Graditelj Trsatskih stuba Petar Kružić izgubio glavu

Kapela sv. Nikole iz Poincareova albuma
Raymond Poincaré, premijer i francuski predsjednik, putujući početkom 20. stoljeća našim krajevima, boravio je i na Trsatu. Fotografija kapele sv. Nikole na Kružićevim stubama iz njegovog je albuma

Piše: Goran Moravček

Stube, kojima se hodočasnici stoljećima uspinju moleći zagovor Gospe Trsatske, nose ime Patre Kružića. Branitelj Klisa, utvrde iznad Splita koja je od turskih nadiranja čuvala južnu Hrvatsku, poginuo je na današnji dan, 12. ožujka 1537. Bio je jedan od najvećih junaka u hrvatskoj povijesti. Turci su mu odrubili glavu nakon presudne bitke za klišku utvrdu, te su je za 1000 dukata prodali njegovoj sestri Katarini. Ona je bratovu glavu sahranila u crkvi Gospe Trsatske pod oltarom sv. Petra. Na nadgrobnoj ploči latinskim jezikom je zapisano: “Ovdje se čuva sahranjena glava znamenitog kliškog junaka Petra Kružića † 1537”.

Patar Kružić
Petra Kružića prikazao je akad. kipar Zvonimir Kamenar na reljefu u kapeli sv. Nikole, podignutoj 1531. godine uz Trsatske stube

Padom Klisa, ratnici odlaze u Senj, gdje će od 1537. do 1618. godine biti snažno uskočko gnijezdo. Obilježivši prostor koji poznajemo u to doba i kao “predziđe kršćanstva”, uskoci su zadavali velikih muka Turcima i Mlečanima, a ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom.

Na starim prikazima grada, uz ušće Rječine, prikazana je i njihova gostionica. Zbog njihovih napada na mletačke brodove i ozemlje kojim je upravljala Prejasna Republika, izbio je Uskočki rat (1615.-1618.) nakon čega su uskoci protjerani iz Senja te su raseljeni u unutrašnjost Hrvatske.

Petar Kružić je rođen 16. listopada 1491. godine, vjerojatno u ličkom mjestu Nebljuhu u blizini Lapca. Povjesničar i putopisac Johann Weikhard Valvasor navodi da je Kružić bio vlasnikom istarskog Lupoglava, a Pavao Ritter Vitezović je isticao Trsat kao mjesto rođenja kliškoga junaka dok je Andrija Kačić Miošić vjerovao da je potjecao iz Poljica.

Kružić se priključio braniteljima Klisa 1513. godine, a spominje se prvi put u povijesnim izvorima 1520. kao zapovijednik kliške utvrde, koju je branio petnaest godina od osmanlijskih i mletačkih napada. Bio je istovremeno i kapetan Senja od 1521. do ožujka 1529. Branio je Hrvatsku u teškom razdoblju njezine povijesti, nakon Mohačke bitke, odigrane 29. kolovoza 1526. godine, kad su razbijene ugarsko-hrvatske vojne snage.

Nakon te bitke i gubitaka teritorija, Hrvatski sabor je u Cetingradu 1. siječnja 1527. izabrao Habsburgovca, Ferdinanda I., za hrvatskog kralja. Otada će dinastija Habsburga vladati našim krajevima do konca Prvoga svjetskog rata.

Car Ferdinand I. potvrdio je i prvi statut Grada Rijeke iz 1530. godine.

Stube Petra Kružića prikazane su na najstarijem poznatom prikazu Rijeke iz 1578. godine, koji je izradio kartograf Ivan Klobučarić, redovnik augustinac. Kružić je dao sagraditi 1531. godine o svome trošku 118 stuba. Te godine je od klesana kamena sagrađena i kapela sv. Nikole nedaleko crkve Gospe Trsatske, koju je također dao podići Kružić. Godina gradnje zapisana je glagoljicom iznad portala. Akademski kipar Zvonimir Kamenar načinio je 1976. godine reljef za tu kapelicu s portretom Petra Kružića, sv. Nikolom i prikazom kliške bitke. Trsatski povjesnik Clarus (Kajo) Pasconi piše kako je u njegovo doba, u prvoj polovici 18. stoljeća, u kapeli bila slika s prikazom Raspeća i sv. Nikole zaštitnika mornara.

Prema trsatskoj fratarskoj kronici, godine 1628. podiže riječki carski službenik Karlo Vassermann sa svojom suprugom Ivanom, rođenom Schaurer, drugu kapelicu na stubama u čast sv. Karla, na mjestu gdje se nekoć uzdizao kameni stup s kipom Marijinim.

Kapela sv. Nikole
Kapela sv. Nikole, na snimci s početka 20. stoljeća, priložena je u kronici trsatskih fratara

Treću kapelu, najveću, dao je obnoviti 1641. godine Franjo Glavinić, trsatski gvardijan i povjesnik Svetišta, na mjestu gdje je prema predaji ban Nikola IV., prvi koji se nazvao Frankopanom, sagradio 1410. kapelicu poslije svoga povratka s hodočašća u Svetu Zemlju. Nikola je dao postaviti natpis, koji spominju trsatski kroničari: “Dođe kuća Bl. Dj. Marije iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. i odavde otputova dne 10. prosinca 1294.”

Barun Gabriel Franjo Aichelburg, zapovjednik Brinja, nastavio je gradnju stuba te ih je 1726. godine bilo 412. On je također dao sagraditi četvrtu kapelicu, trijem, u čast sv. Ignacija Lojolskog, utemeljitelja isusovačkog reda. Uređenje stuba i gradnja kapelice potaknuti su vjerojatno obilježavanjem stote obljetnice od dolaska isusovaca u Rijeku.

Ulaz na Trsaske stube Petra Kružića uređen je 1744. godine. Nad portalom se nalazi reljef Djeteta Isusa i Marije Tješiteljice žalosnih uz latinski natpis “Consolatrix Afflictorum”. Prema predaji, na tome je mjestu stajala kapela s natpisom “Hodi na pokoru”, koju je sagradio Ivan Kučić, trsatski plovan sv. Jurja. Nakon posljednje obnove skala 1930. godine, hodočasnike do Trsata vodi 561 stuba.

Kružićeve stube duboko su utkane u urbana tkivo te u gradsku povijest. Nedostaju im tek informativne table koje bi hodočasnicima i turistima, ali i zainteresiranim sugrađanima, približile ovaj izniman kulturno-povijesni spomenik kakvim se, uz obližnju Kalvariju, mogu tek rijetki gradovi dičiti.

Nepostojeći grad Sušak

Oduševljenje na Sušaku. 3. ožujka 1923. godine, zbog prestanka talijanske okupacije

Piše: Goran Moravček

Talijanska vojska, koja je okupirala mnoge hrvatske krajeve poslije završetka Prvoga svjetskog rata, povukla se sa Sušaka, na današnji dan, 3. ožujka 1923. godine.

Trsatski fratar Klarencije Klarić zabilježio je u samostanskoj kronici: Akoprem je toga dana cijelo dopodne padala kiša, ipak je narod svečano dočekao i pozdravio našu vojsku, koja je na najsvečaniji način unišla uz pratnju bakarske gradske glazbe preko cijeloga Boulevarda, kroz mnoge slavoluke, na Jelačićev trg gdje su naše trupe defilovale. Veselje i klicanje naroda trajalo je cijeli dan.

Andrija Rački
Andrija Rački, trsatski plovan i sušački povjesnik

U oduševljenju što je nastupilo za Hrvate oslobođenjem, i pod slavolukom na kojemu je pisalo Jugoslavija, podignutim neposredno uz Svetište Gospe Trsatske i Crkvu Majke Milosti, kraljevsku vojsku pozdravio je plovan i prvi povjesnik Sušaka, dr. Andrija Rački, ushićen, kako je kazao, jer je naš narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće.

Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, kome tu slobodu moramo zahvaliti, župnik Rački je upro svoj pogled prema junačkoj braći Srbima, rekavši kako je Srbija naš Pijemont.

Iz današnje točke gledišta, njegovo oduševljenje, može nam se činiti neprihvatljivim, pogotovo nakon srpsko-hrvatskog sraza, Domovinskog rata i propasti jugoslavenske zajednice naroda. O povijesnim zbivanjima, međutim, valja suditi tragom nekadašnjih prosudbi, a ne temeljem današnjih (ne)prilika.

Nakon raspada Austro-Ugarske, 29. listopada 1918. godine bila je ustanovljena Država Slovenaca, Hrvata i Srba u čijem je sastavu bio i Sušak. Država SHS, međunarodno nepriznata, oružano je bila slaba tako da je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobinštinu sve do Kastva.

Iako je Rijeka bila formalno pod međunarodnom upravom, 12. rujna 1919. vlast prevratom preuzima Gabriele D’Annunzio čiji vojnici svakodnevno prelaze na sušačku stranu.

Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine. Ukaz o proglašenju potpisao je u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja.

Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti nije vladao Sušakom, jer je grad tada još uvijek bio pod talijanskom okupacijom. Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka je ostalo otvoreno.

U siječnju 1921. godine, nakon tzv Krvavog Božića i oružanog poraza, D’Annunzio se morao povući iz Rijeke. Regularna talijanska vojska povukla se 9. svibnja 1921. do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinština do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine.

U kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se talijanska vojska.

Pogranični most između Rijeke i Sušaka
Tijekom tzv. Krvavog Božića 1920. D’Annunzijevi legonari srušili su ili oštetili većinu mostova. Veliki pogranični most izgrađen je 1926. godine, a srušen je nakon povlačenja njemačke vojske u svibnju 1945.

Na lijevoj obali Rječine razvijao se novi grad, Sušak, a njemu nasuprot bila je Rijeka, Rika ili Reka, tada Fiume, od početka 1924. godine i formalno u sastavu Kraljevine Italije i pod fašističkim Mussolinijevim režimom. Rječina, dugačka od svoga izvora do ušća jedva sedamnaest kilometara, bila je državna međa dviju kraljevina – Italije i Jugoslavije.

Talijanska fašistička vojska ponovo je okupirala Sušak 11. travnja 1941. godine, bez borbe, a temeljem Rimskih ugovora koje su 18. svibnja iste godine potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska predala je Sušak Italiji.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i privremenog bezvlašća, na Sušak 15. rujna 1943. godine dolaze njemačke vojne snage koje su se povukle 21. travnja 1945. nakon što su Titove partizanske postrojbe ušle grad. Partizani su 3. svibnja 1945. godine zauzeli i u Rijeku.

Sredinom rujna 1947. godine pokrenuta je politička akcija za ujedinjenje gradova Sušaka i Rijeke. Zasebna gradska općina Sušak, kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka, postojala je do 1962. godine. Usprkos pokušajima da se vrati naziv Grada Sušaka takva su nastojanja do sad bila – bezuspješna. Sušak je tako (p)ostao grad koji – ne postoji.

Otuđeno i nepoznato riječko blago

Riznica Katedrale u Rijeci
Iz riznice Katedrale sv. Vida u Rijeci

Piše: Goran Moravček

Dio riječke kulturno-povijesne baštine, koji nesumnjivo pripada našem gradu, završio je slijedom povijesnih (ne)prilika izvan granica Hrvatske. U Italiji se nalazi i pokaznica Barbare Frankopanke iz 1489. godine. Darovana je bila Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj), a odnesena je iz Rijeke u doba talijanske uprave 3. travnja 1941. godine, tri dana prije izbijanja Drugoga sv. rata na našim prostorima.

Riječka pokaznica, iznimne povijesne i umjetničke vrijednosti, čuva se u Palači Venezia u Rimu. U Vječnome gradu ima još blaga podrijetlom iz našeg kraja. Je li došlo vrijeme da se naša ukupna kulturno-povijesna baština konačno objedini i prikaže Riječanima?

Barbarin moćnik
Moćnik Barbare Frankopanke najstariji je izložak u riznici Franjevačkog samostana na Trsatu iz 1483. godine

Srećom, na Trsatu je ostao Veliki relikvijar ili moćnik, najstariji zavjetni dar među 58 izložaka u riznici Franjevačkog samostana, koji je godine 1483. zaviještala kneginja Barbara Frankopanka. Veliki moćnik Barbarin s Trsata, a i njezine pokaznice (podižnice, monstrance) u kojima se čuvaju svete moći (hostije) iz Hreljina i tamošnje župne crkve Sv. Jurja te riječke Zborne crkve Uznesenja Marijina, iznimne su kulturno-povijesne vrijednosti.

Kneginja Barbara Frankopan preminula je 1504. Bila je supruga srpskog despota Vuka Brankovića, a potom i Franje Berislavića Grabarskog. Nisu nam, nažalost, znane ruke (vele)majstora Barbarinog trsatskog relikvijara, visokog bez stalka 43, a širokog 41 centimetar sa zapisom na bosančici.

Znano je, međutim, i podrobno opisano da su u »to djelo dostojno jedne kneginje«, kako je zapisao trsatski kroničar fra Franjo Glavinić, utkani ostaci (moći) sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Andrije, sv. Petra, sv. Jakova, sv. Bartola i sv. Mateja, a među 36 različitih moći tu je i relikvija ostataka – Mojsijeva grma.

Barbara je bila nećakinja Martina Frankopana, koji je od 1449. do 1479. gospodario trsatskim kaštelom i omogućio dolazak fratara na Trsat 1453. godine.

Gospa želosna
Gospa žalosna, bogata isusovačka baština u riznici Katedrale sv. Vida

Martin Frankopan bio je dobročinitelj – pomogao je osnivanje četiri samostana franjevaca opservanata u Cetingradu, Stjeničnjaku, Brinju i na Trsatu. Negdje uz Martina koračala je ovim svijetom i Barbara, koja se snagom vjere, ili čega drugog, nije mirila s »običnim« življenjem te je naručivala izradu umjetnički vrijednih sakralnih darove po kojima ćemo je se sjećati.

Povijesno-kulturna baština treba biti primjereno izložena. Obilazeći teren bio sam često zatečen time u kakvim se neprikladnim uvjetima čuva nacionalno blago.

Izvjesno je kako su očuvanje i zaštita kulturno-povijesne baštine skupi pogotovo u doba besparice. Međutim, propadanje i(li) zaborav nisu prihvatljivi. Jednako tako, vrijednost onoga što smo baštinili od mnogih generacija prije nas nikako se ne može mjeriti samo novčanim iznosima.

Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!

 

SV. FRANJO NA TRSATU

Franjevački samostan i crkva Majke Milosti na Trsatu, koji je poznat i kao hrvatski Nazaret
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske povezani su s predajom o boravku sv. Nazaretske kuće na Trsatu

Piše: Goran Moravček

Upravo se obilježava 800. godišnjica dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo. Otuda i pitanje: Je li sv. Franjo Asiški boravio na Trsatu? Sveti Franjo (Asiz, 1181. – Porziuncola-Porciunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.) pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda. Ovaj svetac ima dva blagdana u godini: 17. rujna u katoličkom svijetu slave se Rane sv. Franje, a 4. listopada je blagdan sv. Franje Asiškog.

Trsatski franjevački samostan i crkva
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske

Obilježavanje 800. godišnjice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo, a  glavna svečanost predviđena je 6. listopada na splitskom Sustipanu, čini to pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Povijesno je utvrđeno da je sv. Franjo Asiški 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga protivni vjetrovi bacili na hrvatsku obalu Jadrana te je doista boravio na našem tlu.

U Rijeci su četiri franjevačka samostana – na Trsatu i Turniću su franjevci iz Reda male braće (OFM), na Pehlinu franjevci glagoljaši trećoreci (TOR), a na Žabici su kapucini (OFMCap).

Franjo Glavinić, obnovitelj i povjesnik Trsatskog svetišta piše 1648. godine u svojem djelu Origine della Provincia Bosna-Croatia kako je sveti Franjo Asiški noćio i odmarao se na Trsatu i tom zgodom primio objavu da će na Trsat prispjeti svetinja, naime Sveta kuća nazaretska, i da će njegovi sinovi na posvećenom mjestu boraviti i služiti.

Dokaza za ovu tvrdnju nema, a predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da dolaze u pohode Gospi Trsatskoj.

Crkva Gospe Trsatske
Crkva Majke Milosti ili Gospe Trsatske

Prema predaji, Nazaretska kuća stigla je 10. svibnja 1291. godine na krilima anđela na trsatsku Ravnicu, upravo na mjesto gdje je danas crkva Gospe Trsatske. Ondje je boravila do 10. prosinca 1294. nakon čega je odletjela u talijanski Loreto kraj Ancone (hrv. Jakin). Gospa Trsatska je poznata kao Kraljica Jadrana, a Trsat kao hrvatski Nazaret.

Prema vjerovanju, u sv. Nazaretskoj kući arkanđeo Gabrijel je navijestio Djevici Mariji da će začeti Isusa, sina Božjeg. Čuvari Svetišta, franjevci, stigli su na Trsat 1453. godine iz Vikarije Bosne, koju su ugrožavali Turci te otad neprekidno njeguju kult i brinu o Svetištu i bazilici Majke Milosti ili Gospe Trsatske.

Franjevci su se na Trsatu nastanili zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi franjevački samostan i novu crkvu nakon što mu je 12. srpnja 1453. papa Nikola V. (1447.-1455.) dao za to odobrenje.

Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske
Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske, Majke Milosti. Zdesna je fra Emanuel Hoško, povjesnik franjevačkog reda i Trsata

Martinova crkva dosezala je do polovice današnje glavne lađe bazilike. Gradnjom samostana i crkve Martin je ispunio zavjet svoga oca, bana Nikole IV. Frankopana. Prvi poznati gvardijan, upravitelj samostana i čuvar Svetišta na Trsatu, bio je fra Pavao, čije je ime zabilježeno 9. kolovoza 1456. u knjizi riječkoga notara Antuna de Renna.

Martin Frankopan je umro 3. listopada 1479. na Trsatu te je pokopan u grobnici u Svetištu Crkve Gospe Trsatske ispred glavnoga oltrara, a ondje je sahranjena i njegova supruga Dorotea (Uršula). Dobročinitelj Martin Frankopan nije imao potomaka te je trsatskim franjevcima ostavio znatan imetak u korist Svetišta i samostana.