Veprinac, mjesto s najljepšim pogledom

Stari grad Veprinac
Stari grad Veprinac

Piše: Goran Moravček

Veprinac, mjesto s najljepšim pogledom na Kvarner ima izuzetno bogatu kulturno-povijesnu baštinu. Stoga je dobra vijest da se temeljito obnavlja Stari grad veprinački, prepoznatljiv izdaleka po zvoniku župne crkve sv. Marka. Uređena je srednjovjekovna loža, kapela sv. Ane ili veprinačka Sikstina s početka 15. stoljeća, kao i zvonik župne crkve podignut 519 metara nad morem.

Brituh, vidikovac s najljepšim pogledom na Opatiju i Kvarner, trebao bi biti primjereno uređen nakon punih pet godina priprema. Napokon. POGLEDAJ VIDEO

Zvonik sv. Marka i Županov stol
Brituh: zvonik sv. Marka i Županov stol s uklesanim godinama 1655. i 1770.

S veprinačkog vidikovca puca pogled na Kvarner i samo zbog toga, a da i nema drugih vrijednih kulturno-povijesnih spomenika, isplatilo bi se uspeti putom koji od opatijske Slatine vodi kroz zanimljiv krajobraz do područne osnovne škole, a potom svladavanjem 110 stuba do najistaknutije točke mjesta.

Veprinac, ili Leprinac po domaću, nekoć je bio opasan zidinama, koje su iskušale snagu (ne)vremena i mletačke napade, a dijelom su i danas očuvane. Uz Stari grad postupno su nikla okolna naselja – Andretići, Balači, Boni, Falalelići, Gašparići, Guštići, Kolavići, Lučetići, Maćuki, Perinići, Slavići, Stari Grad, Šimetići, Škofi, Špadići, Travičići, Tumpići, Vas, Vedež, Zagrad i Zatka.

VEPRINAC KROZ POVIJEST

Mjesto se prvi put spominje 1351. u doba Rudolfa Devinskog te u oporuci Hugona Devinskog 1374. godine. Kao vazali akvilejskog patrijarha, Devinci, koji su dobili obiteljsko ime prema kaštelu Devinu ili Duinu kod Trsta, imali su mnoge posjede u Istri, a vladali su i Rijekom do 1399. godine kada umire njihov posljednji muški potomak.

Nakon izumiranja Devinske loze posjede baštini bavarska obitelj Wallsee, ili po naški Favalići, što 1400. godine potvrđuje i pulski biskup Gvido II. Memo (1383-1409). Nakon toga, Veprinac je uz Kastav i Mošćenice bio pod vlašću Habsburgovaca od 1465. te je u sastavu Kastavske gospoštije kojom je od 1637. do 1773. godine upravljao riječki isusovački Kolegij.

Gradska vrata s tri ulaza
Gradska vrata u sklopu zgrade gradskog Komuna, Komunšćice, imaju tri ulaza

Posjed je nakon ukinuća Isusovačkog reda preuzela država, a od 1784. godine Kastavskom gospoštijom upravlja obitelji Thierry. Nakon njih Kastavštinu preuzima 1843. riječki brodovlasnik Đuro Vranyczany. Ukinućem kmetstva 1848. godine prestala je postojati i Kastavska gospoštija.

U 19. stoljeću Volosko postaje sjedištem samostalne općine, ali i cijelog područja bivše Kastavske gospoštije. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, počinje talijanska uprava tim područjem, koje je, uključivši i Veprinac, Rapallskim ugovorom 1920. ušlo u sastav Kraljevine Italije, tada pod fašističkom vladom Benita Mussolinija.

Veprinac je danas naselje u sastavu Grada Opatije zajedno s mjestima Dobreć, Ičići, Ika, Mala Učka, Opatija, Oprič, Pobri, Poljane i Vela Učka. 

Brituh
Pogled s veprinačkog vidikovca na Kvarner

KULTURNO-POVIJESNA BAŠTINA

Crkva sv. Marka. Odred albanskih plaćenika, u službi Mlečana, zapalio je 14. prosinca 1614. godine, uoči “službenog” početka Uskočkog rata (1615.-1618.), Lovran, Opatiju sv. Jakova te mnoge kuće na području Veprinca i Kastva.

Veprinac je teško stradao i 1616. godine kad su mletačke snage porušile i crkvu sv. Marije koja je stajala nekoć na vrhu veprinačkog brijega.

Župna crkva sv. Marka u Veprincu
Župna crkva sv. Marka u Veprincu

Mlečani nisu dugo držali grad, ali je usprkos tome nakon obnove crkva dobila novoga nebeskog zaštitnika, sv Marka, koji je bio i patron Mletačke Republike. Može se to protumačiti i kao pokušaj da se Mlečane ubuduće odvrati od napadaja.

Nakon obnove crkve, glavni oltar sv. Marka posvetio je 7. studenoga 1658. senjski biskup Petar Mariani. Područje zapadno od Rječine, uključivši i Rijeku, bilo je u to doba pod crkvenom upravom pulskog biskupa, ali kako je on bio mletački podanik, a teritorij austrijski, biskupu iz Pule često je bio zapriječen dolazak stoga je posvetu obavio Petar Mariani, Riječanin.

Nekoć je uz veprinačku župnu crkvu bilo groblje. Pred ulazom je ostalo još nekoliko starih grobova među kojima plovana Antona Petričića, Kazimira Mandića i Joakima (Aćima) Pilata. Ovom potonjem je pred župnom kućom podignuta bista.

Glagoljicom je iznad ulaza u crkvu nekoć bila urezana 1574., a ista je godina zapisana na kamenoj ploči iznad ulaza stare veprinačke vijećnice. Dva pobočna broda crkve prigrađena su oko 1658. godine u doba župnika Zvane Pačalota. Župnu crkvu temeljito je dao obnoviti 1840. godine posljednji veprinački kanonik Anton Petričić.

U crkvi je pet kamenih oltara. Crkva je bila opljačkana 1978. godine te su tada ukradene i oltarne slike sv. Obitelji i sv. Ivana Krstitelja kao i sedam uljanih slika Križnoga puta.

Kapela sv. Ane
Kapela sv. Ane iz 1442. godine ili veprinačka Sikstina

Kapela sv. Ane. Uz stari put za Učku, unutar zidina nekadašnjeg veprinačkog kaštela, podignuta je drevna kapela sv. Ane s trijemom pred ulazom (lopicom) i zvonikom na preslicu s jednim zvonom.

Na vanjskome zidu uklesana je godina 1442., a uz nju stoji i grb plemića iz Kršana čiji su inicijali Mx Ch. Na zaglavnom kamenu portala stoji grb tadašnjih veprinačkih vladara iz roda Wallsee / Favalića.

Kapela sv. Ane je oslikana crtežima iz 15. stoljeća. Među ugrebencima (grafitima) uparane su na zidu svetišta godine 1442. kad je kapela podignuta te 1562. kad je posvećena.

Kapela sv. Ane
Oltar u kapeli sv. Ane iznad kojeg je zapisana 1442. godina

Veprinački zakon iz 1507. Pod trijemom crkve sv. Ane su se onde sedeći p(očtovani) i razumni muži, župani i starci rečen(oga kaštela) Veprinca potpisali pod tekstom Veprinačkog zakona iz 1507. godine. Ovim su zakonom, pisanim glagoljicom, bili uređeni društveno-pravni odnosi.

Listovi Veprinačkog zakona čuvaju se u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosi. Tekst je sačuvan i u Liber Communitatis Veprinatii, a pripremio ga je između 1731. i 1739. godine veprinački kanonik Anton Cora. Taj je tekst konzultirao i veprinački kapelan Jakov Volčić (1815.-1888.) uspjevši ga 1851. godine prepisati na latinicu.

Kapela sv. Jelene. Potječe iz XVI. stoljeća. Pregrađivana je 1860. i obnovljena 1980. godine. Ova crkvica sa zvonikom na preslicu i lopicom pred ulazom bila je i mjesto s kojega su u novije doba polazili sprovodi, jer veprinačko groblje, uređeno početkom 20. stoljeća nema svoje kapele. Oltar je podignuti u čast sv. Jelene, sv. Roka i sv. Lovre, koji su prikazani na oltarnoj slici.

U Starom gradu je kapela Marije Pomoćnice, koja više nema vjersku ulogu već služi kao skladište.

SV. FRANJO NA TRSATU

Franjevački samostan i crkva Majke Milosti na Trsatu, koji je poznat i kao hrvatski Nazaret
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske povezani su s predajom o boravku sv. Nazaretske kuće na Trsatu

Piše: Goran Moravček

Upravo se obilježava 800. godišnjica dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo. Otuda i pitanje: Je li sv. Franjo Asiški boravio na Trsatu? Sveti Franjo (Asiz, 1181. – Porziuncola-Porciunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.) pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda. Ovaj svetac ima dva blagdana u godini: 17. rujna u katoličkom svijetu slave se Rane sv. Franje, a 4. listopada je blagdan sv. Franje Asiškog.

Trsatski franjevački samostan i crkva
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske

Obilježavanje 800. godišnjice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo, a  glavna svečanost predviđena je 6. listopada na splitskom Sustipanu, čini to pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Povijesno je utvrđeno da je sv. Franjo Asiški 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga protivni vjetrovi bacili na hrvatsku obalu Jadrana te je doista boravio na našem tlu.

U Rijeci su četiri franjevačka samostana – na Trsatu i Turniću su franjevci iz Reda male braće (OFM), na Pehlinu franjevci glagoljaši trećoreci (TOR), a na Žabici su kapucini (OFMCap).

Franjo Glavinić, obnovitelj i povjesnik Trsatskog svetišta piše 1648. godine u svojem djelu Origine della Provincia Bosna-Croatia kako je sveti Franjo Asiški noćio i odmarao se na Trsatu i tom zgodom primio objavu da će na Trsat prispjeti svetinja, naime Sveta kuća nazaretska, i da će njegovi sinovi na posvećenom mjestu boraviti i služiti.

Dokaza za ovu tvrdnju nema, a predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da dolaze u pohode Gospi Trsatskoj.

Crkva Gospe Trsatske
Crkva Majke Milosti ili Gospe Trsatske

Prema predaji, Nazaretska kuća stigla je 10. svibnja 1291. godine na krilima anđela na trsatsku Ravnicu, upravo na mjesto gdje je danas crkva Gospe Trsatske. Ondje je boravila do 10. prosinca 1294. nakon čega je odletjela u talijanski Loreto kraj Ancone (hrv. Jakin). Gospa Trsatska je poznata kao Kraljica Jadrana, a Trsat kao hrvatski Nazaret.

Prema vjerovanju, u sv. Nazaretskoj kući arkanđeo Gabrijel je navijestio Djevici Mariji da će začeti Isusa, sina Božjeg. Čuvari Svetišta, franjevci, stigli su na Trsat 1453. godine iz Vikarije Bosne, koju su ugrožavali Turci te otad neprekidno njeguju kult i brinu o Svetištu i bazilici Majke Milosti ili Gospe Trsatske.

Franjevci su se na Trsatu nastanili zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi franjevački samostan i novu crkvu nakon što mu je 12. srpnja 1453. papa Nikola V. (1447.-1455.) dao za to odobrenje.

Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske
Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske, Majke Milosti. Zdesna je fra Emanuel Hoško, povjesnik franjevačkog reda i Trsata

Martinova crkva dosezala je do polovice današnje glavne lađe bazilike. Gradnjom samostana i crkve Martin je ispunio zavjet svoga oca, bana Nikole IV. Frankopana. Prvi poznati gvardijan, upravitelj samostana i čuvar Svetišta na Trsatu, bio je fra Pavao, čije je ime zabilježeno 9. kolovoza 1456. u knjizi riječkoga notara Antuna de Renna.

Martin Frankopan je umro 3. listopada 1479. na Trsatu te je pokopan u grobnici u Svetištu Crkve Gospe Trsatske ispred glavnoga oltrara, a ondje je sahranjena i njegova supruga Dorotea (Uršula). Dobročinitelj Martin Frankopan nije imao potomaka te je trsatskim franjevcima ostavio znatan imetak u korist Svetišta i samostana.

 

 

Adamićevo kazalište u Rijeci

Adamićevo kazalište
Adamićevo kazalište stajalo je na mjestu današnje Palače Modello

Piše: Goran Moravček

Adamićevo kazalište otvoreno je na današnji dan, 3. listopada 1805. godine. Teatar je podignut na mjestu gdje danas stoji Palača / Palazzo Modello, a na isti dan 1885. godine izvedbom Verdijeve “Aide” otvoreno je i novo riječko kazalište koje danas nosi ime Ivana pl. Zajca.

I prije Adamićevog i sadašnjeg kazališta, u Rijeci je djelovalo Kazalište Bono – Gerliczi otvoreno je 1764. godine, ali ono nije zadovoljavalo potrebe rastućega grada te je početkom 19. stoljeća započela gradnja novog teatra.

Andrija Ljudevit Adamić
Andrija Ljudevit Adamić s nacrtom svog kazališta

Ugovor između riječke Općine i Andrije Ljudevita Adamića (1766.-1828.) o gradnji kazališta bio je sklopljen 10. studenoga 1803., a teatar je otvoren na današnji dan 3. listopada 1805. godine.

Adamić je bio jedan od najutjecajnijih ljudi te se i razdoblje u kojem je djelovao naziva Adamićevo doba, jer je udario snažan pečat u riječkom političkom, industrijskom i uopće gospodarskom životu. Kazalište je građeno na terenu otetom moru. Nakon katastrofalnog potresa koji je potkraj 1750. godine pogodio Rijeku i širu okolicu, Novi grad je počeo nicati na obali pred gradskim zidinama.

Teren za gradnju dobiven je nasipavanjem, a pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnji Mali Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice. Započela je i gradnja Lukobrana (Molo Longo). Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Rijeka je promijenila svoj srednjovjekovni izgled. Počela se razvijati trgovina i u grad su stizali novi doseljenici, među kojima je bio i velik broj stranaca. Kazalište je u ono doba bila omiljena razbibriga te je u takvim okolnostima i Andrija Ljudevit Adamić odlučio podići teatar.

Graditelj kazališta bio je riječki arhitekt i geometar Valentino Defranceschi. U Adamićevom kazalištu je nakon završenog konzervatorija orkestrom ravnao Ivan pl. Zajc. U zgradi teatra, prema tadašnjim običajima, bio je smješten i casino. U ožujku 1845. Adamićevo kazalište je otkupila od nasljednika riječka Općina te je od tada do rušenja 1883. godine to bio Općinski teatar (Teatro Comunale). Zgrada je srušena stoga što nije mogla pružiti sigurnost gledateljima u slučaju požara.

Adamićevo kazalište
Adamićevo kazalište

Na prostoru srušenog Adamićevog kazališta uzdigla se bankovna palača Modello u kojoj su danas, među ostalim, smještene službe HNK Ivana pl. Zajca, Zajednica Talijana Rijeke – Circolo i Gradska knjižnica Rijeka.

Gradnja novog riječkog kazališta započela je 1883. godine u doba gradonačelnika Giovannija de Ciotte (1824.-1903.). Riječko Općinsko kazalište sagrađeno je prema nacrtu arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera. Kazalište je kroz povijest imalo više naziva, a od 1991. godine ima status hrvatskog nacionalnog kazališta. Godine 1994. dobiva riječki teatar svoj današnji naziv – Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca.

 

Stari grad nestao zauvijek

Gomila u Riječkom Starom gradu
Na Gomili će biti izgrađena stambeno-poslovna zgrada i velika podzemna garaža

Piše: Goran Moravček

Nema više Staroga grada. Nakon stoljetnog postojanja zauvijek je nestao pred našim očima. Svega je deset kuća preostalo od drevne Rijeke, grada koji je (bio) politički, a ne urbani projekt. To je uzrok urbicida.

Knjiga koja je izdržala kušnju vremena – Goran Moravček: “Rijeka između mita i prešućene povijesti”

Pokušaji da se spase ostaci ostataka doveli su do apsurda. Kuća prvotno određena za rušenje kraj budućeg Arheološkog parka tarsatičkog Principija u blizini Rimskih vrata postala je sad vrijedna, toliko da je do daljnjega zaustavljen projekt uređenja srca Staroga grada. A sve zbog jame za smeće u prizemlju sporne kuće.

Tarsatički Principij u riječkom Starom gradu
Mjesto budućeg Arheološkog parka tarsatičkog Principija u Starom gradu

U gnojnici su pronađeni otpadci, dijelovi keramičkog posuđa, kao ključni dokaz njezine starosti. Naravno, postoje još neki elementi koji su sad toliko važni da ih valja uvažavati, iako su puno vrijednije povijesne građevine bez medijske buke nestale s lica zemlje.

Sjećam se kako je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, dok je pred katedralom bila čistina na kojoj je slavljena svetkovina sv. Vida, kuća Gherbaz (Grbac), danas obnovljena, bila zgrada dostojna žaljenja i vjerojatno određena za rušenje. Srećom, kuća Grbac (Gherbaz) je spašena i u njoj stoluju konzervatori.

Na Gomili, Grivici, prostoru oko Kosog tornja nastale su duboke urbane rane. Rušilo se bez milosti. Što su radili odgovorni – političari, konzervatori i urbanisti podjednako – dok je grad bezdušno rušen? Mnoštvo pitanja ni jedan valjan odgovor.

Prošlost grada je ispod debelog sloja asfalta. Kuće koje se grade u tzv. Starom gradu pokazuju kako je pohlepa za poslovnim prostorom uništila prošlost. Zgrada župana, zgrada Socijalnog pa nova betonska zgrada što niče Pod Kaštelom na korak dva od rimskog Principija i kapele sv. Sebastijana mogle su biti sagrađena i na Vežici ili Krnjevu. I ondje bi se uklopile u ambijent. Bilo je već ideja da se u Starom gradu podignu neboderi i uredi neka vrst riječkog Manhattana.

Sad je, tobože, u tijeku akcija očuvanja ostatka ostataka Staroga grada što me je podsjetilo na Spielbergov film Spašavanje vojnika Rayana.

Sjedište župana u novoj staklenoj zgradi u tzv. Starom gradu
Sjedište župana u novoj staklenoj zgradi u tzv. Starom gradu

Što se to dogodilo s Rijekom i zbog čega?

Zatiranje Staroga grada nije od jučer. Rijeka je prvenstveno (bila) politički, a ne urbani projekt. Velike promjene nastale su dolaskom isusovaca koji su u prvoj polovici 17. stoljeća kraj Kaštela, na tada najvišoj točki grada, podizali samostan, učilište i novu crkvu sv. Vida. Kraj drevne crkve Uznesenja Marijina i tzv. Kosog tornja podignut je benediktinski samostan uz stariju crkvu sv. Roka. Isusovci i benediktinke svojim su školskim sustavom znatno utjecali na promjenu jezične osnove grada, koji se i slijedom geopolitičkih silnica preoblikovao u višenacionalnu i multikulturalnu sredinu.

Kosi toranj
Zborna crkva Uznesenja Marijina i tzv. Kosi toranj u Starom gradu podignuti su na mjestu starokršćanske bazilike nekadašnje Tarsatike

Proces preoblikovanja grada nije bio završen ukinućem pojedinih redovničkih zajednica u zadnjoj četvrtini 18. stoljeća, što je bila zasluga prosvjetiteljskih reformi Josipa II. Utjecaj crkvenih redova, prvenstveno isusovaca, postupno će zamijeniti snažni uplivi geopolitičkih i trgovačkih interesa.

Od proglašenja Rijeke slobodnom lukom 1719., riječkog Gubernija 1776. te Corpusa separatuma 1779. godine počinje planska preobrazba mjesta. Grad je tada imao nešto više od 5.000 žitelja.

Inženjer Antonio de Verneda i pukovnik Matthias Anton Weiss vodili su radove na preobrazbi Rijeke koja je izlazila iz svojih srednjovjekovnih utvrđenih okvira. Veliki potres 1750. godine koji je pogodio šire riječko područje bio je dobra prilika da se uz političku potporu počinje uzdizati Civitas Novae, Novi grad pod krunom Svetoga Stjepana.

Mađarski guverner Mailáth doveo je iz Trsta inženjera Antonia Gnamba, koji je urbanistički proširio Rijeku izvan srednjovjekovnih zidina nasipavanjem obale. Gnamb je ostao u Rijeci do smrti 1806. godine i uspio je modernizirati grad. Srušio je gradske zidine i oblikovao Korzo.

Rijeka je dobila novi izgled izgradnjom luke, kazališta, tržnice… Novi graditeljski, ali ponegdje i rušiteljski zamah grad je doživio nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) i Drugoga gubernija (1870.-1918.) kad je Rijeka bila odmah iza Budimpešte, po značaju i veličini drugi mađarski grad.

Istovremeno, nestaje stari Stari grad i tri njegova urbana žarišta na Gomili, Grivici i prostoru oko Kosog tornja. Nisu nestale samo brojne kapele u starogradskoj jezgri – sv. Barbara, sv. Mihovil, sv. Duh i sv. Bernardin – već su rušene i kuće. Nakon što je koncem osamdesetih godina 19. stoljeća izgrađena nova Guvernerova palača, mađarskome guverneru je zatirao pogled prema gradu i novoj luci stari Kaštel, nekoć sjedište gradskog kapetana i središte moći.

Kaštel je srušen početkom 20. stoljeća, očigledno i zbog političkih razloga te je ondje podignuta golema palača Suda. I danas ta zgrada, popularno nazvana Via Roma, izaziva strahopoštovanje.

Samostan benediktinki i crkva sv. Roka, koji su nekoć bili na današnjem Klobučarićevom trgu, upravo nad sadašnjom garažom, srušeni su 1914. godine, a veliki isusovački kompleks je nestao u doba talijanske uprave kako bi se tridesetih godina prošlog stoljeća ondje podigla školska zgrada, današnja OŠ Nikola Tesla. Gradonačelnik Riccardo Gigante uklonio je “alpsku” šiljastu kupolu s Kosog tornja i romanizirao ga.

Završetak Drugoga sv. rata donio je Starome gradu nove nevolje, iako saveznički zrakoplavi nisu tada oštetili starogradsku jezgru. Njihovi napadi bili su usmjereni prema luci i rafinerijskim postrojenjima. Eksodus uglavnom talijanskog stanovništva i tadašnje partijsko uvjerenje kako treba rušiti sve staro i graditi novo ostavili su duboke rane, ne samo u prostoru nego i u biću grada.

Pametna zgrada na Klobučarićevom trgu
Tzv. Pametna zgrada na Klobučarićevom trgu svjedoči također o nestanku Starog grada

Stari grad je nemilosrdno rušen, a nove zgrade koje su podizane trebale su, valjda, prikazati novi Stari grad. Taj apsurd “umivanja” lica Staroga grada rušenjem i podizanjem novih zgrada nastavljen je i posljednja dva desetljeća te danas imamo to što više nemamo. Nestao je Stari grad.

Pokušaji da se to rušenje opravda i(li) da se spase ostaci gotovo da i nemaju smisla o čemu svjedoče “natezanja” oko (bez)vrijedne kuće kraj Principija koju sad od rušenja spašava gnojnica, jama za smeće u kojoj su pronađeni dokazi da ta kuća ondje stoji već stoljećima, a ne od 1929. godine. U toj gnojnici nataložilo se i puno simbolike koja prati nestajanje Staroga grada.