Riječki Stari grtad – Page 3

17/10/201220/12/2014

Riječka glagoljska tiskara

Piše: Goran Moravček

Rijeka je kolijevka glagoljskog izdavaštva, a Šimun Kožičić Benja za to je najzaslužniji. Pokrenuo je riječku glagoljsku tiskaru, u kojoj je, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, otisnuo najmanje šest knjiga, rariteta u svjetskim razmjerima.

Njegova je ostavština u Rijeci zapostavljena. Zvonimir Kamenar, akad. kipar, ima gotovo rješenje za spomen-obilježje ovom značajnom Riječaninu, ali njegov je projekt godinama zametnut negdje u ladicama “nadležnih”. Dok ga ne pronađu prilažem nekoliko Kamenarovih skica za Benjin spomenik.

U Rijeci su kroz povijest djelovali mnogi značajni i zanimljivi ljudi. Grad je zbog svoje povijesne i kulturno-povijesne prošlosti, koju zajednički baštine pripadnici više naroda i država, zaslužio temeljitiju brigu za svoje starine. Na žalost, iznimno je malo spomenika na riječkim trgovima i ulicama koji bi istakli i vrednovali riječku baštinu. Znatno je više urbanih sramota i povijesno-kulturnih rana.

Stoga, prigodan podsjetnik na Šimuna Kožičića Benju u Mjesecu hrvatske knjige, koji se diljem Lijepe Naše obilježava od 15. listopada do idućeg petnaestoga u studenome.

Kamenarov prijedlog za spomen obilježje Šimunu Kožičiću Benji

Njemački slavist Gunther Tutschke o Benji je napisao doktorsku disertaciju i objavio je kao knjigu, a mi, što znamo o tome popu, biskupu modruškom Šimunu Kožičiću?

U svjetskim knjižnicama, gdje su pohranjena njegova djela, Šimun Kožičić Benja navodi se u imenskim katalozima kao Simon Modrusiensis, De Begna, Begnii, Begnio, Begnius.

Bio je biskup, ali i pisac, prevoditelj te nakladnik. Svijet je ugledao u Zadaru 1460. godine, a ondje je i zauvijek sklopio oči 1536. Sahranjen je na otoku Ugljanu u obiteljskoj grobnici unutar franjevačkog Samostana sv. Jeronima. Šimunov djed dao je na Ugljanu podići samostan s crkvom, posvećen 1430. u čast sv. Jeronima, sveca koji je na našim prostorima dugo bio slavljen kao izumitelj glagoljice i zaštitnik glagoljaša. Sto godina kasnije Šimun Kožičić, kao biskup modruški, objavljuje 15 prosinca 1530. prvu knjigu u riječkoj tiskari.

Simeon Modrusiensis bio je latinist. U nacionalnu povijest, međutim, ušao je kao promicatelja glagoljske kulture, ali i hrvatskih strepnji u doba turskih osvajanja.

Skica spomen obilježja Benji — Prijedlog akad. kipara Zvonimira Kamenara za spomenik Šimunu Kožičiću Benji

Biskupom modruškim ili krbavskim izabran je 7. studenoga 1509. Nakon što su Turci zauzeli Jajce i prodrli u Krbavu i Liku, pokorili su i opustošili dio Modruške biskupije, kojoj su pripadali Grobnik, Trsat i Hreljin te župe drevnog Vinodola i Gorski kotar.

Turski osvajači su zauzeli i Modruš, zapalivši biskupsku palaču. Šimun Kožičić je pobjegao iz sjedišta svoje biskupije, kao i biskup Kristofor koji je prije njega natjeran u bijeg poslije poraza hrvatske vojske u Krbavskoj bitci 1493. godine.

Simeon Modrusiensis zapaženo je sudjelovao na Petom lateranskom koncilu. Prvi govor Benja je održao 27. travnja 1513., a drugi 5. studenoga 1516. godine pred papom. Govorio je o tragičnim prilikama u Hrvatskoj koju su pustošili turski osvajači.

Utočište je i Benja potražio u Novom Vinodolskom, ali ni ondje se nije osjećao sigurnim te se 1529. prebacio u sigurniju Rijeku. Grad je bio pod vlašću Habsburgovaca od 1465. godine, a pod upravom kapetana Nikole Jurišića.

Misal hruacki objavljen je u riječkoj glagoljskoj tiskari 28. travnja 1531. godine

Ovdje sad provodim život na području Rijeke, jer se ne usuđujem biti u Vinodolu poradi Turaka, iz ruku kojih jednom jedva utekoh, pisao je 1530. ljubljanskom kapetanu Kacijaneru.

Poznato je kako su njegove knjige štampane v Rici v hižah prebivanija častnoga gospodina Šimuna biskupa modruškoga.

Hrvatska je djela Kožičić otisnuo u tiskari koju je sam pokrenuo u danas nepoznatoj kući svojega prebivališta u Rijeci 1530. Ta je godina značajna za Rijeku i stoga što car Ferdinand I. odobrio tada gradski statut.

Ferdinand je izabran za hrvatskog kralja u Cetingradu 1527. godine, a ondje je kao njegov poslanik bio upravo riječki kapetan Nikola Jurišić. Pretpostavlja se kako je on u Rijeci ugostio i Benju te je možda u njegovoj kući djelovala Riječka glagoljska tiskara. Na žalost, ta činjenica nam ne bi mogla pomoći da odredimo gdje se nalazila štamparija, jer Stari grad je srušen te praktički više i ne postoji.

Benja je u Mletcima nabavio grafički pribor, a u tiskari su mu pomagali talijanski majstori Bartolomej iz Brescie i Dominik. Do 1531. priredio je i glagoljicom tiskao šest knjiga u svega šest mjeseci: Psaltir; molitvenik za privatnu pobožnost (liber horarum): Oficij rimski. Oficij blaženije Devi Marije; misal: Misal hruacki; mali ritual: Knjižice krsta; djelo o rimskim papama i carevima je prva svjetska povijest iz pera nekog hrvatskog pisca: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov, a posljednja Benjina knjiga otisnuta u Rijeci bio je priručnik o tome kakav treba biti redovnik: Od bitija redovničkoga knjižice.

Ova posljednja knjiga objavljena je kao pretisak u Rijeci u nakladi Državnog arhiva Rijeka i Družbe Hrvatskog zmaja.

02/10/201207/08/2018

Stari grad nestao zauvijek

Gomila u Riječkom Starom gradu — Na Gomili će biti izgrađena stambeno-poslovna zgrada i velika podzemna garaža

Piše: Goran Moravček

Nema više Staroga grada. Nakon stoljetnog postojanja zauvijek je nestao pred našim očima. Svega je deset kuća preostalo od drevne Rijeke, grada koji je (bio) politički, a ne urbani projekt. To je uzrok urbicida.

Knjiga koja je izdržala kušnju vremena – Goran Moravček: “Rijeka između mita i prešućene povijesti”

Pokušaji da se spase ostaci ostataka doveli su do apsurda. Kuća prvotno određena za rušenje kraj budućeg Arheološkog parka tarsatičkog Principija u blizini Rimskih vrata postala je sad vrijedna, toliko da je do daljnjega zaustavljen projekt uređenja srca Staroga grada. A sve zbog jame za smeće u prizemlju sporne kuće.

Tarsatički Principij u riječkom Starom gradu — Mjesto budućeg Arheološkog parka tarsatičkog Principija u Starom gradu

U gnojnici su pronađeni otpadci, dijelovi keramičkog posuđa, kao ključni dokaz njezine starosti. Naravno, postoje još neki elementi koji su sad toliko važni da ih valja uvažavati, iako su puno vrijednije povijesne građevine bez medijske buke nestale s lica zemlje.

Sjećam se kako je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, dok je pred katedralom bila čistina na kojoj je slavljena svetkovina sv. Vida, kuća Gherbaz (Grbac), danas obnovljena, bila zgrada dostojna žaljenja i vjerojatno određena za rušenje. Srećom, kuća Grbac (Gherbaz) je spašena i u njoj stoluju konzervatori.

Na Gomili, Grivici, prostoru oko Kosog tornja nastale su duboke urbane rane. Rušilo se bez milosti. Što su radili odgovorni – političari, konzervatori i urbanisti podjednako – dok je grad bezdušno rušen? Mnoštvo pitanja ni jedan valjan odgovor.

Prošlost grada je ispod debelog sloja asfalta. Kuće koje se grade u tzv. Starom gradu pokazuju kako je pohlepa za poslovnim prostorom uništila prošlost. Zgrada župana, zgrada Socijalnog pa nova betonska zgrada što niče Pod Kaštelom na korak dva od rimskog Principija i kapele sv. Sebastijana mogle su biti sagrađena i na Vežici ili Krnjevu. I ondje bi se uklopile u ambijent. Bilo je već ideja da se u Starom gradu podignu neboderi i uredi neka vrst riječkog Manhattana.

Sad je, tobože, u tijeku akcija očuvanja ostatka ostataka Staroga grada što me je podsjetilo na Spielbergov film Spašavanje vojnika Rayana.

Sjedište župana u novoj staklenoj zgradi u tzv. Starom gradu

Što se to dogodilo s Rijekom i zbog čega?

Zatiranje Staroga grada nije od jučer. Rijeka je prvenstveno (bila) politički, a ne urbani projekt. Velike promjene nastale su dolaskom isusovaca koji su u prvoj polovici 17. stoljeća kraj Kaštela, na tada najvišoj točki grada, podizali samostan, učilište i novu crkvu sv. Vida. Kraj drevne crkve Uznesenja Marijina i tzv. Kosog tornja podignut je benediktinski samostan uz stariju crkvu sv. Roka. Isusovci i benediktinke svojim su školskim sustavom znatno utjecali na promjenu jezične osnove grada, koji se i slijedom geopolitičkih silnica preoblikovao u višenacionalnu i multikulturalnu sredinu.

Zborna crkva Uznesenja Marijina i tzv. Kosi toranj u Starom gradu podignuti su na mjestu starokršćanske bazilike nekadašnje Tarsatike

Proces preoblikovanja grada nije bio završen ukinućem pojedinih redovničkih zajednica u zadnjoj četvrtini 18. stoljeća, što je bila zasluga prosvjetiteljskih reformi Josipa II. Utjecaj crkvenih redova, prvenstveno isusovaca, postupno će zamijeniti snažni uplivi geopolitičkih i trgovačkih interesa.

Od proglašenja Rijeke slobodnom lukom 1719., riječkog Gubernija 1776. te Corpusa separatuma 1779. godine počinje planska preobrazba mjesta. Grad je tada imao nešto više od 5.000 žitelja.

Inženjer Antonio de Verneda i pukovnik Matthias Anton Weiss vodili su radove na preobrazbi Rijeke koja je izlazila iz svojih srednjovjekovnih utvrđenih okvira. Veliki potres 1750. godine koji je pogodio šire riječko područje bio je dobra prilika da se uz političku potporu počinje uzdizati Civitas Novae, Novi grad pod krunom Svetoga Stjepana.

Mađarski guverner Mailáth doveo je iz Trsta inženjera Antonia Gnamba, koji je urbanistički proširio Rijeku izvan srednjovjekovnih zidina nasipavanjem obale. Gnamb je ostao u Rijeci do smrti 1806. godine i uspio je modernizirati grad. Srušio je gradske zidine i oblikovao Korzo.

Rijeka je dobila novi izgled izgradnjom luke, kazališta, tržnice… Novi graditeljski, ali ponegdje i rušiteljski zamah grad je doživio nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) i Drugoga gubernija (1870.-1918.) kad je Rijeka bila odmah iza Budimpešte, po značaju i veličini drugi mađarski grad.

Istovremeno, nestaje stari Stari grad i tri njegova urbana žarišta na Gomili, Grivici i prostoru oko Kosog tornja. Nisu nestale samo brojne kapele u starogradskoj jezgri – sv. Barbara, sv. Mihovil, sv. Duh i sv. Bernardin – već su rušene i kuće. Nakon što je koncem osamdesetih godina 19. stoljeća izgrađena nova Guvernerova palača, mađarskome guverneru je zatirao pogled prema gradu i novoj luci stari Kaštel, nekoć sjedište gradskog kapetana i središte moći.

Kaštel je srušen početkom 20. stoljeća, očigledno i zbog političkih razloga te je ondje podignuta golema palača Suda. I danas ta zgrada, popularno nazvana Via Roma, izaziva strahopoštovanje.

Samostan benediktinki i crkva sv. Roka, koji su nekoć bili na današnjem Klobučarićevom trgu, upravo nad sadašnjom garažom, srušeni su 1914. godine, a veliki isusovački kompleks je nestao u doba talijanske uprave kako bi se tridesetih godina prošlog stoljeća ondje podigla školska zgrada, današnja OŠ Nikola Tesla. Gradonačelnik Riccardo Gigante uklonio je “alpsku” šiljastu kupolu s Kosog tornja i romanizirao ga.

Završetak Drugoga sv. rata donio je Starome gradu nove nevolje, iako saveznički zrakoplavi nisu tada oštetili starogradsku jezgru. Njihovi napadi bili su usmjereni prema luci i rafinerijskim postrojenjima. Eksodus uglavnom talijanskog stanovništva i tadašnje partijsko uvjerenje kako treba rušiti sve staro i graditi novo ostavili su duboke rane, ne samo u prostoru nego i u biću grada.

Tzv. Pametna zgrada na Klobučarićevom trgu svjedoči također o nestanku Starog grada

Stari grad je nemilosrdno rušen, a nove zgrade koje su podizane trebale su, valjda, prikazati novi Stari grad. Taj apsurd “umivanja” lica Staroga grada rušenjem i podizanjem novih zgrada nastavljen je i posljednja dva desetljeća te danas imamo to što više nemamo. Nestao je Stari grad.

Pokušaji da se to rušenje opravda i(li) da se spase ostaci gotovo da i nemaju smisla o čemu svjedoče “natezanja” oko (bez)vrijedne kuće kraj Principija koju sad od rušenja spašava gnojnica, jama za smeće u kojoj su pronađeni dokazi da ta kuća ondje stoji već stoljećima, a ne od 1929. godine. U toj gnojnici nataložilo se i puno simbolike koja prati nestajanje Staroga grada.

24/08/201222/08/2014

Potok dao ime Rijeci

Klobučarićev trg: Ostaci srednjovjekovnog zida i “jezero” Lešnjak nastalo na gradilištu podzemne garaže

Piše: Goran Moravček

Od stare Rijeke, nekoć zbijene na površini od devet hektara i ograđene bedemom, a u njoj je u 17. stoljeću živjelo oko 3.000 žitelja, jedva da je ostalo išta. Izuzev starih listina, komada drevnog zida koji ispiljen čeka na svoje staro mjesto u blizini tzv. Kosog tornja, potom Gradske ure, Rimskog lûka, Stendardca i četiri, srećom, pošteđene crkve te još poneke “sitnice”, drugih spomena na nekadašnji Stari grad gotovo da i nema. Rušenje je kroz povijest bilo sustavno i nemilosrdno, a jedino je takvo i moglo biti u nastojanjima da se zatru tragovi prethodnika i(li) “onih drugih”. Jer, Rijeka je od početka 18. stoljeća bila politički, a znatno manje urbani projekt što se snažno osjeća još i danas. Mjesto je to doseljenih i odseljavanih te je problem identiteta i brige o dragom zavičaju, koji žitelji nekog mjesta njeguju generacijama, ovdje imao slabe korijene. Bez izuzetka. Plansko rušenje Staroga grada, nakon tragičnog eksodusa iza Drugoga svjetskog rata, potvrđuje to.

Tako su nestajale i vode, izvori života. Pokazala je to sustavna, ali ujedno i nerazumna borba protiv potoka Lešnjaka. Gurnut je u podzemlje iako je morao biti istaknut u urbanističko-graditeljskim promišljanjima kao dragocjeni izvor riječke povijesno-kulturne baštine. Pokraj vrela Lešnjaka, na mjestu današnje Katedrale sv. Vida, stajala je kapela posvećena patronu Rijeke. Najstarije obavijesti o toj crkvici dolaze nam od oca Martina Bavčera (Martina Bauzera), rektora isusovačkog Kolegija (1638.-1640.; 1652.-1654.). Rođen je 11. studenoga 1595. u Selu na Vipavskem kod Ajdovščine u Sloveniji, a preminuo je u Gorici 23. prosinca 1668. gdje je obnašao i dužnost rektora isusovačkog Kolegija. Pristupio je isusovcima 1616. u Ljubljani, a u novicijat je primljen u Brnu. Boravio je također i u Grazu. Otac je slovenske historiografije, autor djela Historia rerum Noricarum et Forojuliensium (Povijest Norika i Furlanije), koju je kao zbirku od deset knjiga pisao između 1657. i 1663. godine.

Bavčer u zabilješkama spominje izvjesnog Petra Lončarića, koji se 1296. godine nabacio kamenom na Raspelo, ljutit što je izgubio kartajući pred kapelom sv. Vida. Momak iz tadašnje crne kronike, zapisane perom oca isusovca tri i pol stoljeća nakon događaja, kažnjen je odsijecanjem ruke, a stoga što je, prema predaji, iz Raspetog potekla krv, događaj se smatra čudom te se kao takav njeguje i danas. Crkvica gradskog zaštitnika sv. Vida bila je podignuta uz nekadašnji Kaštel na najvišoj točki utvrđenoga grada. Područje na tom sjeverozapadnom dijelu upisano je na starim prikazima grada kao Vranjeva Gomila.

Na drugoj obali Rječine, na Trsatu, nastala je 1291. godine, gotovo istovremeno, predaja o dolasku Svete kuće u kojoj je arkanđeo Garbrijel navijestio Djevici Mariji da će začeti i roditi sina Isusa.

Rječina je kroz više od osam stoljeća bila granična rijeka. Razdvajala je državne tvorevine, ali i crkvene pokrajine. Oduvijek je tekla izvan gradskih zidina i često je iskazivala svoju neukrotivu snagu nanoseći velike štete te mi se čini manje vjerojatnim da je naselje, podignuto nakon razaranja Tarsatke, dobilo po njoj ime. Izvjesnije je kako grad, koji se kroz vijekove zvao Richa, Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Flumen sancti Viti, Fluvis et partus Rika, Fiume, Rika, Reka, Rieka i, napokon, Rijeka, ime duguje hitrom potoku (lat. flumen, fluminis), čije je izvorište kod crkve sv. Vida. Flumen sancti Viti.

Vode toga potoka i četiri njegova tijeka znatno su odredile izgled Staroga grada i način življenja u njemu. Taj je potok prvorazredni spomenik Rijeke. Nepresušne vode uvjetovale su gradnju rimskih termi, a nakon što su propašću Rimskog Carstva te provalama Avara i Franaka izgubile svoju ulogu, potok i znatne količine građevnoga materijala odredile su smještaj Zborne crkve Uznesenja Marijina na ruševinama rimskog kupališta. Voda potoka punila je bazen starokršćanske krstionice. Kosi toranj, kao jedan od riječkih posebnosti, nagnut je upravo zbog podzemnih tokova potoka, jer oni potkopavaju tlo na kojem leži zvonik.

Sarkofag pronađen 2009. uz Kosi toranj tijekom arheoloških istraživanja bio je uronjen u vode potoka Lešnjak

U vrijeme kada su isusovci došli u Rijeku 1627. godine s gotovim planovima o izgradnji crkve, samostana i učilišta susreli su se također s nedaćama koje su im zadavale žustre vode potoka. Oni su prvotno namjeravali podići svoja zdanja kod nekadašnje crkvice sv. Tri Kralja, ali nakon što su već osigurali teren, odustali su od gradnje potraživši novo mjesto za gradilište, jer se ispostavilo da bi zbog vlažnosti tla morali u temelje nove crkve, samostana i učilišta ugraditi na tisuće trupaca i bezbrojne kamene blokove. Tako su se zbog podzemnih voda potoka, koje su udarale u gradski zid zadržavajući se Na Rovu i plaveći teren iza kavane (bivša Dva lava), isusovci popeli s novim planovima do izvora Lešnjaka i do stare crkvice posvećene nebeskom zaštitniku grada sv. Vidu te su ondje podigli današnju katedralu te uz nju Kolegij i Seminar. Od isusovačkog samostana i učilišta nije danas ostalo gotovo ništa, tek poneka fotografija s konca dvadesetih godina minuloga vijeka i poneki “citat” kao dosjetka arhitekta. Početkom prošloga stoljeća, 1914. godine, srušena je i crkva sv. Roka te samostan časnih sestara benediktinki, koje su se također snabdijevale vodom iz dva rukavca Lešnjaka.

Zbog te je vode, koja je naselju osiguravala život od rimskog doba sve do uvođenja vodovodne mreže u Stari grad koncem 19. stoljeća, Rijeka nicala upravo ovdje, a njezin je izgled i sadržaje određivao taj potok, premda su mnogi stoljećima nastojali, često bezuspješno, ukrotiti ili prisvojiti Lešnjak. Tek je pedesetih godina 20. stoljeća potok odveden kolektorom u Mrtvi kanal zajedno s drugim neželjenim gradskim talogom kojime se izdašno hrane jata galebova i cipala.

Ovaj je potok, podarivši život, a vjerojatno i naziv naselju, istovremeno i razarao krhko tkivo mnogih zgrada u Starome gradu. Ta žilava nepresušna voda, koja svoju snagu sabire na obroncima Goljaka, tamo gdje danas na području stare Kalvarije čudovišno strše neboderi naselja Kozala, zajedno s ostalim brojnim gradskim vrelima – ugušenim izvorištima Mustacchiona, Peršića ili Andrejšćice – zaslužuje da se umivena novim arhitektonskim ruhom iznova i primjereno utka u biće grada. Jer, Rijeci se dogodilo, ne baš jučer i ne baš tako iznenada, da u obilju vode zanemari svoje blago, pa su zastrti rukavci potoka, betonirani izvori i srušene fontane. Gradske obale Rječine i nepristupačno morsko žalo potiču nas također da opetovano podižemo glas protiv takvog stanja.

Najnoviji obrat sa smještajem buduće gradske knjižnice, a odustalo se od već izabranog projekta Hrvoja Njirića na Klobučarićevom trgu, otvara mogućnost novih promišljanja na tom prostoru u samom srcu grada. Nova je to prilika i za potok Lešnjak. Neka izroni kao prvorazredni spomenik nepresušnog života Rijeke.

16/08/201230/05/2013

Sveti Rok u Starom gradu

Piše: Goran Moravček

Nakon velike epidemije kuge, koja je 1599. godine desetkovala riječko stanovništvo, sagrađena je u Starom gradu crkva sv. Roka. Molitva je često bila i ostala jedina nada za spas bolesnika te se crkve i kapele u čast sv. Roku nalaze posvuda.

U našim se krajevima dan iza Vele Gospe, 16. kolovoza, tradicionalno slavi Rokova – blagdan sv. Roka (Montpellier, 1295. – Montpellier, 1327. ), sveca Rimokatoličke crkve, hodočasnika, dobrotvora, zaštitnika od kuge i kolere. Zanimljivu i poučnu knjigu, među ostalim i o ulozi sv. Roka, pod naslovom “Čudesna izlječenja” (2001.) napisao dr. Amir Muzur.

Crkva sv. Roka u Starom gradu, jedna od mnogih srušenih riječkih crkava, a nalazila se iznad podzemne garaže kod tzv. Kosog tornja. Ondje je nekoć potok Lešnjak navodnjavao lijehe časnih sestara benediktinki, koje su skrbile o toj crkvi. Od tih davnih vremena ostao je tek pokoji trag. Crkva sv. Roka i samostan benediktinki srušeni su 1914. godine, vode potoka Lešnjak “regulirane”, stari gradski zid isječen u komadima čeka bolja vremena da ga postavi neka razumna ruka na mjesto na kojem je stajao stoljećima. Zamisao o gradnji nove gradske knjižnice na tome prostoru je odbačena i grad je dobio još jednu urbanu rupu s kojom gradske vlasti ne znaju što bi učinile.

Pretpostavlja se da je građena između 1599. i 1613. godine. Povjesničar Giovanni Kobler navodi da je prilikom obnove na jednoj potkrovnoj gredi bila zapisana 1609. godina. Gradnja danas nepostojeće crkve bila je potaknuta nakanom da se spriječi ponovna epidemija kuge koja je 1599. godine odnijela više od 300 života što je bila desetina žitelja Rijeke. Kada su isusovci stigli u Rijeku, gradsko Vijeće im je privremeno ustupilo tu crkvu 2. listopada 1627. godine, a oni su skrbili o njoj do 21. listopada 1635. kad su dobili od Grada staru crkvicu sv. Vida. Tri godine potom kapela sv. Vida je trebala biti srušena kako bi se na istome mjestu izgradila veća crkva. Zbog toga je 19. travnja 1638. čudotvorno Raspelo iz sv. Vida prenijeto u kapelu sv. Roka i ondje je ostalo do 15. lipnja 1659. godine nakon čega je postavljeno na glavni oltar nove isusovačke crkve, buduće riječke katedrale.

Predana je na korištenje časnim sestrama benediktinkama 1668. godine. Nad vratima crkve bio je postavljen natpis koji je ukazivao na godinu izvršene klauzure: “D. O. M. A. – Clausuram hanc Deo caesarique Leopoldo invictis vestales dicarunt benedictae Flumen gubernante ill.mo Ferdinando L-B. della Rovere publicis consulentibus auspiciis a Virginis Conceptione MDCLXIII S. P. P. D. D. Marco a Gaus et Jo. Vincentio Osbatich judicibus sic clarissimae aeternitati donat solaris cursus MDCLXXVI. Aedes sacras protegente ill.mo D. Jo. Petro dell’Argento L. Bar. A. Silberbergh capitaneo quoque Tersacti”.

Crkva sv. Roka je bila u više navrata pregrađivana, a nakon što je stradala u potresu 1750. godine barokizirana je 1754. prema zamisli riječkog arhitekta Giovannija Antonija de Vernede. Zvonik je bio izgrađen 1743., a obnovljen je 1762. Zvona je blagoslovio 1659. godine Petar Marijani, senjski i modruški biskup. Osim mramornog oltara sv. Roka bio je u crkvi podignut i žrtvenik sv. Josipa čiju je izgradnju omogućio 1682. godine Zilio Zamarchi sa suprugom. Uz taj je oltar osnovana i Bratovština sv. Josipa za sretnu smrt.

U vrijeme obnove Zborne crkve Uznesenja Marijina zborni kaptol je od 1716. do 1726. u crkvi sv. Roka obavljao svoje dužnosti te je ona tada postala i središtem riječke župe. Kada su časne sestre preselile na Podmurvice napuštena je i crkva sv. Roka te je srušena 1914. godine. Oltar sv. Roka bio je nakon rušenja crkve prenesen u sjemenišnu kapelu, ali je kasnije nestao. Orgulje je kanonik Mate Balas 1903. preselio u crkvu Majke Božje Snježne i Belgradu gdje se i danas nalaze, oštećene.