Putujemo tragom Frankopana!

Grobnik – Kraljevica – Crikvenica – Novi Vinodolski – Ledenice – Lič – Fužine

frankopani_kraljevica_montaza

U kaštelu Nova Kraljevica otvoren je posjetiteljski centar “Putovima Frankopana”

Piše: Goran Moravček

Frankopani su, uz Zrinske, najpoznatija hrvatska obitelj, koja se tijekom minulih vijekova, od 13. do 17. stoljeća, snažno utkala u našu nacionalnu povijest. Iza njih je ostala bogata povijesno-kulturna baština. Na otoku Krku s kojega potječu, njihovo prezime se spominje uz Gradec, Vrbnik, Bašku, Krk, Dobrinj, Omišalj i otočić Košljun, a na kopnu u drevnom Vinodolu uz Grobnik, Trsat, Bakar, Kraljevicu, Crikvenicu, Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, potom uz Čabar, Severin na Kupi, Brod na Kupi i Staru Sušicu te Senj, Bosiljevo, Brinje, Modruš, Ogulin, Novigrad na Dobri, Ozalj, Ribnik…

Nakon više od tri stoljeća, otkako je slavna obitelj prestala postojati, počeli smo “otkrivati” njihovo graditeljsko nasljeđe. Napokon! U turističkom smislu to je još uvijek “terra incognita”. Stoga je putovanje zanimljivije! Jer, lutajući godinama predjelima udaljenim od Rijeke svega dvadesetak, tridesetak kilometara – a dvaput sam u mladosti krstario Europom autostopom i tumarao dalekim prostranstvima Afrike – često sam se osjećao kao da ulazim u skriveni svijet bajki. Korak od mora, dva od sniga!

Među mnogim mogućnostima odabrao sam put, prošavši ga mnogo puta do sad, lutajući sam ili u društvu zainteresiranih suputnika: Grobnik – Kraljevica – Crikvenica – Novi Vinodolski – Ledenice – Lič – Fužine.

frankopani_grobnik_montaza

Grad Grobnik ili “Jelengrad”, kako su ga nazivali nekoć prema gradskoj kapalici sv. Jelene, smješten je 466 metara nad morem. Grobnik je vrlo staro mjesto, jer je utvrđeno kako je u rimsko doba bilo ovdje naselje, a navodi se i u Antoninovom itinereru. Pod vlast Frankopana došao je 1225. godine, a 1288. prilikom potpisivanja Vinodolskog zakonika spominju se predstavnici grobničkog kotara plovan (župnik) Kirin, satnik Slavan, te Damjan Kinović, Paval i Slavina Vukodružić. Kada je 1416. Nikola Krčki kupio grad Okić za 2500 dukata dao je kao jamstvo grad Grobnik sa svim njegovim pravima i užicima. Tri godine potom knez Nikola je uspio isplatiti sav dug za Okić pa Grobnik dolazi ponovo u posjed Frankopana. Grobnik je 1550. godine pripao Katarini Zrinskoj. Kronike bilježe kako su Turci 1600. godine provalili u grad i opustošili ga. Godine 1642. sačinjen je urbar grobnički pisan hrvatskim jezikom. U nizanju godina i događaja, značajnih za nacionalnu povijest, preskačem stoljeća i imena vlasnika i(li) upravitelja Grobnika. Godine 1862. pod Grobnikom, na prostranom polju pred tisućama ljudi, biskup J. J. Strossmayer posvetio je zastavu tadašnje Riječke županije. U kaštelu možemo posjetiti Zavičajnom muzej – Etnografsku zbirku te Galeriju suvremene likovne umjetnosti.

frankopani_kraljevica3

Posjetiteljski centar “Putovima Frankopana” u kaštelu Nova Kraljevica

Kraljevica. O kaštelu Nova Kraljevica, podignutom 1650. godine, kojega ovdašnji žitelji nazivaju “Frankopanskim gradom”, premda mu je prvotni vlasnik, i graditelj, bio poduzetni Petar Zrinski, isplela se predaja što dotiče samo biće hrvatske nacionalne povijesti. Upravo je ovdje, navodno, skovana urota Petra Zrinskog (1621.-1671.) i Frana Krste Frankopana (1643.-1671.), čiji su životi skončani na stratištu Bečkog Novog Mesta ili Bečkog Novigrada (njem. Wiener Neustadt). Pred kipom Majke Božje u kapelici kaštela, zavjerenici su se zavjetovali kako će Hrvatsku osloboditi od tuđina. Kada je urota propala, priča legenda, a ona u ovome kraju još živi, zvono na kapelici sv. Katarine, isto ono što na gradskome groblju zvoni još i danas, žalobno je jecalo javljajući kraljevičkom puku vijest o pogibiji nacionalnih junaka. Tamo gdje završava predaja počinje povijest. Ona je i u slučaju frankopanske materijalne baštine iznimno bogata o čemu svjedoče ostaci njihovih dvorova, utvrda i crkvi. Uvjerit ćemo se u to prolazeći Vinodolskom dolinom uz Hreljin, Drivenik, Bribir i Grižane.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Grad Hreljin imao je važno srateško značenje, ali nakon što je minula opasnost od Turaka te gradnjom Karolinske ceste, koja je tridesetih godina 18. stoljeća spojila Krlovac s Bakrom i Rijekom, stari hreljinski grad je napušten.

frankopani_drivenik2

Pogled s Tribaljskog jezera na kaštel Drivenik, grad bez ijednog žitelja.

frankopani_bribir

Frankopanskih tragova u Bribiru je malo. Godine 1878. porušen je dio kaštela zbog gradnje škole.

Crikvenica. Na ušću riječice Vinodolčice (ili Dubračine) u more stajala je svojevremeno kapelica Blažene Djevice Marije, koja je 1412. bila toliko zapuštena da ju je pobožni knez Nikola IV. Frankopan dao preurediti. Uz crkvu je dao podići pavlinski samostan. Danas ovdje nema ni pavlina ni samostana, jer je red ukinuo car Josip II. 1760 godine, a kaštel, odnosno samostan, pretvoren je u turističko zdanje. Župna crkva Uznesenja Marijina vremenom je proširivana i preuređivana. Glavni barokni oltar posvećen Majci Božjoj, izgrađen 1776. godine, potječe iz pavlinske drvorezbarske radionice. Kip Bogorodice pred crkvom isklesao je kipar Zvonko Car, autor opatijske Djevojke s galebom.

frankopani_novi1

Novi Vinodolski

Novi Vinodolski. Grad Lopar, čiji su tragovi gotovo zatrti, jer ga je 1598. potpuno razorio mletački admiral Bembo, stariji je od Novoga grada, koji je došao u posjed Krčkih knezova 1225. godine. Frankopani su kod Lopara sagradili novi čvrsti grad, u kojem je 1288. sastavljen Vinodolski zakonik. Novi grad je bio središte frankopanske uprave u Vinodolu, drevnom području koje se protezalo od Grobnika do Ledenica. Osim Frankopanskih knezova, povijest Novoga je obilježio 1493. godine dolazak biskupa Kristofora iz Modruša, koji je sa Stolnim kaptolom izbjegao iz Like nakon Krbavske bitke 1493. Otada je Novi i biskupski grad.

frankopani_novi4 Muzej u Novom ima zanimljivu postavu, a čuva brojne ostatke lokalne i nacionalne povijesti

Ledenice. Nakon posjeta Novom, proći ćemo uz Ledenice, smještene na kruni brijega, koje su danas samo ruševine nekada slavnoga grada. Stare Ledenice bile su opasane zidom i kulama. Knez Nikola Frankopan držao je Ledenice do svoje smrti 1432., nakon čega su njegovi sinovi 1449. godine podijelili očevinu. Dujam Frankopan dobio je Ledenice. Turci su 1522. spalili grad. Kako je s knezom Franjom Frankopanom izumrla njegova muška loza, gradom su zavladali uskoci. Ledenice su kao krajiška utvrda imale veliku važnost, ali nakon što je minula turska opasnost grad je počeo propadati. U blizini Ledenica uređen je vidikovac u sklopu projekta Oči Vinodola.

frankopani_ledenice

Pogled sa staroga groblja na ledenički kašel od kojeg su preostale samo ruševine

Bribirska šuma. Put nas iz Ledenica vodi zavojitom cestom u Bribirsku šumu gdje putnici namjernici staju na okrijepu u Vagabundinu kolibu. Ondje služe gostima jela iz starine, sezonsko samoniklo bilje, sir u ulju s primorskim travama i kojekakve druge delicije.

frankopani_vagabund1Planinarski dom Vagabundina koliba u Bribirskoj šumi u blizini Liča nudi razna kulinarska iznenađenja,  a nalazi 864 m/nm podno planinskog masiva Viševice.

frankopani_fuzineFužine

Izlet završavamo šetnjom uz fužinsko jezero Bajer. Ali, put tragovima Frankopana iz Fužina može nas odvesti do nekadašnjih frankopanskih kaštela u Čabru, Severinu na Kupi, Brodu na Kupi i Staroj Sušici. Stoga, putujmo zajedno!

facebook_logo

Riječki krug svetaca

Papa Ivan Pavao II. u Svetištu Gospe Trsatske
Uskoro svetac, papa Ivan Pavao II. na Trsatu. Snimio: Ivan Fabijan

Piše: Goran Moravček

Riječki krug svetaca i blaženika se širi. Rijeka je i po tome posebna. Svečanom sjednicom i sv. misom u crkvi Gospe Lurdske na Žabici 9. veljače završen je nadbiskupijski postupak proglašenja blaženikom kapucina fra Ante Josipa Tomičića, pokrenut 12. srpnja 2005. godine. Dokazi na temelju kojih se traži proglašenje fra Ante blaženikom, a potom i svecem, poslani su u Vatikan na nastavak procesa.

Crkva Gospe Lurdske na Žabici
Crkva Gospe Lurdske na Žabici

Fra Ante Tomičić, rođen 23. ožujka 1901. u ličkoj župi Ričice, obukao je kapucinski habit 1919. u Varaždinu. Redovničko ime Ante uzeo je po sv. Antunu Padovanskom. Svečane doživotne zavjete dobio je iz ruku znamenitog fra Bernardina Škrivanića (1855.-1932.) u splitskom svetištu Gospe od Pojišana na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1921. Dvadeset godina kao siromašan fratar putuje Hrvatskom skupljajući milodare za gradnju samostana u Dubrovniku, konvikta svetog Josipa u Varaždinu i gradnju crkve i samostana svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi. U riječkom samostanu na Žabici proveo je 34 godine – od 1947. do 1981. godine – a obavljao je službu vratara i sakristana. Umro je na glasu svetosti 25. studenoga 1981. Njegovi posmrtni ostaci položeni su u kriptu crkve Gospe Lurdske na Žabici.

Marija Krucifiksa Kozulić – Na glasu svetosti preminula je i Riječanka Marija Krucifiksa Kozulić (1852.-1922.), utemeljiteljica Družbe sestara Presvetog Srca Isusova u Rijeci. Sestre djeluju danas u šest biskupija u Hrvatskoj, Italiji i Njemačkoj. Postupak za proglašenje blaženom sestre Krucifikse, započeo je u prije godinu dana. Njezini zemaljski ostaci počivali su na groblju Kozala do 20. prosinca pretprošle godine kada su zbog procesa beatifikacije ekshumirani.

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić
Spomenik papi Ivanu Pavlu II. na Trsatu izradio je akad. kipar Ante Jurkić

Dvojica papa na Trsatu – Papa Roncalli i papa Wojtyła bit će proglašeni svecima 27. travnja 2014. Bit će to i za nas izniman događaj stoga što su obojica svetaca boravila u Rijeci. Papa Ivan Pavao II. bio je pet dana s Riječanima – od 5. do 9. lipnja 2003. godine. Među trsatskim hodočasnicima bio je i skori svetac Angelo Giuseppe Roncalli (1881.-1963). On se 1912. godine na povratku s Euharistijskog kongresa u Beču zaustavio na Trsatu. Tada je bio osobni tajnik bergamskog biskupa Giacoma Radini-Tedeschija. Dužnost pape obnašao je od 28. listopada 1958. do smrti 1963. Pokrenuo je reforme u Crkvi te sazvao Drugi vatikanski koncil 1962. godine.

Sveti Franjo kod nas – Obilježavanje 800. obljetnice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo čini pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Sv. Franjo je 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga “protivni vjetrovi” bacili na hrvatsku obalu te je doista boravio na našem tlu. Franjo Glavinić piše 1648. godine u svojem djelu “Origine della Provincia Bosna-Croatia” kako je sv. Franjo noćio na Trsatu i tom prilikom primio objavu da će na Trsat prispjeti Sveta kuća nazaretska te da će njegovi sinovi, franjevci, boraviti i služiti Bogorodici na tome posvećenom mjestu. Povijesno nisu potvrđeni Glavinićevi navodi, ali predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da hodočaste Gospi Trsatskoj

Sv. Leopold Mandić
Sv. Leopold Mandić

Sv. Leopold Bogdan Mandić (1866. –1942.) u Rijeci je boravio krako, svega 28 dana, tijekom 1923. godine – od 16. listopada do 11. studenoga – kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću. Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 1976. godine, a 1983. papa Ivan Pavao II. uzdiže ga na čast svetosti.

Sv. Marcijan – Ima dovoljno zanimljivosti koje se mogu prikazati Rječanima, ali i turistima. Međutim, Rijeka kao da zatomljuje svoje posebnosti te se iznova čudimo kad otkrijemo blaga koja otkrivamo, a koja su pokraj nas. Slučaj je to s relikvijama sv. Marcijana, koje su bile “zametnute” te ponovo otkrivene, a odnedavno se čuvaju u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Zemaljske ostatke svečava tijela poklonio je gradu papa Aleksandar VII. na molbu cara Leopolda I. Moći sveca stigle su 1662. u Rijeku iz rimskih katakomba sv. Kalista. Prvotno je mumija čuvana iza glavnog oltara, a 1732. položena je u staklenu kutiju-sarkofag. Na bladan sv. Marcijana 16. rujna 1849. u doba župnika Cimottija moći su pronošene ulicama grada i nakon toga postavljene na oltar sv. Petra u Zbornoj crkvi. Nakon kasnijih restauracija crkve ostaci sve. Marcijana završili su na koru kapele sv. Fabijana i Sebastijana u riječkom Starom gradu te su ponovo vraćene u Zbornu crkvu na oltar sv. Antuna Padovanskog koncem 2008. godine.

Graditelj Trsatskih stuba Petar Kružić izgubio glavu

Kapela sv. Nikole iz Poincareova albuma
Raymond Poincaré, premijer i francuski predsjednik, putujući početkom 20. stoljeća našim krajevima, boravio je i na Trsatu. Fotografija kapele sv. Nikole na Kružićevim stubama iz njegovog je albuma

Piše: Goran Moravček

Stube, kojima se hodočasnici stoljećima uspinju moleći zagovor Gospe Trsatske, nose ime Patre Kružića. Branitelj Klisa, utvrde iznad Splita koja je od turskih nadiranja čuvala južnu Hrvatsku, poginuo je na današnji dan, 12. ožujka 1537. Bio je jedan od najvećih junaka u hrvatskoj povijesti. Turci su mu odrubili glavu nakon presudne bitke za klišku utvrdu, te su je za 1000 dukata prodali njegovoj sestri Katarini. Ona je bratovu glavu sahranila u crkvi Gospe Trsatske pod oltarom sv. Petra. Na nadgrobnoj ploči latinskim jezikom je zapisano: “Ovdje se čuva sahranjena glava znamenitog kliškog junaka Petra Kružića † 1537”.

Patar Kružić
Petra Kružića prikazao je akad. kipar Zvonimir Kamenar na reljefu u kapeli sv. Nikole, podignutoj 1531. godine uz Trsatske stube

Padom Klisa, ratnici odlaze u Senj, gdje će od 1537. do 1618. godine biti snažno uskočko gnijezdo. Obilježivši prostor koji poznajemo u to doba i kao “predziđe kršćanstva”, uskoci su zadavali velikih muka Turcima i Mlečanima, a ostavili su traga i u povijesti Rijeke gdje su trgovali pljačkaškim plijenom.

Na starim prikazima grada, uz ušće Rječine, prikazana je i njihova gostionica. Zbog njihovih napada na mletačke brodove i ozemlje kojim je upravljala Prejasna Republika, izbio je Uskočki rat (1615.-1618.) nakon čega su uskoci protjerani iz Senja te su raseljeni u unutrašnjost Hrvatske.

Petar Kružić je rođen 16. listopada 1491. godine, vjerojatno u ličkom mjestu Nebljuhu u blizini Lapca. Povjesničar i putopisac Johann Weikhard Valvasor navodi da je Kružić bio vlasnikom istarskog Lupoglava, a Pavao Ritter Vitezović je isticao Trsat kao mjesto rođenja kliškoga junaka dok je Andrija Kačić Miošić vjerovao da je potjecao iz Poljica.

Kružić se priključio braniteljima Klisa 1513. godine, a spominje se prvi put u povijesnim izvorima 1520. kao zapovijednik kliške utvrde, koju je branio petnaest godina od osmanlijskih i mletačkih napada. Bio je istovremeno i kapetan Senja od 1521. do ožujka 1529. Branio je Hrvatsku u teškom razdoblju njezine povijesti, nakon Mohačke bitke, odigrane 29. kolovoza 1526. godine, kad su razbijene ugarsko-hrvatske vojne snage.

Nakon te bitke i gubitaka teritorija, Hrvatski sabor je u Cetingradu 1. siječnja 1527. izabrao Habsburgovca, Ferdinanda I., za hrvatskog kralja. Otada će dinastija Habsburga vladati našim krajevima do konca Prvoga svjetskog rata.

Car Ferdinand I. potvrdio je i prvi statut Grada Rijeke iz 1530. godine.

Stube Petra Kružića prikazane su na najstarijem poznatom prikazu Rijeke iz 1578. godine, koji je izradio kartograf Ivan Klobučarić, redovnik augustinac. Kružić je dao sagraditi 1531. godine o svome trošku 118 stuba. Te godine je od klesana kamena sagrađena i kapela sv. Nikole nedaleko crkve Gospe Trsatske, koju je također dao podići Kružić. Godina gradnje zapisana je glagoljicom iznad portala. Akademski kipar Zvonimir Kamenar načinio je 1976. godine reljef za tu kapelicu s portretom Petra Kružića, sv. Nikolom i prikazom kliške bitke. Trsatski povjesnik Clarus (Kajo) Pasconi piše kako je u njegovo doba, u prvoj polovici 18. stoljeća, u kapeli bila slika s prikazom Raspeća i sv. Nikole zaštitnika mornara.

Prema trsatskoj fratarskoj kronici, godine 1628. podiže riječki carski službenik Karlo Vassermann sa svojom suprugom Ivanom, rođenom Schaurer, drugu kapelicu na stubama u čast sv. Karla, na mjestu gdje se nekoć uzdizao kameni stup s kipom Marijinim.

Kapela sv. Nikole
Kapela sv. Nikole, na snimci s početka 20. stoljeća, priložena je u kronici trsatskih fratara

Treću kapelu, najveću, dao je obnoviti 1641. godine Franjo Glavinić, trsatski gvardijan i povjesnik Svetišta, na mjestu gdje je prema predaji ban Nikola IV., prvi koji se nazvao Frankopanom, sagradio 1410. kapelicu poslije svoga povratka s hodočašća u Svetu Zemlju. Nikola je dao postaviti natpis, koji spominju trsatski kroničari: “Dođe kuća Bl. Dj. Marije iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. i odavde otputova dne 10. prosinca 1294.”

Barun Gabriel Franjo Aichelburg, zapovjednik Brinja, nastavio je gradnju stuba te ih je 1726. godine bilo 412. On je također dao sagraditi četvrtu kapelicu, trijem, u čast sv. Ignacija Lojolskog, utemeljitelja isusovačkog reda. Uređenje stuba i gradnja kapelice potaknuti su vjerojatno obilježavanjem stote obljetnice od dolaska isusovaca u Rijeku.

Ulaz na Trsaske stube Petra Kružića uređen je 1744. godine. Nad portalom se nalazi reljef Djeteta Isusa i Marije Tješiteljice žalosnih uz latinski natpis “Consolatrix Afflictorum”. Prema predaji, na tome je mjestu stajala kapela s natpisom “Hodi na pokoru”, koju je sagradio Ivan Kučić, trsatski plovan sv. Jurja. Nakon posljednje obnove skala 1930. godine, hodočasnike do Trsata vodi 561 stuba.

Kružićeve stube duboko su utkane u urbana tkivo te u gradsku povijest. Nedostaju im tek informativne table koje bi hodočasnicima i turistima, ali i zainteresiranim sugrađanima, približile ovaj izniman kulturno-povijesni spomenik kakvim se, uz obližnju Kalvariju, mogu tek rijetki gradovi dičiti.

Nepostojeći grad Sušak

Oduševljenje na Sušaku. 3. ožujka 1923. godine, zbog prestanka talijanske okupacije

Piše: Goran Moravček

Talijanska vojska, koja je okupirala mnoge hrvatske krajeve poslije završetka Prvoga svjetskog rata, povukla se sa Sušaka, na današnji dan, 3. ožujka 1923. godine.

Trsatski fratar Klarencije Klarić zabilježio je u samostanskoj kronici: Akoprem je toga dana cijelo dopodne padala kiša, ipak je narod svečano dočekao i pozdravio našu vojsku, koja je na najsvečaniji način unišla uz pratnju bakarske gradske glazbe preko cijeloga Boulevarda, kroz mnoge slavoluke, na Jelačićev trg gdje su naše trupe defilovale. Veselje i klicanje naroda trajalo je cijeli dan.

Andrija Rački
Andrija Rački, trsatski plovan i sušački povjesnik

U oduševljenju što je nastupilo za Hrvate oslobođenjem, i pod slavolukom na kojemu je pisalo Jugoslavija, podignutim neposredno uz Svetište Gospe Trsatske i Crkvu Majke Milosti, kraljevsku vojsku pozdravio je plovan i prvi povjesnik Sušaka, dr. Andrija Rački, ushićen, kako je kazao, jer je naš narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće.

Pitajući se tada, pred tisućama oduševljenih Sušačana, kome tu slobodu moramo zahvaliti, župnik Rački je upro svoj pogled prema junačkoj braći Srbima, rekavši kako je Srbija naš Pijemont.

Fotografija privremenog mosta preko Rječine, snimljena u rujnu 1924. godine, na naslovnici knjige “Rijeka između mita i prešućene povijesti”.

Iz današnje točke gledišta, njegovo oduševljenje, može nam se činiti neprihvatljivim, pogotovo nakon srpsko-hrvatskog sraza, Domovinskog rata i propasti jugoslavenske zajednice naroda. O povijesnim zbivanjima, međutim, valja suditi tragom nekadašnjih prosudbi, a ne temeljem današnjih (ne)prilika.

Nakon raspada Austro-Ugarske, 29. listopada 1918. godine bila je ustanovljena Država Slovenaca, Hrvata i Srba u čijem je sastavu bio i Sušak. Država SHS, međunarodno nepriznata, oružano je bila slaba tako da je 16. studenoga 1918. talijanska vojska zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobinštinu sve do Kastva.

Iako je Rijeka bila formalno pod međunarodnom upravom, 12. rujna 1919. vlast prevratom preuzima Gabriele D’Annunzio čiji vojnici svakodnevno prelaze na sušačku stranu.

Sušak je proglašen gradom 23. listopada 1919. godine. Ukaz o proglašenju potpisao je u ime njegovog veličanstva Petra I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja.

Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti nije vladao Sušakom, jer je grad tada još uvijek bio pod talijanskom okupacijom. Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka je ostalo otvoreno.

U siječnju 1921. godine, nakon tzv Krvavog Božića i oružanog poraza, D’Annunzio se morao povući iz Rijeke. Regularna talijanska vojska povukla se 9. svibnja 1921. do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinština do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine.

U kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali tek 3. ožujka 1923. godine povlači se talijanska vojska.

Pogranični most između Rijeke i Sušaka
Tijekom tzv. Krvavog Božića 1920. D’Annunzijevi legonari srušili su ili oštetili većinu mostova. Veliki pogranični most izgrađen je 1926. godine, a srušen je nakon povlačenja njemačke vojske u svibnju 1945.

Na lijevoj obali Rječine razvijao se novi grad, Sušak, a njemu nasuprot bila je Rijeka, Rika ili Reka, tada Fiume, od početka 1924. godine i formalno u sastavu Kraljevine Italije i pod fašističkim Mussolinijevim režimom. Rječina, dugačka od svoga izvora do ušća jedva sedamnaest kilometara, bila je državna međa dviju kraljevina – Italije i Jugoslavije.

Talijanska fašistička vojska ponovo je okupirala Sušak 11. travnja 1941. godine, bez borbe, a temeljem Rimskih ugovora koje su 18. svibnja iste godine potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska predala je Sušak Italiji.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. i privremenog bezvlašća, na Sušak 15. rujna 1943. godine dolaze njemačke vojne snage koje su se povukle 21. travnja 1945. nakon što su Titove partizanske postrojbe ušle grad. Partizani su 3. svibnja 1945. godine zauzeli i u Rijeku.

Sredinom rujna 1947. godine pokrenuta je politička akcija za ujedinjenje gradova Sušaka i Rijeke. Zasebna gradska općina Sušak, kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka, postojala je do 1962. godine. Usprkos pokušajima da se vrati naziv Grada Sušaka takva su nastojanja do sad bila – bezuspješna. Sušak je tako (p)ostao grad koji – ne postoji.