Rijeka anektirana Italiji 1924. godine

Rijeka/ Fiume anektirana je Kraljevini Italiji u doba kralja Vittoria Emanuela III. i za fašističke vladavine Benita Mussolinija. Aneksiju je s balkona Guvernerove palače proglasio 16. ožujka 1924. godine riječki guverner general Gaetano Giardini. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kraju, a dolazak Vittoria Emanuela III. u Rijeku bio je svečana potvrda aneksije, omogućene Rimskim ugovorom, sklopljenim između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. siječnja 1924. godine. ČITAJ DALJE

 

  • Nalov izvornika: Victor Emanuel greeted at Fiume for annexation ceremony 1924
  • Izvor: British Pathé
  • Datum: 16. ožujka 1924.
  • Trajanje: 40 sekundi
  • Zvučni zapis: ne
  • Boja: ne
  • Autor: nepoznat

Rijeka pod Italijom

 

Korzo 1927. godine
Riječki Korzo 1927. godine nosio je ime talijanskoga kralja Vittoria Emanuela III.

Piše: Goran Moravček

Talijanska vladavina Rijekom, od početka 1924. do rujna 1943. godine, zastire se (pre)često povijesnim maglama. Priključenje Rijeke Kraljevini Italiji, pod fašističkom vladavinom Benita Mussolinija, proglasio je s balkona Guvernerove palače riječki guverner general Gaetano Giardini 16. ožujka 1924. godine. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kraju, a dolazak Vittoria Emanuela III. u Rijeku bio je svečana potvrda aneksije, omogućene Italiji temeljem Rimskoga ugovora, sklopljenog između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. siječnja 1924. godine.

Talijanski kralj prima ključeve Rijeke
Talijanski kralj primio je ključeve Rijeke 16. ožujka 1924. godine iz ruku generala Gaetana Giardina

Prvi svjetski rat se bližio kraju, nagovješćujući skori raspad Habsburške Monarhije, kad je 16. listopada 1918. godine Karlo I., kao posljednji austrijski car te ujedno ugarsko-hrvatski kralj Karlo IV. (1916-1918.), najavio da će reformama pokušati spasiti posrnulu Monarhiju pretvarajući je u federalnu državu. Rijeka je tada ulazila u najburnije radoblje svoje novije povijesti. Grad je trebao pripasti Hrvatskoj ili novoj južnoslavenskoj državi. Andrea Ossoinack, riječki zastupnik u mađarskom parlamentu, tome se usprotivio tvrdeći da Rijeka nikad nije bila dio Hrvatske već da je oduvijek bila talijanska. Hrvati nisu tako mislili.

Ustanak jelačićevaca, hrvatskih vojnika, koji su 23. listopada 1918. godine, s isukanim sabljama te istaknutim crven-bijeli-plavim zastavama, protutnjili gradom poput oluje zaposjednuvši sve važnije strateške točke, najavio je kraj austro-ugarske vladavine Rijekom. Posljednji riječki guverner Zoltn Jèkelfalussy (1917.-1918.) pobjegao je u Budimpeštu 28. listopada, omogućivši ulazak u Guvernerovu palaču Konstantinu Rojčeviću, povjereniku Narodnog vijeća SHS.

Antonio Grossich, predsjednik talijanskog Nacionalnog vijeća, protestirao je protiv toga i 30. listopada 1918. proglasio aneksiju grada Italiji.

Novoosnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu, vojnički slaba i međunarodno nepriznata, nije se mogla oduprijeti talijanskim osvajačkim težnjama. Stoga je hrvatska vladavina u Rijeci trajala svega nekoliko dana.

Upadom ili “Svetim ulaskom” u grad, 12. rujna 1919., Gabriele D’Annunzio omogućio je dugoročnije Italiji teritorijalna postignuća i na području Rijeke iako ona nisu bila uglavljena tajnim Londonskim ugovorom 1915. godine kad je Rim promijenio ratne partnere i prešao na stranu Antante.

Londonskim paktom grad nije trebao biti izručen kao ratni plijen Kraljevini Italiji. Međutim, snagom oružja, Rijeka se našla pod talijanskom upravom. Rapallskim ugovorom beogradska vlada priznala je  Italiji 12. studenoga 1920. poslijeratnim osvajanjem zaposjednuto ozemlje. U takvim okolnostima riječkome području bio je namijenjen status nezavisne države, znane u povijesti kao Slobodna Država Rijeka / Stato Libero di Fiume.

Takva politička zamisao nije, međutim, bila provediva u stvarnosti. Slobodna Država Rijeka nije uspjela opstati te je razdoblje nestabilnosti trajalo do 27. siječnja 1924. godine kad je grad s okolicom i formalno priključen Italiji. Rimski ugovor, temeljem kojeg je Grad sv. Vida pripao Italiji, potpisali su u ime Kraljevine SHS premijer Nikola Pašić i ministar inostranih dela Momčilo Ninčić, a s talijanske strane Benito Mussolini. Ugovorom su Delta i luka Baroš ušli u sastav jugoslavenske države, a Rijeka je pripala Kraljevini Italiji. Tada i formalno prestaje postojati Riječka Država, ali se istovremeno završava i posebnan državno-pravni status Rijeke – corpus separatum, odnosno državno i politički izdvojeno tijelo riječkoga područja – koji je u raznim oblicima postojao u 19. i 20. stoljeću. Postojanje corpusa separatuma omogućio je Patent Marije Terezije od 23. travnja 1779. godine.

Famoznom Riječkom krpicom, odnosno nadopunom članka 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine o statusu Rijeke, ozakonjena je mađarska uprava sve do završetka Prvoga svjetskog rata.

Temeljem Rimskog ugovora i aneksijom grada Italiji 1924. godine, fašistički Rim je istovremeno s uklanjanjem Slobodne Države Rijeke likvidirao i stari corpus separatum.

Italija je izgubila Rijeku nakon kapitulacije u rujnu 1943. Time su otvorene nove, za većinu Talijana bolne, povijesne rane, koje do danas nisu zaliječene.

Proslava eneksije Rijeke Italiji
Proslava aneksije Rijeke Italiji 16. ožujka 1924. godine

Pitanje fojbi, kraških jama u koje su partizani bacali bez suđenja svoje ratne, nacionalne i ideološke neprijatelje, posebno je bolno. Jednako je tako i esodo, eksodus stanovništva s područja pod Titovom upravom poslije Drugoga svjetskog rata, poprimio za mnoge u Italiji mitske razmjere.Na Apeninima se od 2005. godine datum 10. veljače  obilježava kao Dan sjećanja. Spomendan je to na 1947. godinu i Ugovor o miru s Italijom potpisan u Parizu. Temeljem pariškog mirovnog ugovora su Istra, Rijeka, kvarnersko otočje, Zadar te još neki priobalni dijelovi, međunarodnopravno pripali bivšoj Jugoslaviji, a uspostavnom novih država Hrvatskoj i manjim dijelom Sloveniji.

U hrvatskoj historiografiji ovo zamršeno, ali povijesno izuzetno zanimljivo razdoblje riječke povijesti, gotovo je prešućeno te se na prste jedne ruke mogu nabrojiti djela koja se bave položajem Rijeke pod Italijom. Na Apeninima su, pak, napisane čitave biblioteke o tim zbivanjima, koja su ostavila traga u životima stotina tisuća ljudi s obje strane granice. Fašizam i talijanska uprava nanijeli su mnoga zla slavenskome življu, Hrvatima i Slovencima. Usprkos tome, razdoblje talijanske vladavine zastire se nerijetko povijesnim maglama. Sve češći pokušaji da se uprava Gabrijela D’Annunzia i(li) fašista prikaže kao nevina i romantična avantura ne odgovaraju povijesnoj istini.

Za mnoge su, jednako tako, upitni pojmovi poput okupacije i(li) oslobođenja stoga što ih Hrvati, Slovenci i Talijani različito tumače. Je li u takvim okolnostima uopće moguća povijesna istina i što bi ona trebala biti na ovim područjima za ljude koji su bili ili su još uvijek istraumatizirani dramatičnim povijesnim iskustvima i događanjima? Mislim kako je pomirenje s poviješću i suživot temeljen na poznavanju činjenica, a ne na mitologiziranju prošlosti, odgovor na to pitanje. Odgovorna je to zadaća za sve nas koji smo utkani u ovaj riječki, kvarnerski ili istarski zavičaj.

Sušak (p)ostao gradom koji ne postoji

 

Sušak. Veliki most preko Rječine izgrađen je 1926. godine, a na slici se vidi još uvijek privremeni prijelaz.

Piše: Goran Moravček

Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine temeljem Ukaza koji je potpisao u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja. Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti tada nije vladao Sušakom, jer je grad još uvijek bio pod talijanskom okupacijom.

Da podsjetim, nakon raspada Austro-Ugarske, 29. listopada 1918. godine ustanovljena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba u čijem je sastavu bio i Sušak. Država SHS nije bila međunarodno priznata i nije imala vojnu moć tako da je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva uključujući Martinšćicu, Kostrenu sv. Lucije, Kostrenu sv. Barbare i Grobnišćinu do Kastva.

Iako je Rijeka bila formalno pod međunaronom upravom, 12. rujna 1919. vlast prevratom preuzima Gabriele D’Annunzio čiji vojnici svakodnevno prelaze na sušačku stranu.

Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka je ostalo otvoreno.

U siječnju 1921. D’Annunzio mora otići iz Rijeke, a regularna talijanska vojska povukla se 9. svibnja 1921. do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinšćina do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine.

U kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali tek 3. ožujka 1923. godine talijanske jedinice odlaze i dolazi jugoslavenska kraljevska vojska.

Privremeni most preko Rječine, na slici iz rujna 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”

U oduševljenju što je nastupilo za Hrvate oslobođenjem, i pod slavolukom na kojemu je pisalo Jugoslavija, podignutom neposredno uz Trsatskogo svetište i Crkvu Majke Milosti, kraljevsku vojsku je pozdravio trsatski župnik i prvi posvjesnik Sušaka, dr Andrija Rački, ushićen jer naš je narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće. Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, kome tu slobodu moramo zahvaliti? župnik Rački je upro svoj pogled prema junačkoj braći Srbima, tvrdeći kako je Srbija naš Pijemont.

Na lijevoj obali Rječine razvijao se novi grad, Sušak, a njemu nasuprot bila je Rijeka, Rika ili Reka, tada Fiume, u sastavu Kraljevine Italije od početka 1924. godine i pod fašističkim Mussolinijevim režimom.

Rječina, dugačka od svoga izvora do ušća jedva sedamnaest kilometara, bila je državna međa dviju kraljevina – Italije i Jugoslavije.

O tim neveselim danima napisao je 1933. godine istarski pjesnik Mijo Mirković ili Mate Balota, potresnu pjesmu: Na Sušaku, u Rečini / kalna voda teče. / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Prekomosta lipi grad / Pun je naših brati, / a do mosta jedna žica: / tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati će, / ufati će / ćeš li moći doći.

Most na Rječini
Trsatski hodočasnici, sudionici Euharistijskog kongresa, prelaze privremeni most preko Rječine 9. rujna 1924. godine

Unitarizirana jugoslavenska država, pod upravom dinastije Karađorđevića, nije, međutim, odgovorila na temeljne izazove vremena. Hrvatsko pitanje ostalo je neriješeno, a posebni prijepori nastali su na Sušaku, gdje se i dio Hrvata svrstao na stranu režima i unitarnoga jugoslavenstva. Suprotno tomu, na Sušaku je postojao i snažan nacionalni i vjerski katolički pokret sa sjedištem u samostanu časnih sestara sv. Križa pod vodstvom senjsko-modruškog biskupa dr. Ivana Starčevića i župnika Martina Bubnja, čiji će život biti okončan pred sam kraj Drugog sv. rata u jami Bezdan pokraj Kostrene gdje je bio ubijen i bačen zbog svojih vjerskih i nacionalnih uvjerenja.

Talijanska fašistička vojska ponovo će okupirati Sušak 11. travnja 1941. godine bez borbe, a temeljem Rimskih ugovora koje su 18. svibnja te godine potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska predala je Sušak Italiji.

Sušak 1941. godine
Sušak 1941. godine za vrijeme talijanske okupacije

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i privremenog bezvlašća, na Sušak 15. rujna 1943. godine dolaze njemačke vojne snage koje su se povukle 21. travnja 1945. nakon što su Titove partizanske postrojbe oslobodile grad i stavile ga pod suverenitet Federativne Republike Hrvatske u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ).

Sušak
Sušak i Rijeka stopljeni su u jedan grad poslije Drugoga sv. rata, ali je pritom Sušak izgubio svoje ime kao zasebno gradsko naselje

Partizani su 3. svibnja 1945. godine ušli i u Rijeku. Sredinom rujna 1947. godine pokrenuta je politička akcija za ujedinjenje gradova Sušaka i Rijeke.

Zasebna gradska općina Sušak, kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka, postojala je do 1962. godine. Usprkos pokušajima da se vrati naziv Grada Sušaka sva takva nastojanja do sad su bila – bezuspješna.

Sušak je tako (p)ostao grad koji – ne postoji.

Slobodna Država Rijeka

Piše: Goran Moravček

Slobodna Država Rijeka osnovana je 1920. godine, a njezin izabrani predsjednik dr. Riccardo Zanella, vođa autonomista, rođen je u Rijeci 27. lipnja 1875. godine. Nakon politički burnoga života umro je 1959. godine.

Postojanje Slobodne Države Rijeke bilo je omogućeno 1920. godine temeljem Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. Prethodio je tome memorandum na Mirovnoj konferenciji u Parizu, donijet 9. prosinca 1919. godine, u kojem je zaključeno da Slobodna Država Rijeka mora biti kontrolom Lige naroda. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu Riječke Države, održanim 24. travnja 1921. godine,  pobijedila je Zanellina autonomistička stranka. Dr. Riccardo Zanella, koji je propagirao maksimu Rijeka Riječanima, izborio je 57, a talijanski aneksionisti predvođeni dr. Antoniom Grossichem 19 mjesta u riječkom Parlamentu.

Poslije burnih zbivanja Zanella je izabran za predsjednika Riječke Države 5. listopada 1921. godine. Nakon fašističkog državnog udara u ožujku 1922. godine morao odstupiti i pobjeći iz Rijeke. Riječka Država nije imala prilike stvarno zaživjeti, a prestajala je postojati talijanskom aneksijom Rijeke u siječnju 1924. godine. Tada je ukinuta i riječka autonomija (Corpus separatum) uspostavljena u odnosu na okolne države 1779. godine u doba carice Marije Terezije. Bilo je pokušaja da se nakon Drugoga svjetskog rata obnovi Slobodna Riječka Država te je Zalella sudjelovao i u radu Mirovne konferencije u Parizu. Međutim, u veljači 1947. godine Rijeka je i formalno priključena novoj jugoslavenskoj državi temeljem Mirovnog ugovora potpisanog između Italije i Jugoslavije.