Potres 1750. promijenio lice Rijeke

Kala sv. Sebastiana
Romolo Venucci: kala sv. Sebastiana u Starom gradu

Piše: Goran Moravček

Veliki potres koncem 1750. godine promijenio je lice Rijeke, koja se od srednjovjekovnog gradića opasanog bedemima počela pretvarati u značajnu luku i širiti nasipavanjem morskoga žala. Serija potresa počela je u noći 28. studenoga 1750. na širem riječkom području. Već 1753. godine krenula je po nalogu carice Marije Terezije  izgradnja riječkoga Novog grada. Prije Velikog potresa, car Karlo VI. otvorio je 1728. godine Karolinsku cestu, koja je Rijeku preko vrleti Gorskog kotara povezala s panonskim žitnicama, najavivši gospodarski uzlet grada.

Rijeka uoči potresa 1750
Rijeka na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karolinske ceste otvorene za promet 1728. godine

Rijeka se pruža na potresnom području te je kroz povijest zabilježeno nekoliko snažnih zemljotresa. Primjerice, dva snažna potresa bila su 1321. i 1323. godine, a također je 26. ožujka 1511. grad i okolicu zadesio snažan potres. Zbog zemljotresa je početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća čak  i Rječina potekla iz novoga izvora.

Prema zapisu jednog isusovačkog redovnika, jaki udari počeli su trešnjom zemlje 28. studenoga nešto iza devet sati navečer, a nastavili su se sve do 17. prosinca.
Od zemljotresa se srušio Gradski toranj te su oštećene crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj), sv. Roka, sv. Tri Kralja, sv. Jurja na Trsatu, isusovački kompleks i samostan benediktinki u Starom gradu. Stradale su kuće Peri, Minoli, Zanchi i mnoge druge.
Trsatski kaštel pretrpio je znatne štete te je bio zapušten sve dok ga nije kupio i obnovio feldmaršal Laval Nugent dvadesetih godina 19. stoljeća.

Oni koji su zbog serije zemljotresa ostali bez krova nad glavom privremeno su sagradili nastambe daščara, koje su bile nanizane izvan gradskih zidina uz morsku obalu, od samostana kapucina na Žabici do fratarske Brajde na lijevoj obali Rječine. Osim zemljotresa, uplašenim Riječanima nevolje je zadavala i obilna kiša te zamućeni izvori pitke vode.

Najviše saznanja o ovom velikom potresu 1750. godine sačuvano je u crkvenim kronikama, a neke od njih imao sam prilike vidjeti pripremajući obiman rukopis o sakralnoj baštini Riječke nadbiskupije.

Znatno su stradale Grižane i susjedni Belgrad gdje je crkva Gospe Snježne bila teško oštećena.

Bakar uoči Velikog potresa 1750.
Bakar na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karoline

U Bakru je porušena župna crkva sv. Andrije apostola te je cijelo stoljeće stajala kao razvalina. Svoj današnji izgled treća po veličini crkva u Hrvatskoj, a od nje su monumentalnije samo zagrebačka prvostolnica i đakovačka katedrala, dobila je tek 1852. godine u doba župnika Vjenceslava Šoića, kasnijeg senjsko-modruškog biskupa.

Potres je nanio velike štete i Grobniku. Kapele sv. Bartola u Cerniku, sv. Marine u Majuru i sv. Jeronima bile su ruševine te je senjsko-modruški biskup Juraj Vuk Čolić (1745.-1764.) naredio neka se zatvore.

Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa koji je Rijeku pogodio koncem 1750. godine odobrila 3. studenoga 1753. gradnju riječkog Novog grada, tzv. Civitatis novae. Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskom urom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta.

Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida, a potom 1785. godine i Antonio Gnamb. Teren za gradnju dobiven nasipavanjem pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnje Malo Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice.

Započela je i gradnja Lukobrana (Molo Longo). Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Rijeka je znatno promijenila svoj srednjovjekovni izgled.