Svi Sveti na Kozali

Crkva na Kozali
Nekoć Zavjetni hram poginulim talijanskim ratnicima, a danas Župna crkva sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali

Piše: Goran Moravček

Crkva sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali, čiji je crkveni toranj nezaobilazn orijentir na vedutama Rijeke, podignuta je prema zamisli arhitekta Bruna Anghebena. Uza sva svoja vjerska obilježja, crkva je bila i politički projekt od nacionalnog značaja za Italiju, kojoj je Fiume / Rijeka pripadala od aneksije 1924. do kapitulacije 1943. godine.

Moderna crkva sa zvonikom visokim 63 metra, izgrađena je od armiranog betona u neogotičkom slogu, a obložena je kamenom iz Vrsara.

Ukratko o crkvi u kojoj su tri oltara. Iznad glavnog oltara posvećenog sv. Romualdu uzdiže se mramorni ciborij. Križ nad oltarom izradio je kipar Edmondo Trevese. Mozaik s prikazom sv. Romualda nad glavnim oltarom u apsidi izradio je majstor Edmondo Dal Zotto prema predlošku milanskog slikara Giuseppea Valerija. U svetištu su sredinom 1935. dovršeni i mozaici koji predstavljaju sv. Katarinu Sijensku, sv. Sebastijana, sv. Barbaru, sv. Anu, sv. Ambrozija i sv. Elizabetu Ugarsku, a izrađeni su prema zamisli slikara Ladislava de Gaussa, koji je i autor slike Skidanje Krista s križa u sakristiji. Oltar u kapeli Borletti podignut je u čast Svih Svetih. Olatrnu sliku potpisao je Giuseppe Valerio iz Milana, a rađena je prema zamisli arhitekta Bruna Anghebena. Križni put je također izrađen prema ideji Anghebena. Skulpture dvaju anđela na pročelju crkve izradio je Romolo Venucci.

Bruno Angheben je također izveo projekt za Kanoničku kuću uz Katedralu sv. Vida, a zajedno s Pietrom Baccijem arhitektonski je osmislio i školsku zgradu na Kalobučarićevom trgu.

Crkva na kozali
U blizini crkve na Kozali bilo je izgrađeno sjedište mjesne fašističke organizacije

Politika je kroz širom otvorena vrata ušla i u crkve, nakon što je postalo izvjesno da će raspadom Austro-Ugarske narodi, koji su bili u njezinom sastavu,  steći priliku osamostaliti se.

Niz događaja važnih za noviju riječku povijest počeo je nakon završetka Prvoga sv. rata i dramatičnih zbivanja koja su doživjela vrhunac kada je 29. listopada 1918. godine Narodno vijeće proglasilo grad hrvatskim, a Antonio Grosssich u ime Talijanskog nacionalnog vijeća idući dan, 30. listopada, talijanskim.

Neslaganje velikih sila na Mirovnoj konferenciji u Parizu iskoristio je Gabriele D’Annunzio, preuzevši upravu nad gradom 12. rujna 1919.

Nakon petodnevnog ratovanja, koje se na tzv. Krvavi Božić 1920. godine odigralo između D’Annunzijevih snaga i talijanske regularne vojske, brojane su žrtve. Krvavi Božić izravno je utjecao na D’Annunzijev odlazak iz Rijeke i na kraj njegove paradržave.

Tijekom Krvavog Božića poginula su 22 D’Annunzijeva legionara te petorica civila. Sahrana poginulih bila je na groblju Kozala 3. siječnja 1921. godine. Upravo će D’Annunzijev govor na groblju – iako je on bio poražen, ali i dalje slavljen – biti poticaj za gradnju Kripte, a potom i crkve na Kozali.

U Kripti se čuvaju posmrtni ostaci 458 palih talijanskih ratnika. Iz popisa sahranjenih može se vidjeti kako u Kripti nisu sahranjeni samo dragovoljci koji su se borili za riječku stvar tijekom Krvavog Božića 1920. godine već i drugdje pali vojnici te poginuli fašisti.

Kozala Kripta
Kripta poginulim talijanskim ratnicima nad kojom je podignut Zavjetni hram, danas Župna crkva sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali

Kako je iz popisa poginulih razvidno koliko je bilo poginulih, u Padovi je 23. siječnja 1930. zaključen sporazum između Ureda za skrb o poginulima u ratu i Grada Rijeke. Sporazum je bio obvezao općine diljem Italije da osiguraju mrtva tijela za Kriptu na Kozali.

Taj je sporazum kasnije poslužio i kao obrazac prema kojem je i tobože poraženi Gabriele D’Annunzio, koji je našao mir na jezeru Garda, dobio za svoj politički Gardaland, odnosno Vittoriale, posmrtne ostatke dragovoljaca koji su pali u borbama za Rijeku.

Spomenik pomirenju
Spomenik pomirenju svih Riječana podignut pokraj crkve sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali

D’Annunzio je 1931. godine u prepisci s Riccardom Giganteom, tadašnjim fašističkim gradonačelnikom Rijeke, za Kariptu u Vittorialeu tražio i posmrtne ostatke Maria Assa, prvog poginulog legionara tijekom Krvavog Božića. Asso je bio privremeno sahranjen u grobnici Whitehead, potom u Kripti na Kozali, a sad počiva u kompleksu Vittoriale u Gardoni. Spomen ploča ovome D’Annunzijevom legionaru postavljena je i u obiteljskoj grobnici Gigante na Kozali. U toj grobnici nema, međutim, posmrtnih ostataka riječkoga gradonačelnika iz doba fašizma i talijanskog senatora Riccarda Gigantea. On je ubijen 3. svibnja 1945., a nakon toga bačen u krašku jamu, fojbu, u blizini kastavske Crekvine.

Prepisku između Gigantea i D’Annunzia imao sam priliku čitati u Državnome arhivu u Rijeci. Kult smrti i slave jedna je od značajnijih odrednica fašizma, mit koji i danas neki na Apeninima nostalgično njeguju.

Smučilo mi se čitajući dokumente o tramakanju mrtvim tijelima u političko-propagandne svrhe, jer crkve i groblja trebaju biti i ostati mjesta odavanja pijeteta.

Sredstva za gradnju Zavjetnog hrama na Kozali osigurali su, među ostalim, Benito Mussolini i milanski industrijalac Senatore Borletti, koji je podržao i D’Annunzijev ulazak u grad 12. rujna 1919. Postao je počasnim građaninom Rijeke, a prema imenu njegovog oca, istarski svetac sv. Romuald proglašen je uz Sve Svete titularom crkve i župe na Kozali.

Groblje na Kozali
Groblje na Kozali i crkva sv. Romualda i Svih Svetih

Kripta je bila otvorena 16. ožujka 1930. na godišnjicu dolaska talijanskog kralja Vittoria Emanuela III. u Rijeku nakon aneksije 1924. Crkva je posvećena na desetu obljetnicu aneksije 1934. i to u rujnu kao podsjećanje na D’Annunzijev Sveti ulazak u grad.

Uz Kriptu je bio uređen Muzej aneksije. Malo zvono za Kriptu, koje nosi nosi ime Nunzia (vjesnik, navjestitelj) s očitom aluzijom na D’Annunzia, blagoslovio je 16. ožujka 1931. milanski kardinal Ildefons Schuster. Uz crkvu je bio uređen park, Parco della Rimembranza.

  1. Groblje Kozala otvoreno je 1. prosinca 1838. godine. Prve grobnice na Kozali sazidane su 1853. godine, a 1856. gradska uprava je povjerila plan uređenja inženjeru Emiliju de Luigiju. Župnik Ivan Kukanić  blagoslovio je 15. rujna 1903. novouređeno gradsko groblje. Emili de Luigi je projekirao i neoklasicističku kapelu sv. Mihovila na ulazu u groblje, koja je bila posvećena 1872. godine nakon što je u nju prenesen oltarni kip sveca zaštitnika iz istoimene srušene mrtvačke kapele u riječkome Starom grada od koje, naravno, nema traga. Ništa nije ostalo ni od grobljanske kapele sv. Mihovila na Kozali, stradale od bombi u Drugome sv. ratu.

Mnogočega je nestalo u Rijeci tijekom njezine burne političke povijesti. Svaka nova generacija kao da briše stope one prethodne. Dokle će biti tako? Preostaju nam stoga često samo uspomene i gorak okus u ustima zbog petljanja ideologija i politike ondje gdje bismo od njih trebali biti pošteđeni – u crkvama i na grobljima.

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka

 

Rimskom zidu na Kozali prijeti propast

rimski zid
Ostaci rimskog limesa na Kalvariji

Piše: Goran Moravček

Rimski zid, jedan od najznačajnijih povijesno-kulturnih spomenika Rijeke i njezine okolice, gotovo je nestao. Nebriga i(li) nepostojanje svijesti o njegovoj vrijednosti i dalje su prijetnja ostacima te iznimne antičke znamenitosti. Limes je posebno ugrožen na Kozali gdje je udjenut među neboderima u Ulici Ante Kovačića.

Radmila Matejčić, koja je šezdesetih godina prošlog stoljeća istraživala taj spomenik visoke kategorije, piše da je bio izrađen elaborat neposredno nakon izgradnje nebodera s namjerom da se ostaci rimskih zidina sačuvaju od vreve i potreba svakodnevnog života na tom, sada jako nastanjenom prostoru. Na žalost, to se nije dogodilo i Limes je ostao potpuno nezaštićen. Nakon što je postojao tisućljeće i kusur godina sad mu upravo u Rijeci prijeti potpuna propast.

Rimski zid na Kozali
Na Liburnijskom limesu na Kozali dozidan je nedavno zidić za baraku

Život se, naravno, ne treba i ne može zaustaviti zbog starina, ali i (ne)svjesni napadi na baštinu ne mogu se opravdati. Posebno ne u Rijeci, gradu koji je gotovo svu svoju baštinu ili uništio ili obezvrijedio te se ponekad čini kako živimo u mjestu bez kulturno-povijesnih korijena. A nije baš tako.

Naselje na ušću Rječine, odakle je i potekla današnja Rijeka, neprekinuto postoji više od dva tisućljeća. Tarsatica, Tharsatico, Tharsaticum, označena na antičkim kartama, poput Antoninova itinerara i Tabule Peutingeriane, posljednji put se pod tim imenom spominje u franačkim izvorima 9. stoljeća.

Trsat, koji se spominje u Vinodolskom zakonu 1288. godine, nije istovjetan s Tarsaticom, nekadašnjim naseljem na području Staroga grada.

Mnogi tragovi kulturno-povijesne baštine su izbrisani, a u naše doba, gotovo usporedo s otkrivanjem korijena svjedoci smo i njihovog uništavanja. I dok se priprema uređenje Arheološkog parka na mjestu Tarsatičkog principija, dio antičke Rijeke, rimski bedem nezaštićen propada.

Rimski zid na Kozali
Limes na Kozali u Ulici Ante Kovačića

Liburnijski limes, kako se još naziva, dugačak od Rijeke do Prezida u Gorskom kotaru oko 30 kilometara, bio je dio rimskog obrambenog sustava. Rimljani ga podižu kako bi zaštitili Carstvo od najezda barbarskih plemena.

Zid nije tekao u neprekinutom nizu nego je zatvarao geostrateške položaje i pravce. Sredinom 2. st. na područje Rimskog Carstva provaljuju germanska plemena Kvada i Markomana. Tad se gradi obrambeni sustav – Praetentura Italiae – koji zatvara najranjivije prilaze Apeninskom poluotoku kroz istočne Alpe.

Područje Tarsatike se izdvaja iz Dalmacije nakon što je koncem 2. st. utemeljena Liburnija, posebna prokuratorska provincija. Prvi prokurator bio je Lucije Artorije Kast (Lucius Artorius Castus), sahranjen u Podstrani kod Splita, za kojega neki tvrde da je legendarni britanski kralj Artur.

Antička Tarsatica, koja je postojala na području riječkog Staroga grada, postaje tada značajno vojno uporište. Gradnju Tarsatičkog principija, odnosno stožera ili vojnog zapovjedništva, arheolozi su smjestili otprilike u doba vladavine cara Galijena (253. – 268.).

Limes na kalvariji
Ostaci rimskog zida na Kalvariji nisu označeni te su mnogima nepoznati

Rimsko Carstvo je u 4. st. ponovo je ugroženo, jer su zaprijetile provale Kvada, Sarmata i Gota. Tada je obnovljen obrambeni sustav Praetentura Italiae pojačan s logorima i stalnim posadama. Bedem Julijskih Alpi ili Clausurae Alpium Iuliarum pružao se od Tarsatice do Nauportusa, današnje slovenske Vrhnike.

Arheolog Josip Višnjić, pod čijim vodstvom je istraživan Tarsatički principij, navodi kako je zgrada stožera bila razorena, pod nejasnim okolnostima, koncem 4. ili na samom početku 5. stoljeća.

Rimska vrata / Arco Romano, ulaz u Tarsatički principij, gotovo jedino što je ostalo od antičkog naselja, najstariji je sačuvani cjeloviti povijesno-kulturni spomenik grada.

Na žalost i Vrata su bila izložena napadu prilikom gradnje zgrade Jadroagenta kad su proširena štemanjem kako bi kroz njih mogli prolaziti kamioni za gradilište, a na arheološkom nalazištu Stožera bilo je betonirano postolje za dizalicu te je znatan dio ostataka Tarsatičkog principija uništen. Ali, o tom potom.

Claudio Marburg je početkom 18. stoljeća prvi ukazao na značaj Starih vrata u prilogu djela Danubius Pannonico-Mysicus (Bologna, 1726.), koje je priredio geograf Luigi Ferdinando Marsili. Tada Marburga nije bilo više na životu, jer je umro 6. svibnja 1708. godine, a sahranjen je u svetištu crkve sv. Jeronima.

Bio sam ovih dana u Trstu, gradu koji je 1719. godine, isto kad i Rijeku, car Karlo VI. (on je ujedno hrvatski kralj Karlo III.) proglasio slobodnom lukom. Načitao sam se usporedbi i tobožnje konkurencije između Rijeke i Trsta. Na našu žalost, uspoređivati neusporedivo nije moguće. Trst i Rijeka dva su svijeta i zbog odnosa prema starinama. Rimski Trst, Tergeste, ima se s čime pohvaliti i što pokazati, a Rijeka, za sad – nema.

Rimski zid kod Studene
Rimski zid kod Studene u općini Klana istražen je, zaštićen i označen informativnom pločom te do njega vode putokazi

Kad je riječ o rimskome zidu, Rijeka se ne može nositi ni s Klanom gdje je zid kod Studene konzerviran i označen informativnim pločama, a put do njega naveden je na cestovnim i pješačkim putokazima. Predstavljanje zida ondje je dijelom omogućila sredstvima iz svojih fondova Europska unija.

Postoje zamisli da se na sličan način, novcima EU, spase i ostatci riječkog zida te da se predstavi javnosti onako kako i zaslužuje taj vrijedni spomenik antike.

Dok se to ne dogodi, bilo bi nužno da se na Kozali informativnom pločom označi zid i potakne svijest o njegovom povijesno-kulturnom značaju. Tada se vjerojatno ne bi dogodilo da nekome padne na pamet na antičkom limesu graditi novi zid za baraku. A upravo sam to nedavno vidio na Kozali obilazeći rimski bedem, odnosno ono što je od njega ostalo.

Kalvarija riječke Kalvarije

Riječku Kalvariju uredili su isusovci u drugoj polovici 17. stoljeća

Piše: Goran Moravček

Kapela Svetog Groba, čije su ruševine pokrivali nanosi zemlje i otpadnog materijala, otkrivena je 2006. godine u Ulici Kalvarija pod sivom pločom asfalta. Na ostatke crkivice, koja je od 1667. godine, kada je izgrađena, bila jasno uočljiva na vedutama Rijeke, naišli su sasvim slučajno građevinski radnici trasirajući plinovod. Bila to prva od ukupno dvanaest kapela, podignutih uz stepenište danas sramotno zapuštene riječke Kalvarije. Kapela u čijoj je neposrednoj blizini bilo prvo riječko komunalno groblje, zatrpana je i prekrivena asfaltom nakon što je njezin položaj obilježen. Čeka valjda neka sretnija vremena da ponovo izroni na svjetlost dana. Na žalost, u Rijeci nadležni ne znaju što bi s kulturno-povijesnom baštinom. Kalvarija, kao prvorazredni kulturno-povijesni spomenik, nije izuzetak već pravilo.

Na uzvisini Goljak iznad središta Rijeke, počela je Brašćina Svetoga Križa 1676. godine uređivati Kalvariju. Podizana uz trasu rimskog zida (limesa) od kojeg je dana s sačuvan jedino “citat”, odnosno jedva koji metar uz stepenište te ga samo upućeni mogu prepoznati kao iznimnu kulturno-povijesnu vrijednost. Od Kalvarije ostali su danas tek tužni ostaci zazidanih ili ruševnih kapelica te oštećen i grafitima oslikan kip Žalosne Gospe okružen (pre)visokim zgradama. Tri križa su ukonjena, tako da je od Kalvarije ostalo uglavnom još samo ime. Čak je i stari naziv Goljak izbrisan iz javnog sjećanja grada pa se jedan dio tog područja pogrešno zove Stari Voljak umjesto Stari Goljak.

Podrijetlo spomenika, koji se po značaju i ljepoti može ravnopravno nositi s Trsatskim stubama, ali je, na žalost, zapušten, vezano je uz štovanje kulta Svetoga Raspela, iz kojega je, prema predaji, godine 1296. potekla krv nakon što se na njega kamenom nabacio neki Petar Lončarić, bijesan što je izgubio novce kartajući. Zbilo se to na gradskom području Zudecche pred starom crkvicom sv. Vida gdje je bilo izloženo Raspelo, a riječki kroničari spominjući taj događaj otprije sedam stoljeća povode se za bilješkama Martina Bavčera (Martina Bauzera), rektora isusovačkog Kolegija (1652.-1654. i 1652.-1654.). Koliko su Bauzerovi zapisi vjerodostojni možemo samo nagađati stoga što je predaja, prije negoli je zapisana, bila prenošena od usta do više od tri i pol stoljeća.

Stara riječka Kalvarija nestala je nakon izgradnje naselja Kozala

Lovro Grisogono ili Grizogon (rektor riječkoga Kolegija od 1627. do 1633.), prvi isusovac koji je stigao u Rijeku, tada gradić s jedva 3.000 žitelja koji se prostirao na površini od oko devet hektara ograđenih bedemom, bio je podrijetlom iz Splita. Bio je “našijenac”, o čemu svjedoči i činjenica da je 1631. godine napustio grad kako bi otišao u Loreto, talijansko svetište kod Jakina (Ancone), gdje je bio hrvatski ispovjednik, a dvije godine potom postao je rektor tamošnjeg Ilirskog kolegija. Lorenzo Grisogono, svojevremeno na glasu kao jedan od najznanijih mariologa, objavio je tri golema sveska o Bogorodici pod naslovom “Mundus Marianus”. Podsjetimo se, Trsat i talijansko svetište Loreto njeguju istovjetnu predaju o prijenosu Svete kuće, koja je 1291. godine stigla prvo na Trsat da bi potom, nakon tri i pol godine što je bila na trsatskoj Ravnici, “odletjela” na krilima anđela u Loreto gdje se i danas nalazi. U Svetoj kućici je arkanđeo Gabrijel navijestio Djevici Mariji da će zanijeti Isusa po Duhu Svetomu, a predaja o prijenosu Marijine kuće na Trsat potaknuo je kult štovanja Gospe Trsatske, zaštitnice Rijeke, koji se obilježava ovdje svakog 10. svibnja više od sedam stoćljeća.

Jedna od tada deset riječkih bratovština, Brašćina svetog Križa, osnovana 1656. godine, njegovala je kult Presvetog Raspela. Bratovština je imala zadaću obnoviti i popularizirati predaju o riječkome Raspelu, koje se danas nalazi na glavnome oltaru katedrale sv. Vida. Pravila Brašćine, čiji je službeni jezik bio hrvatski, sastavio je o. Nikola Hermon u priručniku “Brašno duhovno” i objavio u Ljubljani 1693. godine.

Kip Gospe žalosne na KalvarijiDva desetljeća poslije osnivanje Brašćine sv. Križa, otac Mijo Šorša, rodom iz Samobora, (upravitelj od 1675.), poveo je Riječane na svetkovinu Uzvišenja sv. Križa 14. rujna 1676. na Goljak kako bi se ondje, a tamo su se otprije održavale javne pobožnosti na koje je znalo doći više tisuća ljudi, postaviljeno je golemo raspelo koje su nosila čak 24 čovjeka i kraj njega još dva velika križa. Pokraj raspela je 1683. godine donesen kip Majke Božje do kojega su svakog 18. travnja stizale procesije. Neposredan povodom javnim pobožnostima na Goljaku bio je običaj riječkih mladića uzavrele krvi da se poslije Korizme, upravo na toj uzvisini, razmeću svojom snagom tako da je znalo doći do tučnjava u kojima su stradale mnoge glave. Kako bi te nepodopštine iskorijenili, isusovci su isprva gimnazijsku mladež na taj dan okupljali u procesiji Gospi Trsatskoj, da bi, zalaganjem Brašćine sv. Križa od 1676. godine nadalje, počelo uređenje Kalvarije. Ratoborni običaji riječkih mladića nisu, međutim, potpuno iskorijenjeni – postali su samo društveno prihvatljiviji i trajali su do 1840. godine, kao fingirane borbe drvenim mačevima na ulicama Rijeke, koje su mladići izvodili redovito isvakoga četvrtka poslije Korizme.

U doba kada je Giovanni Kobler pisao svoju Povijest Rijeke, objavljenu 1893. godine, na vrhu Goljaka stajala je još uvijek kapelica Svetoga Groba. Na otkopanim ostacima ove kapele može se, među ostalim, zamijetiti kako je crkvica stradala u požaru vjerojatno izazvanim eksplozijom baruta. O događajima i vremenu koji su doveli do njezinoga rušenja, a potom i zatrpavanja, nemamo pouzdanih saznanja, ali ako zbilo se to nakon objavljivanja Koblerove “Povijesti Rijeke”, moguće u drugom desetljeću 20. stoljeća kada je kapelu vojska pretrpala eksplozivom.

Jedna od kapela riječke KalvarijeNakon što su premjereni i snimljeni, ostaci najstarije kapele na Kalvariji, bili su iznova zatrpani – pijeskom. Ucrtana u katastarske planove čekat će ova kapela, izniman arheološki nalaz riječke baštine, neke s(p)retnije Riječane i njihovu tankoćutniju brigu o prošlosti, te možda spoznaju da građevine, a one znaju slučajno izroniti iz zemlje, nisu tek obična hrpa kamenja, koja nevolje zadaje investitorima, građevinarima, gradskim vlastima i(li)konzervatorima. Riječanima, novije generacije, koji pokušavaju naći svoj zavičajni identitet, dogodit će se vjerojatno da iznova ostanu bez još jednoga od temelja, koji su kroz stoljeća ovaj grad, silom političkih i drugih silnica, pretvorili u mjesto zaboravljene ili prešućene povijesti. Kip Žalosne Gospe, slomljena nosa i otrgnutih ruku, išaran grafitima, usađen 1977. godine u sjene golemih bezličnih nebodera, koji nas možda može podsjetiti na staru Kalvariju, nakon što je izgradnjom novog naselja Kozala II. godine 1970. sve ostalo srušeno ili zanemareno, a da pritom nisu poštovani ni urbanistički ni prostorni ni povijesni kriteriji, ujedno je i simbol našeg odnosa prema prošlosti i kulturno-povijesnoj baštini.