Mesopust je više od folklora

Zvončari iz Lipe u ophodu sela
Zvončari iz Lipe u ophodu sela

Piše: Goran Moravček

Na blagdan Sveta Tri kralja, 6. siječnja, natisnula se masa svijeta u središtu Žejana gdje je na pal uz prigodne besjede i zvonjavu zvončarskih zvona obješen pust Obmanić. Krivce su izvrgli javnom ruglu i u Munama, a u Mošćenicama, gdje se sudi jedinom živom pustu, izvješena je nova dražanska pusna bandijera. Grobnički dondolaši krenuli su u subotu 11. siječnja u obhajanje Grobnišćine. Na spomendan sv. Antuna pustinjaka, 17. siječnja, svake godine zatuli Antonjski rog najavljujući početak maškara i u mjestima Kastavštine. Razdoblje pusta trajat će ove godine osam tjedana, sve do pusnog utorka 4. ožujka, kad će obješeni krivci biti spaljeni. Dražani valjda jedini na svijetu imaju živoga pusta, Marina Krnetića, koji svoju ulogu “Gobota” utjelovljuje puna četiri desetljeća. Gobov dvojnik bit će na Pepelnicu s draške plaže lansiran prema Mjesecu!

Početak ovogodišnjeg Pusta bio je prema tradiciji u Žejanama
Početak ovogodišnjeg Pusta bio je prema tradiciji u Žejanama

Mesopust, pust, maškare, mačkare, fašnik ili kako se već nazivaju pokladni običaji diljem Lijepe Naše, puno je više od maškarane zabave. Rasprostranjen je duž cijelog jadranskog, dinarskog i panonskog područja, a pojavljuje se u mnogim inačicama prerušavanja. Prve maske prikazane su još na pećinskim crtežima i gotovo da nema civilizacije koja ne poznaje neki od oblika maskiranja. Mesopust se uvijek održava na prijelazu zime u proljeće što također ukazuje na njegovo prastaro podrijetlo.

Doba pusta je pomično, a povezano je s Uskrsom, najvećim kršćanskim blagdanom i korizmom, četrdesetnicom, koja je dio liturgijske godine. U kršćanskome svijetu nastojalo se tijekom povijesti uskladiti mjesečevu i sunčevu godinu. Smatra se da je Isus umro razapet na križu u petak 14. dana židovskog mjeseca nišana, odnosno 7. travnja 30. godine. Uskrs se nekoć slavio kad i židovska Pasha, a kako je Krist, prema Evanđelju, uskrsnuo u nedjelju, na Prvome crkvenom ekumenskom Saboru, održanom od 20. svibnja do 25. srpnja 325. godine u Niceji na tlu današnje Turske, određeno je da se Uskrs slavi prvu nedjelju iza punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevice, odnosno između 22. ožujka i 25. travnja.

Korizmeno razdoblje, priprava vjernika za Uskrs, traje 40 dana, a započinje Čistom srijedom ili Pepelnicom, koja je pomični blagdan. Sukladno tome, mesopust traje od Bogojavljenja (sv. Tri kralja) do Pepelnice te je najkraće razdoblje maškara od 6. siječnja do 10. veljače, a najduže do 17. ožujka. Ove godine Pepelnica pada 5. ožujka te će dotad biti i maškara, a Uskrs slavimo 20. travnja.

Najstariji zabilježeni mesopusni običaji potječu iz 1142. godine, a povezuju se s rimskim Saturnalijama i Luperkalijama. U 15. i 16. stoljeću pusno razdoblje je bilo svedeno na tri luda dana prije Pepelnice, a tek od 19. stoljeća pokladno vrijeme obuhvaća period od Bogojavljenja (6. siječnja) do Pepelnice kad se prije korizmenog posta odaje užitcima i zabavi. Karneval je vrhunac pokladnog razdoblja. Pojam je izveden od latinskog “carne vale” (zbogom meso), odnosno crkvene nedjelje prije suzdržavanja od mesa (lat. “domenica ante carnes tollendas”).

Zvončar tuli u rog
Zvončar tuli u rog

Za razliku od mesopusta, pusta, poklada ili fašnika, kako se običaji nazivaju ovisno o području na kojem se održavaju u seoskim sredinama, pojam karnevala obično označava gradske običaje maskiranja. Riječki karneval, koji je među najstarijima u Hrvatskoj, a po brojnosti spada među najveće europske smotre, pokušava objediniti seoske i gradske tradicije maskiranja.

Pojedine zvončarske skupine, poput one iz Rukavca, ne žele, međutim, nastupiti na karnevalu. U Rukavcu drže da je pravi zvončar to što jest jedino na mrazu posutom šumskom putu koji vodi od Krive do Škrapne, na stazi što ide od Mohorića do Biškupa i od Krujaca do Andrejića. Na tim hladnim putovima, kojima u paru hode mladići, svaki je gledatelj dobrodošao jer su zvončari u neposrednoj vezi s promatračima. Gledatelji su često uvjereni kako su došli gledati zvončare, ali usitinu su aktivno uvučeni u običaje pusta. Zvončaru gledatelji trebaju, ali ne u mimohodu već u igtri koja se stoljećima ponavlja. Istim putom iza zvončara hodaju partenjaki, jedinstvena skupina rukavačkih neoženjenih mladića i djevojaka.

U Rukavcu i Zvonećima kažu kako se “pravi zvončar ne prodaje”. Jer, kako misle tamošnji mladići oprćeni teškim zvoncima i naoružani baltama te odjeveni u tradicionalno pusno ruho – u bele brageše, mornarsku majicu s kratkim rukavima, kožu i krabujosnicu – zvončar je postao to što jest zbog svoje duboke osobne potrebe koja proizlazi iz njegovih korijena, narodne baštine i veze s precima, a ne zbog sudjelovanja na karnevalima. Bolje je da se zatre selo nego običaji, ističu ondje.

Rukavački zvončari na putu od Črnčići prema Rukavcu. Snimio: Marin Aničić
Rukavački zvončari na putu od Črnčići prema Rukavcu. Snimio: Marin Aničić

Zvončari iz ostalih mjesta riječkoga zaleđa koji njeguju pusne užance stare nekoliko stoljeća – a poznate su skupine iz Brguda, Mučića, Muna, Žejana, Korenskog, Vlahova Brega, Halubja te s Grobnišćine i gorskokotarskog Crnog Luga – nipošto nisu manje vrijedni samo zato što se pojavljuju i na velikim karnevalskim smotrama. Naprotiv! Zvončarske skupine Kastavštine postale su 2009. godine dio svjetske nematerijalne baštine na popisu UNESCO-a.

Bez obzira na ishodište tradicije, zvončarstvo se na širem riječkom području održalo vjekovima i, ako je suditi prema zanimanju najmlađih, budućnost toga običaja je zajamčena. Često sam čuo od zvončara kako kažu: “To nisu maškare, to je folklor”. Međutim, mesopust je više od folklora.

Do sredine dvadesetih godina prošlog stoljeća zvončari su na lica stavljali maske sa životinjskim likovima, ali otkako su im fašističke vlasti bile zabranile takvu vrstu prerušavanja, otada na zapadnome dijelu Kastavštine, u mjestima koja su između dva svjetska rata bila u sastavu Kraljevine Italije, na glavu stavljaju šešir ukrašen cvijećem. Zvončari nisu imali sreće ni u doba komunizma. Zabilježeno je da su 1948. godine “narodne vlasti” u Viškovu – Svetom Mateju zabranile pust, a zvončari koji su se oglušili na tu zabranu odsjedili su u zatvoru od tri do devet mjeseci!

Mladići prerušeni u djevojke na maškarama u Rijeci 1960. godine. Snimio: Petar Grabovac
Mladići prerušeni u djevojke na maškarama u Rijeci 1960. godine. Snimio: Petar Grabovac

Ta nevesela vremena su, srećom, prošla te su se pusni običaji obnovili i traju. Jer, vrijednosti mesopusnih običaja sačuvala se do naših dana vjerojatno i stoga što smisao te narodne svetkovine, petoga godišnjeg doba kako neki kažu, nije samo puki folklorni obrazac maski i plesa, obilazak domova, sela i zaselaka – gdje domaćini časte zvončare vinom, a domaćice im pripremaju fritule, kroštule ili presnac – nego i duboko ukorijenjena navada da se u duhu mesopusne demokracije kritički propitkuju društvene i političke (ne)prilike. U simboličkom smislu to je vješanje Pusta, lutka koji simbolizira krivca za sve nepravde i nedaće, na dan početka mesopusta te njegovo javno spaljivanje dan uoči Pepelnice. Bez tog ključnog događaja, kada se upućuju javne poruke ljudima na vlasti i ukazuje na pogrješke uočene u društvenoj zajednici, mesopusno razdoblje bilo bi svedeno tek na pučku manifestaciju zabave, a ne na istinski društveni događaj koji okuplja na desetke tisuća sudionika i u mjestima Hrvatskoga primorja te zaleđa Rijeke.

Riječani švercali knjige u bačvama!

Grad sv. Vida sredinom 17. stoljeća

Grad sv. Vida sredinom 17. stoljeća na grafici Matthäusa Meriana

Piše: Goran Moravček

Pokret vjerske reformacije, potaknut na današnji dan 31. listopada 1517. godine, bitno je utjecao i na riječke povijesne (ne)prilike. Protestantizam nije, doduše, uhvatio čvrsto korijenje u Gradu sv. Vida, jer je katolička vjerska obnova bila izuzetno djelotvorna, ali dolazak kapucina (1610.), isusovaca (1627.) i benediktinki (1663.) suštinski je promijenio povijesno-kulturnu i jezičnu sliku grada kroz više stoljeća.

Riječki Seicento je razdoblje velikih mijena. Zbog mletačke blokade s mora, neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, grad je prometno i trgovački povezan s Kranjskom, koja je bila pod snažnim utjecajem protestantizma.

Reformaciju je potakao, prema tradiciji, dan uoči Svih Svetih, 31. listopada 1517. godine, njemački augustinski redovnik Martin Luther, pričvrstivši na vrata Zborne crkve u Wittenbergu plakat na kome je bilo ispisano Devedeset i pet teza o oproštajnicama usmjerenih protiv zloporaba unutar Katoličke crkve.

Kaštel Kožljak na obroncima Učke, u vlasništvu riječkog kapetana Francesca Barba, bio je žarište protestantizma u Istri i na Kvarneru
Kaštel Kožljak na obroncima Učke, u vlasništvu riječkog kapetana Francesca Barba, bio je žarište protestantizma u Istri i na Kvarneru

Pokret se širio tiskom iz njemačke pokrajine Württemberg, gdje je u Urachu kod Tübingena bila utemeljena i hrvatska tiskara. Ondje je djelovao i slovenski književnik Primož Trubar, koji je izvjesno vrijeme boravio i u Rijeci sredinom 16. stoljeća. Također je tamo utočište našao Petar Pavao Vergerije, svojevremeno modruški, a potom i koparski biskup. Pop glagoljaš Stjepan Konzul Istranin, rodom iz Buzeta te Anton Dalmatin, vjerojatno Senjanin, bili su glavni suradnici u glagoljskoj tiskari. U Urachu je od 1561. do 1564. objavljeno 13 hrvatskih knjiga glagoljicom, sedam ćirilicom te šest latinicom.

Protestanti su u Habsburškim zemljama bili proganjani. Stoga su se protestantske knjige do Rijeke i drugih mjesta švercale – u bačvama. Čitatelji protestantskih djela su se strogo kažnjavali visokim novčanim kaznama ili utapanjem, a 1564. godine car Ferdinand je osnovao inkviziciju za hrvatske protestantske knjige.

Kameni reljef s prikazom sv. Vida na stupu za gradsku zastavu
Isusovci su potakli štovanje sv. Vida, zaštitnika Grada Rijeke

Kao glavni zagovornik reformacijskih nastojanja u gradu spominje se Francesco Barbo, gospodar kaštela Kožljaka smještenog na obroncima Učke iznad nekadašnjeg Čepićkog jezera. Francesco Barbo obnašao je dužnost riječkoga kapetana od 1560. do 1569. godine, a s bratom Giorgiom dobio je u zalog Kastavsku gospoštiju (1560. – 1582.), koja je osim Kastva obuhvaćala kaštele Veprinac i Mošćenice. Barbo je potakao u Rijeci otvaranje protestantske škole s podukom na talijanskom i hrvatskom jeziku.

U urbanoj povijesti Rijeke, kapetan Barbo ostat će zapamćen kao obnovitelj riječke Gradske vijećnice, Palaca komuna Rečkog, na današnjem Koblerovom trgu. Na pročelju zgrade stajao je natpis uklonjen 1876. godine: COMMUNITAS FIERI FECIT TEMPORE DOM. /FRANCESCI BARBO/ CAPITANEI ET JUDICUM ANTONII RUSSOVICH/ ET JOANNIS/ SPECIARICH ANNO 1560. (Općina dade učiniti u vrijeme gospodina kapetana Franje Barba i sudaca Antona Rusovića i Ivana Specijarića godine 1560.).

Kameni stup za gradsku zastavu s reljefom sv. Vida, stendardac, danas na trgu pred Municipijem i crkvom sv. Jeronima
Kameni stup za gradsku zastavu s reljefom sv. Vida, stendardac, danas na trgu pred Municipijem i crkvom sv. Jeronima

Na kapetana Barba podsjeća i stup za gradsku zastavu na trgu pred zgradom riječkoga Municipija na kome je poslije obnove 1565. godine uklesano: COMUN F.F. FEDER / BARBO CAPITANI / FIU. ANTO ZANCHI / ET ANDREA VESLA / MDLXV.

Gorljivi zagovornici Lutherovog učenja bili su Zrinski. Petar Zrinski vješto upravlja Bakrom od 1649. godine, pretvorivši ga u najznačajnije trgovačko središte Primorja. Nakon Urote zrinsko-frankopanske, koja je završila smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. godine, zamro je na našim nacionalnim prostorima protestantski pokret. Hrvatska je nakon toga postala unutar Habsburške Monarhije jedna od papi najodanijih katoličkih zemalja s raširenim isusovačkim školskim sustavom.

Ferdinand II. istjeruje protestante iz Graza i ondje osniva isusovačku gimnaziju koja prerasta u sveučilište. Isusovci ubrzo dolaze u Hrvatsku i otvaraju škole u Zagrebu (1607), Rijeci (1627), Varaždinu (1636), Dubrovniku (1658), Požegi (1698) i Osijeku (1728).

Burna povijest Rijeke s kraja 16. i tijekom 17. stoljeća ostavila je trajan pečat ne samo u političkoj povijesti grada već i u njezinom urbanom razvoju. Na žalost, riječki Kaštel, isusovački samostan i učilište, kapela sv. Roka i samostan benediktinki nestali su s lica zemlje. Srušene su obrambene kule, izuzev zapuštene kule Lešnjak, kao i gradske zidine. Stari grad, u kojem je sačuvano jedva deset kuća građenih minulih stoljeća, nestao je pred našim očima.

Bijela golubica na Turniću

 

Riječka crkva sv. Nikole Tavelića na Turniću
Crkva sv. Nikole Tavelića i samostan na Turniću izgrađeni su 1988. godine prema zamisli akademika Borisa Magaša (1930-2013)

Piše: Goran Moravček

Danas preminuli akademik Boris Magaš (Karlovac, 22. kolovoza 1930. – Zagreb, 24. listopada. 2013.), projektirao je crkvu i Franjevački samostana na Turniću, uz Riječku zaobilaznicu. Župna crkva posvećena je sv. Nikoli Taveliću (1340. – 1391.), prvom kanoniziranom hrvatskom svecu (1970.), a o njoj skrbe franjevci.

Postupak za gradnju nove crkve na Turniću, riječkom naselju koje se ubrzano počelo izgrađivati od početka šezdesetih godina prošloga stoljeća, pokrenut je 14. prosinca 1961. u vrijeme riječko-senjskog biskupa Viktora Burića i fra Krste Marinova, koji je upravljao župom Sv. Nikole biskupa na Krnjevu. Nakon više od četvrt stoljeća, mnogih molbi, priprema i mijenjanja mjesta gradnje, građevinska dozvola za prvu i jedinu riječku crkvu izgrađenu za bivše jugoslavenske države izdana je 17. svibnja 1985.

Na žalost, građevinska izvedba crkve na Turniću nije dobra te je zbog čestih nevolja s kišom kamena ljepotica uz riječku cestovnu zaobilaznicu – prekrivena prozirnom plastikom! Nikome to nije na čast, posebno ne svecu rođenom u Šibeniku gdje je izvedba kamene kupole katedrale sv. Jakova, pod zaštitom UNESCO-a, obavljena toliko dobro da je izdržala stoljeća te je čak podnijela izravni pogodak granate ispaljene tijekom Domovinskog rata.

Sv. Nikola Tavelić, rad akad. kipara Stipe Sikirice
Sv. Nikola Tavelić, rad akad. kipara Stipe Sikirice

Temeljni kamen blagoslovio je nadbiskup Josip Pavlišić 31. svibnja 1986., a crkva i samostan na Turniću dovršeni su dvije godine kasnije.

Crkva na Turniću uspoređivana je s bijelom golubicom i Noinom arkom te se smatra najboljim Magaševim ostvarenjem, ljepšim od Poljuda, a poglavito od Haludova, koje je danas sramotno zapušteno.

Projektirajući crkvu na Turniću, Magaš se oslanjao na tradiciju starohrvatske umjetnosti, jer su korišteni uzori tlocrta apside zadarskog sv. Donata, gotike, koja je stremila prema visini te moderne arhitekture.

Prema objašnjenju Borisa Magaša, kamena crkva s prozorima poput čipke ima portal kao gotička katedrala, a osnovni tlocrt je kružnog oblika s apsidama nalik petorolisnoj djetelini. Tako su zamišljeni apsida menze, apsida tabernakula, apsida krstionice, apsida oltara Majke Božje i apsida kora.

U svetištu je skulptura s motivom Isusovog uzašašća, rad kiparice Marija Ujević Galetović, a bočno je postavljen lik sv. Nikole, koji je izradio skulptor Kruno Bošnjak.

Duborezi s prikazima Križnog puta, ruskog umjetnika Aleksandra Antoljeviča Zvjagina, postavljeni su u apsidama. Zvjagin je izdjelao šest duboreza, koji se prostiru na 52 četvorna metra, a predstavljeni su vjernicima u lipnju 1997. godine.

Za Franjevački samostan na Turniću naslikao je Zvjagin sliku s motivom Posljednje večere.

Pred crkvom i samostanom uređen je 1999. godine trg na čijem čelu stoji brončani kip prvog hrvatskog sveca Nikole Tavelića, rad akademskog kipara Sipe Sikirice.

Rijeka u očima Valvasora

Rijeka 1689. godine
Obojan prikaz Rijeke iz 1689. godine, izvorno objavljen u djelu “Slava vojvodine Kranjske” J.V. Valvasora, rad je gravera Andreasa Trosta

Piše: Goran Moravček

Janez Vajkard Valvasor / Johann Weichard Valvasor, slovenski zemljopisac i povjesničar, koji je ostavio zanimljiva svjedočanstva o našim krajevima u drugoj polovici 17. stoljeća, preminuo je na današnji dan, 19. rujna 1693. godine. Rođen je u Ljubljani u svibnju 1641.

Školovao se kod isusovaca te je puno putovao, ali ne samo Kranjskom i hrvatskim krajevima već je posjetio veći dio Europe i dotakao Afriku. Bio je i ratnik te mu je ratna karijera donijela znatan imutak, ali ga Valvasor nije trošio na trice i kučine. Utemeljio je tiskaru i bakrorezačku radionicu u Bogenšperku kod Litije te osnovao knjižnicu s iznimnom grafičkom zbirkom, kolekcijom  antikviteta, instrumenata i numizmatičkih odabira.

Njegovo monumentalno djelo Slava / dika/ vojvodine Kranjske ili u njemačkom izvorniku Die Ehre deß Herzogthums Crain, objavljeno je u Nürnbergu 1689. godine, a sadrži 3.532 stranice raspoređene u 15 svezaka. Na hrvatski jezik prevedeni su samo dijelovi tog iznimnog opusa.

Janez Vajkard Valvasor
Janez Vajkard Valvasor

Istražujući crkvenu povijest i kulturno-povijesnu baštinu, često sam se susretao s Valvasorom stoga što je u više slučajeva bio najstariji izvor za pojedina mjesta ili građevine. Među ostalim, ostavio nam je zapise o Klani, Lovranu, Mošćenicama, Kastvu…

U Slavi vojvodine Kranjske uz opis Rijeke i Trsata s kraja 17. stoljeća objavljen je i grafički prikaz grada na Rječini, koji je potpisao graver Andreas Trost (Deggendorf u Bavarskoj, 1657 – Graz, 8. lipnja 1708). Slika je naslovljena Statt S. Veith am pflaum, oder vulgo fiume oder reka.

Pod izravnom vlašću Habsburgovaca Rijeka je od 1465. godine, nakon što je bez nasljednika preminuo posljednji baštinik obitelji Walsee. Na čelu gradske uprave je kapetan. Car Ferdinand I. odobrava 1530. gradski statut što svjedoči o stanovitom značaju naselja. Rječina je dijelila hrvatsko-ugarsko područje na istoku od njemačkoga Svetoga Rimskog Carstva na zapadu. Na Rječini je također bila razdjelnica crkvenih pokrajina. Rijeka je na prijelazu između 16. i 17. stoljeća bila gradić utvrđen bedemima, a do 1618. godine, kada je okončan austrijsko-mletački Rat za Gradišku, jedno od važnijih uskočkih gnijezda.

Grad je 1599. stekao političku samostalnost od Kranjske, kojoj je do tad bio priklonjen, dobivši status “slobodne općine” izravno podvrgnute nadvojvodi. Općina preuzima upravu nad lukom, a Riječani se pozivaju pod oružje samo za obranu vlastitoga grada. Zakletvu vjernosti grad polaže nadvojvodi poput svake druge austrijske nasljedne zemlje, čime je praktički udaren temelj riječkoga Corpusa separatuma.

Međutim, zbog neprohodnosti Gorskog kotara i turske opasnosti, Rijeka je i nadalje bila prometno i trgovački povezana s Kranjskom, koja je bila i žarište protestantizma. Kako bi spriječili vjersku herezu, gradski oci u jeku protureformacije pozivaju najprije kapucine koji počinju graditi samostan na Žabici 1610. godine, a 1627. stižu na obale Kvarnera isusovci. Oni grade novu crkvu sv. Vida, današnju katedralu, te samostan i učilište. Uz crkvu sv. Roka podignut je samostan benediktinki. Time se značajno mijenja urbana slika Staroga grada, ali i njegov duh što će imati dalekosežne posljedice, jer su isusovci držali nastavu na latinskom, a benediktinke na talijanskom jeziku čime je hrvatski gotovo istisnut iz crkvenoga i javnog života. U teritorijalnim i inim sporenjima narednih stoljeća, upravo će stanovita samostalnost gradske općine i talijanski jezik u javnom životu, upravi i trgovini biti argumenti za političke i teritorijalne razmirice.

Kula Lešnjak jedina je sačuvana utvrda u Starom gradu. U 20. st. nestali su isusovački samostan i učilište te samostan benediktinki i crkva sv. Roka na današnjem Klobučarićevom trgu
Kula Lešnjak jedina je sačuvana utvrda u Starom gradu. U 20. st. nestali su isusovački samostan i učilište te samostan benediktinki i crkva sv. Roka na današnjem Klobučarićevom trgu

U svojemu opisu Rijeke, Valvasor navodi kako se “u tom gradu dobro i lijepo živi, jer se tu sve što se tiče hrane i pića može vrlo jeftino dobiti”. Međutim, “taj grad ima samo četiri tisuće zlatnika godišnjeg dohotka” koji se ostvaruje uglavnom od zarade na vinu i trgovini ribom. Valvasor piše da je Rijeka stekla “privilegij i sloboštinu da u gradu ne smije trgovati ni jedan stranac, ma odakle on bio, već je to dopušteno samo domorocima i građanima”.

Janez Vajkard Valvasor opisao je Rijeku i susjedni Trsat gotovo žurnalistički. Njegova je priča zanimljiva i danas, jer je zapisao neke običaje koji nam oslikavaju duh vremena bolje od kakve suhoparne znanstvene studije. Primjerice, on donosi prilog o “neobičnoj procesiji” koja je u posne dane pred Uskrs tradicionalno išla od kastavske crkve sv. Jelene do Gospe Trsatske, zadržavajući su u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Nakon procesije, piše Valvasor, Kastavci polaze u riječku Gradsku vijećnicu “gdje im gradska gospoda daju lagvić vina i svakome po jedan kruh i salatu. Kad su tako jeli i pili, mnogi od njih zamažu sve prostirače u Vijećnici, pa i sagove po zidovima. Neki su od njih tako pristojni da u njih brišu ruke uprljane od salate s uljem i octom. Premda im je Gradsko vijeće na drugom mjestu htjelo dati njihovo jelo i pilo, taj je surovi puk hitro i nerazborito otrčao u Vijećnicu i nikako se nije htio odvratiti od svoje stare sloboštine”.

Iako je Valvasorovo djelo bilo i ostalo neiscrpan izvor podataka bezbrojnim čitateljima i mnogim znanstvenicima, autora je skupo stajalo. Financirajući rad na njemu i tiskarske troškove, zapao je u novčane nevolje te je 1690. prodao svoju bogatu knjižnicu zagrebačkom biskupu Aleksandaru Ignaciju Mikuliću (biskup od 1688. do 1694). Bibliotheca Valvasoriana od tada se čuva u knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, Metropolitani, danas u sastavu Hrvatskog državnog arhiva.

Potkraj života, Valvasor je 1692. godine morao prodati i svoju kuću u Ljubljani te se preselio u Krško, gdje je i preminuo.

Njegovo djelo, međutim, izdržalo je do dana današnjeg kušnju vremena. Usprkos tome još ni jedna riječka ulica ili trg ne nose ime ovog iznimnog čovjeka koji je svojim djelom obogatio i našu kulturno-povijesnu baštinu.

Privremeni most preko Rječine, snimljen u rujnu 1924. godine, na naslovnici je knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”, autora Gorana Moravčeka