Piše: Goran Moravček
Gabriele D’Annunzio zauzeo je Rijeku / Fiume 12. rujna 1919. čime je započela talijanska uprava, koja je trajala u gradu na Rječini do kapitulacije Kraljevine Italije 8. rujna 1943. godine. Pohod na Rijeku imao je dugoročne (geo)političke posljedice.
Talijanski književni klasik, hodočasnik Italije, kako su ga nazivali, rođen je 12. ožujka 1863. godine u Pescari kao Gaetano Rapagnetta. Ime Gabriele D’Annunzio uzeo je u mladosti. Na vratima automobila, s kojim je na čelu kolone krenuo iz Ronchia kod Trsta u pohod na Rijeku, bili su naslikani Gospa Loretska i Nazaretska kuća u kojoj je arkanđeo Gabrijel navijestio Mariji da će roditi sina Isusa. Prema predaji, Nazaretska kuća je 10. svibnja 1291. godine stigla na Trsat, a nakon tri i pol godine je “na krilima anđela” prenesena u Loreto kod Ancone (hrv. Jakin) u Italiji, gdje se štuje Gospa Loretska. Tako je Gabriel D’Annunzio nadahnut valjda arkanđelom Gabrijelom, Navjestiteljem, simbolički najavio svoj vojni i politički pothvat. Sukladno tome, prevrat 12. rujna 1919. godine poznat je kao – Santa entrata!
O Danuncijadi sam opširnije pisao u knjigama Rijeka, prešućena povijest (1990) i Rijeka između mita i povijesti (2006) te u Sušačkoj reviji.
Nakon što je 26. travnja 1915. godine rimska vlada, mijenjajući ratne partnere, napustila Trojni sporazum s Austro-Ugarskom i Njemačkom te se priključila silama Antante – Velikoj Britaniji, Francuskoj i Rusiji – tadašnji talijanski ministar inozemnih poslova Giorgio Sidney Sonnino tražio je jamstva za granice na istočnoj obali Jadrana, koje će njegovoj zemlji omogućiti daljnje teritorijalne prodore.
Tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine, Italiji su obećani Goriška, Trst, Istra, kvarnerski otoci i dio dalmatinskog kopna s otocima, ali ne i Rijeka. Međutim, u talijanskoj je javnosti bio stvoren osjećaj kako se, prema odredbama Londonskog ugovora, nadmetanje ne vodi samo za Istru, nego i za Rijeku, koja je ostavljena Hrvatskoj.
Propast Austro-Ugarske monarhije zaoštrila je političke prilike u Rijeci. Pobuna 79. hrvatskog pješadijskog puka, Jelačićevaca, označila je 23. listopada 1918. kraj mađarske vladavine u gradu. Pobunu Jelačićevaca talijanski žitelji pratili su sa zebnjom, a kada je 29. listopada iz Zagreba, iz glavoga grada novoosnovane Države Slovenaca, Hrvata i Srba, stigla naredba Hrvatskom Narodnom vijeću da preuzme vlast, što su riječki Hrvati proslavljali pjevajući Lijepu Našu i zahtijevajući pred Guvernerovom palačom uspostavu vlasti, vođe talijanske narodne zajednice, tražile su od svojih sunarodnjaka da po svaku cijenu obrane talijanstvo grada.
Poslije podne 29. listopada 1918. mađarski guverner Zoltan Jekelfalússy napušta Guvernerovu palaču, a ključeve preuzima dr. Rikard Lenac. Time se događaji u Rijeci usložnjuju. Država Slovenaca, Hrvata i Srba, utemeljena 29. listopada 1918. u Zagrebu, nije imala stvarne moći da obrani hrvatsku vladavinu u Rijeci. Stoga dolazi do hrvatsko-talijanskih sukoba, a kako bi se oni spriječili 3. studenoga 1918. utemeljeno je Međusavezničko zapovjedništvo.
Regularna talijanska vojska bila je također u sastavu međunarodnih snaga što će se pokazati presudnim za daljnju sudbinu grada. Kako Država SHS nije imala vojsku pozvane su kao podrška hrvatskom življu na obalama Kvarnera jedinice dobrovoljaca i srpske vojske, ali one su bile preslabe da spriječe ulazak talijanskih vojnika na područje Rijeke i Sušaka.
General Di San Marzano, zapovjednik talijanskih snaga u međunarodnim jedinicama koje su trebale uspostaviti mir u gradu, istjerao je 16. studenoga 1918. dr. Rikarda Lenca iz njegovog kabineta u Guvernerovoj palači, a navečer toga dana talijanska vojska zauzima Rijeku i okupira Sušak do mosta Sv. Ane na Podvežici. Pod njihovom su okupacijom uskoro bili Martinšćica, Kostrena Sv. Lucija te dio škrljevskog i grobničkog područja. Sušak će biti pod talijanskom vlašću sve do ožujka 1923. godine!
Mirovna konferencija u Parizu počela je s radom 12. siječnja 1919. godine. Američki predsjednik Woodrow Wilson je zastupao gledište prema kojem je Rijeka kao luka potrebna širem zaleđu te ne bi bilo opravdano dodijeliti je Italiji. Prema svom položaju, smatrao je američki predsjednik, Rijeka nije talijanska luka već međunarodna te služi zemljama istočno i sjeverno od Kvarnerskog zaljeva. Njemu je bilo neprihvatljivo, a to je iznio u prvoj od svojih Četrnaest točaka, tajno zaključivanje ugovora kakav je bio Londonski pakt.
Takav Wilsonov stav je izazvao političku buru na Apeninskom poluotoku, ali i među talijanskim žiteljima Rijeke. Antonio Grossich, vođa riječkih Talijana, predao je 26. travnja 1919. generalu Emiliju Grazioliju odluku o sjedinjenju Rijeke s Italijom. General je pozvan da u ime Italije preuzme vlast, ali on tada još nije pristao na formalnu aneksiju grada.
Među ratnim saveznicima nastao je ozbiljan spor zbog Rijeke, a u gradu je ključalo jer je u proljeće 1919. bilo prisutno gotovo 20 tisuća Talijana pod oružjem te nekoliko bataljuna britanskih, francuskih i američkih vojnika. Bile su osnovane i paravojne jedinice Riječke legije pod zapovjedništvom Giovannija (Nina) Hosta Venturija, budućeg Mussolinijevog ministra.
U lipnju 1919. godine legionari su izazvali krvave sukobe s francuskim vojnicima u luci Baroš. Pod međunarodnim pritiskom, Talijansko nacionalno vijeće je raspušteno, a pripadnici Riječke legije protjerani iz grada. Kasniji događaji, povezani s D’Annunzijevim zauzimanjem Rijeke u rujnu 1919. godine, pokazat će da je legija pretrpjela udarac, ali tada nije bila uništena.
Zamisao o pohodu na Rijeku javila se u proljeće 1919. godine kada je Venecijom na putu za Libiju prošla arditska divizija u kojoj je služio i Nino Host-Venturi. On je iznio D’Annunziu urotničke zamisli koje su predviđale stvaranje Republike triju Venecija, što se odnosilo na Mletke, Rijeku i Split. Među zavjerenicima je bio i tršćanski industrijalac Oscar Sinigaglia, glavni financijer D’Annunzijeve riječke avanture.
Razvoj događaja na Mirovnoj konferenciji u Parizu urotnicima je išao na ruku, jer se u Versaillesu rasprava vodila oko toga što će biti s Rijekom i koliki će dio obećanog Londonskim ugovorom pripasti Italiji. Povlačenje talijanske delegacije s pregovora u travnju 1919. pokazalo je kako zbog snažnog protivljenja američkog predsjednika Wilsona neće biti moguće potvrditi Londonski ugovor “plus Rijeka” čime su u pitanje bile dovedene nade o stvaranju Velike Italije. Talijanske planove ozbiljno je ugrozilo i utemeljenje jugoslavenske državne zajednice, koja se prostirala na teritoriju što su ga svojatali i talijanski ekspanzionisti. Stoga je prevrat bio jedina mogućnost da se ostvare talijanski teritorijalni snovi.
Talijanska strana je imala nedoumice jedino o tome koji od istočnojadranskih gradova prvi treba osvojiti. Odabrana je Rijeka, ali bilo je mišljenja kako je Split poželjniji cilj jer bi njegovo zauzimanje prisililo talijansku vladu da se suoči s problemom Londonskog ugovora i jednim udarcem razriješi pitanje daljnje sudbine Dalmacije.
D’Annunzijev Pohod na Rijeku nije bio spontana i(li) teatralna akcija, kako neki žele prikazati. Značajnu ulogu u riječkom prevratu imao je, među ostalima, Giovanni Giurati, kasniji šef D’Annunzijeva kabineta u Rijeci. On je dobio prešutnu potporu vrha talijanske vojske da se armija neće miješati u prevratničke planove. Bez potpore zapovjednika kraljevske talijanske vojske generala Pietra Badoglia pohod na Rijeku ne bi uspio, tim prije što su u gradu bile i brojne međunarodne snage.
Urotnici nisu slučajno izabrali Gabrijela D’Annunzia za vođu. On je zahvaljujući svom ugledu književnog klasika, ali još više zbog svoje osobnosti i ratnih poduhvata, koji su često graničili s ludošću, bio idealna figura na čelu prevrata.
Zbog međunarodnog pritiska, Rijeku je morala 27. kolovoza 1919. godine napustiti Prva regimenta sardenijskih grenadira. Ta je vojna jedinica, premještena u Ronchi kod Trsta, postala nukleus trupa koje su dva tjedna kasnije pod D’Annunzijevom komandom umarširale u Rijeku.
Gabriele D’Annunzio nagovijestio je upravo u Rijeci vladavinu fašizma, pokreta koji je uz nacizam i komunizam, obilježio povijest 20. stoljeća. Njegova vladavina okončana je nakon Krvavog Božića 1920. godine. U pet dana Krvavog Božića 1920. godine, Rijeka je razarana, a njezin komandant bio lakše ranjen i poražen usprkos tomu što je proglasio ratno stanje i pozvao Riječane na otpor. D’Annunzio odlazi iz grada 18. siječnja 1921.
Preminuo je 1938. u političkom Gardalandu, koji je uređen uz obale jezera Garda i poznat kao Il Vittoriale degli Italiani. Njegova politička slava nije na Apeninima potamnila ni danas, iako su zbog ideja koje je zastupao, a u Rijeci je ozbiljio i prvi fašistički poredak u svijetu, stradali mnogi. Fašizam je stajao glave milijuna nedužnih ljudi od naših krajeva do Eritreje i Etiopije. Je li zbog toga osuđen ijedan talijanski fašistički zločinac pred međunarodnim sudom pravde? Nije.