Veprinac, mjesto s najljepšim pogledom

Stari grad Veprinac
Stari grad Veprinac

Piše: Goran Moravček

Veprinac, mjesto s najljepšim pogledom na Kvarner ima izuzetno bogatu kulturno-povijesnu baštinu. Stoga je dobra vijest da se temeljito obnavlja Stari grad veprinački, prepoznatljiv izdaleka po zvoniku župne crkve sv. Marka. Uređena je srednjovjekovna loža, kapela sv. Ane ili veprinačka Sikstina s početka 15. stoljeća, kao i zvonik župne crkve podignut 519 metara nad morem.

Brituh, vidikovac s najljepšim pogledom na Opatiju i Kvarner, trebao bi biti primjereno uređen nakon punih pet godina priprema. Napokon. POGLEDAJ VIDEO

Zvonik sv. Marka i Županov stol
Brituh: zvonik sv. Marka i Županov stol s uklesanim godinama 1655. i 1770.

S veprinačkog vidikovca puca pogled na Kvarner i samo zbog toga, a da i nema drugih vrijednih kulturno-povijesnih spomenika, isplatilo bi se uspeti putom koji od opatijske Slatine vodi kroz zanimljiv krajobraz do područne osnovne škole, a potom svladavanjem 110 stuba do najistaknutije točke mjesta.

Veprinac, ili Leprinac po domaću, nekoć je bio opasan zidinama, koje su iskušale snagu (ne)vremena i mletačke napade, a dijelom su i danas očuvane. Uz Stari grad postupno su nikla okolna naselja – Andretići, Balači, Boni, Falalelići, Gašparići, Guštići, Kolavići, Lučetići, Maćuki, Perinići, Slavići, Stari Grad, Šimetići, Škofi, Špadići, Travičići, Tumpići, Vas, Vedež, Zagrad i Zatka.

VEPRINAC KROZ POVIJEST

Mjesto se prvi put spominje 1351. u doba Rudolfa Devinskog te u oporuci Hugona Devinskog 1374. godine. Kao vazali akvilejskog patrijarha, Devinci, koji su dobili obiteljsko ime prema kaštelu Devinu ili Duinu kod Trsta, imali su mnoge posjede u Istri, a vladali su i Rijekom do 1399. godine kada umire njihov posljednji muški potomak.

Nakon izumiranja Devinske loze posjede baštini bavarska obitelj Wallsee, ili po naški Favalići, što 1400. godine potvrđuje i pulski biskup Gvido II. Memo (1383-1409). Nakon toga, Veprinac je uz Kastav i Mošćenice bio pod vlašću Habsburgovaca od 1465. te je u sastavu Kastavske gospoštije kojom je od 1637. do 1773. godine upravljao riječki isusovački Kolegij.

Gradska vrata s tri ulaza
Gradska vrata u sklopu zgrade gradskog Komuna, Komunšćice, imaju tri ulaza

Posjed je nakon ukinuća Isusovačkog reda preuzela država, a od 1784. godine Kastavskom gospoštijom upravlja obitelji Thierry. Nakon njih Kastavštinu preuzima 1843. riječki brodovlasnik Đuro Vranyczany. Ukinućem kmetstva 1848. godine prestala je postojati i Kastavska gospoštija.

U 19. stoljeću Volosko postaje sjedištem samostalne općine, ali i cijelog područja bivše Kastavske gospoštije. Nakon završetka Prvoga svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, počinje talijanska uprava tim područjem, koje je, uključivši i Veprinac, Rapallskim ugovorom 1920. ušlo u sastav Kraljevine Italije, tada pod fašističkom vladom Benita Mussolinija.

Veprinac je danas naselje u sastavu Grada Opatije zajedno s mjestima Dobreć, Ičići, Ika, Mala Učka, Opatija, Oprič, Pobri, Poljane i Vela Učka. 

Brituh
Pogled s veprinačkog vidikovca na Kvarner

KULTURNO-POVIJESNA BAŠTINA

Crkva sv. Marka. Odred albanskih plaćenika, u službi Mlečana, zapalio je 14. prosinca 1614. godine, uoči “službenog” početka Uskočkog rata (1615.-1618.), Lovran, Opatiju sv. Jakova te mnoge kuće na području Veprinca i Kastva.

Veprinac je teško stradao i 1616. godine kad su mletačke snage porušile i crkvu sv. Marije koja je stajala nekoć na vrhu veprinačkog brijega.

Župna crkva sv. Marka u Veprincu
Župna crkva sv. Marka u Veprincu

Mlečani nisu dugo držali grad, ali je usprkos tome nakon obnove crkva dobila novoga nebeskog zaštitnika, sv Marka, koji je bio i patron Mletačke Republike. Može se to protumačiti i kao pokušaj da se Mlečane ubuduće odvrati od napadaja.

Nakon obnove crkve, glavni oltar sv. Marka posvetio je 7. studenoga 1658. senjski biskup Petar Mariani. Područje zapadno od Rječine, uključivši i Rijeku, bilo je u to doba pod crkvenom upravom pulskog biskupa, ali kako je on bio mletački podanik, a teritorij austrijski, biskupu iz Pule često je bio zapriječen dolazak stoga je posvetu obavio Petar Mariani, Riječanin.

Nekoć je uz veprinačku župnu crkvu bilo groblje. Pred ulazom je ostalo još nekoliko starih grobova među kojima plovana Antona Petričića, Kazimira Mandića i Joakima (Aćima) Pilata. Ovom potonjem je pred župnom kućom podignuta bista.

Glagoljicom je iznad ulaza u crkvu nekoć bila urezana 1574., a ista je godina zapisana na kamenoj ploči iznad ulaza stare veprinačke vijećnice. Dva pobočna broda crkve prigrađena su oko 1658. godine u doba župnika Zvane Pačalota. Župnu crkvu temeljito je dao obnoviti 1840. godine posljednji veprinački kanonik Anton Petričić.

U crkvi je pet kamenih oltara. Crkva je bila opljačkana 1978. godine te su tada ukradene i oltarne slike sv. Obitelji i sv. Ivana Krstitelja kao i sedam uljanih slika Križnoga puta.

Kapela sv. Ane
Kapela sv. Ane iz 1442. godine ili veprinačka Sikstina

Kapela sv. Ane. Uz stari put za Učku, unutar zidina nekadašnjeg veprinačkog kaštela, podignuta je drevna kapela sv. Ane s trijemom pred ulazom (lopicom) i zvonikom na preslicu s jednim zvonom.

Na vanjskome zidu uklesana je godina 1442., a uz nju stoji i grb plemića iz Kršana čiji su inicijali Mx Ch. Na zaglavnom kamenu portala stoji grb tadašnjih veprinačkih vladara iz roda Wallsee / Favalića.

Kapela sv. Ane je oslikana crtežima iz 15. stoljeća. Među ugrebencima (grafitima) uparane su na zidu svetišta godine 1442. kad je kapela podignuta te 1562. kad je posvećena.

Kapela sv. Ane
Oltar u kapeli sv. Ane iznad kojeg je zapisana 1442. godina

Veprinački zakon iz 1507. Pod trijemom crkve sv. Ane su se onde sedeći p(očtovani) i razumni muži, župani i starci rečen(oga kaštela) Veprinca potpisali pod tekstom Veprinačkog zakona iz 1507. godine. Ovim su zakonom, pisanim glagoljicom, bili uređeni društveno-pravni odnosi.

Listovi Veprinačkog zakona čuvaju se u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosi. Tekst je sačuvan i u Liber Communitatis Veprinatii, a pripremio ga je između 1731. i 1739. godine veprinački kanonik Anton Cora. Taj je tekst konzultirao i veprinački kapelan Jakov Volčić (1815.-1888.) uspjevši ga 1851. godine prepisati na latinicu.

Kapela sv. Jelene. Potječe iz XVI. stoljeća. Pregrađivana je 1860. i obnovljena 1980. godine. Ova crkvica sa zvonikom na preslicu i lopicom pred ulazom bila je i mjesto s kojega su u novije doba polazili sprovodi, jer veprinačko groblje, uređeno početkom 20. stoljeća nema svoje kapele. Oltar je podignuti u čast sv. Jelene, sv. Roka i sv. Lovre, koji su prikazani na oltarnoj slici.

U Starom gradu je kapela Marije Pomoćnice, koja više nema vjersku ulogu već služi kao skladište.

SV. FRANJO NA TRSATU

Franjevački samostan i crkva Majke Milosti na Trsatu, koji je poznat i kao hrvatski Nazaret
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske povezani su s predajom o boravku sv. Nazaretske kuće na Trsatu

Piše: Goran Moravček

Upravo se obilježava 800. godišnjica dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo. Otuda i pitanje: Je li sv. Franjo Asiški boravio na Trsatu? Sveti Franjo (Asiz, 1181. – Porziuncola-Porciunkula kod Asiza, 3. listopada 1226.) pravim imenom Giovanni Francesco Bernardone utemeljitelj je franjevačkog reda. Ovaj svetac ima dva blagdana u godini: 17. rujna u katoličkom svijetu slave se Rane sv. Franje, a 4. listopada je blagdan sv. Franje Asiškog.

Trsatski franjevački samostan i crkva
Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske

Obilježavanje 800. godišnjice dolaska sv. Franje Asiškog na hrvatsko tlo, a  glavna svečanost predviđena je 6. listopada na splitskom Sustipanu, čini to pitanje o (ne)dolasku sv. Franje na Trsat zanimljivim. Povijesno je utvrđeno da je sv. Franjo Asiški 1212. godine pošao na put jedrenjakom u Svetu Zemlju, ali su ga protivni vjetrovi bacili na hrvatsku obalu Jadrana te je doista boravio na našem tlu.

U Rijeci su četiri franjevačka samostana – na Trsatu i Turniću su franjevci iz Reda male braće (OFM), na Pehlinu franjevci glagoljaši trećoreci (TOR), a na Žabici su kapucini (OFMCap).

Franjo Glavinić, obnovitelj i povjesnik Trsatskog svetišta piše 1648. godine u svojem djelu Origine della Provincia Bosna-Croatia kako je sveti Franjo Asiški noćio i odmarao se na Trsatu i tom zgodom primio objavu da će na Trsat prispjeti svetinja, naime Sveta kuća nazaretska, i da će njegovi sinovi na posvećenom mjestu boraviti i služiti.

Dokaza za ovu tvrdnju nema, a predaja o dolasku i odlasku sv. Nazaretske kuće na Trsat već stoljećima potiče vjernike da dolaze u pohode Gospi Trsatskoj.

Crkva Gospe Trsatske
Crkva Majke Milosti ili Gospe Trsatske

Prema predaji, Nazaretska kuća stigla je 10. svibnja 1291. godine na krilima anđela na trsatsku Ravnicu, upravo na mjesto gdje je danas crkva Gospe Trsatske. Ondje je boravila do 10. prosinca 1294. nakon čega je odletjela u talijanski Loreto kraj Ancone (hrv. Jakin). Gospa Trsatska je poznata kao Kraljica Jadrana, a Trsat kao hrvatski Nazaret.

Prema vjerovanju, u sv. Nazaretskoj kući arkanđeo Gabrijel je navijestio Djevici Mariji da će začeti Isusa, sina Božjeg. Čuvari Svetišta, franjevci, stigli su na Trsat 1453. godine iz Vikarije Bosne, koju su ugrožavali Turci te otad neprekidno njeguju kult i brinu o Svetištu i bazilici Majke Milosti ili Gospe Trsatske.

Franjevci su se na Trsatu nastanili zaslugom kneza Martina Frankopana (1416.-1479.). On je počeo graditi franjevački samostan i novu crkvu nakon što mu je 12. srpnja 1453. papa Nikola V. (1447.-1455.) dao za to odobrenje.

Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske
Trsatski franjevci pred crkvom Gospe Trsatske, Majke Milosti. Zdesna je fra Emanuel Hoško, povjesnik franjevačkog reda i Trsata

Martinova crkva dosezala je do polovice današnje glavne lađe bazilike. Gradnjom samostana i crkve Martin je ispunio zavjet svoga oca, bana Nikole IV. Frankopana. Prvi poznati gvardijan, upravitelj samostana i čuvar Svetišta na Trsatu, bio je fra Pavao, čije je ime zabilježeno 9. kolovoza 1456. u knjizi riječkoga notara Antuna de Renna.

Martin Frankopan je umro 3. listopada 1479. na Trsatu te je pokopan u grobnici u Svetištu Crkve Gospe Trsatske ispred glavnoga oltrara, a ondje je sahranjena i njegova supruga Dorotea (Uršula). Dobročinitelj Martin Frankopan nije imao potomaka te je trsatskim franjevcima ostavio znatan imetak u korist Svetišta i samostana.

 

 

Zagonetka kastavske Crekvine

 

Kastavska Crekvina
Kastavska Crekvina

Piše: Goran Moravček

Kastavska Crekvina je najveća crkvena građevina na našoj obali Jadrana. Danas je ruševina. Izaziva prijepore stoga što je nejasno kad je podignuta, odnosno kada je i u kakvim okolnostima srušena.

Crekvina u Kastvu
Kastavska Crekvina najveća je crkva na našoj obali Jadrana

Građena u neposrednoj blizini velike kastavske Zborne crkve sv. Jelene križarice, Crekvina je bila dugačka 50 metara, široka 20 m te isto toliko visoka. U nju je moglo stati više od 3.000 vjernika! Na svakoj strani crkve bilo je po pet kapelica. S glavnim žrtvenikom bilo u njoj 11 oltara. Veličina dostojna katedrale.

U Bakru, usporedbe radi, crkva sv. Andrije (38 x 24 metara, visoka 15 m) s devet oltara bila je manja samo od zagrebačke katedrale u doba kad dovršena 1853. godine. Nakon izgradnje đakovačke katedrale bakarska crkva je treća po veličini u Hrvatskoj.

Isusovačka baština u Kastvu
Isusovci su upravljali Kastavskom gospoštijom od 1630. do 1773. godine

Crekvinu su gradili isusovci. Crkve koje su podizali isusovci trebale su svjedočiti o snazi katoličke vjere. U Rijeku su pripadnici toga Reda došli 1627. godine nakon Tridentskog crkvenog sabora (od 13. prosinca 1545. do 4. prosinca 1563.), koji je imao dva glavna cilja: riješiti pitanje protestantizma i potaći obnovu u Crkvi.

Kako bi se mogli uzdržavati i poduzima svoje graditeljske pothvate, dobili su na upravu prostranu Kastavsku gospoštiju, kojom su upravljali od 1630. do 1773. godine. Papa Klement IV. ukinuo je isusovački red 21. srpnja 1773. Sukladno tome, riječki isusovački samostan bio je zatvoren 23. rujna 1773. Feudalni prihodi koji su ubirali na području Kastva, Veprinca i Mošćenica nisu bili dostatni za sve njihove graditeljske poduhvate te je nedovršena ostala riječka crkva sv. Vida (danas katedrala) koju su gradili i o njoj skrbili, a Crekvina je (p)ostala ruševina.

Zagonetna kastavska Crekvina
Zagonetna Crekvina

Zapadni zid Crekvine sačuvan je do visine od oko 10 metara kao i prezbiterij te sakristija u kojoj je početkom prošlog stoljeća bila općinska štala. Bivša crkva danas je parkiralište i šetnica koja vodi u šumu Loza, a ondje se održavaju koncerti i predstave. Kulisa bivše crkve je još uvijek privlačna.

Na području Crekvine postojala crkva koja se spominje 6. ožujka 1634. u oporuci popa Mate Drnjevića, a potvrdu o njezinom postojanju daje i riječki isusovački Kolegij 17. ožujka 1641. godine prilikom kupoprodaje pekarnice i jedne kuće u blizini te crkve.

Crkva Blažene Djevice Marije unutar zidina, kojom su upravljali bratimi Bratovštine Presvete Bogorodice, imala je koncem 1658. godine tri oltara. Glavni žrtvenik je opisan kao “lijep, ali nagrižen vlagom” s kipovima Blažene Djevice i anđela. Oltar sv. Nikole bio je pozlaćen, a za Oltar sv. Ivana evanđelista se navodi da ima malo dobara kojima upravljaju bratimi iste Gospine bratovštine.

Ista ta tri oltara spominju se i 6. lipnja 1667. godine u izvješću kastavskog kapetana Askanija Jakomina caru Leopoldu I., u zapisniku kanonske vizitacije 23. svibnja 1688. godine i prilikom posjete pulskoga biskupa Giuseppea Marija Bottarija (1695-1729) u lipnju 1701.

Crekvina pod snijegom
Crekvina pod snijegom

Nejasno je zbog čega je Valvasor ne spominje u svojem opisu Kastva.

Strop nad oltarom sv. Ivana Krstitelja bio je 1701. godine oštećen te je prijetila opasnost od urušavanja. U zapisniku vizitacija riječkog Arhiđakonata od 27. svibnja 1742. navodi se kako su nabavljene daske za popravak stropa crkve.

Godine 1750. šire riječko područje, uključivši i Kastav, pogodila je serija snažnih zemljotresa, koji su ostavili trajne posljedice.

U Crekvini je početak šetnice koji vodi kroz šumu Loza
U Crekvini je početak šetnice koji vodi kroz šumu Loza

Pulski biskup Andrea Balbi (1732.-1771.) je na traženje Kastavaca 19. srpnja 1769. godine dopustio da se sruši crkva sv. Marije te da se izgradi nova i prostranija od Zborne crkve sv. Jelene. Biskup je ovlastio riječkog arhiđakona Svilokosa da za novu crkvu sv. Marije blagoslovi i položi temeljni kamen.

Može se pretpostaviti kako u Crekvini nije služena ni jedna misa, jer je ostala nedovršena zbog raspuštanja isusovačkog reda 21. srpnja 1773. godine.

Ostaci crkve sv. Marije, odnosno Crekvine, bili su sa svojih 1.500 četvornih metara, (pre)golema građevina za područje nastanjeno s oko 7.000 žitelja. Osim Crekvine, postojale su brojne crkve i(li) kapele na Kastavštini. Kada je točno počela njezina gradnja i što je sve dovelo do toga da (p)ostane arheološki objekt, a ne posvećeno mjesto za molitvu, dugo je bilo zagonetka.

Sveti Nikola na Krnjevu ostao bez puta

Trgovački centar i crkva sv. Nikole na Krnjevu
Trgovački centar i crkva sv. Nikole na Krnjevu

 

Piše: Goran Moravček

Na području Plasa, na starome Krnjevu, od davnina postoji dio koji se naziva San Nicolò. Ime je nastalo prema drevnoj kapeli sv. Nikole. Snažno vrelo Rečice bilo je važno za razvoj manufakture, a kasnije industrije i brodogradnje. Osim župne crkve posvećene zaštitniku pomoraca i brodograditelja, ondje je i Osnovna škola San Nicolò s talijanskim nastavnim jezikom, a kojih stotinjak ili nešto koračaja udaljene su Rečice, Pod Jelši (Sotto i Pioppi). U neposrednoj blizini je bivši Torpedo i cijela (ne)umrla ulica riječke industrije. Do toga područja donedavno je vodio pješački put k sv. Nikoli, komunal, na kojem su generacije Riječana izderale poplate svojih cipela, svečanih kad su išli u crkvu, cokula kad su hitali na posao.

Tog puta više nema. Je li smetao poslovanju novog ZeTeCea ili je presudilo neznanje arhitekta i nadzornog organa? Ne znam, ali meni je neshvatljivo da bi ikome smetao put koji se nije našao ni na koji način nikome na putu, osobito ne trgovcima. Je li moguće da ljudi koji štuju baštinu istovremeno gaze po starinama? U ZeTeCeu pokušavaju pokazati svoj odnos prema baštini isticanjem velikih portreta znamenitih Riječana iznad ulaza i izloga svojih prodavaonica. Istovremeno, grubo su se ponijeli prema starinama kad su uništili drevni put. Svjestan sam kako su marketinški štosevi nepresušni. Tako su i portreti Whiteheada, Ciotte i još nekih ljudi iz slavne riječke prošlosti poslužili ne bi li se kupcima zamazale oči. Ništa novoga.

ZeTeCe je kopirao u mnogo čemu West Gate u Zaprešiću. Ondje su na sličan način iskoristili baštinu kao štos te ispisali stihove čakavskog barda Drage Gervaisa “Pod Učkun kućice bele…” Zagorci i čakavština? Da krepaš! Nakon što sam vidio uništeni pješački put na Krnjevu zapitao sam se nisu li marketinške trikove možda smišljali neupućeni Kinezi. Tko bi drugi ako ne oni smislilo “kineski” naziv – ZeTeCe? Jedino se nadam da ondje neće uskoro stići i kineska bofl roba što bi moglo dovesti i do preimenovanje centra u, primjerice, “Kod Kineza”.

Volim šetati po trgovinama te sam već prvih dana po otvorenju svratio do ZeTeCea. Jeftino sam ondje kupio sportsku naprtnjaču, ali nije me privukla samo cijena već sam i ja pao na dobar štos. Na ruksaku poznate marke nanizana su glagoljska slova. Nisam, dakle, protivnik trgovačih centara, ali zasmetalo me je to što tako veliki projekt nije u potpunosti izveden kako spada.

Portreti znamenitih Riječana u trgovačkom centru na Krnjevu
Portreti znamenitih Riječana u trgovačkom centru na Krnjevu

Osjećaju to već kolateralne žrtve – učenici škole San Nicolò, vjernici sv. Nikole i radnici nekog od pogona u bivšoj Industrijskoj ulici. Dok sam se motao oko ZeTeCea i tražio prikladan pješački put prema crkvi, odnosno školi, pomislio sam kako će sve to izgledati za kišnih jesenjih ili studenih dana zime. Kojim će putem najbrže neki učenik stići do škole, odnosno nonica do crkve? Da su mi se u blizini našli odgovorni vjerojatno bih im izgovorio koju rečenicu u povišenom tonu.

Odnos prema baštini iskazuje se kao (ne)poštovanje ljudi koji žive u određenoj sredini. U Rijeci je taj odnos za mnoge od nas (bez obzira jesmo li ovdje rođeni ili odrasli ili doseljeni) ponižavajući. Previše je primjera uništavanja povijesno-kulturne baštine koji bi u našem gradu mogli potkrijepiti ovu tvrdnju.

Kad sam prije nekoliko godina pripremao tekst za monografiju Autocesta Rijeka – Zagreb: Cesta života (2007.) bio sam u prilici upoznati se pobliže s djelom Antuna Matije Weissa, graditelja povijesne Karolinske ceste koja je u prvoj polovici 18. stoljeća povezala Primorje sa zaleđem preko Gorskog kotara. Weiss je hodajući i(li) jašući na konju tražio najpogodinu trasu ceste. Često se toga sjetim prolazeći dionicom auto-puta prema Tuhobiću, jer planeri ceste kao da nikad nisu prošli tim nesmiljeno vjetrovitim dijelom gdje su položili trasu. Jesu li prije izrade projekta zgrade nebodera Filozofskog fakulteta u Kampusu arhitekti bili na Trsatu u doba najljuće bure? Sumnjam. Isto pitanje mogao bih upututi arhitektu ZeTeCea.

Područje na kojem je niknuo ZeTeCe nije bilo tek obični šumarak ili šikara ispod Zvonimirove ulice. Na južnome dijelu Plasa, istočno od Rečica i zapadno od Ponsala, od davnina je postojala crkva sv. Nikole (San Nicolò). Bila je ondje već u 14. stoljeću, a 1429. godine bila je na zemljištu koje je pripadalo riječkome augustinskom samostanu. U blizini kapele, tamo gdje će koje stoljeće kasnije bili pogoni tvornice torpeda na Rečicama, postojalo je brodogradilište Bratovštine sv. Nikole. Škver je 1689. godine bio premješten na Fiumaru, a brašćina mornara i kalafata imala je otada svoje sjedište u crkvi sv. Barbare u Starome gradu. I te kapele više nema, ali postoji Trg sv. Barbare, mnogima poznat, na žalost, po stradanju Aleksandra Abramova koji je tamo ubijen jedne noći u prosincu 2009. godine. Stara kapela sv. Nikole na Krnjevu srušena je 1787. ili 1788. godine.

Crkva sv. Nikole na Krnjevu
Od starog puta ostao je samo komad ograde uz koju je, kao u lošem vicu, postavljena tabla s imenima odgovornih za uništavanje drevne pješačke staze

Sadašnja crkva sv. Nikole izrastala je u doba talijanske uprave Rijekom na mjestu predviđenom za gradnju svjetionika, ali nakon što se od toga odustalo teren je besplatno ustupljen župi. Ondje je trebala biti, prema zamisli  mletačkog arhitekta Francesca Gusse, podignuta dojmljiva neoromanička građevina, ali zbog besparice i izbijanja Drugoga sv. rata, crkva sv. Nikole biskupa je dobila znatno skromniji izgled.

Prikupljanje novca za gradnju crkve počelo je u veljači 1939. godine, a 10. prosinca 1940. riječki biskup Ugo Camozzo je blagoslovio teren. Nedovršena crkva otvorena je za bogoslužje 29. ožujka 1942. Dvije godine kasnije, tijekom napada anglo-američkih zrakoplova koji su zasipali bombama obližnja riječka industrijska postrojenja, stradala je i crkva sv. Nikole biskupa na Krnjevu.

Crkva ranjena u ratu preuređivana je od 1954. do 1956. godine. Zvonik je podignut 2000.

Moje pitanje glasi: Hoće li, i kada, nadležni iz ZeTeCea obnoviti stari put što su ga bezrazložno uništili? Taj pješački put stoljećima je služio ljudima i nikome pod kapom nebeskom nije smetao. Neka i ubuduće bude tako.