ENCIKLOPEDIJA FLUMINENSIA

Fluminensia je multimedijski projekt enciklopedije Rijeke i njezine šire okolice. LINK 

Prostorno će obuhvatiti grad i prigrad te područje šire regije, uključivši Hrvatsko primorje, Liburnijski kras, Gorski kotar i drevni Vinodol, odnosno teritorij Primorsko-goranske županije bez njezinoga otočnog dijela. Fluminesia će, također, biti i tamo gdje su traga ostavili Riječani stoga što jedan grad ne čini samo teritorij već i ljudi, njihovi korijeni i stremljenja te kulturno-povijesne zasade koje su baštinili.

Fluminensia ili Riječka enciklopedija pokušat će obraditi zemljopisne, povijesne, društvene i znanstvene činjenice vezane uz razvoj Rijeke i njezine šire okolice, prostor na kojem su se od prapovijesti do naših dana susretali narodi, prožimale kulture i doticale vjere.

Fluminensia će nastojati iznositi činjenice temeljene na izvorima ili provjerenoj literaturi, a bit će korištena znanja prikupljena u Hrvatskoj, Italiji, Mađarskoj, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Sjedninjenim Državama, Velikoj Britaniji, Turskoj te, naravno, u bivšim jugoslavenskim republikama, a sve kako bi se što cjelovitije i objektivnije prikazao razvoj Rijeke i okolice te njezina uklopljenost u mediteranske, europske i svjetske tokove.

Fluminensia će pružiti mogućnost predstavljanja multimedijske građe na hrvatskom i drugim jezicima, sukladno najnovijim informatičkim dosezima. Multimedijski projekt enciklopedije bit će također baza za daljnja istraživanja riječkoga “nepresušnog vrela” .

Rijeka i njezina šira regija po mnogo čemu su posebni. Ovo je područje kroz povijest bilo pod skutima mnogih gospodara i društveno-političkih režima te u sastavu značajnog broja država. U jednome razdoblju svoje burne prošlosti, kad su napetosti u XX. stoljeću bile tolike da su prijetile izbijanjem šireg sukoba, utemeljena je i međunarodno priznata Slobodna Država Rijeka čije je postojanje, odnosno nepostojanje, još uvijek nedovoljno rasvjetljeno.

Rijeku su voljeli mnogi kao što je i danas vole. Neki toliko da su je željeli samo za sebe i za svoje, ma šta to značilo. Ali, Rijeka je kao i Rječina, koja joj je mogla nadjenuti ime – neukrotiva. Poput hitre krške vode, Rijeka ne podnosi ograničenosti koje joj pružaju njezine stjenovite obale. Kao divlje nabujala Rečina, Ričina ili Fiumara što hita u srcu grada nakon obilnih kiša i topljenja snijega s obronaka Gorskog kotara, tako se i Rijeka, a pritom mislim na naselje s obje strane njezinih obala, znala izliti iz svoga korita. I premda se ponekad u doba suše može pregaziti – nikada nije presahla.

Podijeljen, ali i ujedinjen vodom te riječice, dugačke svega 17 kilometara od njezinoga izvora do Delte, grad je prerastao zemljopisne okvire preplavši svojim utjecajem i značenjem znatno širi prostor nego što ga fizički zauzima na obalama Jadranskoga mora tamo gdje se ono najdublje zavuklo u kopno.

Oko grada i njegove rijeke, koja je stoljećima bila i razdjelnica država, nacija, vjera i ideologija, zametnule su se mnoge priče, ali još je više njih ostalo neispričano. O gradu i njegovoj okolici, o ljudima i događajima, pokušat ćemo bez nacionalnih, ideoloških i drugih predrasuda širiti saznanja i tkati zanimljive priče. Nastojat ćemo pronicati u tajnu Rijeke, koja je i nakon tolikih stoljeća voljenja, svojatanja, zauzimanja, rušenja i građenja, odlazaka i dolazaka, iseljavanja i naseljavanja, ostala – nepresušno vrelo.

Sveti Nikola na Krnjevu ostao bez puta

Trgovački centar i crkva sv. Nikole na Krnjevu
Trgovački centar i crkva sv. Nikole na Krnjevu

 

Piše: Goran Moravček

Na području Plasa, na starome Krnjevu, od davnina postoji dio koji se naziva San Nicolò. Ime je nastalo prema drevnoj kapeli sv. Nikole. Snažno vrelo Rečice bilo je važno za razvoj manufakture, a kasnije industrije i brodogradnje. Osim župne crkve posvećene zaštitniku pomoraca i brodograditelja, ondje je i Osnovna škola San Nicolò s talijanskim nastavnim jezikom, a kojih stotinjak ili nešto koračaja udaljene su Rečice, Pod Jelši (Sotto i Pioppi). U neposrednoj blizini je bivši Torpedo i cijela (ne)umrla ulica riječke industrije. Do toga područja donedavno je vodio pješački put k sv. Nikoli, komunal, na kojem su generacije Riječana izderale poplate svojih cipela, svečanih kad su išli u crkvu, cokula kad su hitali na posao.

Tog puta više nema. Je li smetao poslovanju novog ZeTeCea ili je presudilo neznanje arhitekta i nadzornog organa? Ne znam, ali meni je neshvatljivo da bi ikome smetao put koji se nije našao ni na koji način nikome na putu, osobito ne trgovcima. Je li moguće da ljudi koji štuju baštinu istovremeno gaze po starinama? U ZeTeCeu pokušavaju pokazati svoj odnos prema baštini isticanjem velikih portreta znamenitih Riječana iznad ulaza i izloga svojih prodavaonica. Istovremeno, grubo su se ponijeli prema starinama kad su uništili drevni put. Svjestan sam kako su marketinški štosevi nepresušni. Tako su i portreti Whiteheada, Ciotte i još nekih ljudi iz slavne riječke prošlosti poslužili ne bi li se kupcima zamazale oči. Ništa novoga.

ZeTeCe je kopirao u mnogo čemu West Gate u Zaprešiću. Ondje su na sličan način iskoristili baštinu kao štos te ispisali stihove čakavskog barda Drage Gervaisa “Pod Učkun kućice bele…” Zagorci i čakavština? Da krepaš! Nakon što sam vidio uništeni pješački put na Krnjevu zapitao sam se nisu li marketinške trikove možda smišljali neupućeni Kinezi. Tko bi drugi ako ne oni smislilo “kineski” naziv – ZeTeCe? Jedino se nadam da ondje neće uskoro stići i kineska bofl roba što bi moglo dovesti i do preimenovanje centra u, primjerice, “Kod Kineza”.

Volim šetati po trgovinama te sam već prvih dana po otvorenju svratio do ZeTeCea. Jeftino sam ondje kupio sportsku naprtnjaču, ali nije me privukla samo cijena već sam i ja pao na dobar štos. Na ruksaku poznate marke nanizana su glagoljska slova. Nisam, dakle, protivnik trgovačih centara, ali zasmetalo me je to što tako veliki projekt nije u potpunosti izveden kako spada.

Portreti znamenitih Riječana u trgovačkom centru na Krnjevu
Portreti znamenitih Riječana u trgovačkom centru na Krnjevu

Osjećaju to već kolateralne žrtve – učenici škole San Nicolò, vjernici sv. Nikole i radnici nekog od pogona u bivšoj Industrijskoj ulici. Dok sam se motao oko ZeTeCea i tražio prikladan pješački put prema crkvi, odnosno školi, pomislio sam kako će sve to izgledati za kišnih jesenjih ili studenih dana zime. Kojim će putem najbrže neki učenik stići do škole, odnosno nonica do crkve? Da su mi se u blizini našli odgovorni vjerojatno bih im izgovorio koju rečenicu u povišenom tonu.

Odnos prema baštini iskazuje se kao (ne)poštovanje ljudi koji žive u određenoj sredini. U Rijeci je taj odnos za mnoge od nas (bez obzira jesmo li ovdje rođeni ili odrasli ili doseljeni) ponižavajući. Previše je primjera uništavanja povijesno-kulturne baštine koji bi u našem gradu mogli potkrijepiti ovu tvrdnju.

Kad sam prije nekoliko godina pripremao tekst za monografiju Autocesta Rijeka – Zagreb: Cesta života (2007.) bio sam u prilici upoznati se pobliže s djelom Antuna Matije Weissa, graditelja povijesne Karolinske ceste koja je u prvoj polovici 18. stoljeća povezala Primorje sa zaleđem preko Gorskog kotara. Weiss je hodajući i(li) jašući na konju tražio najpogodinu trasu ceste. Često se toga sjetim prolazeći dionicom auto-puta prema Tuhobiću, jer planeri ceste kao da nikad nisu prošli tim nesmiljeno vjetrovitim dijelom gdje su položili trasu. Jesu li prije izrade projekta zgrade nebodera Filozofskog fakulteta u Kampusu arhitekti bili na Trsatu u doba najljuće bure? Sumnjam. Isto pitanje mogao bih upututi arhitektu ZeTeCea.

Područje na kojem je niknuo ZeTeCe nije bilo tek obični šumarak ili šikara ispod Zvonimirove ulice. Na južnome dijelu Plasa, istočno od Rečica i zapadno od Ponsala, od davnina je postojala crkva sv. Nikole (San Nicolò). Bila je ondje već u 14. stoljeću, a 1429. godine bila je na zemljištu koje je pripadalo riječkome augustinskom samostanu. U blizini kapele, tamo gdje će koje stoljeće kasnije bili pogoni tvornice torpeda na Rečicama, postojalo je brodogradilište Bratovštine sv. Nikole. Škver je 1689. godine bio premješten na Fiumaru, a brašćina mornara i kalafata imala je otada svoje sjedište u crkvi sv. Barbare u Starome gradu. I te kapele više nema, ali postoji Trg sv. Barbare, mnogima poznat, na žalost, po stradanju Aleksandra Abramova koji je tamo ubijen jedne noći u prosincu 2009. godine. Stara kapela sv. Nikole na Krnjevu srušena je 1787. ili 1788. godine.

Crkva sv. Nikole na Krnjevu
Od starog puta ostao je samo komad ograde uz koju je, kao u lošem vicu, postavljena tabla s imenima odgovornih za uništavanje drevne pješačke staze

Sadašnja crkva sv. Nikole izrastala je u doba talijanske uprave Rijekom na mjestu predviđenom za gradnju svjetionika, ali nakon što se od toga odustalo teren je besplatno ustupljen župi. Ondje je trebala biti, prema zamisli  mletačkog arhitekta Francesca Gusse, podignuta dojmljiva neoromanička građevina, ali zbog besparice i izbijanja Drugoga sv. rata, crkva sv. Nikole biskupa je dobila znatno skromniji izgled.

Prikupljanje novca za gradnju crkve počelo je u veljači 1939. godine, a 10. prosinca 1940. riječki biskup Ugo Camozzo je blagoslovio teren. Nedovršena crkva otvorena je za bogoslužje 29. ožujka 1942. Dvije godine kasnije, tijekom napada anglo-američkih zrakoplova koji su zasipali bombama obližnja riječka industrijska postrojenja, stradala je i crkva sv. Nikole biskupa na Krnjevu.

Crkva ranjena u ratu preuređivana je od 1954. do 1956. godine. Zvonik je podignut 2000.

Moje pitanje glasi: Hoće li, i kada, nadležni iz ZeTeCea obnoviti stari put što su ga bezrazložno uništili? Taj pješački put stoljećima je služio ljudima i nikome pod kapom nebeskom nije smetao. Neka i ubuduće bude tako.