Martinšćica u srcu

Uvala Martinšćica
Škver i Lazaret u Martinšćici

Piše: Goran Moravček

Knjiga Martinšćica u srcu, s podnaslovom Naša stara Martinšćica i život u njoj, braće Rude Pauera Paškvana i Ivana-Ive Paškvana, objavljena je u nakladi Katedre Čakavskog sabora Kostrena (2012.). Autori su iscrpno tekstom, mnoštvom slika, skica i dokumenata predočili život kakav je nekoć bio u čarobnoj uvali. Uputili su nas i u povijesni razvoj Martinšćice od Lazareta i staroga Škvera do odluke da se prebriše prošlost, uvala isprazni od njezinih žitelja te ondje smjesti, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, remontno brodogradilište Viktor Lenac.

Ubrzo nakon što je car Karlo VI., koji je bio ujedno hrvatski kralj Karlo III., proglasio pravo neometane plovidbe Jadranskim morem (1717.) te Rijeci dodijelio status slobodne luke (1719.), otvoren je 1722. riječki Lazaret s Mandraćem. Položaj je odredio potok Brajda, koji je Lazaret snabdjevao svježom vodom, a nevolje je stvarao Škurinjski potok čije su bujice nanosima zatrpavale Mandrać. U doba francuske uprave, 1812. Lazaret je bio ukinut i premješten u Kraljevicu da bi dvije godine potom, pod habsburškom vlašću, ponovo bio vraćen u Rijeku. Kako Mandrać, a to je ujedno i prva riječka umjetna luka, nije mogo prihvatiti veće brodove, bilo je 1816. g. određeno da se karantena za pomorce uredi u uvali Martinšćica, a lazaret u Rijeci preda na korištenje vojsci.

Martinšćica 1927. godine
Martinšćica 1927. godine

Pod imenom Martinšćica nekad se podrazumijevao zaljev gdje je 1833. godine bio uređen prostor i izgrađen lazaret, ali također i dolina, vala, koja se protezala sjeverno sve do crkve sv. Antuna pustinjaka u Sušačkoj Dragi. Martinšćica je izabrana za karantenu zbog prirodne luke, obilja vode koju su donosili draški vodotoci Javor i Potok te izvorište škverske vode, koju su koristili i žitelji starog Škvera.

Lazaret u Martinšćici otvoren je uz veliko slavlje 2. lipnja 1833. Prvi kapetan bio je Mate Lazarić, koji je toga dana brigantinom Ernest s tovarom žita dopremljenog iz Odese uplovio u lazaretsku luku u Martinšćici. Istodobno s uređenjem Lazareta trajala je izgradnja pristupne Dorotejske ceste, nazvane po Mariji Dorothei Württemburg, supruzi austrijskog nadvojvode i ugarskog palatina Josipa. Na Piramidi se Dorotejska cesta odvajala od Karoline, a kao spomen na to ondje je podignuta piramida s natpisom na slavu cara Franje I., nadvojvode Josipa te guvernera Ferencza Ürmenyja.

Martinšćica 1935. godine
Martinšćica 1935. godine: Lazaret je bio pretvoren u odmaralište

Lazaret je postojao do Prvoga sv. rata, a nakon toga je u Martinšćici otvorena vojna bolnica. Poslije rata u kompleksu bišeg Lazareta uređuje se odmaralište, koje je postojalo sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je čarobnu uvalu zaposjelo remontno brodogradilište Viktor Lenac.

Prošlost se ne može vratiti, ali se može otrgnuti iz zaborava. Uređujući ovu knjigu činilo mi se često da sam i ja proveo dio života u Martinšćici te da sam mnoge ljude koje braća Paškvan spominju i sam poznavao. Gospodina Ivana Paškvana, Ivu, upoznao sam 2008. godine kad sam kao urednik pripremao knjigu “Kantrida bijelih snova”, autora dr. Marinka Lazzaricha. Potom smo tijesno surađivali na knjizi o povijesti Nogometnog kluba Pomorac, koja bi uskoro trebala izaći iz tiska.

Ivo Paškva je vjerojatno najbolji poznavatelj povijesti nogometa na širem riječkom području i živa je enciklopedija. Ono što je mene, međutim, dojmilo jest njegova odanost obitelji. Knjiga Martinšćica u srcu nije samo povijest Martinšćice kako su je vidjela braća Rude i Ivo već je to i saga o obitelji Paškvan. A priča o rukopisu i nastanku djela gotovo da bi i sama mogla zaslužiti svoju knjigu, jer su razne peripetije pratile njezino objavljivanje.

Plaža Veli pesak u Martinšćici
Martinšćica 1918. godine ili ranije: Plaža Veli pesak

Knjigu o nekadašnjoj Martinšćici počeo je pisati Rudolf, Rude, Pauer Paškvan, agronom po profesiji rođen 1914. u Škveru. Nakon što je dovršio knjigu, umnožio ju je u osam primjeraka te je promovirao na obiteljskom skupu u prosincu 1989. godine i podijelio članovima porodice. Rude Pauer Paškvan je preminuo 1991. godine. Otišao je u dobra spominjanja, kako je napisao Ivo, najmlađi od dvanaestoro djece iz obitelji Paškvan, koji je nastavio dopunjavati bratov rukopis. On je sakupio još niz dokumenata i fotografija, dopunio rukopis novim saznanjima te je knjiga postala neka vrst enciklopedije ne samo o porodici Paškvan već i o Martinšćici, uvali koja je također otišla u dobra spominjanja. Zahvaljujući maru braće Paškvan, Martinšćica je oživjela kroz toplu priču o ljudima i povijesti dokazujući još jednom kako je povijest zaista samo ono što napišu povjesničari. A braća Paškvan jesu povjesničari, iako to nisu bila po profesiji. Uspjeli su napisati povijest koja dotiče srca. Ono što je njima bilo u srcu uspjeli su prenijeti i dočarati čitateljima. I zbog toga je naslov knjige Martinšćica u srcu s(p)retno odabran.

Cijena knjige: 130,00 kn

Format: 25 x 22 cm

Opseg: 232 str.

Uvez: tvrdi

Recenzenti: akademik Petar Strčić, dr. Maja Polić, Mišo Cvijanović

 

 

Sveti Rok u Starom gradu

Srušena crkva sv. Roka u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Nakon velike epidemije kuge, koja je 1599. godine desetkovala riječko stanovništvo, sagrađena je u Starom gradu crkva sv. Roka. Molitva je često bila i ostala jedina nada za spas bolesnika te se crkve i kapele u čast sv. Roku nalaze posvuda.

U našim se krajevima dan iza Vele Gospe, 16. kolovoza, tradicionalno slavi Rokova – blagdan sv. Roka (Montpellier, 1295. – Montpellier, 1327. ), sveca Rimokatoličke crkve, hodočasnika, dobrotvora, zaštitnika od kuge i kolere. Zanimljivu i poučnu knjigu, među ostalim i o ulozi sv. Roka, pod naslovom “Čudesna izlječenja” (2001.) napisao dr. Amir Muzur.

Crkva sv. Roka u Starom gradu, jedna od mnogih srušenih riječkih crkava, a nalazila se iznad podzemne garaže kod tzv. Kosog tornja. Ondje je nekoć potok Lešnjak navodnjavao lijehe časnih sestara benediktinki, koje su skrbile o toj crkvi. Od tih davnih vremena ostao je tek pokoji trag. Crkva sv. Roka i samostan benediktinki srušeni su 1914. godine, vode potoka Lešnjak “regulirane”, stari gradski zid isječen u komadima čeka bolja vremena da ga postavi neka razumna ruka na mjesto na kojem je stajao stoljećima. Zamisao o gradnji nove gradske knjižnice na tome prostoru je odbačena i grad je dobio još jednu urbanu rupu s kojom gradske vlasti ne znaju što bi učinile.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

Pretpostavlja se da je građena između 1599. i 1613. godine. Povjesničar Giovanni Kobler navodi da je prilikom obnove na jednoj potkrovnoj gredi bila zapisana 1609. godina. Gradnja danas nepostojeće crkve bila je potaknuta nakanom da se spriječi ponovna epidemija kuge koja je 1599. godine odnijela više od 300 života što je bila desetina žitelja Rijeke. Kada su isusovci stigli u Rijeku, gradsko Vijeće im je privremeno ustupilo tu crkvu 2. listopada 1627. godine, a oni su skrbili o njoj do 21. listopada 1635. kad su dobili od Grada staru crkvicu sv. Vida. Tri godine potom kapela sv. Vida je trebala biti srušena kako bi se na istome mjestu izgradila veća crkva. Zbog toga je 19. travnja 1638. čudotvorno Raspelo iz sv. Vida prenijeto u kapelu sv. Roka i ondje je ostalo do 15. lipnja 1659. godine nakon čega je postavljeno na glavni oltar nove isusovačke crkve, buduće riječke katedrale.

Predana je na korištenje časnim sestrama benediktinkama 1668. godine. Nad vratima crkve bio je postavljen natpis koji je ukazivao na godinu izvršene klauzure: “D. O. M. A. – Clausuram hanc Deo caesarique Leopoldo invictis vestales dicarunt benedictae Flumen gubernante ill.mo Ferdinando L-B. della Rovere publicis consulentibus auspiciis a Virginis Conceptione MDCLXIII S. P. P. D. D. Marco a Gaus et Jo. Vincentio Osbatich judicibus sic clarissimae aeternitati donat solaris cursus MDCLXXVI. Aedes sacras protegente ill.mo D. Jo. Petro dell’Argento L. Bar. A. Silberbergh capitaneo quoque Tersacti”.

Crkva sv. Roka je bila u više navrata pregrađivana, a nakon što je stradala u potresu 1750. godine barokizirana je 1754. prema zamisli riječkog arhitekta Giovannija Antonija de Vernede. Zvonik je bio izgrađen 1743., a obnovljen je 1762. Zvona je blagoslovio 1659. godine Petar Marijani, senjski i modruški biskup. Osim mramornog oltara sv. Roka bio je u crkvi podignut i žrtvenik sv. Josipa čiju je izgradnju omogućio 1682. godine Zilio Zamarchi sa suprugom. Uz taj je oltar osnovana i Bratovština sv. Josipa za sretnu smrt.

U vrijeme obnove Zborne crkve Uznesenja Marijina zborni kaptol je od 1716. do 1726. u crkvi sv. Roka obavljao svoje dužnosti te je ona tada postala i središtem riječke župe. Kada su časne sestre preselile na Podmurvice napuštena je i crkva sv. Roka te je srušena 1914. godine. Oltar sv. Roka bio je nakon rušenja crkve prenesen u sjemenišnu kapelu, ali je kasnije nestao. Orgulje je kanonik Mate Balas 1903. preselio u crkvu Majke Božje Snježne i Belgradu gdje se i danas nalaze, oštećene.

Car Karlo VI. (III.) u Rijeci

Karlo VI. i Leopold I.
Karlo VI. i Leopold I.

Piše: Goran Moravček

Karlo VI. (III.) (1685.-1740.) Habsburški, rimsko-njemački te hrvatsko-ugarski kralj stigao je u Rijeku 15. rujna 1728. godine. Značaj toga događaja bio je izuzetan o čemu svjedoči i reljef s njegovim poprsjem uz cara Leopolda I. (1640. – 1705.) postavljen izdnad prolaza Gradske ure. Prisjetimo se, Leopold I. odobrio je gradu 6. lipnja 1659. godine grb dvoglavog orla s obje glave okrenute na istu stranu. Orao kandžama drži posudu iz koje teče voda, a ispod je napisno INDEFICIENTER (u značenju «nepresušivo»). Leopold I. poznat je u hrvatskoj nacionalnoj povijesti i po tome što je nakon zrinsko-frankopanske urote 1671. godine dao smaknuti Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana čime su se ugasile loze tih dviju velikaških obitelji, a njihova imanja zaplijenjena.

Dolazak Karla VI. (III.) u Rijeku prikazan je i na slici koja se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Guvernerovoj palači.

U kronici Kapucinskog samostana na Žabici s nednevkom 15. rujna 1728. godine ostalo je zabilježno da je caru i kralju Karlu VI. (III.) izašao u susret gvardijan kapucinskog samostana i pružio mu kitu cvijeća. “Vladar je cvijeće triput pomiriso, a onda ga predade svom pratiocu, da ga čuva.” Kroničar je također zapisao da “dne 17. rujna bijaše petak, te je Vladar na polju (povrh crkve sv. Vida) za objed dobio od kapucina 4 posna jela, od kojih je s drugim gostima nekoliko zalogaja založio”. Potom je kolima nastavio putovanje novom Karolinskom cestom, nazvanom tako u njegovu čast, koja je vijugala od Rijeke, preko Drage, Sv. Kuzma, Piketa i Ravne Gore do Karlovca.

Karolinska cesta: Most preko rijeke Dobre kod Vrbovskog
Karolinska cesta: Most preko rijeke Dobre kod Vrbovskog

Prvu pravu cestu između Zagreba, Karlovca i Rijeke, a također Bakra i Kraljevice, tada značajnih pomorskih središta, počeo je 1725. godine graditi austrijski vojni inženjer Antun Matija Weiss (1661 – 1738). Cesta je imala iznimno trgovinsko, ali i vojno značenje, jer se istovremeno s uređenjem prometnice gradila i austrijska ratna luka u Kraljevici. Nakon niza tursko-austrijskih ratova te raznih vojnih i političkih saveza, od kojih je za uspjeh u borbama protiv Osmanskog Carstva bilo ključno osnivanje Svete lige 1684. godine, kada su Austrija, Poljska i Venecija postale saveznice, Turci su se počeli povlačiti. Gubitak turskih teritorija i njihove vojne moći potvrđeni su u Srijemskim Karlovcima (1699.) i Požarevcu mirovnim ugovorima. Požarevačkim mirom, potpisanim 21. srpnja 1718. godine između turske te austrijske i mletačke strane, stvorene su pretpostavke za uspostavu trajnijeg mira. Dodatkom ovom ugovoru, kojim je Austrija dobila slavonske i banatske žitnice, omogućena je slobodna trgovina kopnom i morem, što će se, uz gradnju nove ceste od Primorja prema Karlovcu i Zagrebu, pokazati presudnim za brži razvoj Rijeke, Bakra i Kraljevice. Jednako tako, uz cestu će nicati nova naselja i razvijati se stara tako da će Fužine dobiti na značaju, a Mrkopalj i Ravna Gora steći će status kraljevskih trgovišta što će potaknut doseljavanje obrtnika i trgovaca, posebice iz Slovenije i Češke. Karolinska cesta puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. rujna 1728. kada je putujući iz Rijeke prema Bakru njome prošao car Karlo VI., odnosno hrvatski kralj Karlo III., po kome je prometnica i dobila ime.

Temeljem mira u Rastattu 1714. godine, car Karlo VI. dobio je španjolski dio Nizozemske, Milano, Napulj i Sardiniju, a kako je put na Sredozemlje kroz Crno more bio zatvoren sve do sredine XIX. stoljeća, riječni promet Dunavom, Savom i Kupom, a onda cestom do Rijeke ili Bakra, postao je životno važnim za Monarhiju iscrpljenu ratovima.

Takve nove vojne i političke okolnosti omogućit će tijekom 18. stoljeća oživljavanje trgovine i u Primorju, posebice nakon što je Karlo VI. (III.) proglasio 1717. godine Jadransko more slobodnim za plovidbu, a Rijeci i Trstu 1719. dao status slobodnih luka. Kralj je iste godine odlučio potaći pomorsku trgovinu u Kraljevici i ondje izgraditi ratnu luku s brodogradilištem, koju su na tisuće Primoraca gradile od 1725. godine. Kraljevička ratna luka trebala je odvratiti Mletačku Republiku u mogućem ometanju slobodne plovidbe Jadranskim morem.

Za razliku od današnjih političkih, gospodarskih i inih stratega, koji su potpuno zanemarili jadransku orijentaciju i time zakočili razvoj riječke luke i (pri)grada kroz duže razdoblje, Karlu VI. (III.) bio je jasan geopolitički značaj Rijeke i okolnih naselja.

Tarsatika otkriva tajne

Piše: Goran Moravček

Starodrevno naselje Tarsatika / Tarsatica, koje je bilo smješteno na području riječkog Staroga grada, počelo je otkrivati svoje stoljetne tajne. Iako je Stari grad devastiran preko svake mjere, ostatci Tarsatike, među ostalim, svjedoče o bogatoj riječkoj povijesno-kulturnoj baštini. Drugo je pitanje kad će napokon baština na odgovarjući način biti predstavljena Riječanima, ali i sve brojnijim turistima.

Strabon (63. / 64. p. n. e – 24. n. e.), grčki povjesničar, zemljopisac i filozof među jadranskim lukama navodi i liburnijsku Tarsatiku. Spominje je takođe i Klaudije Ptolomej (oko 100. – oko 170.). On jedini pod grčkim imenom Oieneusfl. (Eneus, Enej) spominje Rječinu, a to nije učinio ni jedan drugi antički (zemljo)pisac. Pretpostavlja se da je time istaknut njezin geopolitički značaj, jer je Enej ucrtana kao jedna od granica između Japoda i Histra.

Rimska vrata u Starom gradu
Rimska vrata u Starom gradu

Rimska kolonija Akvileja, osnovana 181. godine p. n. e., bila je vojno uporište i polazište Rimljana prema Istoku, putovima koji su bili usmjereni prema istarskom poluotoku i kvarnerskom primorju. Ceste su najviše pridonijele formiranju, učvršćivanju i usponu pojedinih središta, pa sukladono tome i Tarsatice. Publica Via Aguileia Tharsaticam bila je položena u smjeru: Aguileia – Tergeste – Ad Malum – Ad Titulos – Tarsatica. Bio je to najpogodniji smjer rimskih pohoda protiv Japoda, Liburna i Delmata. Putovi su od Tarsatice vodile dalje preko Ad Turesa prema Seniji, Jaderi i Saloni u Dalmaciji, odnosno za Sisciju prema Panoniji.

Na mjestu Staroga grada postojalo je u vrijeme rimskog osvajanja manje naselje Tarsatica, koje se razvilo zahvaljujući geostrateškom položaju, obilju vode i pogodnoj luci blizu ušća Rječine. Tarsatica je  pripadala rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je počinjala kod Plomina. Žitelji su se bavili ribarstvom, obrtništvom i trgovinom. Mjesto je u drugoj polovici 1. stoljeća n. e. bilo gradska općina, municipij, u procesu romanizacije, jer su dužnosnici nakon jednogodišnje službe stjecali rimsko građansko pravo. Prije kraja 4. stoljeća preko Balkana prodiru Zapadni Goti (Vizigoti), koji su prodrli sve do julijskih Alpa. Tarsatica se stoga utvrđuje i postaje značajno vojno središte. Gradi se rimski zid, limes, sačuvan danas u fragmentima, koji od Tarsatice preko Grobničkog polja vodi na sjever.

Rimski limes na Kalvariji

U doba Istočnih Gota (Ostrogota), koji su u Italiji i na našim područjima do Dunava i Drine osnovali potkraj 5. stoljeća pod svojim vladarom Teodorikom snažnu državu, Tarsatica je ostala važnim vojnim središtem. Tarsatica je u doba Ostrogota bila središte šireg područja Liburnije te se u njihovo doba nazivala Liburnia Tarsaticensis. Ostrogote je sredinom 6. stoljeća porazio rimsko-bizantski car Justinijan I. Veliki (483.-565.), koji je uspio nakratko uspostaviti jedinstvo nekadašnjeg rimskog imperija. Nedugo nakon njegove smrti (565.) iz Panonije prodiru (568.) preko današnje Slovenije Langobardi, koji u Italiji osnivaju državu. Što se u to doba događalo s tarsaticom nije nam poznato, a povijesne magle zastiru i razdoblje kad na naše područje za Langobardima naviru Avari i Slaveni. Jedan od pravaca njihovog nadiranja bila je rimska cesta što je do Senja preko Tarsatice vodila jednim krakom kroz Kras i Ćićariju prema Tergesteu (Trstu), a drugim smjerom preko Učke u Istru. Koncem 8. stoljeća franački kralj, budući car, Karlo Veliki, najprije je srušio langobardsku, a potom i avarsku državu te osvojio Istru.

Od prve polovice 6. stoljeća kad se spominje Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) iz doba vladavine Ostrogota, povijesni izvori šute o Tarsatici sve do 799. godine kad se spominje pogibija franačkog vojnog zapovjednika, furlanskog markgrofa Erika, koji je poginuo u zasjedi “stanovnika obalnoga grada Tarsatice”. U 9. i 10. stoljeću ponovo nema izravnih vijesti o Tarsatici, a jedino što znamo jest da je sredinom 10. stoljeća Hrvatska sezala do Labina.

Prilično nedoumica izaziva isprava iz 996. godine prema kojoj njemački car Oton III. dodjeljuje Akvilejskoj patrijaršiji šest biskupija, a među njima je i Tarsatička biskupija (episcopatum Tarsaticensem). Sumnja se u vjerodostojnost te isprave, jer je područje istočn od Učke, uključujući i Tarsaticu, bilo u hrvatskoj državi i izvan vlasti njemačkog cara. Prema oporuci Ulrika III. Orlamünde, markgrofa Istre, iz 1102. godine, spominju se mnoga mjesta u Istri kojima je on raspolagao, poput Buzeta, Boljuna, Vranje i Letaja, ali se ne spominje ni jedno mjesto s istočne strane Učke što znači da je izuzeto područje danas poznato kao Liburnijsko primorje i južnije od njega. Iz toga se zaključuje kako je Tarsatica postojala, ali unutar hrvatskih granica. Lujo Margetić misli kako 996. postoji »obalni grad Tarsatica« — dakako, ne Trsat, koji je još stoljećima bio mjestance s nekoliko kuća, koje po crkvenim propisima nije moglo biti sjedištem biskupije.

Podni mozaici Stari grad
Podni mozaici starokršćanske bazilike u Starom gradu

Godine 1997. i 1999. prilikom zaštitnih arheoloških radova ored crkve Uznesenja Marijina u Starome gradu pronađeni su ranokršćanski mozaici položeni oko 5. stoljeća. Ranokršćanska crkva, kojoj pripadaju mozaici, bila je dužine oko 30 metara, a na njenom mjestu kasnije je izgrađena manja crkva sa zvonikom. Radmila Matejčić navodi kako je ta crkva mogla biti i stolna stoga što su sve stolnice u od Aquileje do Senja bile u starokršćanskom razdoblju posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije u Nebo.

Arapski geograf Muhamed Al-Idrisi (1099 –1164), sredinom 12. stoljeća piše da je Lovran posljednje mjesto koje pripada akvilejskom patrijarhute te da »Bakar dolazi kao prvi grad zemalja Hrvatske, koje se zovu Dalmacija, a koje se protežu duž mora«. Između Lovrana i Bakra po Al-Idrisiju nema naselja.  Hrvatska granica povukla se od Brseča na Rječinu i ondje će ostati više od 830 godina.

Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana 1116. godine, njemački car Henrik V. i Mletačka Republika, pokušali uništiti hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu (uspostavljenu 1102. u Biogradu) pod slabašnim Kolomanovim sinom Stjepanom II. Mleci su osvojili cresko otočje, a njemačko carstvo se rasteglo do Rječine. Žitelji Tarsatice prebjegli su na istočnu obalu Rječine; sagradili su utvrdu na Trsatu i na nju prenijeli ime napuštene Tarsatice. Utvrda na Trsatu čuvala je novu hrvatsku granicu na Rječini.

Potkraj 13. stoljeća ponovo se spominje naselje na lijevoj obali Rječine, koje je za Mlečane “neprijatelj”, kako se spominje 1281. godine. Naselje se razvija zahvaljujući trgovini s Kranjskom, a o tome svjedoči i mitnica, koja je otvorena u Rupi, na današnjoj hrvatsko-slovenskoj državnoj granici, gdje su grofovi Gorički ubirali prihode od carine.

Novi grad na lijevoj obali Rječine razvija se pod imenom Reka, Rika, Flumen, Sankt Veith am Pflaum, Fiume.