Rijeka: jedan grad u devet država

Piše: GORAN MORAVČEK

Živeći u istom gradu Riječani/Sušačani su tijekom minulog 20. stoljeća bili podanici čak devet (9) država, ne računajući privremena državno-pravna uređenja, odnosno vojne uprave. Riječani su bili podložnici Austro-Ugarske Monarhije (1868.-1918.), Države Slovenaca, Hrvata i Srba (1918.) Talijanske Regencije Kvarnera (1920.), Slobodne Države Rijeke (1920.-1924.), Kraljevine Italije (1924.-1943.), Kraljevine S.H.S, odn. “stare” Jugoslavije (1918.-1941.), Trećeg Reicha (1943.-1945.), “nove” Jugoslavije (1945.-1990.) te Republike Hrvatske. Malo koji grad se u svijetu u tom pogledu može usporediti s Rijekom, koja je prije Berlina bila podijeljen zidom i bodljikavom žicom! 

O mijenama riječke povijesti tijekom prve polovine prošlog stoljeća pisao sam u trećem izdanju knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti” (2018.).

Početak 20. stoljeća Rijeka i Sušak su dočekali u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, koja se raspala završetkom Prvoga sv. rata. Grof Zoltan Jekelfalussy bio je posljednji mađarski guverner u Rijeci. On 29. listopada 1918. predaje grad hrvatskim vlastima, istog dana kad je Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne veze s Austro-Ugarskom. U ime Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba upravu grada preuzeo je dr. Rikard Lenac, ali je ubrzo morao napustiti Guvernerovu palaču. Država S.H.S, međunarodno nepriznata i vojno slabašna, popustila je pred silom te je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak kao i područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobinštinu sve do Kastva.

Vlast u Rijeci “u ime saveznika” obnašaju visoki talijanski vojni časnici do 12. rujna 1919. kad grad prevratom zauzima Gabriele D’Annunzio. Ustanovivši prvi fašistički poredak u svijetu, D’Annunzio je proglasio 8. rujna 1920. godine državu nazvanu Reggenza Italiana del Carnaro (Talijanska uprava za Kvarner), koja je postojala do “krvavog Božića” 1920. godine, kad je “hodočasnik Italije” vojno poražen. Sredinom siječnja Gabriele D’Annunzio napušta Rijeku/ Fiume, ali njegove političke zamisli, prije svih one o priključenju riječkog područja Italiji, provodili su njegovi brojni sljedbenici, poglavito fašisti, čiji je on bio duhovni otac.

Slobodna Dražava Rijeka (Stato Libero di Fiume) s granicom na Rječini uspostavljena je 30. prosinca 1920., temeljem Rapallskog ugovora. Nakon provedenih izbora za šefa države izabran je Riccardo Zanella. Iako je imala priznanje i potporu velikih sila, Slobodna Država Rijeka, koja se prostirala na 28 četvornih kilometara te nastanjivala oko 52 tisuće žitelja, nije opstala.

Emilija Car: Pogranična karta

Nakon izvedenog fašističkog puča 1922. godine legalna vlada Riječke države prebjegla u Kraljevicu, na područje Kraljevine S.H.S., kasnije Jugoslavije. U sastavu te države sa sjedištem u Beogradu formalno se nalazio i Sušak, koji je proglasio gradom 23. listopada 1919. godine nasljednik prijestolja Aleksandar Karađorđević “u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca”. Usprkos proglašenju gradom u sastavu jugoslavenske države, talijanske okupacijske snage povukle su se sa  Sušaka tek 3. ožujka 1923. godine.

Rijeka/Fiume je anektirana Italiji temeljem Rimskih ugovora od 27. siječnja 1924. godine. Propašću “stare” Jugoslavije i proglašenjem NDH, talijanska vojska okupirala je Sušak 11. travnja 1941., sukladno sporazuma Pavelić – Mussolini. Sušak je ubrzo i formalno anektiran Kraljevini Italiji.

Nakon talijanske aneksije Opatije, književnik Viktor Car Emin je emigrirao na Sušak

Mussolinijeva Italija je kapitulirala 8. rujna 1943. godine, a Rijeku i Sušak su uskoro zauzele njemačke vojne snage. Grad se našao u sastavu nacističkog Reicha. Sušak je oslobođen 21. travnja, a 3. svibnja 1945. partizani su preuzeli vlast i u Rijeci/Fiume. Rijeka i Sušak su se nakon toga našli pod Vojnom upravom Jugoslavenske Armije (VUJA).

Pariškim mirovnim ugovorom 10. veljače 1947. grad je i formalno pripao novoj jugoslavenskoj državi. Nakon toga promijenjena je narodnosna slika grada. U sastavu jugoslavenske države Rijeka je bila do formalnog raspada SFRJ, odnosno do konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990.

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka

Rijeka između mita i prešućene povijesti

Ovitak knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”

U prilogu “Mediteran” riječkog “Novog lista” objavljen je 5. kolovoza 2018. razgovor koji je sa mnom, kao autorom knjige “Rijeka – između mita i prešućene povijesti”, vodila urednica Kim Cuculić:

“Nedavno je objavljena knjiga “Rijeka – između mita i prešućene povijesti” riječkog novinara, nakladnika i predavača Gorana Moravčeka. Riječ je o trećem izdanju knjige “Rijeka, prešućena povijest”, koja je objavljena 1990. godine kao nezavisno izdanje. Drugo izdanje pod naslovom “Rijeka – između mita i povijesti” objavila je izdavačka kuća “Adamić” 2006. godine. Treće izdanje izašlo je u nakladi Fluminensiane , a neznatno je dopunjeno i dodano je kazalo imena. Knjiga je podijeljena u poglavlja: Rijeka i(li) Fiume, Danuncijada, Riječka država, Pad Italije, Sušak – drugi svijet, Oslobođenje (ni)je okupacija i Prešućena povijest. Ovim povodom razgovaramo s Goranom Moravčekom.

Novi list, prilog Mediteran, 5. kolovoza 2018.

Kim Cuculić: Zašto ste odlučili objaviti treće izdanje knjige?

Goran Moravček: Od prvog izdanja knjige do ovog novog, trećeg, koje sad nosi naslov “Rijeka, između mita i prešućene povijesti”, prošlo je skoro 30 godina. Drugo izdanje naslovljeno “Rijeka – između mita i povijesti” objavio je “Adamić”. U međuvremenu je stasala nova generacija – to su novi građani Rijeke i došlo je do stanovitih promjena u populaciji grada. S obzirom na to, učinilo mi se da je došlo vrijeme za treće izdanje knjige. Brojni čitatelji, ali i pozivanje na djelo u popularnim i stručnim radovima, uvjerili su me da je knjiga u svoja dva izdanja izdržala kušnju (ne)vremena. Rukopis sabran u ovom trećem izdanju objavio sam u vjeri da će doprijeti do novih čitateljica i čitatelja, neopterećenih ideologijama i traumama prošlosti.

Dosadašnja izdanja knjige bila su dobro prihvaćena i mislim da su Riječani još uvijek u potrazi za identitetom. Kada sam pokrenuo projekt Riječke enciklopedije Fluminensia, iznenadio sam se koliko su ljudi i dalje u potrazi za prošlosti, za identitetom i nečim što je lokalno. No, Rijeka je istodobno uklopljena u širu europsku i svjetsku baštinu – kulturnu, ali i političku. To su neki od razloga da se novoj generaciji Riječana pokaže što je Rijeka. Moja knjiga nije znanstveno djelo, nego je pisana publicističkim i popularnim stilom. Treće izdanje, kao i prvo, objavljeno je kao nezavisno izdanje. U međuvremenu sam puno toga saznao, ali je “kostur” knjige ostao kakav je.

Histerija nasilja

Kim Cuculić: Jeste li nešto mijenjali, dodavali…?

Goran Moravček: Izdanje je neznatno promijenjeno. Dodane su neke fotografije i činjenice (…) Ovaj je grad oduvijek bio povezan sa svojim okruženjem. Povijest dvadesetog stoljeća očitovala se često kao histerija nasilja. Tri totalitarna sustava – fašizam, nacizam i komunizam – priuštili su žiteljima Rijeke traume s kojima su se desetljećima suočavali. Neki događaji u prošlosti bili su ključni: Rijeka je bila Corpus separatum, bila je pod Habzburgovcima, pod francuskom upravom i Italijom, a bila je i Slobodna Država… Rijeka je bila veliki politički projekt i smatrao sam da trebam pojednostaviti da se čitatelj ne bi previše zapleo u te povijesne mijene.

Riječina, koja je duga svega 17 kilometara, bila je vjekovna granica, ne samo u vrijeme Kraljevinne Jugoslavije i Kraljevine Italije, nego od rimskih vremena o čemu svjedoči antički limes. Ovdje je završavalo i Sveto Rimsko Carstvo (962.-1806.). Rijeka je bila granično područje, što je utjecalo na razvoj grada i urbanu sliku Rijeke. U vrijeme mađarske uprave izrasla je u moderan grad i u veliku luku. Utjecaj stranih država bio je velik i Rijeka je imala iznimno geostrateško značenje.

Kim Cuculić: Koji period riječke povijesti je ubuhvaćen vašom knjigom?

Goran Moravček: Obuhvaćeno je razdoblje od kraja 19. i početka 20. stoljeća do 1950-ih godina. Bavim se periodom najburnije riječke prošlosti, kad su se na ovim prostorima lomili interesi velikih sila, prije svega Italije. Pišem o riječkoj pustolovini Gabriela D’Annunzia briljantnog pjesnika, ali i ambicioznog diktatora i ideologa fašizma. Rijeka je tada bila u žiži svjetske politike. Sušak je tada bio drugi svijet…

Knjigu završavam temom velikog egzodusa talijanskog stanovništva, a među tim ljudima s ovog prostora također odlazi i dio Hrvata i Slovenaca. Mislim da je to tema koja zavređuje svoje ozbiljne istraživače i koja još uvijek nije istraživačko područje lišeno utjecaja politike i ideologije. Gotovo asimilirana talijanska manjina dokaz je da se povijest, ma koliko bila neugodna i bolna, ne smije prešućivati. Ne zbog prošlosti, već radi budućnosti. Do 1948. i dalje Rijeka je prošla pravu kulturnu revoluciju i narodnosno je bila potpuno promijenjena. Rijeka osim što je bila urbani projekt, smatram da je bila i politički projekt i ostala je to do danas.

Portret u Portiću na Kantridi gdje sam odrastao snimio je moj prijatelj (također s Kantride) Rino Gropuzzo

Podlistak u Novom listu

Kim Cuculić: Zašto je u naslovu knjige “prešućena povijest”?

Goran Moravček: Godine 1988. grupa autora objavila je knjigu “Povijest Rijeke”, koja na žalost nije odgovorila na neka temeljna pitanja i dio riječke povijesti bio je ideologiziran ili preskoćčen, svjesno ili nesvjesno prešućen. Ponukan time, latio sam se pera i prazne stranice prve polovine riječkog prošlog stoljeća obradio u knjizi “Rijeka, prešućena povijest”. Koristio sam raznovrsne izvore – literaturu, arhivsku građu, razgovore s običnim ljudima i stručnjacima, želeći proniknuti u duh minulih vremena. Jer ideologije u znatnoj mjeri određuju sudbine ljudi. Na primjeru Rijeke. ili Fiume, čiji su žitelji Hrvati, Talijani i drugi prečesto bili žrtve ideologija i povijesnih okolnosti, osobito se to očituje. Mijene povijesti osjećaju se i danas, kao i u doba kad sam pisao i priređivao rukopis za tisak.

Podsjetio bih da je rukopis prethodno bio objavljivan kao dnevni podlistak u Novom listu, tada pod uredništvom Veljka Vičevića. Knjigu “Rijeka, prešućena povijest” objavio sam u samizdatu, u vlastoj nakladi. Bila mi je želja čitateljima približiti nedovoljno poznatu noviju povijest grada. Od 1988. godine, osim “Kratke povijesti grada Rijeke” Igora Žica, nemamo cjelovitu sintezu riječke povijesti. Moja knjiga nije sinteza, nego se bavi jednim razdobljem povijesti Rijeke. Međutim to je i razumljivo, jer još uvijek ne postoji suglasnost oko toga što je povijest Rijeke. Neki dijelovi te povijesti se još uvijek ignoriraju, a moje je mišljenje da izbjegavanje određenih tema ne vodi ničemu. Mi smo ono što jesmo u našem identitetu. Mi povijest dijelimo s Talijanima, Mađarima, Srbima, Bošnjacima, Slovencima… Svaki od tih naroda i društvenih skupina nastoji dati nešto svoje. Tako u pozitivnom smislu vidim drevnu crkvu sv. Sebastijana u Rijeci, koja je danas na raspolaganju Makedonskoj pravoslavnoj crkvi. Time nitko negubi. Imamo i džamiju. U rijeci živi šarolika zajednica i to su svi Riječani. Svoju knjigu napisao sam za te ljude.

Neiscrpno vrelo

Kim Cuculić: I prvo i treće izdanje knjige objavljeni su kao samizdati, a drugo je objavio “Adamić”. Za knjigu je vladao izniman interes i postigla je za naše prilike prilično lijepu nakladu. Jste li pokušali pronaći izdavača, odnosno oni vas, i zašto ste se odlučili za samizdat?

Goran Moravček: Kad sam krenuo s prvim izdanjem, bio sam mlađi i drukčije sam gledao na stvari. Prilike na našem nakladničkom i knjižarskom tržištu su takve kakve jesu. Nema knjižarske mreže, ali postoje neki drugačiji načini plasmana i prodaje knjige. Promijenila se logika poslovanja. Bitno mi je da obavijest o mojoj knjizi dođe do ljudi. Informacije o knjizi bit će dostupne putem popularnog bloga Fluminensia i Facebooka, a vjerojatno će je biti moguće nabaviti u nekoj knjižari i antikvarijatu.Vjerujem da će knjiga doći do onoga do koga treba doći.

Kim Cuculić: Što je s projektom Riječka enciklopedija Fluminensia?

Goran Moravček: Imam(o) stranicu www.fluminensia.org, a projekt je zaživio i na Facebooku. Između nekih koegica i kolega došlo je do razmimomilaženja. Mislim da je to i dobro, jer nitko ne mora dijeliti isto mišljenje. Pluralno smo društvo, nismo svi isti i imamo svoja stajališta. Svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje i uvažiti tuđe, no smetaju me uvrede i govor mržnje.

Kim Cuculić: Koliko riječka povijest još nudi prostora za istraživanje?

Goran Moravček: Rijeka je u tom pogledu neiscrpno vrelo. Istraživanja su danas olakšana s pojavom novih tehnologija. Postoji projekt Europeana koji nudi puno izvora i članaka. problem je recimo što malo ljudi ovdje govori mađarski. Ima izvora koji su završili u Francuskoj i drugdje. Još je mnogo toga što se može istražiti. Nekako ne postoji sustavna briga, nego se riječka povijest istražuje stihijski. Postoji i dosta članaka mladih istraživača, vezanih uz Odsjek za povijest riječkog Filozofskog fakulteta. Ima i dosta istraživača u svijetu koji se bave povijesnom i kulturnom baštinom Rijeke. Međutim, uočio sam da svatko piše iz svoje nacionalne točke gledišta i vizure. Trebalo bi napraviti stručnu i znanstvenu sintezu povijesti Rijeke, no to je posao institucija. Vezano uz to, potrebna je jedna osmišljena politika.”

KLIKNITE NA SLIKU I NARUČITE KNJIGU!

Muke riječkog Nepomuka

granica_susak_rijeka_1925_web

Piše: Goran Moravček

Nekoć je uz Rječinu nasuprot Kontu stajala kapela sv. Ivana Nepomuka, koja je između dva svjetska rata bila podijeljena državnom granicom na način da se jedan njezin dio našao u tadašnjoj Kraljevini Italiji, a dio je pripadao “staroj” jugoslavenskoj državi! (Ne)obično? Lutajući Istrom, tragom knjige dr. Miroslava Bertoše “Mletačka Istra u 16. i 17. stoljeću” (sv. I-II, Pula 1986.), svojevrememeno sam se našao u Zamasku, koji je smješten na brežuljku kojih pet-šest kilometara jugoistočno od Motovuna. Nakon jednoga u nizu ratova, u prvoj polovici 16. stoljeća, u tome je mjestu  “kunfin” prošao ravno kroz selo, podijelivši susjede na “kraljevce” pod vlašću austrijske Krune te na one koji su bili podanici mletačkog Sv. Marka. Tada je i župna crkva u Zamasku podijeljena između moćnih sila. O tempora, o mores!

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka

Tako je i državna međa, nakon zamršenog graničnog spora od kojega je i svjetske moćnike često boljela glava, podijelila grad na Fiume i Sušak te se udjenula u kapelu sv. Ivana Nepomuka na desnoj obali Mrtvog kanala. Dvije trećine i prozor maljušne kapele pripali su Kraljevini Italiji, a ulaz i jedna trećina Kraljevini SHS! Između podijeljenog grada, znatno prije Berlinskog, bio je postavljen zid na Fiumari visok sa žičanom preprekom oko četiri metra!

"Kapelica" pred Kontom
“Kapelica” pred Kontom

“Citat” te kapelice, nezina tobožnja replika, stoji uz most koji je nakon Drugoga svj. rata u jednu gradsku cjelinu spojio Sušak s Rijekom. Kip sv. Ivana Nepomuka postavili su ondje isusovci daleke 1717. godine. Gdje je završio kip sv. Ivana Nepomuka iz srušene kapelice? Prema nekim tvrdnjama, taj kip sveca zaštitnika mostova stoji danas uz zid pred crkvom Gospe Trsatske. Međutim, mons Sanjin Francetić, misli da je sv. Nepomuk, nakon što je spašen nekim čudom u vremenima “kulturne revolucije”, koju je revno provodila “narodna vlast”, završio u crkvi uz Kosi toranj. Meni se čini kako su oba kipa mogla stajati na Trgu sv. Ivana kod Konta. Sudeći prema “istrošenosti”, Kapistran Trsatski bio je izložen buri i kiši na mostu, dok je mramorni kip iz crkve Uznesenja Marijina, krasio unutrašnjost kapelice.

Trsatski sv. Nepomuk
Trsatski sv. Nepomuk

Ivan Nepomuk, širom katoličkog svijeta popularni svetac, rođen je u češkom mjestu Nepomuku kraj Plzena 1340. godine. Bio je svećenik na dvoru kralja Vaclava IV. te je ispovijedao kraljicu. Prema predaji, uporno je odbijao otkriti kralju ispovijednu tajnu kraljice te je stoga odlukom suverena utamničen, a potom i ubijen u svibnju 1393. godine. Tijelo su mu bacili s glasovitog praškog Karlovog mosta u rijeku Vltavu. Posmrtni ostaci nalaze mu se u katedrali sv. Vida na Hradčanima u Pragu. I prije nego što je postao blaženikom (1721.) i svecem, a kanoniziran je 19. ožujka 1729., Ivan Nepomuk je bio štovan te su mu riječki isusovci postavili kip pokraj Rječine 1717. godine.

Kapela uz Rječinu stradala je u poplavi Rječine sredinom 19. stoljeća, a bila je oštećena i u vrijeme D’Annunzijeva “Krvavog Božića” 1920., ali je ubrzo obnovljena. Nezina uloga je neupitna za Riječane i(li) Sušačane. Možemo li se stoga nadati, uoči 300-te obljetnice postojanja kipa, koja pada iduće godine, povratku sv. Ivana Nepomuka uz Rječinu? Nakon što je u rujnu 1999. godine “kapelica” obnovljena na način da se ne prepoznaju njezina vjerska i povijesna uloga, povratak kipa sv. Ivana Nepomuka bio bi “točka na i” smislenog uređenja prostora pred Kontom.

Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)
Sv. Ivan Nepomuk iz crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj)

Prisjetimo se, nakon prijelaza skelom preko Rječine, prvi most je izgrađen 1640. godine na račun erara i franjevačkog trsatskog samostana. Dadaće za prijelaz preko mosta plaćali su svi izuzev Kastavaca kad bi išli u procesiji Gospi Trsatskoj. Most je obnovljen 1715., a dvije godine kasnijne isusovci su postavili kip sv. Ivana Nepomuka te se prostor pred mostom s riječke strane počeo nazivati Trg sv. Ivana. Godine 1753. taj je most zamijenjen pokretnim kako bi brodovi s visokim jarbolima mogli ulaziti dublje prema području Luka i Školjića. Nakon što je regulirano korito Rječine 1855. godine podignut je željezni most.

Sušak i Rijeka bili su nakon završetka Prvoga svj. rata dva zasebna, pogranična, grada na rubovima kraljevina – jugoslavenske i talijanske. Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se sa Sušaka talijanska vojska. Rijeku, koja je nakon raspada Austro-Ugarske bila formalno pod međunarodnom upravom, zauzeo je 12. rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ju je držao pod svojom vlašću do siječnja 1921. godine. Grad na desnoj obali Rječine, tada Fiume, ulazi i formalno u sastav Kraljevine Italije početkom 1924. godine. Veliki pogranični most, koji je spojio Rijeku sa Sušakom, izgrađen je preko Rječine 1926. godine. Pješački most premostio je Riječinu kako bi Sušačani mogli doći do Delte koja se našla u jugoslavenskoj kraljevini. Jedino preko toga mosta sa Sušaka se moglo prići kapeli sv. Ivana Nepomuka kroz koju je prolazila granica. Istarske izbjeglice sa sušačke strane ulazile bi u kapelicu i preko prozora razgovarali sa svojim najmilijima koji su živjeli pod Italijom.

Sjećajući se tih dana pred ”Kontinentalom”, istarski prognanik i pjesnik Mate Balota / Mijo Mirković (Rakalj, 28. rujna 1898. – Zagreb 16. veljače 1963.) napisao je potresnu pjesmu “Na Rečini” (1933.):

“Na Sušaku, u Rečini, / kalna voda teče, / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Priko mosta lipi grad / pun je naših brati, / a do mosta jena žica:/ tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati te, ufati će, / ćeš li moći doći. / Prašljive su njeje noge / i stare cavate, / milo lice zbrazdilo se, / škrbeći se za te. / Na Sušaku pod Trsaton / teče Fiumera, / priko nje su drage glave / miljare matera (…)”

Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća
Mrtvi kanal dvadesetih godina prošlog stoljeća

Tijekom Drugoga svj. rata ponovo su stradali mostovi na Rječini, a među njima i veliki pogranični pred Kontom. Nakon što su partizani ušli u Rijeku 3. svibnja 1945. godine, Maks Peč (1914.-2016.) s graditeljem Borenom Emilijem podiže drveni provizorni most preko Rječine. Uskoro je ondje projektiran Titov trg koji je sjedinio Rijeku i Sušak. U to doba komunističke vlasti su dale srušiti kapelu sv. Ivana Nepomuka.

Mnoge sakralne građevine podignute kroz povijest na riječkom području nestale su i ne postoje u kolektivom sjećanju današnjih Riječana. Religija je u pravilu bila bojišnica tako da su “prosvjetitelji”, a bilo ih je i previše kroz minula stoljeća, gotovo sustavno uništavali sakralnu baštinu. I ono najgore, religija je u (geo)političkim nadmetanjima bila u pravilu izabirana kao poprište na kojem se sustavno iskazivala netrpeljivost i djelatno poticao i provodio pogrom.

Slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka kao da najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća, koje su (pre)često zastirane povijesnim maglama.

Graditelj Trsatskih stuba Petar Kružić izgubio glavu

Kapela sv. Nikole iz Poincareova albuma
Raymond Poincaré, premijer i francuski predsjednik, putujući početkom 20. stoljeća našim krajevima, boravio je i na Trsatu. Fotografija kapele sv. Nikole na Kružićevim stubama iz njegovog je albuma

Piše: Goran Moravček

Stube, kojima se hodočasnici stoljećima uspinju moleći zagovor Gospe Trsatske, nose ime Patre Kružića. Branitelj Klisa, utvrde iznad Splita koja je od turskih nadiranja čuvala južnu Hrvatsku, poginuo je na današnji dan, 12. ožujka 1537. Bio je jedan od najvećih junaka u hrvatskoj povijesti. Turci su mu odrubili glavu nakon presudne bitke za klišku utvrdu, te su je za 1000 dukata prodali njegovoj sestri Katarini. Ona je bratovu glavu sahranila u crkvi Gospe Trsatske pod oltarom sv. Petra. Na nadgrobnoj ploči latinskim jezikom je zapisano: “Ovdje se čuva sahranjena glava znamenitog kliškog junaka Petra Kružića † 1537”.

Patar Kružić
Petra Kružića prikazao je akad. kipar Zvonimir Kamenar na reljefu u kapeli sv. Nikole, podignutoj 1531. godine uz Trsatske stube

Padom Klisa, ratnici odlaze u Senj, gdje će od 1537. do 1618. godine biti snažno uskočko gnijezdo. Obilježivši prostor koji poznajemo u to doba i kao “predziđe kršćanstva”, uskoci su zadavali velikih muka Turcima i Mlečanima, a ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom.

Na starim prikazima grada, uz ušće Rječine, prikazana je i njihova gostionica. Zbog njihovih napada na mletačke brodove i ozemlje kojim je upravljala Prejasna Republika, izbio je Uskočki rat (1615.-1618.) nakon čega su uskoci protjerani iz Senja te su raseljeni u unutrašnjost Hrvatske.

Petar Kružić je rođen 16. listopada 1491. godine, vjerojatno u ličkom mjestu Nebljuhu u blizini Lapca. Povjesničar i putopisac Johann Weikhard Valvasor navodi da je Kružić bio vlasnikom istarskog Lupoglava, a Pavao Ritter Vitezović je isticao Trsat kao mjesto rođenja kliškoga junaka dok je Andrija Kačić Miošić vjerovao da je potjecao iz Poljica.

Kružić se priključio braniteljima Klisa 1513. godine, a spominje se prvi put u povijesnim izvorima 1520. kao zapovijednik kliške utvrde, koju je branio petnaest godina od osmanlijskih i mletačkih napada. Bio je istovremeno i kapetan Senja od 1521. do ožujka 1529. Branio je Hrvatsku u teškom razdoblju njezine povijesti, nakon Mohačke bitke, odigrane 29. kolovoza 1526. godine, kad su razbijene ugarsko-hrvatske vojne snage.

Nakon te bitke i gubitaka teritorija, Hrvatski sabor je u Cetingradu 1. siječnja 1527. izabrao Habsburgovca, Ferdinanda I., za hrvatskog kralja. Otada će dinastija Habsburga vladati našim krajevima do konca Prvoga svjetskog rata.

Car Ferdinand I. potvrdio je i prvi statut Grada Rijeke iz 1530. godine.

Stube Petra Kružića prikazane su na najstarijem poznatom prikazu Rijeke iz 1578. godine, koji je izradio kartograf Ivan Klobučarić, redovnik augustinac. Kružić je dao sagraditi 1531. godine o svome trošku 118 stuba. Te godine je od klesana kamena sagrađena i kapela sv. Nikole nedaleko crkve Gospe Trsatske, koju je također dao podići Kružić. Godina gradnje zapisana je glagoljicom iznad portala. Akademski kipar Zvonimir Kamenar načinio je 1976. godine reljef za tu kapelicu s portretom Petra Kružića, sv. Nikolom i prikazom kliške bitke. Trsatski povjesnik Clarus (Kajo) Pasconi piše kako je u njegovo doba, u prvoj polovici 18. stoljeća, u kapeli bila slika s prikazom Raspeća i sv. Nikole zaštitnika mornara.

Prema trsatskoj fratarskoj kronici, godine 1628. podiže riječki carski službenik Karlo Vassermann sa svojom suprugom Ivanom, rođenom Schaurer, drugu kapelicu na stubama u čast sv. Karla, na mjestu gdje se nekoć uzdizao kameni stup s kipom Marijinim.

Kapela sv. Nikole
Kapela sv. Nikole, na snimci s početka 20. stoljeća, priložena je u kronici trsatskih fratara

Treću kapelu, najveću, dao je obnoviti 1641. godine Franjo Glavinić, trsatski gvardijan i povjesnik Svetišta, na mjestu gdje je prema predaji ban Nikola IV., prvi koji se nazvao Frankopanom, sagradio 1410. kapelicu poslije svoga povratka s hodočašća u Svetu Zemlju. Nikola je dao postaviti natpis, koji spominju trsatski kroničari: “Dođe kuća Bl. Dj. Marije iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. i odavde otputova dne 10. prosinca 1294.”

Barun Gabriel Franjo Aichelburg, zapovjednik Brinja, nastavio je gradnju stuba te ih je 1726. godine bilo 412. On je također dao sagraditi četvrtu kapelicu, trijem, u čast sv. Ignacija Lojolskog, utemeljitelja isusovačkog reda. Uređenje stuba i gradnja kapelice potaknuti su vjerojatno obilježavanjem stote obljetnice od dolaska isusovaca u Rijeku.

Ulaz na Trsaske stube Petra Kružića uređen je 1744. godine. Nad portalom se nalazi reljef Djeteta Isusa i Marije Tješiteljice žalosnih uz latinski natpis “Consolatrix Afflictorum”. Prema predaji, na tome je mjestu stajala kapela s natpisom “Hodi na pokoru”, koju je sagradio Ivan Kučić, trsatski plovan sv. Jurja. Nakon posljednje obnove skala 1930. godine, hodočasnike do Trsata vodi 561 stuba.

Kružićeve stube duboko su utkane u urbana tkivo te u gradsku povijest. Nedostaju im tek informativne table koje bi hodočasnicima i turistima, ali i zainteresiranim sugrađanima, približile ovaj izniman kulturno-povijesni spomenik kakvim se, uz obližnju Kalvariju, mogu tek rijetki gradovi dičiti.