Sveti Luka u Rukavcu

Rukavac
Sv. Luka evanđelist nebeski je zaštitnik rukavačke župe

Piše: Goran Moravček

Svetome Luki, a danas je njegov spomendan, posvećena je župna crkva ili Vela crekav u Rukavcu. Bila je 2. listopada 1943. izravno pogođena granatom ispaljenom iz njemačkog tenka i kroz četiri desetljeća stajala je kao ruševina.

Josip Šimac, tadašnji vološćanski plovan i upravitelj rukavačke župe, obnovio je crkvu sv. Luke ev. i župni stan prema projektu arhitekta Antona Juretića iz Rijeke. Obnovljenu crkvu blagoslovio je Josip Pavlišić, riječko-senjski nadbiskup na Petrovsku nedjelju 27. lipnja 1982. godine. Taj se blagadn posebno svečano obilježava u Rukavcu.

Izuzetno značajan doprinos obnovi crkve u Rukavcu dali su belgijski volonteri.

Crkva sv. Luke u Rukavcu
Četiri desetljeća crkva sv. Luke u Rukavcu stajala je kao ruševina. Obnovljena je osamdesetih godina prošlog stoljeća zalaganjem plovana Josipa Šimca, a prema projektu arhitekta Antona Juretića

Područje Rukavca pripadalo je nekoć prostranoj kastavskoj župi. Ekspozitura Kastva postaje 1849. godine, ali kako je talijansko-jugoslavenska državna granica podijelila drevnu Kastavštinu, rukavačko područje pripavši Rapallskim ugovorom Kraljevini Italiji postaje samostalna kapelanija 1924.

Župa sv. Luke evanđelista utemeljena je u doba talijanske uprave 15. siječnja 1929. godine. Tada su rukavačkoj župi pripadali i Matulji, koji postaju zasebnom župom Krista Kralja 1936. godine.

Rukavačku crkvu sv. Luke spominje posljednjih dana listopada 1658. godine generalni vikar pulskoga biskupa Francesco Bartiroma koji je obilazio tada prostranu kastavsku župu sv. Jelene križarice.

Bartiroma je zabranio bogoslužje dok se crkva, kojoj je prokišnjavao krov, ne opremi svim potrebnim stvarima.

Sačuvano je zvono s rimskim brojem MDC  i napisom Domenico.

U sakristiji crkve nalazi se glagoljska ploča s natpisom 1600. Maja 2.  Ona je  još sredinom 19. stoljeća služila kao stepenica pred crkvom, a potom je uzidana na crkveno pročelje.

Ploča je prvotno bila na dovratku skladišta za žito, kašće, koje je bilo u Rukavcu sagrađeno 1600. godine.

Mramorni glavni oltar s kipom sv. Luke podignut je 1910. godine novčanim prilozima mještana zaseoka Kućeli – Ivana Kućela te Josipa i Mate Sušnja – koji su imetak stekli tragajući za zlatom u Americi.

Rukavac sv. Luka
Crkva sv. Luka u Rukavcu, snimljena 1980. godine, stradala je 1943. U svetištu (prezbiteriju) ostao je sačuvan kip sv. Luke.

Kapelanija je u Rukavcu uspostavljena 1849. godine. Prvi rukavački kapelan i učitelj bio je Josip Jenc, rodom iz slovenskih Begunja. On je ostao u Rukavcu četvrt stoljeća.

Josip Jelenc je 1862. počeo graditi župnu kuću, a 1875. i crkvu na mjestu male i trošne kapele sv. Luke i to za trošak od 11.300 forinti. Znatan dio od toga iznosa osigurao je Mate Dubrović, tadašnji župnik tršćanske crkve sv. Jakova koji je bio rodom iz Rukavca. Crkva je imala vitak, neobarokni drveni zvonik.

Pavlišić, Šimac, Juretić obnovitelji crkve u Rukavcu
Obnovili crkvu sv. Luke u Rukavcu: Josip Pavlišić, nadbiskup riječko-senjski, Josip Šimac, plovan rukavački i vološćanski, Anton Juretić, arhitekt

U doba kapelana Antuna Puža, koji je zamijenio Josipa Jenca kada je ovaj bio premješten u Opatiju, bila su podignuta dva pobočna oltara,  nabavljena je ura za crkveni toranj te je prostrana crkva ukrašena slikama Križnoga puta.

Biskup tršćansko-koparski Ivan Nepomuk Glavina (1882.-1896.) posvetio je crkvu u Rukavcu 8. rujna 1883. godine.

Nakon što je crkva sv. Luke pretvorena u ruševinu 1943., do njezine obnove 1982. godine, ulogu župne crkve preuzela je kapela sv. Roka na groblju. Sagrađena je 1856. godine, a posvetio ju je 7. svibnja 1898. godine tršćanski biskup Andrija Marija Šterk, rodom iz Voloskog.

U Kućelima se nalazi kapelica u čast Majke Božje.

Sveti Rok u Starom gradu

Srušena crkva sv. Roka u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Nakon velike epidemije kuge, koja je 1599. godine desetkovala riječko stanovništvo, sagrađena je u Starom gradu crkva sv. Roka. Molitva je često bila i ostala jedina nada za spas bolesnika te se crkve i kapele u čast sv. Roku nalaze posvuda.

U našim se krajevima dan iza Vele Gospe, 16. kolovoza, tradicionalno slavi Rokova – blagdan sv. Roka (Montpellier, 1295. – Montpellier, 1327. ), sveca Rimokatoličke crkve, hodočasnika, dobrotvora, zaštitnika od kuge i kolere. Zanimljivu i poučnu knjigu, među ostalim i o ulozi sv. Roka, pod naslovom “Čudesna izlječenja” (2001.) napisao dr. Amir Muzur.

Crkva sv. Roka u Starom gradu, jedna od mnogih srušenih riječkih crkava, a nalazila se iznad podzemne garaže kod tzv. Kosog tornja. Ondje je nekoć potok Lešnjak navodnjavao lijehe časnih sestara benediktinki, koje su skrbile o toj crkvi. Od tih davnih vremena ostao je tek pokoji trag. Crkva sv. Roka i samostan benediktinki srušeni su 1914. godine, vode potoka Lešnjak “regulirane”, stari gradski zid isječen u komadima čeka bolja vremena da ga postavi neka razumna ruka na mjesto na kojem je stajao stoljećima. Zamisao o gradnji nove gradske knjižnice na tome prostoru je odbačena i grad je dobio još jednu urbanu rupu s kojom gradske vlasti ne znaju što bi učinile.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

Pretpostavlja se da je građena između 1599. i 1613. godine. Povjesničar Giovanni Kobler navodi da je prilikom obnove na jednoj potkrovnoj gredi bila zapisana 1609. godina. Gradnja danas nepostojeće crkve bila je potaknuta nakanom da se spriječi ponovna epidemija kuge koja je 1599. godine odnijela više od 300 života što je bila desetina žitelja Rijeke. Kada su isusovci stigli u Rijeku, gradsko Vijeće im je privremeno ustupilo tu crkvu 2. listopada 1627. godine, a oni su skrbili o njoj do 21. listopada 1635. kad su dobili od Grada staru crkvicu sv. Vida. Tri godine potom kapela sv. Vida je trebala biti srušena kako bi se na istome mjestu izgradila veća crkva. Zbog toga je 19. travnja 1638. čudotvorno Raspelo iz sv. Vida prenijeto u kapelu sv. Roka i ondje je ostalo do 15. lipnja 1659. godine nakon čega je postavljeno na glavni oltar nove isusovačke crkve, buduće riječke katedrale.

Predana je na korištenje časnim sestrama benediktinkama 1668. godine. Nad vratima crkve bio je postavljen natpis koji je ukazivao na godinu izvršene klauzure: “D. O. M. A. – Clausuram hanc Deo caesarique Leopoldo invictis vestales dicarunt benedictae Flumen gubernante ill.mo Ferdinando L-B. della Rovere publicis consulentibus auspiciis a Virginis Conceptione MDCLXIII S. P. P. D. D. Marco a Gaus et Jo. Vincentio Osbatich judicibus sic clarissimae aeternitati donat solaris cursus MDCLXXVI. Aedes sacras protegente ill.mo D. Jo. Petro dell’Argento L. Bar. A. Silberbergh capitaneo quoque Tersacti”.

Crkva sv. Roka je bila u više navrata pregrađivana, a nakon što je stradala u potresu 1750. godine barokizirana je 1754. prema zamisli riječkog arhitekta Giovannija Antonija de Vernede. Zvonik je bio izgrađen 1743., a obnovljen je 1762. Zvona je blagoslovio 1659. godine Petar Marijani, senjski i modruški biskup. Osim mramornog oltara sv. Roka bio je u crkvi podignut i žrtvenik sv. Josipa čiju je izgradnju omogućio 1682. godine Zilio Zamarchi sa suprugom. Uz taj je oltar osnovana i Bratovština sv. Josipa za sretnu smrt.

U vrijeme obnove Zborne crkve Uznesenja Marijina zborni kaptol je od 1716. do 1726. u crkvi sv. Roka obavljao svoje dužnosti te je ona tada postala i središtem riječke župe. Kada su časne sestre preselile na Podmurvice napuštena je i crkva sv. Roka te je srušena 1914. godine. Oltar sv. Roka bio je nakon rušenja crkve prenesen u sjemenišnu kapelu, ali je kasnije nestao. Orgulje je kanonik Mate Balas 1903. preselio u crkvu Majke Božje Snježne i Belgradu gdje se i danas nalaze, oštećene.