Tag: Giovanni Kobler

Piše: Goran Moravček

Nakon velike epidemije kuge, koja je 1599. godine desetkovala riječko stanovništvo, sagrađena je u Starom gradu crkva sv. Roka. Molitva je često bila i ostala jedina nada za spas bolesnika te se crkve i kapele u čast sv. Roku nalaze posvuda.

U našim se krajevima dan iza Vele Gospe, 16. kolovoza, tradicionalno slavi Rokova – blagdan sv. Roka (Montpellier, 1295. – Montpellier, 1327. ), sveca Rimokatoličke crkve, hodočasnika, dobrotvora, zaštitnika od kuge i kolere. Zanimljivu i poučnu knjigu, među ostalim i o ulozi sv. Roka, pod naslovom “Čudesna izlječenja” (2001.) napisao dr. Amir Muzur.

Crkva sv. Roka u Starom gradu, jedna od mnogih srušenih riječkih crkava, a nalazila se iznad podzemne garaže kod tzv. Kosog tornja. Ondje je nekoć potok Lešnjak navodnjavao lijehe časnih sestara benediktinki, koje su skrbile o toj crkvi. Od tih davnih vremena ostao je tek pokoji trag. Crkva sv. Roka i samostan benediktinki srušeni su 1914. godine, vode potoka Lešnjak “regulirane”, stari gradski zid isječen u komadima čeka bolja vremena da ga postavi neka razumna ruka na mjesto na kojem je stajao stoljećima. Zamisao o gradnji nove gradske knjižnice na tome prostoru je odbačena i grad je dobio još jednu urbanu rupu s kojom gradske vlasti ne znaju što bi učinile.

Pretpostavlja se da je građena između 1599. i 1613. godine. Povjesničar Giovanni Kobler navodi da je prilikom obnove na jednoj potkrovnoj gredi bila zapisana 1609. godina. Gradnja danas nepostojeće crkve bila je potaknuta nakanom da se spriječi ponovna epidemija kuge koja je 1599. godine odnijela više od 300 života što je bila desetina žitelja Rijeke. Kada su isusovci stigli u Rijeku, gradsko Vijeće im je privremeno ustupilo tu crkvu 2. listopada 1627. godine, a oni su skrbili o njoj do 21. listopada 1635. kad su dobili od Grada staru crkvicu sv. Vida. Tri godine potom kapela sv. Vida je trebala biti srušena kako bi se na istome mjestu izgradila veća crkva. Zbog toga je 19. travnja 1638. čudotvorno Raspelo iz sv. Vida prenijeto u kapelu sv. Roka i ondje je ostalo do 15. lipnja 1659. godine nakon čega je postavljeno na glavni oltar nove isusovačke crkve, buduće riječke katedrale.

Predana je na korištenje časnim sestrama benediktinkama 1668. godine. Nad vratima crkve bio je postavljen natpis koji je ukazivao na godinu izvršene klauzure: “D. O. M. A. – Clausuram hanc Deo caesarique Leopoldo invictis vestales dicarunt benedictae Flumen gubernante ill.mo Ferdinando L-B. della Rovere publicis consulentibus auspiciis a Virginis Conceptione MDCLXIII S. P. P. D. D. Marco a Gaus et Jo. Vincentio Osbatich judicibus sic clarissimae aeternitati donat solaris cursus MDCLXXVI. Aedes sacras protegente ill.mo D. Jo. Petro dell’Argento L. Bar. A. Silberbergh capitaneo quoque Tersacti”.

Crkva sv. Roka je bila u više navrata pregrađivana, a nakon što je stradala u potresu 1750. godine barokizirana je 1754. prema zamisli riječkog arhitekta Giovannija Antonija de Vernede. Zvonik je bio izgrađen 1743., a obnovljen je 1762. Zvona je blagoslovio 1659. godine Petar Marijani, senjski i modruški biskup. Osim mramornog oltara sv. Roka bio je u crkvi podignut i žrtvenik sv. Josipa čiju je izgradnju omogućio 1682. godine Zilio Zamarchi sa suprugom. Uz taj je oltar osnovana i Bratovština sv. Josipa za sretnu smrt.

U vrijeme obnove Zborne crkve Uznesenja Marijina zborni kaptol je od 1716. do 1726. u crkvi sv. Roka obavljao svoje dužnosti te je ona tada postala i središtem riječke župe. Kada su časne sestre preselile na Podmurvice napuštena je i crkva sv. Roka te je srušena 1914. godine. Oltar sv. Roka bio je nakon rušenja crkve prenesen u sjemenišnu kapelu, ali je kasnije nestao. Orgulje je kanonik Mate Balas 1903. preselio u crkvu Majke Božje Snježne i Belgradu gdje se i danas nalaze, oštećene.