Potres 1750. promijenio lice Rijeke

Kala sv. Sebastiana
Romolo Venucci: kala sv. Sebastiana u Starom gradu

Piše: Goran Moravček

Veliki potres koncem 1750. godine promijenio je lice Rijeke, koja se od srednjovjekovnog gradića opasanog bedemima počela pretvarati u značajnu luku i širiti nasipavanjem morskoga žala. Serija potresa počela je u noći 28. studenoga 1750. na širem riječkom području. Već 1753. godine krenula je po nalogu carice Marije Terezije  izgradnja riječkoga Novog grada. Prije Velikog potresa, car Karlo VI. otvorio je 1728. godine Karolinsku cestu, koja je Rijeku preko vrleti Gorskog kotara povezala s panonskim žitnicama, najavivši gospodarski uzlet grada.

Rijeka uoči potresa 1750
Rijeka na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karolinske ceste otvorene za promet 1728. godine

Rijeka se pruža na potresnom području te je kroz povijest zabilježeno nekoliko snažnih zemljotresa. Primjerice, dva snažna potresa bila su 1321. i 1323. godine, a također je 26. ožujka 1511. grad i okolicu zadesio snažan potres. Zbog zemljotresa je početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća čak  i Rječina potekla iz novoga izvora.

Prema zapisu jednog isusovačkog redovnika, jaki udari počeli su trešnjom zemlje 28. studenoga nešto iza devet sati navečer, a nastavili su se sve do 17. prosinca.
Od zemljotresa se srušio Gradski toranj te su oštećene crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj), sv. Roka, sv. Tri Kralja, sv. Jurja na Trsatu, isusovački kompleks i samostan benediktinki u Starom gradu. Stradale su kuće Peri, Minoli, Zanchi i mnoge druge.
Trsatski kaštel pretrpio je znatne štete te je bio zapušten sve dok ga nije kupio i obnovio feldmaršal Laval Nugent dvadesetih godina 19. stoljeća.

Oni koji su zbog serije zemljotresa ostali bez krova nad glavom privremeno su sagradili nastambe daščara, koje su bile nanizane izvan gradskih zidina uz morsku obalu, od samostana kapucina na Žabici do fratarske Brajde na lijevoj obali Rječine. Osim zemljotresa, uplašenim Riječanima nevolje je zadavala i obilna kiša te zamućeni izvori pitke vode.

Najviše saznanja o ovom velikom potresu 1750. godine sačuvano je u crkvenim kronikama, a neke od njih imao sam prilike vidjeti pripremajući obiman rukopis o sakralnoj baštini Riječke nadbiskupije.

Znatno su stradale Grižane i susjedni Belgrad gdje je crkva Gospe Snježne bila teško oštećena.

Bakar uoči Velikog potresa 1750.
Bakar na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karoline

U Bakru je porušena župna crkva sv. Andrije apostola te je cijelo stoljeće stajala kao razvalina. Svoj današnji izgled treća po veličini crkva u Hrvatskoj, a od nje su monumentalnije samo zagrebačka prvostolnica i đakovačka katedrala, dobila je tek 1852. godine u doba župnika Vjenceslava Šoića, kasnijeg senjsko-modruškog biskupa.

Potres je nanio velike štete i Grobniku. Kapele sv. Bartola u Cerniku, sv. Marine u Majuru i sv. Jeronima bile su ruševine te je senjsko-modruški biskup Juraj Vuk Čolić (1745.-1764.) naredio neka se zatvore.

Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa koji je Rijeku pogodio koncem 1750. godine odobrila 3. studenoga 1753. gradnju riječkog Novog grada, tzv. Civitatis novae. Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskom urom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta.

Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida, a potom 1785. godine i Antonio Gnamb. Teren za gradnju dobiven nasipavanjem pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnje Malo Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice.

Započela je i gradnja Lukobrana (Molo Longo). Koncem 18. i početkom 19. stoljeća Rijeka je znatno promijenila svoj srednjovjekovni izgled.

Morčić, riječki brend preselio u Zagreb

morčić
Riječki morčić proizvodi se u Zagrebu

Piše: Goran Moravček

Morčić, nekoć riječki brend, preselio je u Zagreb. Fiumanski zlatari proizvode ga već otprije u New Yorku, a u Rijeci, odakle je potekao taj nakit, na tradicionalan način ga više nitko ne pravi. Vještinu izrade morčića riječki zlatari dugo su i ljubomorno čuvali kako se ne bi dogodilo da se morčić proizvodi van Rijeke. Jedan zagrebački zlatar, međutim, koji uz riječke morčiće izrađuje i dubrovački tradicijski nakit, dobio je za njih certifikat “izvorno hrvatsko”. Nakit iz njegove zlatarske  radionice  na slici je ljepotičnih usta s morčićem, koju mi je za ilustraciju ovog teksta prijateljski ustupio Rino Gropuzzo, fotografski virtuoz.

Tradicionalni luksuzni nakit u obliku crnačke glave izdržao je povijesne kušnje, čak i masovne mijene stanovništva poslije Drugoga svjetskog rata, kad su fiumanski zlatari napustili Rijeku, da bi se tradicija ugasila nedavno, takoreći pred našim očima. Posljednji riječki moretist zatvorio je u tišini zlatarsku radionicu.

Djoni Antoni, taj osebujan i strastveni čovjek, “staromodni” zlatar, koji je posljednji u Rijeci proizvodio morčiće na starinski način, napustio je obrt i otišao prije nekoliko godina iz Staroga grada. Koliko sam shvatio, bio je razočaran uvjetima pod kojima je imao iznajmljenu zlatarsku radionicu, koja je bila daleko od sjaja današnjih zlatarnica s uglavnom uveznom industrijskom robom. Antoni se zanosio mišlju da o morčićima napiše i knjigu, o čemu sam s njime u više navrata razgovarao, ali, iskreno, ne znam dokle je dogorao sa svojom zamisli.

Morčić simbol Riječkog karnevala
Morčić simbol Riječkog karnevala

O morčićima sad već postoji bogata literatura. Osim Riccarda Gigantea, povjesničara i gradonačelnika Rijeke u doba Italije, čijoj je obitelji izrada tog autohtonog nakita donijela i značajna inozemna priznanja, o morčićima je pisala Radmila Matejčić. Žao mi je što njezin rad o morčićima, kao i tekst o srušenoj crkvi Presvetog Otkupitelja u parku na Mlaki, nisam kao urednik u Adamiću uvrstio u četvrto izdanje knjige Kako čitati grad. (2007.).

U novije doba objavljene su i dvije monografije o morčićima iz pera Erne Toncinich (2008.) i Theodora de Canziani Jakšića (2011.). O riječkim zlatarima pisao je dr. Irvin Lukežić te je manje-više dovoljno poznato o povijesti izrade morčića u Rijeci, koji su rođaci mletačkih moretta još od kraja 18. stoljeća.

Dvije su vrste morčića, onih s turbanom na glavi i onih s krunom i perjem. Njihov se izgled u narodnim predajama povezuje s turskim osvajanjima i bitkom protiv osmanlija na Grobničkom polju 1601. godine. Mletačke predaje stigle do nas raspredaju o trgovačkim putovima, Turcima i Arapima, koji su nadahnuli zlatare u Gradu na lagunama.

Trsatski fratri sačuvali su među zavjetnim darovima vjernika Gospi Trsatskoj i mnoštvo morčića od koji su neki izloženi u riznici. Bio je to oduvijek vrijedan nakit ne samo žena već i muškaraca. Vinodolski ribari i sinovi jedinci nosili morčića na jednome uhu.

Izgled morčića povezan je s tadašnjim vjerovanjima i kršćanskom predajom. Među trima kraljevima ili mudracima u kršćanskoj tradiciji, a tako je barem od 1300. godine nadalje, Gašpar se prikazuje kao tamnoputi golobradi mladić s nekom vrstom turbana na glavi.

Melhior je ćelavi starac sijede brade dok je Baltazar sredovječan muž. Svaki je mudrac nosio poklon, Melkior zlato za Kralja, Baltazar tamjan za Boga, a Gašpar mirtu za smrtnog čovjeka.

Kralj Gašpar
Kralj Gašpar prikazan je kao mladi crnac s turbanom na baroknom glavnom oltaru crkve Marije Snježne u Belecu

U kršćanskoj ikonografiji mirta je najviše poznata kao simbol Božje milosti. Darovani zlatni nakit u obliku glave crnca, Gašpara, mogao je simbolizirati upravo želju za iskazivanjem Božje milosti ili naklonosti prema onome tko nosi nakit u obliku glave mladoga crnca. Na baroknim oltarima prikaz Gašpara podsjeća nerjetko na morčića.

Bilo kako bilo, Rijeka je od kraja 18. stoljeća proizvodila u Zlatarskoj ulici (Via degli orefici, nekoć Via del Duomo, a danas Užarskoj) nakit koji je bio nadaleko poznat. Zlatar Francesco (Franco) Corossacz (1798. – 1866.), slovenskoga podrijetla, zajedno sa sinom Giovannijem (1821. – 1896.), zvanim Zaneto, imao je zlatarnicu na Korzu. Od njega je 1845. godine austrijska carica Maria Anna, supruga cara Ferdinada II., naručila naušnice, narukvice i igle u obliku morčića. Navodi se kako je sama nacrtala kako morčići trebaju biti utkani u nakit. Nakon toga neslućeno je narasla popularnost morčića.

Zlatar Agostino Gigante i poduzetni Iginio Scarpa, isti onaj koji će dati sagraditi Vilu Angiolinu u Opatiji 1844. godine, zaslužni su za svjetsku slavu morčića. Tradiciju izrade nastavili su nakon Drugoga sv. rata kosovski zlatari sve dok nije Djoni Antoni stavio ključ u bravu svoje zlatarske radionice u Užarskoj ulici. Znam ga ponekad sresti u Opatiji.

U Pomorskom i povijesnom muzeju čuvaju se kalupi Giganteove zlatarnice. Je li moguće pod nadzorom posljednjeg riječkog moretista uputiti nekog ambicioznijeg mladog zlatara da izrađuje nakita koji je nekoć bio riječka posebnost i dio kulturno-povijesnog identiteta grada?

Rimskom zidu na Kozali prijeti propast

rimski zid
Ostaci rimskog limesa na Kalvariji

Piše: Goran Moravček

Rimski zid, jedan od najznačajnijih povijesno-kulturnih spomenika Rijeke i njezine okolice, gotovo je nestao. Nebriga i(li) nepostojanje svijesti o njegovoj vrijednosti i dalje su prijetnja ostacima te iznimne antičke znamenitosti. Limes je posebno ugrožen na Kozali gdje je udjenut među neboderima u Ulici Ante Kovačića.

Radmila Matejčić, koja je šezdesetih godina prošlog stoljeća istraživala taj spomenik visoke kategorije, piše da je bio izrađen elaborat neposredno nakon izgradnje nebodera s namjerom da se ostaci rimskih zidina sačuvaju od vreve i potreba svakodnevnog života na tom, sada jako nastanjenom prostoru. Na žalost, to se nije dogodilo i Limes je ostao potpuno nezaštićen. Nakon što je postojao tisućljeće i kusur godina sad mu upravo u Rijeci prijeti potpuna propast.

Rimski zid na Kozali
Na Liburnijskom limesu na Kozali dozidan je nedavno zidić za baraku

Život se, naravno, ne treba i ne može zaustaviti zbog starina, ali i (ne)svjesni napadi na baštinu ne mogu se opravdati. Posebno ne u Rijeci, gradu koji je gotovo svu svoju baštinu ili uništio ili obezvrijedio te se ponekad čini kako živimo u mjestu bez kulturno-povijesnih korijena. A nije baš tako.

Naselje na ušću Rječine, odakle je i potekla današnja Rijeka, neprekinuto postoji više od dva tisućljeća. Tarsatica, Tharsatico, Tharsaticum, označena na antičkim kartama, poput Antoninova itinerara i Tabule Peutingeriane, posljednji put se pod tim imenom spominje u franačkim izvorima 9. stoljeća.

Trsat, koji se spominje u Vinodolskom zakonu 1288. godine, nije istovjetan s Tarsaticom, nekadašnjim naseljem na području Staroga grada.

Mnogi tragovi kulturno-povijesne baštine su izbrisani, a u naše doba, gotovo usporedo s otkrivanjem korijena svjedoci smo i njihovog uništavanja. I dok se priprema uređenje Arheološkog parka na mjestu Tarsatičkog principija, dio antičke Rijeke, rimski bedem nezaštićen propada.

Rimski zid na Kozali
Limes na Kozali u Ulici Ante Kovačića

Liburnijski limes, kako se još naziva, dugačak od Rijeke do Prezida u Gorskom kotaru oko 30 kilometara, bio je dio rimskog obrambenog sustava. Rimljani ga podižu kako bi zaštitili Carstvo od najezda barbarskih plemena.

Zid nije tekao u neprekinutom nizu nego je zatvarao geostrateške položaje i pravce. Sredinom 2. st. na područje Rimskog Carstva provaljuju germanska plemena Kvada i Markomana. Tad se gradi obrambeni sustav – Praetentura Italiae – koji zatvara najranjivije prilaze Apeninskom poluotoku kroz istočne Alpe.

Područje Tarsatike se izdvaja iz Dalmacije nakon što je koncem 2. st. utemeljena Liburnija, posebna prokuratorska provincija. Prvi prokurator bio je Lucije Artorije Kast (Lucius Artorius Castus), sahranjen u Podstrani kod Splita, za kojega neki tvrde da je legendarni britanski kralj Artur.

Antička Tarsatica, koja je postojala na području riječkog Staroga grada, postaje tada značajno vojno uporište. Gradnju Tarsatičkog principija, odnosno stožera ili vojnog zapovjedništva, arheolozi su smjestili otprilike u doba vladavine cara Galijena (253. – 268.).

Limes na kalvariji
Ostaci rimskog zida na Kalvariji nisu označeni te su mnogima nepoznati

Rimsko Carstvo je u 4. st. ponovo je ugroženo, jer su zaprijetile provale Kvada, Sarmata i Gota. Tada je obnovljen obrambeni sustav Praetentura Italiae pojačan s logorima i stalnim posadama. Bedem Julijskih Alpi ili Clausurae Alpium Iuliarum pružao se od Tarsatice do Nauportusa, današnje slovenske Vrhnike.

Arheolog Josip Višnjić, pod čijim vodstvom je istraživan Tarsatički principij, navodi kako je zgrada stožera bila razorena, pod nejasnim okolnostima, koncem 4. ili na samom početku 5. stoljeća.

Rimska vrata / Arco Romano, ulaz u Tarsatički principij, gotovo jedino što je ostalo od antičkog naselja, najstariji je sačuvani cjeloviti povijesno-kulturni spomenik grada.

Na žalost i Vrata su bila izložena napadu prilikom gradnje zgrade Jadroagenta kad su proširena štemanjem kako bi kroz njih mogli prolaziti kamioni za gradilište, a na arheološkom nalazištu Stožera bilo je betonirano postolje za dizalicu te je znatan dio ostataka Tarsatičkog principija uništen. Ali, o tom potom.

Claudio Marburg je početkom 18. stoljeća prvi ukazao na značaj Starih vrata u prilogu djela Danubius Pannonico-Mysicus (Bologna, 1726.), koje je priredio geograf Luigi Ferdinando Marsili. Tada Marburga nije bilo više na životu, jer je umro 6. svibnja 1708. godine, a sahranjen je u svetištu crkve sv. Jeronima.

Bio sam ovih dana u Trstu, gradu koji je 1719. godine, isto kad i Rijeku, car Karlo VI. (on je ujedno hrvatski kralj Karlo III.) proglasio slobodnom lukom. Načitao sam se usporedbi i tobožnje konkurencije između Rijeke i Trsta. Na našu žalost, uspoređivati neusporedivo nije moguće. Trst i Rijeka dva su svijeta i zbog odnosa prema starinama. Rimski Trst, Tergeste, ima se s čime pohvaliti i što pokazati, a Rijeka, za sad – nema.

Rimski zid kod Studene
Rimski zid kod Studene u općini Klana istražen je, zaštićen i označen informativnom pločom te do njega vode putokazi

Kad je riječ o rimskome zidu, Rijeka se ne može nositi ni s Klanom gdje je zid kod Studene konzerviran i označen informativnim pločama, a put do njega naveden je na cestovnim i pješačkim putokazima. Predstavljanje zida ondje je dijelom omogućila sredstvima iz svojih fondova Europska unija.

Postoje zamisli da se na sličan način, novcima EU, spase i ostatci riječkog zida te da se predstavi javnosti onako kako i zaslužuje taj vrijedni spomenik antike.

Dok se to ne dogodi, bilo bi nužno da se na Kozali informativnom pločom označi zid i potakne svijest o njegovom povijesno-kulturnom značaju. Tada se vjerojatno ne bi dogodilo da nekome padne na pamet na antičkom limesu graditi novi zid za baraku. A upravo sam to nedavno vidio na Kozali obilazeći rimski bedem, odnosno ono što je od njega ostalo.

Riječka glagoljska tiskara

Šimun Kožičić Benja
Šimun Kožičić Benja

Piše: Goran Moravček

Rijeka je kolijevka glagoljskog izdavaštva, a Šimun Kožičić Benja za to je najzaslužniji. Pokrenuo je riječku glagoljsku tiskaru, u kojoj je, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, otisnuo najmanje šest knjiga, rariteta u svjetskim razmjerima.

Njegova je ostavština u Rijeci zapostavljena. Zvonimir Kamenar, akad. kipar, ima gotovo rješenje za spomen-obilježje ovom značajnom Riječaninu, ali njegov je projekt godinama zametnut negdje u ladicama “nadležnih”. Dok ga ne pronađu prilažem nekoliko Kamenarovih skica za Benjin spomenik.

U Rijeci su kroz povijest djelovali mnogi značajni i zanimljivi ljudi. Grad je zbog svoje povijesne i kulturno-povijesne prošlosti, koju zajednički baštine pripadnici više naroda i država, zaslužio temeljitiju brigu za svoje starine. Na žalost, iznimno je malo spomenika na riječkim trgovima i ulicama koji bi istakli i vrednovali riječku baštinu. Znatno je više urbanih sramota i povijesno-kulturnih rana.

Stoga, prigodan podsjetnik na Šimuna Kožičića Benju u Mjesecu hrvatske knjige, koji se diljem Lijepe Naše obilježava od 15. listopada do idućeg petnaestoga u studenome.

Kamenarov prijedlog
Kamenarov prijedlog za spomen obilježje Šimunu Kožičiću Benji

Njemački slavist Gunther Tutschke o Benji je napisao doktorsku disertaciju i objavio je kao knjigu, a mi, što znamo o tome popu, biskupu modruškom Šimunu Kožičiću?

U svjetskim knjižnicama, gdje su pohranjena njegova djela, Šimun Kožičić Benja navodi se u imenskim katalozima kao Simon Modrusiensis, De Begna, Begnii, Begnio, Begnius.

Bio je biskup, ali i pisac, prevoditelj te nakladnik. Svijet je ugledao u Zadaru 1460. godine, a ondje je i zauvijek sklopio oči 1536. Sahranjen je na otoku Ugljanu u obiteljskoj grobnici unutar franjevačkog Samostana sv. Jeronima. Šimunov djed dao je na Ugljanu podići samostan s crkvom, posvećen 1430. u čast sv. Jeronima, sveca koji je na našim prostorima dugo bio slavljen kao izumitelj glagoljice i zaštitnik glagoljaša. Sto godina kasnije Šimun Kožičić, kao biskup modruški, objavljuje 15 prosinca 1530. prvu knjigu u riječkoj tiskari.

Simeon Modrusiensis bio je latinist. U nacionalnu povijest, međutim, ušao je kao promicatelja glagoljske kulture, ali i hrvatskih strepnji u doba turskih osvajanja.

Skica spomen obilježja Benji
Prijedlog akad. kipara Zvonimira Kamenara za spomenik Šimunu Kožičiću Benji

Biskupom modruškim ili krbavskim izabran je 7. studenoga 1509. Nakon što su Turci zauzeli Jajce i prodrli u Krbavu i Liku, pokorili su i opustošili dio Modruške biskupije, kojoj su pripadali Grobnik, Trsat i Hreljin te župe drevnog Vinodola i Gorski kotar.

Turski osvajači su zauzeli i Modruš, zapalivši biskupsku palaču. Šimun Kožičić je pobjegao iz sjedišta svoje biskupije, kao i biskup Kristofor koji je prije njega natjeran u bijeg poslije poraza hrvatske vojske u Krbavskoj bitci 1493. godine.

Simeon Modrusiensis zapaženo je sudjelovao na Petom lateranskom koncilu. Prvi govor Benja je održao 27. travnja 1513., a drugi 5. studenoga 1516. godine pred papom. Govorio je o tragičnim prilikama u Hrvatskoj koju su pustošili turski osvajači.

Utočište je i Benja potražio u Novom Vinodolskom, ali ni ondje se nije osjećao sigurnim te se 1529. prebacio u sigurniju Rijeku. Grad je bio pod vlašću Habsburgovaca od 1465. godine, a pod upravom kapetana Nikole Jurišića.

Misal hruacki
Misal hruacki objavljen je u riječkoj glagoljskoj tiskari 28. travnja 1531. godine

Ovdje sad provodim život na području Rijeke, jer se ne usuđujem biti u Vinodolu poradi Turaka, iz ruku kojih jednom jedva utekoh, pisao je 1530. ljubljanskom kapetanu Kacijaneru.

Poznato je kako su njegove knjige štampane v Rici v hižah prebivanija častnoga gospodina Šimuna biskupa modruškoga.

Hrvatska je djela Kožičić otisnuo u tiskari koju je sam pokrenuo u danas nepoznatoj kući svojega prebivališta u Rijeci 1530. Ta je godina značajna za Rijeku i stoga što car Ferdinand I. odobrio tada gradski statut.

Ferdinand je izabran za hrvatskog kralja u Cetingradu 1527. godine, a ondje je kao njegov poslanik bio upravo riječki kapetan Nikola Jurišić. Pretpostavlja se kako je on u Rijeci ugostio i Benju te je možda u njegovoj kući djelovala Riječka glagoljska tiskara. Na žalost, ta činjenica nam ne bi mogla pomoći da odredimo gdje se nalazila štamparija, jer Stari grad je srušen te praktički više i ne postoji.

Kamenarov prijedlog
Kamenarova skica za spomen obilježje Benji

Benja je u Mletcima nabavio grafički pribor, a u tiskari su mu pomagali talijanski majstori Bartolomej iz Brescie i Dominik. Do 1531. priredio je i glagoljicom tiskao šest knjiga u svega šest mjeseci: Psaltir; molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum): Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije; misal: Misal hruacki; mali ritual: Knjižice krsta; djelo o rimskim papama i carevima je prva svjetska povijest iz pera nekog hrvatskog pisca: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, a posljednja Benjina knjiga otisnuta u Rijeci bio je priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice.

Ova posljednja knjiga objavljena je kao pretisak u Rijeci u nakladi Državnog arhiva Rijeka i Družbe Hrvatskog zmaja.