PUTUJEMO S FLUMINENSIOM

vittoriale_ulaz

Tragom riječke povijesti:

VITTORIALE DEGLI ITALIANI

DVA DANA!

(VERONA – SOAVE – NEGRAR – VITTORIALE – SALÓ)

CIJENA: 845,00 kn

goran_slika_vizitkaGoran Moravček

NAZOVITE: 095/ 391 46 70

PRATITE ME NA FACEBOOKU!

Krećemo na put tragovima riječke, ali istovremeno i svjetske povijesti. Cilj našeg putovanja je Vittoriale degli italiani (Gardone Riviera), boravište Gabriela D’Annunzia, nakon što se povukao iz Rijeke (Fiume). Organizator putovnja je ANABAR, turistička agencija iz Rijeke, a pratitelj putovanja je Goran Moravček, povjesničar kulturno-povijesne baštine i licencirani turistički vodič.

Gabriele D’Annunzio (1863.-1938.) mitska je osoba u talijanskoj književnosti i povijesti. Osvojio je Rijeku (Fiume) prevratom 12. rujna 1919. godine i zadržao vlast do siječnja 1921. Kao talijanski nacionalni heroj, nesuđenu Duce, povlači se na jezero Garda gdje je još za njegova života počelo uređivanje Vittoriale degli italiani. D’Annunzio je ondje živio do svoje smrti 1938. godine, a sahranjen je u mauzoleju. Tragovi Rijeke (Fiume) jasno su naznačeni na cijelom prostoru “političkog Gardalanda”.

O ulozi Gabriela D’Annunzia u povijesti Rijeke pisao sam u knjigama “Rijeka, prešućena povijest” (prevedena na talijanski!) i “Rijeka, između mita i povijesti”. Pročitajte moj članak o D’Annunzijevom pohodu na Rijeku u Sušačkoj reviji.

SAZNAJTE VIŠE O PROGRAMU PUTOVANJA


SVJEDOČANSTVA O RIJECI I OKOLICI TRAŽIMO

U ZAVIČAJU J. V. VALVASORA

(LJUBLJANA – BOGENŠPERK – TROJANE)

CIJENA: 155,00 kn

NAZOVITE: 095/ 391 46 70

Rijeka 1689. godine
Valvasor: Obojan prikaz Rijeke iz 1689. godine objavljen u djelu “Slava vojvodine Kranjske”

Janez Vajkard Valvasor / Johan Weichard Valvasor (Ljubljana, 1641. – Krško 1693.), slovenski zemljopisac i povjesničar, ostavio je zanimljiva svjedočanstva o našim krajevima, među ostalim o Rijeci, Kastvu, Opatiji, Voloskom, Lovranu, Mošćenicama, Klani… Saznajte kako je izgledala Rijeka u očima Valvasora u drugoj polovici 17. stoljeća.

Valvasorovo djelo “Slava Vojvodine Kranjske” (Die Ehre dess Hertzogthums Crain, Nürnberg, 1689.) izdržalo je kušnju vremena te je bilo i ostalo neiscrpan izvor podataka bezbrojnim čitateljima i mnogim znanstvenicima.

SAZNAJTE VIŠE O IZLETU


OTKRIVAMO POVIJEST RIJEKE NA PODRUČJU JULIJSKE KRAJINE:

DUINO (DEVIN) – MONFALCONE – AQUILEA

CIJENA: 145,00 kn

NAZOVITE: 095/ 391 46 70

aquilea_rimska2Aquilea

Akvileja (Aquileia) je bila značajno rimsko središte. Cesta iz Aquileie doticala je rimsku Trsaticu, Ad Tures (Crikvenicu) Seniu (Senj) te je nastavljala za Sisciu (Sisak), odnosno Salonu (Solin). Usponom kršćanstva, akvilejski patrijarsi bili su, među ostalim, vladari i vlasnici naselja iz kojeg se razvila današnja Rijeka. U njihovo ime gradom na Rječini upravljali su Devinci, a od 1399. godine vladari iz obitelji Walsee (Favalići). Akvilejski patrijarhat bio je isprva nadređen pulskim biskupima, koji su imali crkvenu vlast u Gradu sv. Vida.

duino_devin_stari_kastel_manja_slikaDuino: ruševine starog devinskog kaštela

SAZNAJTE VIŠE O IZLETU


 

 

Rijeka u očima Valvasora

Rijeka 1689. godine
Obojan prikaz Rijeke iz 1689. godine, izvorno objavljen u djelu “Slava vojvodine Kranjske” J.V. Valvasora, rad je gravera Andreasa Trosta

Piše: Goran Moravček

Janez Vajkard Valvasor / Johann Weichard Valvasor, slovenski zemljopisac i povjesničar, koji je ostavio zanimljiva svjedočanstva o našim krajevima u drugoj polovici 17. stoljeća, preminuo je na današnji dan, 19. rujna 1693. godine. Rođen je u Ljubljani u svibnju 1641.

Školovao se kod isusovaca te je puno putovao, ali ne samo Kranjskom i hrvatskim krajevima već je posjetio veći dio Europe i dotakao Afriku. Bio je i ratnik te mu je ratna karijera donijela znatan imutak, ali ga Valvasor nije trošio na trice i kučine. Utemeljio je tiskaru i bakrorezačku radionicu u Bogenšperku kod Litije te osnovao knjižnicu s iznimnom grafičkom zbirkom, kolekcijom  antikviteta, instrumenata i numizmatičkih odabira.

Njegovo monumentalno djelo Slava / dika/ vojvodine Kranjske ili u njemačkom izvorniku Die Ehre deß Herzogthums Crain, objavljeno je u Nürnbergu 1689. godine, a sadrži 3.532 stranice raspoređene u 15 svezaka. Na hrvatski jezik prevedeni su samo dijelovi tog iznimnog opusa.

Janez Vajkard Valvasor
Janez Vajkard Valvasor

Istražujući crkvenu povijest i kulturno-povijesnu baštinu, često sam se susretao s Valvasorom stoga što je u više slučajeva bio najstariji izvor za pojedina mjesta ili građevine. Među ostalim, ostavio nam je zapise o Klani, Lovranu, Mošćenicama, Kastvu…

U Slavi vojvodine Kranjske uz opis Rijeke i Trsata s kraja 17. stoljeća objavljen je i grafički prikaz grada na Rječini, koji je potpisao graver Andreas Trost (Deggendorf u Bavarskoj, 1657 – Graz, 8. lipnja 1708). Slika je naslovljena Statt S. Veith am pflaum, oder vulgo fiume oder reka.

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Rijeka je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji baštinik obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan. Car Ferdinand I. odobrava 1530. gradski statut što svjedoči o stanovitom značaju naselja. Rječina je dijelila hrvatsko-ugarsko područje na istoku od njemačkoga Svetoga Rimskog Carstva na zapadu. Na Rječini je također bila razdjelnica crkvenih pokrajina. Rijeka je na prijelazu između 16. i 17. stoljeća bila gradić utvrđen bedemima, a do 1618. godine, kada je okončan austrijsko-mletački Rat za Gradišku, jedno od važnijih uskočkih gnijezda.

Grad je 1599. stekao političku samostalnost od Kranjske, kojoj je do tad bio priklonjen, dobivši status “slobodne općine” izravno podvrgnute nadvojvodi. Općina preuzima upravu nad lukom, a Riječani se pozivaju pod oružje samo za obranu vlastitoga grada. Zakletvu vjernosti grad polaže nadvojvodi poput svake druge austrijske nasljedne zemlje, čime je praktički udaren temelj riječkoga Corpusa separatuma.

Međutim, zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je i nadalje bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. stižu na obale Kvarnera isusovci. Oni grade novu crkvu sv. Vida, današnju katedralu, te samostan i učilište. Uz crkvu sv. Roka podignut je samostan benediktinki. Time se značajno mijenja urbana slika Staroga grada, ali i njegov duh što će imati dalekosežne posljedice, jer su isusovci držali nastavu na latinskom, a benediktinke na talijanskom jeziku čime je hrvatski gotovo istisnut iz crkvenoga i javnog života. U teritorijalnim i inim sporenjima narednih stoljeća, upravo će stanovita samostalnost gradske općine i talijanski jezik u javnom životu, upravi i trgovini biti argumenti za političke i teritorijalne razmirice.

Kula Lešnjak jedina je sačuvana utvrda u Starom gradu. U 20. st. nestali su isusovački samostan i učilište te samostan benediktinki i crkva sv. Roka na današnjem Klobučarićevom trgu
Kula Lešnjak jedina je sačuvana utvrda u Starom gradu. U 20. st. nestali su isusovački samostan i učilište te samostan benediktinki i crkva sv. Roka na današnjem Klobučarićevom trgu

U svojemu opisu Rijeke, Valvasor navodi kako se “u tom gradu dobro i lijepo živi, jer se tu sve što se tiče hrane i pića može vrlo jeftino dobiti”. Međutim, “taj grad ima samo četiri tisuće zlatnika godišnjeg dohotka” koji se ostvaruje uglavnom od zarade na vinu i trgovini ribom. Valvasor piše da je Rijeka stekla “privilegij i sloboštinu da u gradu ne smije trgovati ni jedan stranac, ma odakle on bio, već je to dopušteno samo domorocima i građanima”.

Janez Vajkard Valvasor opisao je Rijeku i susjedni Trsat gotovo žurnalistički. Njegova je priča zanimljiva i danas, jer je zapisao neke običaje koji nam oslikavaju duh vremena bolje od kakve suhoparne znanstvene studije. Primjerice, on donosi prilog o “neobičnoj procesiji” koja je u posne dane pred Uskrs tradicionalno išla od kastavske crkve sv. Jelene do Gospe Trsatske, zadržavajući su u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Nakon procesije, piše Valvasor, Kastavci polaze u riječku Gradsku vijećnicu “gdje im gradska gospoda daju lagvić vina i svakome po jedan kruh i salatu. Kad su tako jeli i pili, mnogi od njih zamažu sve prostirače u Vijećnici, pa i sagove po zidovima. Neki su od njih tako pristojni da u njih brišu ruke uprljane od salate s uljem i octom. Premda im je Gradsko vijeće na drugom mjestu htjelo dati njihovo jelo i pilo, taj je surovi puk hitro i nerazborito otrčao u Vijećnicu i nikako se nije htio odvratiti od svoje stare sloboštine”.

Iako je Valvasorovo djelo bilo i ostalo neiscrpan izvor podataka bezbrojnim čitateljima i mnogim znanstvenicima, autora je skupo stajalo. Financirajući rad na njemu i tiskarske troškove, zapao je u novčane nevolje te je 1690. prodao svoju bogatu knjižnicu zagrebačkom biskupu Aleksandaru Ignaciju Mikuliću (biskup od 1688. do 1694). Bibliotheca Valvasoriana od tada se čuva u knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, Metropolitani, danas u sastavu Hrvatskog državnog arhiva.

Potkraj života, Valvasor je 1692. godine morao prodati i svoju kuću u Ljubljani te se preselio u Krško, gdje je i preminuo.

Njegovo djelo, međutim, izdržalo je do dana današnjeg kušnju vremena. Usprkos tome još ni jedna riječka ulica ili trg ne nose ime ovog iznimnog čovjeka koji je svojim djelom obogatio i našu kulturno-povijesnu baštinu.

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka