Tužan kraj bohema Nikole Polića

Zvonimir Kamenar, akad. kipar, autor spomenika Janku Polić Kamovu, pred spomen pločom Nikoli Poliću u Ulici Podvoljak 10 na Krimeji u Rijeci

Zvonimir Kamenar, akad. kipar, autor spomenika Janku Polić Kamovu, pred spomen pločom Nikoli Poliću u Ulici Podvoljak 10 na Krimeji u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Nikola Polić, književnik i novinar, obilježio je svojim perom sušačko razdoblje između dva rata kao i Poraće. Njegovo posljednje počivalište na Groblju Trsat u jadnome je stanju. Tužan kraj bohema.

Na zapušten Polićev grob skrenuo mi je pozornost akad. kipar Zvonimir Kamenar, autor spomenika Nikolinu bratu Janku Poliću Kamovu (1886.–1910.), koji je postavljen ispred Konta, na pješačkom mostu iznad Rječine.

S Kamenarom sam prošao Grobljem Trsat, zaštićenim spomeničkim područjem Republike Hrvatske. Osvjedočio sam se kako posljednja počivališta još nekih zaslužnih Sušačana i(li) Riječana prekrivaju magle zaborava. Polićev grob, bukvalno, samo što nije u zemlju propao. Slični se prizori mogu vidjeti i na ostalim riječkim grobljima.

Propala slika na nadgrobnoj ploči Nikole Polića na Groblju Trsat

Propala slika na nadgrobnoj ploči Nikole Polića na Groblju Trsat

Što učiniti? Jasno je da smo svi smrtni i u tome smo jednaki. Međutim, nameće se pitanje: Trebaju li nadležne službe, ukoliko to ne čini rodbina, skrbiti za grobove zaslužnih i(li) slavnih naših predšasnika, tim prije što se Groblje Trsat nalazi na Listi zaštićenih spomenika kulture Republike Hrvatske?

Nikola Polić rođen je na Sušaku 26. studenog 1890., a umro je 15. listopada 1960. godine u Voloskom. Bio je jedno od četrnaestoro djece u obitelji Ante Polića, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru i Gemme Gerbaz (Grbac), Riječanke.

Njegov je stariji brat književnik Janko Polić Kamov u čijoj je sjeni Nikola ostao i danas. Nikola je slijedio feljtonistički trag Antuna Gustava Matoša, koji mu je bio književni, ali čini se i životni uzor.

Nekoć bogata obitelj Polić s Pećina doživjela je slom 1902. godine, a trgovačku propast pratile su i druge nedaće, jer je većina njegove braće i sestara umrla u djetinjstvu. Otac Nikole Polića umire 1905., a majka godinu dana kasnije. Preostali dio obitelji nastavlja živjeti u Zagrebu, Rijeci, Sisku, Puntu na otoku Krku te u više talijanskih gradova.

Dramatični događaji u obitelji ostavili su dubokog traga i na Nikoli Poliću, koji je provodio život odgojen u kafansko-bohemskoj idili pod dalekim utjecajem Vidrića, Matoša i matoševaca, kako je napisao književnik Ljubo Wiesner. Nikica je bio i ostao veliko dijete, koje se čudi svemu oko sebe, koje ne razumije logiku takozvanih odraslih ljudi, navodi dr. Irvin Lukežić, koji ističe da je Nikola Polić oduvijek živio u nekom vlastitom svijetu, onako kako to već čine čudaci i osobenjaci, ljudi koji se ne umiju niti žele prilagoditi drugima. Nasuprot tome, njegova braća, književnik Janko i glazbenik Milutin (1883.-1908.), prerano su bili sazreli. Obojica su i prerano umrla.

Izbor pseudonima Nikole Polića – Quasimodo i Grga Čokolin – upućuju nas na to da je u životu želio biti drukčiji. Potpisivao se pseudonimom Quasimodo, prema liku Viktora Hugoa, za Sušački novi list, koji je pokrenuo, nastavljajući tradiciju Supilovih novina, nakon prestanka talijanske okupacije Sušaka u ožujku 1923. godine. Pisao je Sušačke subote, tjedni podlistak, koji se i danas može čitati sa zanimanjem i s poštovanjem prema autoru. Podlistak Zagrebačke šetnje, objavljivane u zagrebačkim Novostima, potpisivao je Nikola Polić pseudonimom Grga Čokolin, prema liku brbljavog i oholog gradskog brijača iz Šenoina romana Zlatarevo zlato.

U književnosti se javlja 1911. godine pjesmom Zastori i slijepa djevojka. Zastupljen je u glasovitoj antologiji Hrvatska mlada lirika 1914. godine s Ivom Andrićem, Vladimirom Čerinom, Zvonkom Milkovićem, Jankom Polićem Kamovim, Tinom Ujevićem, Franom Galovićem i drugima.

Nikola Polić, književnik

Nikola Polić, književnik

U pjesničkoj zbirci Jučerašnji grad, 1936. bio je nadahnut zagrebačkim življenjem. Objavio je i Marginalije (1921.), knjigu feljtona, kritika i eseja. Poslije smrti objavljena su mu izabrana djela.

Na pročelju Vile Bebica na Krimeji, na kući koja je bila boravište Polićevih od 1934. do 1960. godine, postavljena je spomen ploča ovome istaknutom pjesniku, feljtonistu, esejistu i glazbenom kritičaru te dugogodišnjem knjižničaru i upravitelju Gradske biblioteke u Sušaku. Zbilo se to povodom 120. obljetnice rođenja, 60. obljetnice smrti i 80. obljetnice osnutka Gradske knjižnice Sušak.

Usprkos tome što je vodio bohemski život, Nikola Polić je bio, kažu, savjestan knjižničar. Preuzima dužnost upravitelja Sušačke knjižnice 1939. godine i upravlja njome do 1951. kad odlazi na dugotrajno bolovanje, a potom i u mirovinu. Knjižnica je preseljena u Hrvatski kulturni dom na Sušaku 1947.

Na spomen ploči uz kuću u kojoj je živio na Krimeji, u Ulici Podvoljak 10, uz ostalo, zapisani su i njegovi stihovi iz zbirke pjesama Jučerašnji grad:

Nije umro, vele

Usnuo je tako

Sa tišinom dana na kamenoj ploči.

Mogao bih dometnuti latinsku izreku: Hic transit gloria mundi – I tako prolazi slava svijeta.

Nameće se pitanje, na koje, naravno, nemam odgovora: Mora li životna sudbina doista neke ljude pratiti i nakon zemaljske smrti?