješću kastavskog kapetana Askanija Jakomina caru Leopoldu I., u zapisniku kanonske vizitacije 23. svibnja 1688. godine i prilikom posjete pulskoga biskupa Giuseppea Marija Bottarija (1695-1729) u lipnju 1701.

Nejasno je zbog čega je Valvasor ne spominje u svojem opisu Kastva.

Strop nad oltarom sv. Ivana Krstitelja bio je 1701. godine oštećen te je prijetila opasnost od urušavanja. U zapisniku vizitacija riječkog Arhiđakonata od 27. svibnja 1742. navodi se kako su nabavljene daske za popravak stropa crkve.

Godine 1750. šire riječko područje, uključivši i Kastav, pogodila je serija snažnih zemljotresa, koji su ostavili trajne posljedice.

U Crekvini je početak šetnice koji vodi kroz šumu Loza

Pulski biskup Andrea Balbi (1732.-1771.) je na traženje Kastavaca 19. srpnja 1769. godine dopustio da se sruši crkva sv. Marije te da se izgradi nova i prostranija od Zborne crkve sv. Jelene. Biskup je ovlastio riječkog arhiđakona Svilokosa da za novu crkvu sv. Marije blagoslovi i položi temeljni kamen.

Može se pretpostaviti kako u Crekvini nije služena ni jedna misa, jer je ostala nedovršena zbog raspuštanja isusovačkog reda 21. srpnja 1773. godine.

Ostaci crkve sv. Marije, odnosno Crekvine, bili su sa svojih 1.500 četvornih metara, (pre)golema građevina za područje nastanjeno s oko 7.000 žitelja. Osim Crekvine, postojale su brojne crkve i(li) kapele na Kastavštini. Kada je točno počela njezina gradnja i što je sve dovelo do toga da (p)ostane arheološki objekt, a ne posvećeno mjesto za molitvu, dugo je bilo zagonetka.

07/09/201209/04/2013

Samostan i crkva sv. Jeronima u Rijeci

Municipij, samostan i crkva sv. Jeronima

Piše: Goran Moravček

Nekadašnji augustinski samostan u Rijeci, sagrađen 1315. godine, i crkva sv. Jeronima dovršena početkom 15. stoljeća, među rijetkim su sačuvanim kulturno-povijesnim znamenitostima grada, koji je kroz minula stoljeća, ali na žalost i u novije vrijeme, svoju baštinu toliko omalovažio i devastirao da za to gotovo i nema odgovarajućeg primjera na našim prostorima. Kad su konzarvatori u prosincu 1991. godine pronašli ostatke “nekog” zida koji nije pripadao srednjovjekovnoj Rijeci i kuli Svetog Jeronima, koja je bila uz augustinski samostan i crkvu, mogli su samo zaključiti kako su pronašli ostatke ostataka “nečega”. Čitav arheološki podzemni svijet, ali ne samo ispod površine Korza već i u Starome gradu, nestao je u nepovrat. U arheološkom smislu nalazi zida s početka devedesetih godina prošlog stoljeća gotovo su bezvrijedni, ali kao kulturno-povijesna baština za Rijeku su izuzetno značajni. Međutim, nastojanja da se makar i arheološke mrvice prikažu javnosti uređenjem i prezentacijom nalaza, nisu uspjela. Kao i u mnogim drugim primjerima starine su ostale zatrpane. Dogodilo se to u novije vrijeme s potokom Lešnjak, ranokršćanskim mozaicima drevne Trsatike, žitnicama u Starome gradu, kapelom sv. Groba na Kalvariji…

Stendardac s reljefom sv. Vida i crkva sv. Jeronima

Stoga su crkva i samostan sv. Jeronima tim vrijedniji, jer se sakralna i kulturno-povijesna baština toga sklopa još više ističe u gradu koji se gotovo odrekao svoje prošlosti. Postoji, međutim, začkoljica na koju mi je ukazala prijateljica, turistički vodič. Crkva i samostan su najčešće zatvoreni i oni koji bi rado pogledali što se unutra nalazi naiđu najčešće na zatvorena vrata. Ali, to je u riječkim (ne)prilikama najmanje što se s baštinom događa.

Svojevremeno se u dijelu samostana nalazio crkveni muzej s djelima riječkih zlatara, glagoljskim knjigama, misnim ruhom i drugim kulturno-povijesnim blagom, ali i od toga je danas malo sačuvano.

Crkvu sv. Jeronima uz koju je nekoć stajao augustinski samostan, danas opslužuju dominikanci koji su stigli u Rijeku 1951. godine. Crkveni i samostanski sklop preuređeni su prema zamisli arhitekta Vladimira Grubešića. Obnovljene prostorije dominikanskog samostana blagoslovio je 30. rujna 2001. godine dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolit.

Samostan i crkvu dao je graditi Hugon II. Devinski, tadašnji feudalni gospodar grada. Od 14. stoljeća do ukinuća reda, augustinci su bili značajni feudalni posjednici, a pod njihovom je upravom bili su također Opatija sv. Jakova te kapele sv. Andrije, sv. Cecilije, sv. Martina i sv. Nikole.

Crkva sv. Jerolima dovršena je u doba Walseeaca 1408. godine, a tijekom stoljeća više je puta obnavljana. Nakon što su Mlečani 1509. zauzeli Rijeku opljačkali su crkvenu imovinu i zapalili samostan. Redovnici su se vratili 1514. godine, a u doba priora Ivana Primožića obnovljeni su 1543. crkva i samostanske zgrade. Uslijed potresa 1750. godine crkva je znatno stradala nakon čega je 1768. barokizirana i produžena dobivši uglavnom današnji izgled. Skladno su uklopljeni u jednu cjelinu romanički zvonik, barokno pročelje crkve s gotičkom apsidom i prozorim svetišta te lûkovima koji sa strana podupiru crkvenu građevinu.

Glavni oltar klesao je Antonio Michelazzi, a posvetio ga je senjsko-modruški biskup Antun Benzoni 24. kolovoza 1744. Na oltaru je slika nepoznatog mletačkog majstora iz 18. stoljeća s prikazom Rijeke.

Sakristija crkve bila je svojevremeno kapela sv. Trojstva s križnorebrastim gotičkim svodom. Kapelu su dali podići 1450. godine Martin i Margareta (Lamberger) Raunacher, koji su u njoj bili i sahranjeni. Mramorna nadgrobna ploča postavljena je na zid samostanskog hodnika kod ulazu u kapelu, koja je tijekom obnove 1768. godine ili kasnije kada je bilo zabranjeno pokapati u crkvama, odnosno u grobnicama bez vanjskog izlaza, pretvorena u sakristiju. U nekoć oslikanoj kapeli bilo je sahranjeno još nekoliko uglednika.

Godine 1485. godine podignuta je kapela u čast Majke Milosti, a posvećena je Bezgrješnom Začeću 1578. kada ju kao dvoranu za molitvu počinje koristiti Bratovština Plemenitih ili Bratovština Bezgrješnog Začeća. U tu je svrhu kapela korištena do ukinuća augustinskog reda 1788. Ovu, nekoć oslikanu, gotičku kapelu podigao je Gašpar Rauber, riječki, pazinski i tršćanski kapetan, koji je i sahranjen u njoj uz svoje najbliže. U kapeli su bile grobnice uglednih riječkih obitelji. U drugoj polovici 18. stoljeća postavljen je u kapeli oltar Bezgrješnog Začeća, a palu je naslikao Ivan (Giovanni) Simonetti (1817. – 1880.).

Samostan i crkva sv. Jeronima ujedno su i mauzolej. U klaustru samostana je lapidarij s nadgrobnim pločam iz minulih stoljeća. U prezbiteriju su grobnice augustinaca, članova obitelji Devin-Walsee, Giuseppea Minollija i Claudia Marburga. U crkvi su bile ukupno 23 grobnice uključujući i one u svetištu. Kad je 1880. otkriven pod i postavljan novi skinute su nadgrobne ploče iz crkvene lađe i uzidane su u stari samostanski klaustar. Na zidove samostana postavljene su i ploče iz gotičkih kapela sv. Trojstva i Bezgrješnog Začeća u koje se ulazilo iz toga hodnika.

Niz istaknutih redovnika djelovao je u samostanu i izvan njega sve do raspuštanja reda 1788. godine, koji je ukinut zbog prosvjetiteljskih zamisli cara Josipa II. Većina njih, vjerujem, naći će se i u Riječkoj enciklopediji.

11/08/201225/09/2012

Tarsatika otkriva tajne

Piše: Goran Moravček

Starodrevno naselje Tarsatika / Tarsatica, koje je bilo smješteno na području riječkog Staroga grada, počelo je otkrivati svoje stoljetne tajne. Iako je Stari grad devastiran preko svake mjere, ostatci Tarsatike, među ostalim, svjedoče o bogatoj riječkoj povijesno-kulturnoj baštini. Drugo je pitanje kad će napokon baština na odgovarjući način biti predstavljena Riječanima, ali i sve brojnijim turistima.

Strabon (63. / 64. p. n. e – 24. n. e.), grčki povjesničar, zemljopisac i filozof među jadranskim lukama navodi i liburnijsku Tarsatiku. Spominje je takođe i Klaudije Ptolomej (oko 100. – oko 170.). On jedini pod grčkim imenom Oieneusfl. (Eneus, Enej) spominje Rječinu, a to nije učinio ni jedan drugi antički (zemljo)pisac. Pretpostavlja se da je time istaknut njezin geopolitički značaj, jer je Enej ucrtana kao jedna od granica između Japoda i Histra.

Rimska kolonija Akvileja, osnovana 181. godine p. n. e., bila je vojno uporište i polazište Rimljana prema Istoku, putovima koji su bili usmjereni prema istarskom poluotoku i kvarnerskom primorju. Ceste su najviše pridonijele formiranju, učvršćivanju i usponu pojedinih središta, pa sukladono tome i Tarsatice. Publica Via Aguileia Tharsaticam bila je položena u smjeru: Aguileia – Tergeste – Ad Malum – Ad Titulos – Tarsatica. Bio je to najpogodniji smjer rimskih pohoda protiv Japoda, Liburna i Delmata. Putovi su od Tarsatice vodile dalje preko Ad Turesa prema Seniji, Jaderi i Saloni u Dalmaciji, odnosno za Sisciju prema Panoniji.

Na mjestu Staroga grada postojalo je u vrijeme rimskog osvajanja manje naselje Tarsatica, koje se razvilo zahvaljujući geostrateškom položaju, obilju vode i pogodnoj luci blizu ušća Rječine. Tarsatica je pripadala rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je počinjala kod Plomina. Žitelji su se bavili ribarstvom, obrtništvom i trgovinom. Mjesto je u drugoj polovici 1. stoljeća n. e. bilo gradska općina, municipij, u procesu romanizacije, jer su dužnosnici nakon jednogodišnje službe stjecali rimsko građansko pravo. Prije kraja 4. stoljeća preko Balkana prodiru Zapadni Goti (Vizigoti), koji su prodrli sve do julijskih Alpa. Tarsatica se stoga utvrđuje i postaje značajno vojno središte. Gradi se rimski zid, limes, sačuvan danas u fragmentima, koji od Tarsatice preko Grobničkog polja vodi na sjever.

Ostaci rimskog limesa na Kalvariji — Rimski limes na Kalvariji

U doba Istočnih Gota (Ostrogota), koji su u Italiji i na našim područjima do Dunava i Drine osnovali potkraj 5. stoljeća pod svojim vladarom Teodorikom snažnu državu, Tarsatica je ostala važnim vojnim središtem. Tarsatica je u doba Ostrogota bila središte šireg područja Liburnije te se u njihovo doba nazivala Liburnia Tarsaticensis. Ostrogote je sredinom 6. stoljeća porazio rimsko-bizantski car Justinijan I. Veliki (483.-565.), koji je uspio nakratko uspostaviti jedinstvo nekadašnjeg rimskog imperija. Nedugo nakon njegove smrti (565.) iz Panonije prodiru (568.) preko današnje Slovenije Langobardi, koji u Italiji osnivaju državu. Što se u to doba događalo s tarsaticom nije nam poznato, a povijesne magle zastiru i razdoblje kad na naše područje za Langobardima naviru Avari i Slaveni. Jedan od pravaca njihovog nadiranja bila je rimska cesta što je do Senja preko Tarsatice vodila jednim krakom kroz Kras i Ćićariju prema Tergesteu (Trstu), a drugim smjerom preko Učke u Istru. Koncem 8. stoljeća franački kralj, budući car, Karlo Veliki, najprije je srušio langobardsku, a potom i avarsku državu te osvojio Istru.

Od prve polovice 6. stoljeća kad se spominje Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) iz doba vladavine Ostrogota, povijesni izvori šute o Tarsatici sve do 799. godine kad se spominje pogibija franačkog vojnog zapovjednika, furlanskog markgrofa Erika, koji je poginuo u zasjedi “stanovnika obalnoga grada Tarsatice”. U 9. i 10. stoljeću ponovo nema izravnih vijesti o Tarsatici, a jedino što znamo jest da je sredinom 10. stoljeća Hrvatska sezala do Labina.

Prilično nedoumica izaziva isprava iz 996. godine prema kojoj njemački car Oton III. dodjeljuje Akvilejskoj patrijaršiji šest biskupija, a među njima je i Tarsatička biskupija (episcopatum Tarsaticensem). Sumnja se u vjerodostojnost te isprave, jer je područje istočn od Učke, uključujući i Tarsaticu, bilo u hrvatskoj državi i izvan vlasti njemačkog cara. Prema oporuci Ulrika III. Orlamünde, markgrofa Istre, iz 1102. godine, spominju se mnoga mjesta u Istri kojima je on raspolagao, poput Buzeta, Boljuna, Vranje i Letaja, ali se ne spominje ni jedno mjesto s istočne strane Učke što znači da je izuzeto područje danas poznato kao Liburnijsko primorje i južnije od njega. Iz toga se zaključuje kako je Tarsatica postojala, ali unutar hrvatskih granica. Lujo Margetić misli kako 996. postoji »obalni grad Tarsatica« — dakako, ne Trsat, koji je još stoljećima bio mjestance s nekoliko kuća, koje po crkvenim propisima nije moglo biti sjedištem biskupije.

Podni mozaici Stari grad — Podni mozaici starokršćanske bazilike u Starom gradu

Godine 1997. i 1999. prilikom zaštitnih arheoloških radova ored crkve Uznesenja Marijina u Starome gradu pronađeni su ranokršćanski mozaici položeni oko 5. stoljeća. Ranokršćanska crkva, kojoj pripadaju mozaici, bila je dužine oko 30 metara, a na njenom mjestu kasnije je izgrađena manja crkva sa zvonikom. Radmila Matejčić navodi kako je ta crkva mogla biti i stolna stoga što su sve stolnice u od Aquileje do Senja bile u starokršćanskom razdoblju posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije u Nebo.

Arapski geograf Muhamed Al-Idrisi (1099 –1164), sredinom 12. stoljeća piše da je Lovran posljednje mjesto koje pripada akvilejskom patrijarhute te da »Bakar dolazi kao prvi grad zemalja Hrvatske, koje se zovu Dalmacija, a koje se protežu duž mora«. Između Lovrana i Bakra po Al-Idrisiju nema naselja. Hrvatska granica povukla se od Brseča na Rječinu i ondje će ostati više od 830 godina.

Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana 1116. godine, njemački car Henrik V. i Mletačka Republika, pokušali uništiti hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu (uspostavljenu 1102. u Biogradu) pod slabašnim Kolomanovim sinom Stjepanom II. Mleci su osvojili cresko otočje, a njemačko carstvo se rasteglo do Rječine. Žitelji Tarsatice prebjegli su na istočnu obalu Rječine; sagradili su utvrdu na Trsatu i na nju prenijeli ime napuštene Tarsatice. Utvrda na Trsatu čuvala je novu hrvatsku granicu na Rječini.

Potkraj 13. stoljeća ponovo se spominje naselje na lijevoj obali Rječine, koje je za Mlečane “neprijatelj”, kako se spominje 1281. godine. Naselje se razvija zahvaljujući trgovini s Kranjskom, a o tome svjedoči i mitnica, koja je otvorena u Rupi, na današnjoj hrvatsko-slovenskoj državnoj granici, gdje su grofovi Gorički ubirali prihode od carine.

Novi grad na lijevoj obali Rječine razvija se pod imenom Reka, Rika, Flumen, Sankt Veith am Pflaum, Fiume.