Goran Moravček – Page 7

30/04/201303/03/2018

Lipa pamti još uvijek pod uplivom ideologije

Piše: Goran Moravček

Prije 69 godina – na današnji dan 30. travnja 1944. – nacisti su spalili selo Lipu, a više od 260 žitelja ubili. Zločin nije potpuno rasvijetljen i ruka pravde nikad nije sustigla one koji su naredili i proveli taj bezumni osvetnički čin.

Nacistički zločin u Lipi nije bio i jedini, jer su tijekom proljetnih akcija “čišćenja” stradala i druga mjesta na području Ćićarije i Hrvatskog krasa. Sva su ta sela danas zapuštena što svjedoči da se kroz minulih sedam desetljeća nisu uspjela oporaviti. Posljedice ratnih razaranja još su uočljive.

Teritorijalno podijeljen između dvije najrazvijenije hrvatske županije, Istarske i Primorsko-goranske, ovaj se prekrasni kutak Lijepe Naše nalazi toliko blizu gospodarskim i turističkim središtima te modernim prometnicama da je gotovo neshvatljivo kako je mogao ostati “zaboravljen”. Hrvatski kras i Ćićarija, gospodarski i demografski, već desetljećima – umiru.

Manifetacija Lipa pamti bila je i ostala pod snažnim uplivom ideologije. Bivši jugoslavenski premijer Ante Marković na komemoraciji u Lipi

Lipa je pred Drugi svjetski rat imala 90 kućnih brojeva te 100 obitelji s oko 520 žitelja isključivo hrvatske nacionalnosti. Stanovnici su se bavili poljoprivredom i prodajom ogrjevnog drveta, a u mjestu su radila samo četvorica obrtnika: kovač, limar, stolar i postolar. Postojale su i dvije trgovine mješovitom robom. Nije bilo struje, ali je postojao vodovod do javne pumpe i šterne, gdje je bilo središte mjesta.

Nije, dakle, bilo nikakvog vojnog razloga da selo strada, jer ovdje nije bilo vojarni ili ustaničkih utvrda. Bila je nedjelja u običnom selu s običnim ljudima koji su se spremali 30. travnja 1944. godine otići na svetu misu, kao što su odlazili nedjeljama prije toga i kao što su to stoljećima činili njihovi predci ulazeći u drevnu kapelu sv. Jelene.

Nedjelja je izabrana kao dan odmazde kako bi broj žrtava bio što veći. Zločin je time strašniji.

Prisjetimo se, nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Lipu je, kao i mnoge naše krajeve, zauzela talijanska vojska. Talijansku upravu osnažio je Rapallski ugovor temeljem kojeg se Lipa našla u granicama Kraljevine Italije, a 1924. godine nakon talijanske aneksije Rijeke selo je ušlo u sastav Kvarnerske provincije i pod fašističku upravu trpeći sve posljedice odnarođivanja i prisilne talijanizacije.

Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, njemačke nacističke snage preuzimaju upravu. Partizanski pokret otpora u sporadičnim napadima izaziva snažan odgovor nacista koji poduzimaju akcije odmazde.

Nakon što je 28. travnja 1944. godine napadnuta neprijateljska kolona vojnika kod Rupe i naneseni joj gubitci od oko 80 mrtvih i ranjenih, uslijedila je strašna odmazda nad civilnim stanovništvom.

Spomenik nacističkim žrtvama u Lipi — Sjećanje na zločin u Lipi mještani iskazuju tijekom jutarnje mise, a udruge antifašista na zasebnoj manifestaciji nazvanoj Lipa pamti

Mještani Lipe prisjećaju se tog nesretnog dana stradanja sela na sv. misi u drevnoj kapeli sv. Jelene Križarice te, uglavnom, izbjegavaju dolazak na “službeno” obilježavanje manifestacije Lipa pamti, koja ima još uvijek znatna ideološka obilježja. Slično se događa i prilikom sjećanja na Podhumske žrtve u Sobolima na Grobinštini kad mještani i udruge antifašista imaju odvojene programe. Neshvatljivo, ali stvarno.

Polazim od pretpostavke da je svaki zločin duboko neljudski, nemoralan te ne pomaže ni jednoj naciji ili političkoj opciji. Stoga, zločin se ne smije kapitalizirati ni na koji način, a ponajmanje politički.

16/04/201303/03/2018

Rijeka uz more – daleko od mora

Piše: Goran Moravček

Vihor. Mnoge će od nas prisjećanje na njega vratiti u bezbrižne dane mladalaštva. Prisjećam se kako smo ga s plaže na Kantridi promatrali s udivljenjem dok je jurio, brzinom od tridesetak čvorova, u ljetno prije podne prema Velim vratima. Nostalgija? Vjerojatno. Zaista, prohujalo s vihorom.

Hidrokrilac Vihor svečano je bio dočekan u prvoj polovici travnja 1961. godine. Mogao je primiti 135 putnika, a prevalivši 600 nautičkih milja stigao je u Rijeku iz Messine, gdje je bio izgrađen za Jadroliniju. Brodom je tada zapovijedao kap. Branko Vuksan.

Hidrokrilac Vihor u riječkoj luci na fotografiji iz Novog lista

Vihor je zaplovio morem gotovo istovremeno s premijerom igranog filma Karolina Riječka u tadašnjem kinu Partizan, početkom gradnje novog naselja na Turniću, Gagarinovim letom u Svemir, Kubanskom krizom te stvaranjem Pokreta nesvrstanih. Glisirao je našim morem šest godina, održavajući stalnu vezu Rijeke s Malim Lošinjom i Rabom, nakon čega je prodan te je plovio uz talijanske obale sve do 1991. godine.

S vihorom vremena nestalo je i šljunčane plaže uz Portić, zatrpane kao i Vela grota, kako bi se za Najdraži nogometni klub na Kantridi uredilo pomoćno igralište. Da je bilo vizije, a nije, ostala bi predivna plaža, Klub bi pripremajući se za Ligu prvaka dobio pomoćno igralište na nekom prikladnijem mjestu, a brodovi bi i dalje bili naš ponos.

Nedavno u Kostreni Sv. Luciji predstavljena knjiga o propasti domaće flote – Sumrak kvarnerskog brodarstva – kap. Igora Stipanovića, koju sam imao prilike vidjeti u rukopisu, podsjeća me još jednom na činjenicu da smo primorska, ali ne i pomorska zemlja. Stoga se i moglo dogoditi da propadne flota Jugolinije, odnosno Croatia linea, koja je imala, od Tare do Kostrene, čak 169. brodova! Slična je sudbina zadesila i Lošinjsku plovidbu.

Domaći političari i tzv. gospodarski stratezi, podjednako oni iz Banskih dvora kao i svi ovi što iz svojih udobnih ureda imaju pogled samo na riječki Korzo te valjda ne vide more, nisu shvatili značaj (geo)političkog položaja Lijepe Naše. U rječniku stranih riječi preskočili su vidjeti što znači maritimizacija. Za pojedinu državu smještenu uz morsku obalu, izuzev izgleda za Lijepu Našu, to znači razvijati se koristeći razumno sve prednosti primorskog položaja.

Značilo bi to graditi kontejnerske luke ondje gdje je to prikladno, a ne u srcu grada; značilo bi to odlučiti se za postavljanje nove Nizinske pruge, a ne krpati postojeću izgrađenu u doba mađarske uprave davne 1873. godine; značilo bi to spojiti željeznicom Hrvatsko primorje s Istrom kao i, napokon, povezati Rijeku, kao nekoć značajno pomorsko središte, autocestom do Žute Lokve i dalje prema jugu Dalmacije, jer je to put preko Crne Gore, Albanije sve Grčke i Bliskog istoka. Značilo bi to ne odustajati od putničke brodske linije prema Dubrovniku; značilo bi to s mudrošću i domoljubnom vizijom razvijati Jadran kako bismo prestali pričati i(li) slušati doskočice prema kojima nam je Bog dodijelio jednu od najljepših obala na Svijetu, ali nam je zaboravio dati – pamet.

03/04/201327/10/2014

Veseli domoljubi iz “Kvak” kluba

Spomen ploča Menciju Klementu Crnčiću uz prugu kod Plasa iznad Hreljina

Piše: Goran Moravček

Menci Klement Crnčić, slikar, rođen je na današnji dan, 3. travnja 1865. godine, u mjestu Bruck an der Mur, Austrija. Preminuo je u Zagrebu 9. studenog 1930. Živio je u Beču i Lovranu, a 1900. godine dolazi u Zagreb gdje s Belom Čikoš-Sesijom otvara Višu školu za umjetnost i umjetni obrt, koja kasnije postaje Likovna akademija.

Menci Klement Crnčić, reljef sa spomen ploče "Kvak" kluba — Menci Klement Crnčić, reljef sa spomen ploče “Kvak” kluba

Crnčić je bio i član Kvak kluba, čiji je naziv nadahnut, uz čašicu vina i pjesmu, kreketanjem žaba. Klub je osnovan u jednoj gostionici uz zagrebački savski most 1879. godine, a djelovao je kroz punih šezdeset godina. Članovi su mu bili mnogi uglednici, među inima književnici August Šenoa, Vladimir Mažuranić, Hugo Badalić, Josip Eugen Tomić, Gjuro Deželić te predsjednik Akademije Josip Torbar i drugi. Klub nije imao predsjedavajućeg, već se svakih 14 dana redao drugi član kao Kvakisimuss.

Temeljna zadaća članova Kluba bilo je – veselo druženje domoljuba. Za to postoji i dokaz u našem zavičaju.

Slikaru Menciju Klementu Crnčiću, Slikokvaku, članovi Kvak kluba, Kvakači, postavili su spomen-ploču uz željezničku prugu na Plasama iznad Hreljina s natpisom: “Slikokvaku / MENCIJU KL. CRNČIĆU / koji s ovoga ljupka mu vidika / kistom svojim mnoge posnimi krasote / Hrvatskoga od starine primorja i gorja / sirote Učke gordog Velebita i sinjeg / nam Jadrana / vjernoj u ljubavi / Kvakačka braća / MCMXXXIII”.

Na tome je mjestu slikar Menci Klement Crnčić bio nadahnut stvarajući svoj veliki triptih, sliku Pogled na more s Plasa. Svojevremeno je to djelo krasilo prostore nekadašnje jugoslavenske Narodna Skupština u Beogradu. Što je bilo s triptihom nije poznato, a navodno je zagubljen.

Spomen ploča Slikokvaku, tada već preminulom Menciju Klementu Crnčiću, bila je otkrivena u nedjelju 24. lipnja 1933. godine, a tom prigodom je na svečanosti bila, uz ostale uzvanike, načelnika općine Hreljin D. Kučana i župnika Matejčića, školska mladež s nastavnicima, gradjanstvo i seljaštvo, koje je samo okitilo ploču zelenilom.

Spomen ploču, 140 cm visoku i 90 cm široku, izradio je sušački klesar Rude Matković, poznat i po tome što je isklesao mnoge kipove i oltare, a među ostalim i rozetu na zvoniku đakovačke katedrale. Plaketa od mjedi na ploči djelo je Ive Kerdića. Kroničari su zabilježili kako su Kvakači došli na otkriće brzovlakom iz Zagreba, a dočekao ih je narod s načelnikom, koji je obavio otkriće, a blagoslovio ploču župnik, koju je preuzeo načelnik uz dirljiv i zanosan govor.

Ploču je 1995. godine obnovilo riječko Elektroprimorje. Svaka čast!

28/03/2013

U Starom sušačkom rodilištu izgorjelo 25 beba

Staro sušačko rodilište na fotografiji Petra Grabovca — Staro sušačko rodilište na slici Petra Grabovca, tadašnjeg fotoreportera Novog lista

Piše: Goran Moravček

U Starom sušačkom rodilištu, na današnji dan, 28. ožujka 1975. godine izgorjelo je 25 beba. Jedna od najvećih civilnih tragedija u Rijeci dogodila se u gluho doba noći zbog kratkog spoja na električnoj grijalici. Troje djece je preživjelo. Kao uzroci požara navedeni su “krajnja nedisciplina i nepridržavanje propisa”, kako je istaknuto u zaključcima Izvršnog vijeća Sabora, tadašnje republičke Vlade Hrvatske.

Namjeravao sam o tom događaju opširnije pisati, ali ni jedna mi rečenica ne pada na pamet. I danas, nakon što sam prolistao stranice novina iz toga doba, pod dojmom sam te velike tragedije.

Donosim stoga nekoliko preslika iz Novog lista čiji su novinari iscrpno izvijestili o požaru u Starom sušačkom rodilištu.