Piše: Goran Moravček
Kapela Svetog Groba, čije su ruševine pokrivali nanosi zemlje i otpadnog materijala, otkrivena je 2006. godine u Ulici Kalvarija pod sivom pločom asfalta. Na ostatke crkivice, koja je od 1667. godine, kada je izgrađena, bila jasno uočljiva na vedutama Rijeke, naišli su sasvim slučajno građevinski radnici trasirajući plinovod. Bila to prva od ukupno dvanaest kapela, podignutih uz stepenište danas sramotno zapuštene riječke Kalvarije. Kapela u čijoj je neposrednoj blizini bilo prvo riječko komunalno groblje, zatrpana je i prekrivena asfaltom nakon što je njezin položaj obilježen. Čeka valjda neka sretnija vremena da ponovo izroni na svjetlost dana. Na žalost, u Rijeci nadležni ne znaju što bi s kulturno-povijesnom baštinom. Kalvarija, kao prvorazredni kulturno-povijesni spomenik, nije izuzetak već pravilo.
Na uzvisini Goljak iznad središta Rijeke, počela je Brašćina Svetoga Križa 1676. godine uređivati Kalvariju. Podizana uz trasu rimskog zida (limesa) od kojeg je dana s sačuvan jedino “citat”, odnosno jedva koji metar uz stepenište te ga samo upućeni mogu prepoznati kao iznimnu kulturno-povijesnu vrijednost. Od Kalvarije ostali su danas tek tužni ostaci zazidanih ili ruševnih kapelica te oštećen i grafitima oslikan kip Žalosne Gospe okružen (pre)visokim zgradama. Tri križa su ukonjena, tako da je od Kalvarije ostalo uglavnom još samo ime. Čak je i stari naziv Goljak izbrisan iz javnog sjećanja grada pa se jedan dio tog područja pogrešno zove Stari Voljak umjesto Stari Goljak.
Podrijetlo spomenika, koji se po značaju i ljepoti može ravnopravno nositi s Trsatskim stubama, ali je, na žalost, zapušten, vezano je uz štovanje kulta Svetoga Raspela, iz kojega je, prema predaji, godine 1296. potekla krv nakon što se na njega kamenom nabacio neki Petar Lončarić, bijesan što je izgubio novce kartajući. Zbilo se to na gradskom području Zudecche pred starom crkvicom sv. Vida gdje je bilo izloženo Raspelo, a riječki kroničari spominjući taj događaj otprije sedam stoljeća povode se za bilješkama Martina Bavčera (Martina Bauzera), rektora isusovačkog Kolegija (1652.-1654. i 1652.-1654.). Koliko su Bauzerovi zapisi vjerodostojni možemo samo nagađati stoga što je predaja, prije negoli je zapisana, bila prenošena od usta do više od tri i pol stoljeća.
Lovro Grisogono ili Grizogon (rektor riječkoga Kolegija od 1627. do 1633.), prvi isusovac koji je stigao u Rijeku, tada gradić s jedva 3.000 žitelja koji se prostirao na površini od oko devet hektara ograđenih bedemom, bio je podrijetlom iz Splita. Bio je “našijenac”, o čemu svjedoči i činjenica da je 1631. godine napustio grad kako bi otišao u Loreto, talijansko svetište kod Jakina (Ancone), gdje je bio hrvatski ispovjednik, a dvije godine potom postao je rektor tamošnjeg Ilirskog kolegija. Lorenzo Grisogono, svojevremeno na glasu kao jedan od najznanijih mariologa, objavio je tri golema sveska o Bogorodici pod naslovom “Mundus Marianus”. Podsjetimo se, Trsat i talijansko svetište Loreto njeguju istovjetnu predaju o prijenosu Svete kuće, koja je 1291. godine stigla prvo na Trsat da bi potom, nakon tri i pol godine što je bila na trsatskoj Ravnici, “odletjela” na krilima anđela u Loreto gdje se i danas nalazi. U Svetoj kućici je arkanđeo Gabrijel navijestio Djevici Mariji da će zanijeti Isusa po Duhu Svetomu, a predaja o prijenosu Marijine kuće na Trsat potaknuo je kult štovanja Gospe Trsatske, zaštitnice Rijeke, koji se obilježava ovdje svakog 10. svibnja više od sedam stoćljeća.
Jedna od tada deset riječkih bratovština, Brašćina svetog Križa, osnovana 1656. godine, njegovala je kult Presvetog Raspela. Bratovština je imala zadaću obnoviti i popularizirati predaju o riječkome Raspelu, koje se danas nalazi na glavnome oltaru katedrale sv. Vida. Pravila Brašćine, čiji je službeni jezik bio hrvatski, sastavio je o. Nikola Hermon u priručniku “Brašno duhovno” i objavio u Ljubljani 1693. godine.
Dva desetljeća poslije osnivanje Brašćine sv. Križa, otac Mijo Šorša, rodom iz Samobora, (upravitelj od 1675.), poveo je Riječane na svetkovinu Uzvišenja sv. Križa 14. rujna 1676. na Goljak kako bi se ondje, a tamo su se otprije održavale javne pobožnosti na koje je znalo doći više tisuća ljudi, postaviljeno je golemo raspelo koje su nosila čak 24 čovjeka i kraj njega još dva velika križa. Pokraj raspela je 1683. godine donesen kip Majke Božje do kojega su svakog 18. travnja stizale procesije. Neposredan povodom javnim pobožnostima na Goljaku bio je običaj riječkih mladića uzavrele krvi da se poslije Korizme, upravo na toj uzvisini, razmeću svojom snagom tako da je znalo doći do tučnjava u kojima su stradale mnoge glave. Kako bi te nepodopštine iskorijenili, isusovci su isprva gimnazijsku mladež na taj dan okupljali u procesiji Gospi Trsatskoj, da bi, zalaganjem Brašćine sv. Križa od 1676. godine nadalje, počelo uređenje Kalvarije. Ratoborni običaji riječkih mladića nisu, međutim, potpuno iskorijenjeni – postali su samo društveno prihvatljiviji i trajali su do 1840. godine, kao fingirane borbe drvenim mačevima na ulicama Rijeke, koje su mladići izvodili redovito isvakoga četvrtka poslije Korizme.
U doba kada je Giovanni Kobler pisao svoju Povijest Rijeke, objavljenu 1893. godine, na vrhu Goljaka stajala je još uvijek kapelica Svetoga Groba. Na otkopanim ostacima ove kapele može se, među ostalim, zamijetiti kako je crkvica stradala u požaru vjerojatno izazvanim eksplozijom baruta. O događajima i vremenu koji su doveli do njezinoga rušenja, a potom i zatrpavanja, nemamo pouzdanih saznanja, ali ako zbilo se to nakon objavljivanja Koblerove “Povijesti Rijeke”, moguće u drugom desetljeću 20. stoljeća kada je kapelu vojska pretrpala eksplozivom.
Nakon što su premjereni i snimljeni, ostaci najstarije kapele na Kalvariji, bili su iznova zatrpani – pijeskom. Ucrtana u katastarske planove čekat će ova kapela, izniman arheološki nalaz riječke baštine, neke s(p)retnije Riječane i njihovu tankoćutniju brigu o prošlosti, te možda spoznaju da građevine, a one znaju slučajno izroniti iz zemlje, nisu tek obična hrpa kamenja, koja nevolje zadaje investitorima, građevinarima, gradskim vlastima i(li)konzervatorima. Riječanima, novije generacije, koji pokušavaju naći svoj zavičajni identitet, dogodit će se vjerojatno da iznova ostanu bez još jednoga od temelja, koji su kroz stoljeća ovaj grad, silom političkih i drugih silnica, pretvorili u mjesto zaboravljene ili prešućene povijesti. Kip Žalosne Gospe, slomljena nosa i otrgnutih ruku, išaran grafitima, usađen 1977. godine u sjene golemih bezličnih nebodera, koji nas možda može podsjetiti na staru Kalvariju, nakon što je izgradnjom novog naselja Kozala II. godine 1970. sve ostalo srušeno ili zanemareno, a da pritom nisu poštovani ni urbanistički ni prostorni ni povijesni kriteriji, ujedno je i simbol našeg odnosa prema prošlosti i kulturno-povijesnoj baštini.