Dio riječke kulturno-povijesne baštine, koji nesumnjivo pripada našem gradu, završio je slijedom povijesnih (ne)prilika izvan granica Hrvatske. U Italiji se nalazi i pokaznica Barbare Frankopanke iz 1489. godine. Darovana je bila Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj), a odnesena je iz Rijeke u doba talijanske uprave 3. travnja 1941. godine, tri dana prije izbijanja Drugoga sv. rata na našim prostorima.
Riječka pokaznica, iznimne povijesne i umjetničke vrijednosti, čuva se u Palači Venezia u Rimu. U Vječnome gradu ima još blaga podrijetlom iz našeg kraja. Je li došlo vrijeme da se naša ukupna kulturno-povijesna baština konačno objedini i prikaže Riječanima?
Moćnik Barbare Frankopanke najstariji je izložak u riznici Franjevačkog samostana na Trsatu iz 1483. godine
Srećom, na Trsatu je ostao Veliki relikvijar ili moćnik, najstariji zavjetni dar među 58 izložaka u riznici Franjevačkog samostana, koji je godine 1483. zaviještala kneginja Barbara Frankopanka. Veliki moćnik Barbarin s Trsata, a i njezine pokaznice (podižnice, monstrance) u kojima se čuvaju svete moći (hostije) iz Hreljina i tamošnje župne crkve Sv. Jurja te riječke Zborne crkve Uznesenja Marijina, iznimne su kulturno-povijesne vrijednosti.
Kneginja Barbara Frankopan preminula je 1504. Bila je supruga srpskog despota Vuka Brankovića, a potom i Franje Berislavića Grabarskog. Nisu nam, nažalost, znane ruke (vele)majstora Barbarinog trsatskog relikvijara, visokog bez stalka 43, a širokog 41 centimetar sa zapisom na bosančici.
Znano je, međutim, i podrobno opisano da su u »to djelo dostojno jedne kneginje«, kako je zapisao trsatski kroničar fra Franjo Glavinić, utkani ostaci (moći) sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Andrije, sv. Petra, sv. Jakova, sv. Bartola i sv. Mateja, a među 36 različitih moći tu je i relikvija ostataka – Mojsijeva grma.
Barbara je bila nećakinja Martina Frankopana, koji je od 1449. do 1479. gospodario trsatskim kaštelom i omogućio dolazak fratara na Trsat 1453. godine.
Gospa žalosna, bogata isusovačka baština u riznici Katedrale sv. Vida
Martin Frankopan bio je dobročinitelj – pomogao je osnivanje četiri samostana franjevaca opservanata u Cetingradu, Stjeničnjaku, Brinju i na Trsatu. Negdje uz Martina koračala je ovim svijetom i Barbara, koja se snagom vjere, ili čega drugog, nije mirila s »običnim« življenjem te je naručivala izradu umjetnički vrijednih sakralnih darove po kojima ćemo je se sjećati.
Povijesno-kulturna baština treba biti primjereno izložena. Obilazeći teren bio sam često zatečen time u kakvim se neprikladnim uvjetima čuva nacionalno blago.
Izvjesno je kako su očuvanje i zaštita kulturno-povijesne baštine skupi pogotovo u doba besparice. Međutim, propadanje i(li) zaborav nisu prihvatljivi. Jednako tako, vrijednost onoga što smo baštinili od mnogih generacija prije nas nikako se ne može mjeriti samo novčanim iznosima.
Kvalitetna vina s osobnom etiketom i fotografijom mladenaca. Klikni na sliku i naruči!
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske povezani su s predajom o boravku sv. Nazaretske kuće na Trsatu
Piše: Goran Moravček
Upravo se obilježava 800. godišnjica dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo. Otuda i pitanje: Je li sv. Franjo Asiški boravio na Trsatu? Sveti Franjo (Asiz, 1181. – Porziuncola-Porciunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.) pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda. Ovaj svetac ima dva blagdana u godini: 17. rujna u katoličkom svijetu slave se Rane sv. Franje, a 4. listopada je blagdan sv. Franje Asiškog.
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske
Obilježavanje 800. godišnjice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo, a glavna svečanost predviđena je 6. listopada na splitskom Sustipanu, čini to pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Povijesno je utvrđeno da je sv. Franjo Asiški 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga protivni vjetrovi bacili na hrvatsku obalu Jadrana te je doista boravio na našem tlu.
U Rijeci su četiri franjevačka samostana – na Trsatu i Turniću su franjevci iz Reda male braće (OFM), na Pehlinu franjevci glagoljaši trećoreci (TOR), a na Žabici su kapucini (OFMCap).
Franjo Glavinić, obnovitelj i povjesnik Trsatskog svetišta piše 1648. godine u svojem djelu Origine della Provincia Bosna-Croatiakako je sveti Franjo Asiški noćio i odmarao se na Trsatu i tom zgodom primio objavu da će na Trsat prispjeti svetinja, naime Sveta kuća nazaretska, i da će njegovi sinovi na posvećenom mjestu boraviti i služiti.
Dokaza za ovu tvrdnju nema, a predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da dolaze u pohode Gospi Trsatskoj.
Crkva Majke Milosti ili Gospe Trsatske
Prema predaji, Nazaretska kuća stigla je 10. svibnja 1291. godinena krilima anđela na trsatsku Ravnicu, upravo na mjesto gdje je danas crkva Gospe Trsatske. Ondje je boravila do 10. prosinca 1294. nakon čega je odletjela u talijanski Loreto kraj Ancone (hrv. Jakin). Gospa Trsatska je poznata kao Kraljica Jadrana, a Trsat kao hrvatski Nazaret.
Prema vjerovanju, u sv. Nazaretskoj kući arkanđeo Gabrijel je navijestio Djevici Mariji da će začeti Isusa, sina Božjeg. Čuvari Svetišta, franjevci, stigli su na Trsat 1453. godine iz Vikarije Bosne, koju su ugrožavali Turci te otad neprekidno njeguju kult i brinu o Svetištu i bazilici Majke Milosti ili Gospe Trsatske.
Franjevci su se na Trsatu nastanili zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi franjevački samostan i novu crkvu nakon što mu je 12. srpnja 1453. papa Nikola V. (1447.-1455.) dao za to odobrenje.
Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske, Majke Milosti. Zdesna je fra Emanuel Hoško, povjesnik franjevačkog reda i Trsata
Martinova crkva dosezala je do polovice današnje glavne lađe bazilike. Gradnjom samostana i crkve Martin je ispunio zavjet svoga oca, bana Nikole IV. Frankopana. Prvi poznati gvardijan, upravitelj samostana i čuvar Svetišta na Trsatu, bio je fra Pavao, čije je ime zabilježeno 9. kolovoza 1456. u knjizi riječkoga notara Antuna de Renna.
Martin Frankopan je umro 3. listopada 1479. na Trsatu te je pokopan u grobnici u Svetištu Crkve Gospe Trsatske ispred glavnoga oltrara, a ondje je sahranjena i njegova supruga Dorotea (Uršula). Dobročinitelj Martin Frankopan nije imao potomaka te je trsatskim franjevcima ostavio znatan imetak u korist Svetišta i samostana.
Christian von Maÿr: Pogled na Rijeku s Ugarskih, odnosno Banskih vrata 1832. godine
Piše: Goran Moravček
Hrvatski sabor je u ljeto revolucionarne 1848. godine donio odluku o prekidu odnosa s Ugarskom. Teritorij Trojedne kraljevine, uključujući Rijeku i Primorje do Senja i Voloskog, izdvojen je iz mađarske uprave. Fijumani su bili protiv toga pozivajući se na diplomu Marije Terezije iz 1779. godine o osnivanju Corpusa separatuma. Mijo Krešić (1822-1888), ilirac, koji se kao završeni srednjoškolac iz rodnog Karlovca zaputio Lujzijanom pješke na more, u knjizi Autobiografija (1898., 2005.) opisuje Rijeku kao poseban slučaj: i kod mosta ustaviše nas pitanjem za putne listove. Predasmo ih i tu nam preporučiše njemačku gostionu Zu den drei Hahnen. Čudnovato: hrvatski grad, njemački hôtel, talijanska locanda, latinski natpis, magjarski duh!
U takav je grad 31. kolovoza 1848. godine ujahao i Josip pl. Bunjevac na čelu banske vojske i pripojio ga Hrvatskoj, zajedno s tzv. Ugarskim primorjem. U pismima Bunjevac izvješćuje bana o okolnostima i razlozima ulaska u Rijeku. Piše kako je saznao da su riječki patriciji namjeravali 1. rujna otpremiti u Peštu znatnu svotu novca od prikupljenog poreza, a on je spriječio svojim ulaskom u grad posljednjeg dana kolovoza.
Ulazak hrvatskih snaga u grad 31. kolovoza 1848. protekao je mirno iako je i najmanja iskra mogla zapaliti Rijeku. Na sušačkoj obali Rječine bilo je toga dana oko 800 hrvatskih boraca među kojima je bilo dragovoljaca iz Hrvatskog zagorja i Zagreba pod zapovjedništvom suca Ljudevita Karoljija; narodnom gardom grada Bakra zapovijedao je odvjetnik Avelin Ćepulić, pripadnicima financijske straže Karlo Otto, a u sastavu jelačićevaca bila je i jedna satnija ogulinske graničarske pukovnije. Na čelu svih jedinica bio je Josip Bunjevac, tada podžupan zagrebačke županije, kojemu je to bilo prvo vojno iskustvo.
Grobnica obitelji Scarpa na Kozali. Pietro Scarpa (13. lipnja 1823 – vjerojatno 1860)
Nasuprot Bunjevcu, Rijeku su trebale obraniti dvije pješačke satnije iz pukovnije nadvojvode Leopolda te jedan bataljun riječke narodne garde od šest satnija pod zapovjedništvom Pietra Scarpe. Riječki gradonačelnik Agostino Tosoni je u pratnji nekoliko gradskih vijećnika i uglednijih građana pokušao uvjeriti Bunjevca da odustane od zamisli ulaska u grad, ali bezuspješno. Gradsko vijeće zasjedalo je toga jutra na izvanrednoj sjednici u zgradi Adamićeva kazališta, uz prisustvo brojne publike. Tosoni je pročitao Bunjvčev proglas Riječanima u kojemu se jamči građanima nepovredivost njihove osobne sigurnosti, imovine i njihovog talijanskog jezika, a naglašeno je da i općinsko Vijeće neće biti raspušteno te da riječka autonomije neće biti dirana.
Bunjevac postaje banski povjerenik za Rijeku 5. rujna 1848., a za Primorje 5. listopada iste godine. Ujedno je i privremeni predsjednik Hrvatske primorske gubernije. U Rijeci je ostao do 6. kolovoza 1850., kad je ustrojena Riječka županija.
Ban Josip Jelačić je imenovan guvernerom Rijeke 2. prosinca 1848. i tada je grad formalno pridružen Banskoj Hrvatskoj, iako riječka samouprava ni tada nije ukinuta. U spomen na te događaje nekadašnja Porta Hungarica na Lujzijani postaju Banska vrata u čast bana Jelačića. Blagoslov spomen ploče, tada na području bakarskog kotara, obavio je župnik Paškval (Vazmoslav) Žuvičić, koji je bio trsatski plovan od 1847. do 1874.
Josip pl. Bunjevac je u Rijeci ostavio traga – 14 siječnja 1849. potakao je osnivanje „domorodnoga“ hrvatsko-slavenskog društva iz kojeg će se razviti Narodna čitaonica riečka. Ona djeluje i danas kao odjel Gradske knjižnice Rijeka. Usprkos svemu, nisam našao jednostavno podatke za Bunjevčevu biografiju, koju sam objavio u Riječkoj enciklopediji. Bunjevac je bio značajna osoba u povijesti Rijeke u razdoblju formiranja hrvatske nacije i hrvatskoga nacionalnog programa.
Ulazak Bunjevca u Rijeku, o čemu navodno ban Jelačić nije bio unaprijed obaviješten, bio je uvod u rat s Mađarima. Već 11. rujna ban Jelačić s oko 40 tisuća vojnika prelazi Dravu i priključuje Međimurje Hrvatskoj. U siječnju 1849. Jelačić ulazi u Budim i Peštu, ugarska vlada bježi u Debrecin, a konačani obračun s mađarskom revolucijom zbio se 13. kolovoza 1849. godine kod Villágosa (danas Şiria, Rumunjska).
Zahvaljujući velikoj ulozi Josipa Jelačića mađarska revulucija je bila ugušena, a slomljena je bila i pobuna u Beču. Habsburška monarhija je spašena i preuređena, a kroz nametnuti oktroirani ustav postala je apsolutistička. Rijeka revolucijom nije bila zahvaćena, a i proces pohrvaćenja grada nije polučio većeg uspjeha. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine i Riječke krpice, grad je bio potpuno izložena mađarskom utjecaju te se u gospodarskom pogledu razvio u jedno od najznačajnijih središta dvojne Monarhije.
Frankopanski kaštel u Ogulinu izgradio je Bernardin Frankopan 1500. godine
Piše: Goran Moravček
Frankopani, koji su uz Zrinske najslavnija hrvatska velikaška obitelj, imali su brojne kaštele i razvili su mnoge gradove. Na otoku Krku, s kojega potječu, njihovo prezime se spominje uz Gradec, Vrbnik, Bašku, Krk, Dobrinj, Omišalj i otočić Košljun, a na kopnu u drevnom Vinodolu uz Grobnik, Trsat, Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, potom uz Senj, Bosiljevo, Brinje, Modruš, Ogulin, Novigrad na Dobri, Ozalj, Ribnik…
Od najstarijeg frankopanskog grada, Gradeca kod Vrbnika na Krku, te Ledenica i(li) Grižana u vinodolskom zaleđu, ostale su – ruševine. Drivenik se obnavlja, ali je pust kao i grad Hreljin, dok su kašteli u Kraljevici zapušteni, jer je očigledno nastao duboki civilizacijski nesporazum između sadašnjih stanara i prostora koji koriste. Na primjeru Kraljevice mogu se objasniti razlozi koji su frankopanska imanja, a ona su ujedno i hrvatska kulturno-povijesna i graditeljska baština, doveli do stanja kakvo zatičemo i danas nakon više od tri stoljeća otkako je slavna obitelj prestala postojati.
Prije nego što je “službeno” počela zaplijena imanja Frankopana i Zrinskih, nakon Urote 1671. godine, nagrnuli su – pljačkaši. Kraljevi povjerenici navode u svome izvješću imena lopova: senjskog kapetana Galla s vojvodama Vinkom Vukasovićem, Ivom Mihovićem i Franjom Lembergerom, kapetanom Otočca, bili su najbrži i “očistili” su sav vrijedniji imutak. Poslije njih navalili su u Kraljevicu razbojnici pod vodstvom grofa Ernesta Paradeisera. Pljačka je bila temeljita, jer je sve razgrabljeno: stolovi od orahovine, postelje, mramorni kipovi, slike i sagovi, stolovi od crnog mramora, peći od keramike, kristalna ogledala, pa čak su skidana stakla s prozora, ključanice iz vrata i mramorne ploče s podova…
Na takvim temeljima nije mogao biti sazdan novi grad. Ni u Kraljevici, ni igdje drugdje, premda ima pokušaja da se frankopanska baština oživi, kao u slučaju kaštela na Trsatu, koji je kupio 1826. godine maršal Laval Nugent. On je obnovio trsatski frankopanski kaštel i oplemenio ga, ali je dio kulturno-povijesnog i umjetničkog blaga netragom nestalo, a grofova grobnica je bila šezdesetih godina prošlog stoljeća razvaljena i dijelom pretvorena u javni zahod “turističkog objekta”. Zahvaljujući činjenici da je trsatski kaštel u neposrednoj blizini Svetišta Gospe Trsatske, o kojemu su stoljećima kao dobrotvori brigu vodili Frankopani i koje je preraslo nacionalne okvire te ga posjećuje godišnje na desetke tisuća hodočasnika, gradina je u ljetnim mjesecima turistički oživjela.
Frankopanski kaštel na Trsatu iz 13. stoljeća dao je obnoviti maršal Laval Nugent u prvoj polovici 19. stoljeća
Franjevački samostan Trsat, koji je prije pet i pol stoljeća osnovao Martin Frankopan, a on je i sahranjen u trsatskoj bazilici, čuva u svojoj riznici najstariji izložak – veliki srebrni relikvijar Barbare Frankopanke s moćima 36 svetaca, remek-djelo iz 1483. godine i najstariji izložak tamošnje franjevačke riznice. Uz svoje kaštele pobožni Frankopani su kroz povijest gradili i crkve. Na Trsatu su dvije, osim znane bazilike Svetišta Gospe Trsatske neposredno uz kaštel je podignuta u 13. stoljeću župna crkva sv. Jurja.
Na otoku Krku, među sedam mjesta povezanih s prezimenom ove obitelji, najmanje je poznat Gradec kod Vrbnika, najstariji kaštel Krčkih knezova. Ruševna crkvica što nosi ime po knezu Nikoli I., koji ju je dao izgraditi, dovšena je 1323. Budući da krčki knez naziva kaštel Gradec svojom očevinom možemo pretpostaviti kako je grad već tada bio nekoliko naraštaja u vlasništvu ove obitelji. Gradec je napušten u 15. stoljeću i od njega su ostale samo ruševine.
Iako su članovi te slavne obitelji, čijim se prezimenom i danas nastoje neki (o)koristiti kao njihovi navodni potomci, zadužili hrvatsku nacionalnu povijest, namjerniku koji zabasa u neki od njihovih utvrda može se učiniti kako Frankopani možda i nisu postojali i kako je povijest o njima tek obična predaja. Jer, primjerice, posjetitelj Ledenica, mrtvoga grada u vinodolskom zaleđu, koje se već odavna kruni na vrhu brijega, može se zapitati, prteći se strmom stazom do ruševina toga nekada slavnoga mjesta, što nam uistinu znači povijest, bez koje ne bismo bili to što jesmo?
Frankopanski kaštel na Kamplinu i katedrala u gradu Krku
Kojim bismo jezikom pričali i kako bismo se zvali da Ledenice, Grižane, Bribir, Drvenik, Hreljin, Trsat ili Grobnik, a sve su to i frankopanski gradovi, nisu opstali onda kada su trebali, stiješnjeni na kilometar, dva ili tri, između mora i obale, koju su svojatali gospodari Prejasne Republike ili austrijski vojvode, te sjevernije, u zaleđu, moćne osmanlijske čete i njihovi ratnici? Jesu li naše tužaljke pred odrom kakvog mrtvoga grada, a to bismo pitanje mogli postaviti uspinjući se prema Grižanama ili Hreljinu, opravdane i jesmo li u pravu kada na karminama za gradove koji iščezavaju okrivljujemo samo činovnike koji određuju gradske, županijske ili državne proračune?
Frankopanski kaštel na Kamplinu u gradu Krku zanimljiv je turistima
S vrha Ledenica, koje su zajedno s preostalih osam vinodolskih kaštela, godine 1225. darovane krčkome knezu Vidu, pogled puca na Klenovcu, Povile, Novi i druga mjesta suvremene turističke rivijere, ali rijetki će se gost Primorja uspeti na 260 metara nad morem do grada Ledenica koji je nadahnuo Šenoinu Kuginu kuću. Nekada znane kao vrata Vinodola, Ledenice su napuštene pokraj 17. stoljeća oslobođenjem Like od Turaka. Tako je nestao jedan slavni grad, a selo Ledenice, koje danas postoji na rubu ničega, kao da nikome nije zanimljivo pa je na pustopoljini, njemu nadomak, niklo veliko vinodolsko gradsko smetište, koje kao da nas podsjeća na latinsku uzrečicu o tome kako prolazi slava svijeta. Stara slava nije održala ni Bribir ni Grižane ni Hreljin, jer život nekoga grada ne čine zidovi utvrda, kuća ili crkava već – ljudi. A oni su otišli iz tih mjesta i naša je nedoumica kako oživjeti frankopanska mrtve kaštele, tako da oni ne budu jedina briga konzervatora ili lokalne samouprave?
Drivenički grad je konzerviran, ali bez sadržaja, kao i bakarski ili ozaljski frankopanski kašteli. Usprkos tome, te frankopanske utvrde, ukoliko ne budu predstavljene na prihvatljiv način javnosti, onoj običnoj ili turističkoj, neće još dugo opstajati. Stoga je, čini mi se, jedini ključ njihova opstanka u tome da se omogući posjetiteljima da znaju barem gdje se nalazi ključ koji otvara brojne napuštene dvore frankopanske. Baština i turizam predugo se kod nas međusobno traže.
