Zrakoplovna nesreća na Krku 1971. godine

Zrakoplov Tupoljev 134 beogradskog Aviogenexa
Zrakoplov Tupoljev 134 beogradskog Aviogenexa

Piše: Goran Moravček

Bio je 23. svibanj 1971. godine, nedjelja, kada se u 19, 45 sati na pistu Zračne luke Rijeka, kod Omišlja na Krku, srušio zrakoplov Tupoljev 134. Poginulo je 78 putnika.

Nesreću su preživjela četiri člana posade te jedan putnik. Među poginulima bio je i hrvatski književni klasik, pjesnik Josip Pupačić. U plamenoj buktinji na pisti omišaljskog aerodroma, stradali su i pjesnikova supruga Benka te petogodišnja kćerka Rašeljka.

Zrakoplov Tupoljev TU – 134 beogradskog Aviogenexa, pod zapovjedništvom kapetana Miloša Markičevića, poletio je iz Londona za Omišalj na Krku. Let je, kako je izjavio jedini preživjeli putnik Ranko Sarajčić (22), protekao mirno. Što je krenulo po zlu?

U službenom izvješću nakon nesreće navodi se kako je nad Kvarnerom bilo nevrijeme s jakom kišom i jugom. Pri slijetanju, jureći brzinom od 260 kilometara na sat, zrakoplov je udario krilom o pistu…

Deset minuta nakon toga se zapalio, a putnici se našli u klopci. I to je bilo kobno, “jer su klizna vrata između kopilota i putničkog prostora bila zaglavljena zbog deformacije gornjeg dijela trupa”.

Uzrok smrti nesretnika iz aviona bilo je trovanje ugljičnim dioksidom te izgaranje tijela. Užas!

Više od četiri desetljeća proteklo je od te strašne zrakoplovne nesreće. Je li ona kriva za propast krčkog aerodroma, otvorenog 2. svibnja u Titovom prisustvu godinu dana prije katastrofe?

Ne bih rekao.

Prošle, 2012. godine, Zračna luka Rijeka ostvarila promet od svega 72 tisuće putnika. Malo i premalo, ali – očekivano. Gubitci se gomilaju, a radnicima prijete otkazi.

Jer, kao i drugdje u našem gospodarstvu, politika čvrsto drži konce u svojim rukama postavljajući “pogodne” kadrove na “odgovorna” mjesta. Ali, ne samo u Zračnoj luci Rijeka i(li) Jadroliniji već i u turističkim zajednicama. Samo tako se i moglo dogoditi da u kvarnerskoj turističkoj regiji riječka zrakoplovna luka – propada.

Tužan kraj bohema Nikole Polića

Zvonimir Kamenar, akad. kipar, autor spomenika Janku Polić Kamovu, pred spomen pločom Nikoli Poliću u Ulici Podvoljak 10 na Krimeji u Rijeci
Zvonimir Kamenar, akad. kipar, autor spomenika Janku Polić Kamovu, pred spomen pločom Nikoli Poliću u Ulici Podvoljak 10 na Krimeji u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Nikola Polić, književnik i novinar, obilježio je svojim perom sušačko razdoblje između dva rata kao i Poraće. Njegovo posljednje počivalište na Groblju Trsat u jadnome je stanju. Tužan kraj bohema.

Na zapušten Polićev grob skrenuo mi je pozornost akad. kipar Zvonimir Kamenar, autor spomenika Nikolinu bratu Janku Poliću Kamovu (1886.–1910.), koji je postavljen ispred Konta, na pješačkom mostu iznad Rječine.

S Kamenarom sam prošao Grobljem Trsat, zaštićenim spomeničkim područjem Republike Hrvatske. Osvjedočio sam se kako posljednja počivališta još nekih zaslužnih Sušačana i(li) Riječana prekrivaju magle zaborava. Polićev grob, bukvalno, samo što nije u zemlju propao. Slični se prizori mogu vidjeti i na ostalim riječkim grobljima.

Propala slika na nadgrobnoj ploči Nikole Polića na Groblju Trsat
Propala slika na nadgrobnoj ploči Nikole Polića na Groblju Trsat

Što učiniti? Jasno je da smo svi smrtni i u tome smo jednaki. Međutim, nameće se pitanje: Trebaju li nadležne službe, ukoliko to ne čini rodbina, skrbiti za grobove zaslužnih i(li) slavnih naših predšasnika, tim prije što se Groblje Trsat nalazi na Listi zaštićenih spomenika kulture Republike Hrvatske?

Nikola Polić rođen je na Sušaku 26. studenog 1890., a umro je 15. listopada 1960. godine u Voloskom. Bio je jedno od četrnaestoro djece u obitelji Ante Polića, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru i Gemme Gerbaz (Grbac), Riječanke.

Njegov je stariji brat književnik Janko Polić Kamov u čijoj je sjeni Nikola ostao i danas. Nikola je slijedio feljtonistički trag Antuna Gustava Matoša, koji mu je bio književni, ali čini se i životni uzor.

Nekoć bogata obitelj Polić s Pećina doživjela je slom 1902. godine, a trgovačku propast pratile su i druge nedaće, jer je većina njegove braće i sestara umrla u djetinjstvu. Otac Nikole Polića umire 1905., a majka godinu dana kasnije. Preostali dio obitelji nastavlja živjeti u Zagrebu, Rijeci, Sisku, Puntu na otoku Krku te u više talijanskih gradova.

Dramatični događaji u obitelji ostavili su dubokog traga i na Nikoli Poliću, koji je provodio život odgojen u kafansko-bohemskoj idili pod dalekim utjecajem Vidrića, Matoša i matoševaca, kako je napisao književnik Ljubo Wiesner. Nikica je bio i ostao veliko dijete, koje se čudi svemu oko sebe, koje ne razumije logiku takozvanih odraslih ljudi, navodi dr. Irvin Lukežić, koji ističe da je Nikola Polić oduvijek živio u nekom vlastitom svijetu, onako kako to već čine čudaci i osobenjaci, ljudi koji se ne umiju niti žele prilagoditi drugima. Nasuprot tome, njegova braća, književnik Janko i glazbenik Milutin (1883.-1908.), prerano su bili sazreli. Obojica su i prerano umrla.

Izbor pseudonima Nikole Polića – Quasimodo i Grga Čokolin – upućuju nas na to da je u životu želio biti drukčiji. Potpisivao se pseudonimom Quasimodo, prema liku Viktora Hugoa, za Sušački novi list, koji je pokrenuo, nastavljajući tradiciju Supilovih novina, nakon prestanka talijanske okupacije Sušaka u ožujku 1923. godine. Pisao je Sušačke subote, tjedni podlistak, koji se i danas može čitati sa zanimanjem i s poštovanjem prema autoru. Podlistak Zagrebačke šetnje, objavljivane u zagrebačkim Novostima, potpisivao je Nikola Polić pseudonimom Grga Čokolin, prema liku brbljavog i oholog gradskog brijača iz Šenoina romana Zlatarevo zlato.

U književnosti se javlja 1911. godine pjesmom Zastori i slijepa djevojka. Zastupljen je u glasovitoj antologiji Hrvatska mlada lirika 1914. godine s Ivom Andrićem, Vladimirom Čerinom, Zvonkom Milkovićem, Jankom Polićem Kamovim, Tinom Ujevićem, Franom Galovićem i drugima.

Nikola Polić, književnik
Nikola Polić, književnik

U pjesničkoj zbirci Jučerašnji grad, 1936. bio je nadahnut zagrebačkim življenjem. Objavio je i Marginalije (1921.), knjigu feljtona, kritika i eseja. Poslije smrti objavljena su mu izabrana djela.

Na pročelju Vile Bebica na Krimeji, na kući koja je bila boravište Polićevih od 1934. do 1960. godine, postavljena je spomen ploča ovome istaknutom pjesniku, feljtonistu, esejistu i glazbenom kritičaru te dugogodišnjem knjižničaru i upravitelju Gradske biblioteke u Sušaku. Zbilo se to povodom 120. obljetnice rođenja, 60. obljetnice smrti i 80. obljetnice osnutka Gradske knjižnice Sušak.

Usprkos tome što je vodio bohemski život, Nikola Polić je bio, kažu, savjestan knjižničar. Preuzima dužnost upravitelja Sušačke knjižnice 1939. godine i upravlja njome do 1951. kad odlazi na dugotrajno bolovanje, a potom i u mirovinu. Knjižnica je preseljena u Hrvatski kulturni dom na Sušaku 1947.

Na spomen ploči uz kuću u kojoj je živio na Krimeji, u Ulici Podvoljak 10, uz ostalo, zapisani su i njegovi stihovi iz zbirke pjesama Jučerašnji grad:

Nije umro, vele

Usnuo je tako

Sa tišinom dana na kamenoj ploči.

Mogao bih dometnuti latinsku izreku: Hic transit gloria mundi – I tako prolazi slava svijeta.

Nameće se pitanje, na koje, naravno, nemam odgovora: Mora li životna sudbina doista neke ljude pratiti i nakon zemaljske smrti?

Lipa pamti još uvijek pod uplivom ideologije

Muzej u Lipi
Muzej u Lipi

Piše: Goran Moravček

Prije 69 godina – na današnji dan 30. travnja 1944. – nacisti su spalili selo Lipu, a više od 260 žitelja ubili. Zločin nije potpuno rasvijetljen i ruka pravde nikad nije sustigla one koji su naredili i proveli taj bezumni osvetnički čin.

Nacistički zločin u Lipi nije bio i jedini, jer su tijekom proljetnih akcija “čišćenja” stradala i druga mjesta na području Ćićarije i Hrvatskog krasa. Sva su ta sela danas zapuštena što svjedoči da se kroz minulih sedam desetljeća nisu uspjela oporaviti. Posljedice ratnih razaranja još su uočljive.

Teritorijalno podijeljen između dvije najrazvijenije hrvatske županije, Istarske i Primorsko-goranske, ovaj se prekrasni kutak Lijepe Naše nalazi toliko blizu gospodarskim i turističkim središtima te modernim prometnicama da je gotovo neshvatljivo kako je mogao ostati “zaboravljen”. Hrvatski kras i Ćićarija, gospodarski i demografski, već desetljećima – umiru.

Manifetacija Lipa pamti bila je i ostala pod snažnim uplivom ideologije
Manifetacija Lipa pamti bila je i ostala pod snažnim uplivom ideologije. Bivši jugoslavenski premijer Ante Marković na komemoraciji u Lipi

Lipa je pred Drugi svjetski rat imala 90 kućnih brojeva te 100 obitelji s oko 520 žitelja isključivo hrvatske nacionalnosti. Stanovnici su se bavili poljoprivredom i prodajom ogrjevnog drveta, a u mjestu su radila samo četvorica obrtnika: kovač, limar, stolar i postolar. Postojale su i dvije trgovine mješovitom robom. Nije bilo struje, ali je postojao vodovod do javne pumpe i šterne, gdje je bilo središte mjesta.

Nije, dakle, bilo nikakvog vojnog razloga da selo strada, jer ovdje nije bilo vojarni ili ustaničkih utvrda. Bila je nedjelja u običnom selu s običnim ljudima koji su se spremali 30. travnja 1944. godine otići na svetu misu, kao što su odlazili nedjeljama prije toga i kao što su to stoljećima činili njihovi predci ulazeći u drevnu kapelu sv. Jelene.

Nedjelja je izabrana kao dan odmazde kako bi broj žrtava bio što veći. Zločin je time strašniji.

Prisjetimo se, nakon Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Lipu je, kao i mnoge naše krajeve, zauzela talijanska vojska. Talijansku upravu osnažio je Rapallski ugovor temeljem kojeg se Lipa našla u granicama Kraljevine Italije, a 1924. godine nakon talijanske aneksije Rijeke selo je ušlo u sastav Kvarnerske provincije i pod fašističku upravu trpeći sve posljedice odnarođivanja i prisilne talijanizacije.

Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, njemačke nacističke snage preuzimaju upravu. Partizanski pokret otpora u sporadičnim napadima izaziva snažan odgovor nacista koji poduzimaju akcije odmazde.

Nakon što je 28. travnja 1944. godine napadnuta neprijateljska kolona vojnika kod Rupe i naneseni joj gubitci od oko 80 mrtvih i ranjenih, uslijedila je strašna odmazda nad civilnim stanovništvom.

Spomenik nacističkim žrtvama u Lipi
Sjećanje na zločin u Lipi mještani iskazuju tijekom jutarnje mise, a udruge antifašista na zasebnoj manifestaciji nazvanoj Lipa pamti

Mještani Lipe prisjećaju se tog nesretnog dana stradanja sela na sv. misi u drevnoj kapeli sv. Jelene Križarice te, uglavnom, izbjegavaju dolazak na “službeno” obilježavanje manifestacije Lipa pamti, koja ima još uvijek znatna ideološka obilježja. Slično se događa i prilikom sjećanja na Podhumske žrtve u Sobolima na Grobinštini kad mještani i udruge antifašista imaju odvojene programe. Neshvatljivo, ali stvarno.

Polazim od pretpostavke da je svaki zločin duboko neljudski, nemoralan te ne pomaže ni jednoj naciji ili političkoj opciji. Stoga, zločin se ne smije kapitalizirati ni na koji način, a ponajmanje politički.

Pogledaj video: MUZEJ U NESTAJANJU

[embedplusvideo height=”548″ width=”695″ standard=”http://www.youtube.com/v/oVl18fYIZvY?fs=1″ vars=”ytid=oVl18fYIZvY&width=695&height=548&start=&stop=&rs=w&hd=0&autoplay=0&react=1&chapters=&notes=” id=”ep2118″ /]

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

Rijeka uz more – daleko od mora

Hidrokrilac Vihor u plovidbi
Hidrokrilac Vihor u plovidbi

Piše: Goran Moravček

Vihor. Mnoge će od nas prisjećanje na njega vratiti u bezbrižne dane mladalaštva. Prisjećam se kako smo ga s plaže na Kantridi promatrali s udivljenjem dok je jurio, brzinom od tridesetak čvorova, u ljetno prije podne prema Velim vratima. Nostalgija? Vjerojatno. Zaista, prohujalo s vihorom.

Hidrokrilac Vihor svečano je bio dočekan u prvoj polovici travnja 1961. godine. Mogao je primiti 135 putnika, a prevalivši 600 nautičkih milja stigao je u Rijeku iz Messine, gdje je bio izgrađen za Jadroliniju. Brodom je tada zapovijedao kap. Branko Vuksan.

Hidrokrilac Vihor u riječkoj luci na fotografiji iz Novog lista
Hidrokrilac Vihor u riječkoj luci na fotografiji iz Novog lista

Vihor je zaplovio morem gotovo istovremeno s premijerom igranog filma Karolina Riječka u tadašnjem kinu Partizan, početkom gradnje novog naselja na Turniću, Gagarinovim letom u Svemir, Kubanskom krizom te stvaranjem Pokreta nesvrstanih. Glisirao je našim morem šest godina, održavajući stalnu vezu Rijeke s Malim Lošinjom i Rabom, nakon čega je prodan te je plovio uz talijanske obale sve do 1991. godine.

S vihorom vremena nestalo je i šljunčane plaže uz Portić, zatrpane kao i Vela grota, kako bi se za Najdraži nogometni klub na Kantridi uredilo pomoćno igralište. Da je bilo vizije, a nije, ostala bi predivna plaža, Klub bi pripremajući se za Ligu prvaka dobio pomoćno igralište na nekom prikladnijem mjestu, a brodovi bi i dalje bili naš ponos.

Nedavno u Kostreni Sv. Luciji predstavljena knjiga o propasti domaće flote – Sumrak kvarnerskog brodarstva – kap. Igora Stipanovića, koju sam imao prilike vidjeti u rukopisu, podsjeća me još jednom na činjenicu da smo primorska, ali ne i pomorska zemlja. Stoga se i moglo dogoditi da propadne flota Jugolinije, odnosno Croatia linea, koja je imala, od Tare do Kostrene, čak 169. brodova! Slična je sudbina zadesila i Lošinjsku plovidbu.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca ili slavljenika. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca ili slavljenika. Klikni na sliku i naruči!

Domaći političari i tzv. gospodarski stratezi, podjednako oni iz Banskih dvora kao i svi ovi što iz svojih udobnih ureda imaju pogled samo na riječki Korzo te valjda ne vide more, nisu shvatili značaj (geo)političkog položaja Lijepe Naše. U rječniku stranih riječi preskočili su vidjeti što znači maritimizacija. Za pojedinu državu smještenu uz morsku obalu, izuzev izgleda za Lijepu Našu, to znači razvijati se koristeći razumno sve prednosti primorskog položaja.

Značilo bi to graditi kontejnerske luke ondje gdje je to prikladno, a ne u srcu grada; značilo bi to odlučiti se za postavljanje nove Nizinske pruge, a ne krpati postojeću izgrađenu u doba mađarske uprave davne 1873. godine; značilo bi to spojiti željeznicom Hrvatsko primorje s Istrom kao i, napokon, povezati Rijeku, kao nekoć značajno pomorsko središte, autocestom do Žute Lokve i dalje prema jugu Dalmacije, jer je to put preko Crne Gore, Albanije sve Grčke i Bliskog istoka. Značilo bi to ne odustajati od putničke brodske linije prema Dubrovniku; značilo bi to s mudrošću i domoljubnom vizijom razvijati Jadran kako bismo prestali pričati i(li) slušati doskočice prema kojima nam je Bog dodijelio jednu od najljepših obala na Svijetu, ali nam je zaboravio dati – pamet.