Piše: Goran Moravček
Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine temeljem Ukaza koji je potpisao u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja. Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti tada nije vladao Sušakom, jer je grad još uvijek bio pod talijanskom okupacijom.
Da podsjetim, nakon raspada Austro-Ugarske, 29. listopada 1918. godine ustanovljena je Država Slovenaca, Hrvata i Srba u čijem je sastavu bio i Sušak. Država SHS nije bila međunarodno priznata i nije imala vojnu moć tako da je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva uključujući Martinšćicu, Kostrenu sv. Lucije, Kostrenu sv. Barbare i Grobnišćinu do Kastva.
Iako je Rijeka bila formalno pod međunaronom upravom, 12. rujna 1919. vlast prevratom preuzima Gabriele D’Annunzio čiji vojnici svakodnevno prelaze na sušačku stranu.
Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka je ostalo otvoreno.
U siječnju 1921. D’Annunzio mora otići iz Rijeke, a regularna talijanska vojska povukla se 9. svibnja 1921. do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinšćina do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine.
U kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali tek 3. ožujka 1923. godine talijanske jedinice odlaze i dolazi jugoslavenska kraljevska vojska.
U oduševljenju što je nastupilo za Hrvate oslobođenjem, i pod slavolukom na kojemu je pisalo Jugoslavija, podignutom neposredno uz Trsatskogo svetište i Crkvu Majke Milosti, kraljevsku vojsku je pozdravio trsatski župnik i prvi posvjesnik Sušaka, dr Andrija Rački, ushićen jer naš je narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće. Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, kome tu slobodu moramo zahvaliti? župnik Rački je upro svoj pogled prema junačkoj braći Srbima, tvrdeći kako je Srbija naš Pijemont.
Na lijevoj obali Rječine razvijao se novi grad, Sušak, a njemu nasuprot bila je Rijeka, Rika ili Reka, tada Fiume, u sastavu Kraljevine Italije od početka 1924. godine i pod fašističkim Mussolinijevim režimom.
Rječina, dugačka od svoga izvora do ušća jedva sedamnaest kilometara, bila je državna međa dviju kraljevina – Italije i Jugoslavije.
O tim neveselim danima napisao je 1933. godine istarski pjesnik Mijo Mirković ili Mate Balota, potresnu pjesmu: Na Sušaku, u Rečini / kalna voda teče. / Svaki put, kad tuda projden / srce me zapeče. / Na Rečini stoji most, / ničesa ne veže, / po njen gredu soldati, / svaki pušku steže. / Prekomosta lipi grad / Pun je naših brati, / a do mosta jedna žica: / tu te čeka mati. / Stoji tamo cilo jutro, / stati će do noći, / čekati će, / ufati će / ćeš li moći doći.
Unitarizirana jugoslavenska država, pod upravom dinastije Karađorđevića, nije, međutim, odgovorila na temeljne izazove vremena. Hrvatsko pitanje ostalo je neriješeno, a posebni prijepori nastali su na Sušaku, gdje se i dio Hrvata svrstao na stranu režima i unitarnoga jugoslavenstva. Suprotno tomu, na Sušaku je postojao i snažan nacionalni i vjerski katolički pokret sa sjedištem u samostanu časnih sestara sv. Križa pod vodstvom senjsko-modruškog biskupa dr. Ivana Starčevića i župnika Martina Bubnja, čiji će život biti okončan pred sam kraj Drugog sv. rata u jami Bezdan pokraj Kostrene gdje je bio ubijen i bačen zbog svojih vjerskih i nacionalnih uvjerenja.
Talijanska fašistička vojska ponovo će okupirati Sušak 11. travnja 1941. godine bez borbe, a temeljem Rimskih ugovora koje su 18. svibnja te godine potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska predala je Sušak Italiji.
Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i privremenog bezvlašća, na Sušak 15. rujna 1943. godine dolaze njemačke vojne snage koje su se povukle 21. travnja 1945. nakon što su Titove partizanske postrojbe oslobodile grad i stavile ga pod suverenitet Federativne Republike Hrvatske u sastavu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ).
Partizani su 3. svibnja 1945. godine ušli i u Rijeku. Sredinom rujna 1947. godine pokrenuta je politička akcija za ujedinjenje gradova Sušaka i Rijeke.
Zasebna gradska općina Sušak, kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka, postojala je do 1962. godine. Usprkos pokušajima da se vrati naziv Grada Sušaka sva takva nastojanja do sad su bila – bezuspješna.
Sušak je tako (p)ostao grad koji – ne postoji.